Moderna književnost obično se vazuje za dve stvari: za izvesne ideje i za izvestan način pisanja koji se bitno razlikuje od onog koji nazivamo tradicionalni. Oduševljenje Bergsonovom filozofijom može u mnogome da nam pomogne da razumemo prirodu Vinaverovog oduševljenja matematikom.
Matematika je imala naročitu ulogu u Vinaverovim tekstovima, ali bilo bi teško reći da ga je ona zanimala kao matematika, ona mu je zapravo bila sredstvo da postigne nešto drugo. U matematici Vinaver je morao videti „sve istančaniju i istančaniju, sve bogatiju i bogatiju, sve prirodniju i prirodniju logiku, čiji se napredak ne sastoji toliko u primeni strogih, gotovih i unapred datih formi, koliko u neprestanom otvaranju novih i postepenom proširivanju inteligibilnog“.
Vinaver je Bergsona možda i doslovno shvatio, sistem je za njega bio stega koja ga je mučila kroz celu poeziju. Hteo je da se oslobodi tih stega i nadao se da će sistem jednoga dana da iščezne ili bar da se umanji ukoliko ne bude obraćao pažnju na njega.
Izgleda da je jezik bio jedina prepreka u ostvarenju Vinaverovog pesničkog cilja. Kada se jezik jednom oslobodi deseterca i izađe iz „ukletog carstva deseteračke melodije“ i epskih dužina, mislio je Vinaver, i kada se oslobodi prazne retorike Bojićeve i Rakićeve, njegove mogućnosti biće beskrajne.
Vinaver je prevideo ograničavanja koja proizilaze iz same prirode jezika. On je mislio da će sve biti rešeno ako jezik jednom „oduroči“ od deseterca. Međutim, jezik je daleko od toga da bude materija čije su mogućnosti oblikovanja beskonačne. Čak i kada se oslobodio deseteračke kovencije, Vinaver se našao pred konvencijama sasvim druge prirode: da jezik nikada ne može da se pretvori u čistu muziku, u čisti trepet vrhovne tajne.
U njegovim pesmama osetićemo prisustvo jednog medijuma sasvim različitog od jezika. Možemo ga nazvati muzičkim ili matematičkim ako hoćemo, ali je bitno da taj medijum nije jezički. Vinaver se plašio da naša književnost ne ostane uskraćena za izražajnost, da kroz naš jezik neće moći da izrazi sve ono što bi hteo. Ta panika ga je pratila kroz ceo život od kako je čuo Bergsonove ideje u Parizu.
U umetnosti se polazi od stvarnosti ili neke imaginacije koja pesniku mora biti stvarna i doživljena da bi proizveo dobro umetničko delo. Iluzija i stvarnost su posledice umetnosti.
Vinaver je video kako se masa oslobađa sama sebe, kako se oslobađa od robovanja nekoj statičkoj fikciji. Masa je morala da se otrgne od kruga koji je možda bio lažan i imponovao je mnogim vekovima pre nas. Po sopstvenom priznjanju Rendgen aparat je na Vinavera u detinjstvu izvršio veliki uticaj. On je uz pomoć rendgen aparata uvideo da se materija može razdeliti u zračenje i svetlost. Sve je sastavljeno od čestica i pitanje je da li mi vidimo materiju koja kruži oko nas.
Materijom su nas plašili, jer bila je nedovoljno istražena i nepoznata činjenica, a danas je ona u beskrajnom kretanju. Što smo bliže materiji to smo bliže slobodi i fantaziji jer možemo je kombinovati i uobličavati na svoj način. Ta materija se i sama kombinuje i stvara bez ikakvog uticaja, stvara se prirodni beskraj koji mnogo više poseduje nego naš duh. Što bliže duhu to bliže ropstvu i pravilu. Mi uzimamo enrgiju iz čitave vasione, ali se i moramo oslobađati nje kako bi upili novu. Jedan od načina za oslobađanje takve energije jeste izražavanje. Bergson ga je uputio da oslušne ritmove našeg jezika i izraza, da uvidi da nismo baš jednaki Evropi ni u slučaju jednog Dučića.
Gete je pisao da reči misle same za sebe, bez nas. Vinaver je gledao da otpor prema jeziku bude zapravo naša veza sa jezikom, sa rečima, on pripada nama i mi pripadamo njemu. Tu je Vinaver i pronašao živost našeg jezika i verovao u njegovu budućnost.
