Rat kao uzrok mnogih stradanja, bio je i ostao velika tema naših pisaca, pa tako i Antonija Isakovića. Moralni padovi, borba za opstanak, neke su od najvažnijih tema mnogih pripovedaka i romana.
Pripovetka Kašika nam donosi borbu dvojice vojnika koji se muče da prežive i da odnesu neoštećenu zdelu sa kajmakom kako bi nahranili svoju četu. Moralna posrnuća koja se dešavaju na tom putu, veliki su ispit za njih kao časne vojnike. Njihova borba da odole i da ne uzmu po kašiku kajmaka pre nego što stignu u četu, velika je moralna obaveza za njih i taj trenutak je maestralno opisan u samoj pripoveci.
Ova dva vojnika, Zoća i Stanko, pravi su primer hrabrog i odanog vojnika. Njih dvojica su ostali dostojanstveni do samog kraja, nisu dozvolili da ih glad savlada i da ga utole kajmakom, ali cena toga je bila velika.
Velike su žrtve i odricanja koja se dešavaju u ratnim vremenima. Pripovetka „Kašika“ nam donosi jednu takvu tragičnu priču. Drugi svetski rat je odneo mnoge žrtve i doneo velike podele među narodima. Sva ta stradanja izazvala su i velike rascepe u čovekovoj ličnosti.
Stanko i Zoća, glavni likovi pripovetke, pokazuju nam koliko treba da bude izdržljivo ljudsko srce, i gde su postavljene ljudske granice u surovom vremenu. Iako je pripovetka ratne tematike, nigde u njoj se ne pominju ratni podvizi, već je u središtu radnje čovek, njegova ličnost i sudbina. Zoća je taj koji strada, njegovo telo je iscrpljeno, preležao je tifus i srce mu je slabo, ali surovo vreme ne obazire se ni na koga.
Zoća i Stanko su stavljeni na veliki i težak izazov, veoma gladni i iscrpljeni trebali su da odnesu kajmak u četu, a da pri tom ne pokažu svoju slabost i probaju kajmak, jer to bi bio veliki moralni pad za njih, to bi značilo da su izdali četu. Jedan drugome ne smeju čak ni da otkriju da misle na to, poriču svoje misli. Njihova unutrašnja borba je velika, treba savladati glad, a ne ispasti slabić. Duševna borba je ogromna, borba između morala i poštenja, suprostavljena je fiziološkoj potrebi za jelom.
Kratak sadržaj prepričano
Na mesečini bljeskaju srebrnaste kape… Početak pripovetke kao da je bajkovit, i jednim svojim delom je u suprotnosti sa samom tematikom pripovetke. Vidimo dve velike senke koje se vuku, to su senke Stanka i Zoće.
Odmah nam se na početku neposredno sugeriše šta je glavni problem pripovetke. Mesec obasjava pun kotlić kajmaka koji junaci nose, i njima se čini kao da se kajmak mreška. Oni su toliko gladni, da čak i u dahu planine osećaju oštar miris ovčijeg mleka. Stanko, ne mogavši više da izdrži da gleda kajmak, naređuje Zoći da ga skloni, sakrije. Zoća ga zaklanja pod žbunić borovnice, ali uzalud, on proviruje iza nje, nastavlja da se meškolji i raste. Mesečina čini da taj kajmak ima još jaču boju, Stanku počinje sve da smeta, čak i Zoćino disanje, sve je to zbog toga što je gladan, a kajmak ga mami.
Junaci su u posebnom stanju razdraženosti, Stanka muče misli. Zašto je komesar baš njega odredio da nosi kajmak „Stanko je čvršći i grublji…“, on razmišlja o tome da li će za sve u četi biti po kašika, da li nije malo kajmaka u zdeli. Takođe, misli i o svom saputniku, Zoći, i kao da potajno priželjkuje da Zoća prvi uzme kašiku, jer Stanka je sramota da prvi pokaže slabost. Kajmak mu izgleda kao lek, probao bi ga, a u četi ih svi čekaju. Sve što se oko njih dešava povezano je sa hranom, i veverica koju vide gde trči vodi ih na pomisao da ima puna usta lešnika i da je lešnik sladak.
Nakon odmora, vojnici kreću dalje, umorni su, Zoća ide za Stankom, vuče ga samo još pogled koji je fikširao za bakrač sa kajmakom i to ga goni napred. Stanko opaža taj pogled i s prekorom mu prebacuje kako to gleda zdelu, govori mu da je slabić i da ne misli na četu. Zoća isto to njemu prigovara, kaže da je video kako Stanko gleda žbun iza kojeg je stajao bakrač dok su odmarali.
Zatim imamo retrospekciju. Zoća se seća događaja u Hercegovini. Sećao se kako je sa četom naišao na pustu kamenu kuću i našao dve leje mladog luka. Zoća je počupao skoro jednu celu i napunio torbu, izdala su ga pera koja su virila iz nje. Ta četna konferencija mu je bila najteži trenutak u životu i od tada mu ne veruju. Ovo sada mu je idealna prilika da vrati to poverenje, tako što će bakrač čitav stići u četu.
Zatim se Zoća trže iz sećanja i zatraži Stanku da on nosi bakrač, a Stanko da ide za njim. Iz priče među njima dvojicom saznajemo da Zoća ima 18 godina. U čitavoj toj situaciji, javljaju im se halucinacije, počinje da im se priviđa kašika puna kajmaka. Zoća je bio bled i jedva je hodao. Stanko utom skoči i reče: „Zoćo, uzećemo po jednu…“ Ali odgovor nije dobio, Zoća više nije bio živ.
Pred zoru, vukući mrtvog Zoću, puške i bakrač, Stanko je stigao u četu. Četa je dobila kajmak, a Stanku u čitavoj ovoj zbrci, smetalo je glasno kusanje kajmaka i zvecka limenih porcija. On se udalji i sede na kamen, hladan, u ruci je držao svoju porciju, pogledao je u svoju kašiku i bacio je, ona odskoči i umiri se na „svetlim dečjim kapama“. Stanku se činilo da čuje njen zveket dole u potoku.
Moralne vrednosti koje su ova dva vojnika uspela da savladaju na kraju i nisu toliko bitne koliko se u prvi mah čini jednom vojniku. Zapravo u vremenu i položaju u kom se ova dva vojnika nalaze, čini se da jesu, ali šta je sve to naspram toga da se na kraju pripovetke jedan mladi život ugasio. I Stankovo bacanje kašike na kraju nam upravo to i pokazuje, ništa nije bitnije od ljudskog života.
Čitava njihova borba je mnogo veća i teža od borbe u samom ratu, od borbe prsa u prsa sa neprijateljem. Zarad moralnih vrednosti izgubio se jedan mlad i pošten mladić, njegov život je ugašen u herojskoj borbi principa.
Likovi: Stanko i Zoća.
Analiza likova
Stanko – On je vodnik. Komesar ga je odredio da zajedno sa Zoćom odnese kajmak u svoju četu. Hrabri sebe time da je komesar baš njega odredio, da je on „čvrst čovek i grub“. Primećujemo da mu sve smeta i remeti mu mir, jer je gladan i želi što pre da stigne do čete. Mesec obasjava kajmak i sve to ga mami. Razmišlja o tome da bi on i Zoća mogli uzeti po kašiku, ali od sramote ne sme to da predloži. Njegovi vojnički principi mu ne dozvoljavaju da to izgovori, a kamoli uradi. Od jeda prekoreva Zoću da je kukavica i da bi mogao uzeti kajmak, a ustvari i sam na to misli. Od gladi dobija i halucinacije, čini mu se da bube upadaju u kajmak i jedu ga.
Stanko pomalo i hrabri Zoću da izdrži, da nastavi put. Na kraju čak i kada ga glad savladava, predlaže Zoći da uzmu malo kajmaka, ali od Zoće ne dobija odgovor jer Zoća unire od gladi i umora. Stigavši u četu, donosi kajmak i Zoćino telo, ali sva ta životna i ratna nedaća koja je zadesila Zoću,ne dozvoljava mu da jede, te on baca svoju kašiku zgrožen nad sudbinom vojnika. Sudbina koja je zadesila Zoću, osećanje da mu nije mogao pomoći, savladalo je njegovu glad i preovladala su ljudska osećanja i žal za jednim mladim životom. Osetio se pobeđen, životne muke su savladale sav njegov napor.