Pesnik i pesma jesu jedna celokupna melodija, ne bi se mogao odvojiti pesnički izraz od samog izraza. Opasnost bi bila da nema otpora i borbe, pesnik je težio da obuhvati celu vasionu da sve uspe izraziti što mu se prohte. Vinaver da nije imao takav osećaj, da nije imao veru u naše mogućnosti jezika ne bi ni pevao.
Stvarao je zbirku „Čuvari sveta“ i smatrao stvaranje kao besmrtno, nešto što nikada neće prestati, pesnik postoji sa tom mogućnošću da se ponaša kao da sve zavisi od njega, što donekle i jeste slučaj, pesnik će do kraja uobličiti svet koji nam prikazuje onako kako on to želi i oseća. Pesnik uzima jedan događaj i uobličava ga, čini ga arbitrom sveta i svesti i ne dozvoljava da bilo šta utiče na njegove osećaje.
Stari Grci su primer za najvrhovnije postignuće: oni su familijarni sa svim i svakim, sa bogovima i sa duhovima, sa vetrovima i sa predelima, sa valovima i talasima. Sve to pretvaraju u ljudska obličja. Kod Grka nije bilo napora ka uzvišenom, kao kod potonjih kultura. Balkan je blizak grčkom iskustvu i osećajima. Mi opštimo kao i oni sa našim junacima i polubogovima. Sve to odvija se bez vulgarnosti. Mi imamo čist prirodan osećaj prema svima i svakome.
Vinaver se želeo osloboditi epske pretnje u jeziku. Plašio se da ona ne prevlada nama i to je bila njegova „negativna inspiracija“ koju je morao prevazići. U epici je sve moralo biti jasno, konkretno, neposredno, bez kolebanja tu ne može biti ni poleta ni brzine i bilo je bitno osloboditi se sporosti tog govora. Tako je naša epska reč postala kao božanstvo koje više ne izražava nas nego samo sebe i ona je pritisla Vinavera na ovaj poduhvat u našem jeziku. Izlaz je tražio u Bergsovnovom učenju o ritmu.
Nadgramatika je bitna reč u Vinaverovom stvranju. Mi nismo više Grci koji su negovali oblik, ideje, mi sada želimo izraz unutrašnjeg pokreta sveta. Tako se javlja potreba za apstrakcijom , i nadgramatika postaje jezičko sredstvo u stvaranju apstrakcije. Tako je i sa snom. San je još teža realnost no naša haotična java. Logika stvarnog života je bar malo slobodnija od loguke sna. San je teži i grublji od duha, a duh je grublji od materije. Pesnik ne može do kraja da se preda tolikoj groznici, njegovo bezumlje mora da ima granice u izrazu, što je odlika ekspresionizma. Trepet i slutnja su žudnja za nepreciznošću forme, zivotom slobodijim, oslobođenim od svake stege.
Vinaver je pesnika shvatio kao čuvara sveta, kao borca protiv zlih volšebnika, kao onog ko produžava energiju sveta.
Kratak sadržaj prepričano
U Čuvarima sveta osećao je poziv da reči i pojmove izrazi iznad monotonog toka. Želeo je da dođu u komplikovanija lebdenja, da se druže i razdužuju, da dobijaju oblike o kojima maštaju, i to ne za večnost, nego za potrebe jednog razdoblja. Želeo je igru.
Bol je pominjao u kontekstu jer samo bol može da prikaže svoju jedinstvenost. Ta lomna trenutnost u pesmi ili bilo kom književnom delu treba da garatuje delu njegovu najdublju istinu, ona je temat poezije koja ne sme da se izgubi.
Želeo je da vreme vanvremeni, razvremeni, oslobodi od njega sama. Sve je u njegovoj poeziji trepetno i magnovetno, reči su oslobođene od gramatike, to su tonovi jedne ne završene muzike. Vinaverova poezija ima opasnost da se izgubi u treperenju muzičke apstrakcije, da se ne izgubi u svemu tome.
Na polju satire Vinaverove parodije su beskrajno duhovite, sveže u izrazu. On poseduje prefinjen osećaj za grotesku, što je posebno došlo do izražaja u „Pantologijama novije srpske pelengirike“ (1920, 1922, 1938.) koje su parodijski pandan „Antologiji novije srpske lirike“ Bogdana Popovića.
Vinaver se podsmevao jeziku koji nije do kraja uspeo da uobliči. Parodija je tako postala najprirodnija pesnička dikcija, a u „Ženidbi vrapca podunavca“ nalaze se melodijske i ritmičke parodije najambicioznijih pesama iz „Čuvara sveta“.