Zoća – Od Stanka saznajemo da ima tek 18 godina, da je krenuo u školu, ali nije uspeo da je završi, morao je da krene u rat. Zajedno saStankom, određen je da odnese bakrač kajmaka u četu. Stanko je stariji i jači od njega, kori ga da ne misli na četu i da motri na kajmak, da bi ga uzeo samo da Stanko nije sa njim. Iz Zoćinog sećanja saznajemo da je jednom prilikom ukrao leju mladog luka pred nekom napuštenom kućom i da četa zbog toga nema više u njega poverenje. To ga sada muči, i verovatno i Stanko zbog toga misli da je Zoća spreman da uzem kajmak iz zdele. Zoća ovu priliku vidi kao mogućnost povratka poverenja, tako što će kajmak stići netaknut u četu Zoća će vratiti poverenje.
Zoćina sudbina je sudbina mnogih vojnika. On na kraju umire ne stigavši do čete. Okolnosti kje su savladale njegovo mlado i krhko telo, Zoća nije uspeo da preživi.
Beleška o piscu
Antonije Isaković (6. novembar 1923 – 13. januar 2002) bio je srpski književnik, potpredsednik Srpske akademije nauka i umetnosti od 1980. do 1992. Dobitnik je mnogih književnih nagrada, poznat je i kao pisac čija dela su u Jugoslaviji najviše ekranizovna (Gospodar i sluga, Tren 1 i Tren 2, Govori i razgovori). Dobitnik je NIN-ove nagrade 1982. godine.
Smatra se jednim od autora Memoranduma SANU, političkog programa velikosrpske politike u vreme pred raspad SFRJ. Bio je član Socijalističke partije Srbije u devedestim godinama prošlog veka, mada se kasnije javno ogradio od politike Slobodana Miloševića. Njegova dela svode se pripovetkama o borbama partizana u Drugom svetskom ratu, političkom sukobu prema četnicima i kasnijim čistkama u redovima komunista od sledbenika staljinističke politike.
Njegova su dela protkana psihološkim studijama glavnih junaka, pa se smatraju jednim od boljih dela moderne srbske književnosti. Kao učesnik rata od 1941 – 1945. godine, Isaković je teme za svoje pripovedanje uglavnom nalazio u svom doživljaju rata. Tom tematskom opredeljenju ostao je veran do kraja. Umro je u Beogradu u 78. godini.
Osnovnu školu počeo je u Aranđelovcu. Posle dva meseca, prepisali su ga (zbog očeve službe) u Raču Kragujevačku. Ovde je više gledao „onako“ učiteljicu Zlatić nego sricao slova (ionako je znao da čita). Bio je odličan đak. U nižoj gimnaziji, od učitelja Petronijevića, dobija kompliment da mu je rukopis lep kao „svračije noge“. Iz istog razloga g. Matić, profesor u Višoj gimnaziji kralja Aleksandra na Topčideru delio mu je kečeve na pismenim zadacima. A onda je počeo rat i pridružio se vojnicima.
Dobio je mnogobrojne nagrade Zmajeva nagrada (1953. godine) Andrićeva nagrada (1976. godine) NIN-ova nagrada (1982. godine) Nagrada „Meša Selimović“ (1995. godine) Nagrada „Svetozar Ćorović“ (2001. godine).
Njegova najvažnija dela su: „Velika djeca“, pripovijetke (Beograd, 1953. godine) „Paprat i vatra“, pripovijetke (Beograd, 1962. godine) „Pripovijetke“ (Beograd, 1964. godine) „Prazni bregovi“, pripovijetke (Beograd, 1969. godine) „Sabrana djela u pet tomova“ (Beograd, 1976. godine) „Tren 1“, roman (Beograd, 1976. godine) „Tren 2“, roman (Beograd, 1982. godine) „Berlin kaputt“ (Beograd, 1982. godine) „Obraz“, pripovijetke (1988. godine) „Govori i razgovori“ (Beograd, 1990. godine) „U znaku aprila: i druge priče“ (Beograd, 1991. godine) „Miran zločin“, roman, (Beograd, 1992. godine) „Drugi dio mog vijeka: da se ne zaboravi“ (Beograd, 1993. godine) „Gospodar i sluge“, roman (Beograd 1995. godine) „Riba“ (Beograd, 1998. godine) „Nestajanje“ (Beograd, 2000. godine).
Autor: J.I.
Ostavite odgovor