Vinaver je počeo u znaku simbolizma. Od zbirki između dva rata najznačajnije su „Čuvari sveta“ i „Ratni drugovi„.
Prva je izrazito modernistička, sastavljena od kratkih pesama, naizgled fragmentarna, ali u suštini najcelovitija njegova zbirka. Sva u zvučnim igrama i neobičnim humornim obrtima, prisutan je sloj humora, filosofije i muzike.
Druga je galerija pesničkih portreta, drugova iz rata sa mnoštvom realističkih pojedinosti, ostvarenim narativnim postupcima, jezikom namerno prozračnim, punim običnih govornih borbi i fraza, u ritmu slobodnog stiha. On prikazuje obične ljude, seljake, oficire koji ne čine podvige prirodno, bez svesti o svojoj veličini.
Vinaver je naslutio da se njegova poezija može izgubiti u treperenju muzičke apstrakcije. Zato je njegova zbirka „Ratni drugovi“ (1938.) pokušaj traženja bliže veze sa javom, tu se on posle apsolutno muzičke poezije vratio skoro jeziku proze, nekoj čistoti i stvarnosti.
U kratkoj studiji Ikarov let, u uvodnom delu postavlja tezu kako je celokupno ljudsko traganje za suštinom, još od Starih Grka pa preko Frejzerove „Zlatne grane“, ustvari traganje za nečim zabranjenim, tj. za tabuom u čijoj se vlasti i dalje nalazimo. Filozofi i mislioci žele da do kraja objasne da Tabua uopšte nema. Jer Tabu je na kraju krajeva samo granica našeg saznanja. Tabu nije koban, ali se ne može prekoračiti lako.
Pesnici i književnici, kako kaže Vinaver posebna su vrsta ljudi. Veruju u stvarnost i neguju je, nikada nisu hteli da je unište. Bitno je ono što oni dožive, interesuju se za zakone sveta i vasione kako bi one u njima probudile te osećaje i energiju koju kasnije prelivaju u dela. Takođe i sumnjaju u zakone, ispituju ih iznova i iznova reprodukuju.
U celom svetu nalazi harominju i disharmoniju i peva delo Božje. Pred nama komponuje ponovo jedan isti svet i kao da pesnik dolazi posle Boga, stvara ponovo ono što je stvoreno. Stege koje postoje samo su prividno postojane, kroz njih se može sve dokučiti i videti i sve se ponovo može izreći.
Oni koji su sudili i kritikovali Vinavera imali su oprečna mišljenja. Tako se kritika Vinavera kreće od priznanja lucidnosti i pesničkoj virtuoznosti do osuđivanja sloboda koje je sebi dopuštao.
Tri su kritičarska mita Stanislava Vinavera:
- začetnik je i animator srpske moderne književnosti
- matematičar
- muzičar
Uobličio je teorijsku osnovu modernizma i avangarde svojim tekstovima o jeziku i kritikama doratne i međurtne poezije. On je pišući tražio i gledaoce, i to je bio jedan od ciljeva njegove retorike. On je hteo da opčini i glumačkim sredstvima. Verovao je da se stvaranjem novih načina izražavanja stvara i nov način izraza- simbol.
U Beogradskom govoru našao je nadgramatički polet ka vispernom nagoveštaju, strožijoj apstrakciji, kontrolisanom podatku, brzom značaju, prostranom obuhvatu, integralu, vasioni, ka strasnoj shvatljivosti intuitivne igre.
U zbirci „Mjeća“ je napisao mekoliko svežih i duhovitih pesama. U „Čuvarima sveta“ i „Evropskoj noći“ nekoliko ozbiljnih; nekoliko narativnih u „Ratnim drugovima“ i zato je nemoguće utvrditi gde se nalazi prava priroda njegovog pesničkog dara.
Vinaverova poezija je postavila sebi cilj da se identifikuje sa jednim trepetom koji je osećala kao suštinu sveta. Kao simbolista, a ne samo kao matematičar i kritičar verovao je da se jednim trepetom, jednim spojem reči, jednim ritmom može izraziti vrhovna tajna sveta – matematika + muzika = simbolična svrha.
Kritičar Jovan Skerlič je primetio da je veoma teško pisati o Vinaverovim knjigama ozbiljno, jer nije sigurno da i on sam uzima ozbiljno svoju literaturu. Njegov stil bila je parodija. U humor je skretao kada je osećao da ne može da izrazi svoj psihički ideal magnovetnog i trepetnog. Tako da je humor i njegov uspeh i neuspeh. Njegova poezija je kao priprema za neki cilj koji ne vidimo još uvek jasno.
„Evropska noć“ je poslednja zbirka objavljena za života i plod je zrelog pesnika, doživljaj logorskog rata, izraz ratnih strahota. Ova zbirka je pisana u zarobljeništvu, objavljena je 1952. Godine. Ovde je nastavio „Čuvare sveta“ i „Varoši zlih volšebnika“ i u njoj ima nekog svirepijeg vezivanja za javu.
U njoj su prisutna dva glavna toka Vinaverovog pevanja:
- osnovni – eterična, metafizička poezija
- realistička, ratna poezija
Vinaver je želeo da stvori pesme oslobođene svakog konkretnog značenja koje će samim svojim zvukom izraziti najdublje treptaje bića. Verovao je da svaka konkretizacija svako imenovanje smrtna je opasnost za za pesmu, da je bit u nagoveštaju koji se ostvaruje muzikom. Tom simboličkom načelu biti muzike ostao je veran do kraja.
Često smo skloni potceniti Vinavera jer je ostao rasut, okrenut svim stranama, bez vidljivog središta, izvan granica i obzira. Ostaje jedan od najhumornijih pesnika srpske poezije te je njen predani i glavni kritički ispitivač. Čitava poezija Vinavera je jedna kula koja se neprestano gradi i u kojoj će oblik da se zamenjuje oblikom i igra nikada ne bi prestala.
Beleška o autoru
Stanislav Vinaver bio je srpski književnik i prevodilac. Rođen je u Šapcu 1. marta 1891. godine u uglednoj jevreskoj porodici. Otac Avram Josif Vinaver bio je lekar, a majka Ruža pijanistkinja. Njegov otac doselio se u Šabac iz Poljske 1899. godine donevši sa sobom rendgen aparat, što je na Vinavera kao dečaka ostavilo veliki uticaj.
Osnovnu školu završio je u Šapcu, a gimnaziju u Beogradu, matematiku i fiziku studirao je na pariskoj Sorboni. Još tada je postao sledbenik filozofskih ideja Andrija Bergsona, a 1911. godine objavljuje zbirku simbolističke poezije Mjeća.
U balkanskim ratovima i Prvom svetskom ratu je učestvovao kao dobrovoljac, prešao je golgotu povlačenja pareko Albanije i na Krfu se angažovao kao urednik Srpskih novina. Po završetku ratova bio je kratko angažovan u Ministarstvu prosvete da bi se potom posvetio novinarstvu i književnosti kao pripadnik mladih i novih modernističkih srpskih književnika među kojima su bili Miloš Crnjanski, Dragiša Vasić, Rade Drainac, Rastko Petrović, Ljubomir Micić, Velibor Gligorić, Marko Ristić. Pisao je kao stalni kritičar za „Vreme“.
Sarađivao je na mnogim listovima i časopisima: Zvono, Bosanska vila, Nada, Srpski književni glasnik, Delo, Brankovo kolo, Nova iskra, Štampa, Narodno jedinstvo, Listići, Pijemont, Zvezda, Srpske novine, Zabavnik, Zora, Sloboda, Književni jug, Dan, Osa, Progres, Dunav, Kritika, Republika, Zenit, Epoha, Hipnos, Misao, Putevi, Novi list, Vesele novine, Jevrejski život, Kniževni polet, Nova smena i mnogi drugi.
Pesnik, esejista Vinaver javlja se kao utemeljivač ekspresionističkog pokreta. Napisao je „Manifest ekspresionističke škole“ koji objavljuje 1920. godine u dnevnom političkom listu „Progres“, čiji je bio i urednik.
Zalagao se za raskid sa tradicionalnim umetničkim izrazom i osporavao je dotadašnje „patriotske deseteračke kanone“ koje su bili postavili do tada nenadmašni književni kritičari Jovan Skerlić i Bogdan Popović.
Stanislav Vinaver 1921. godine zajedno sa Todorom Manojlovićem pokreće i uređuje biblioteku „Albatros“ koji se zalagao za nov duh i nov ritam u književnosti. Program ove bilblioteke odgovarao je onome u Gromobranu svemira. Biblioteka je imala je za cilj da isključi površnu i šturu didaktiku, da mladim generacijama ostavi dela intuicije u kojima se pokazuje ceo čovek sa svim svojim nedaćama i cela čovekova duša sa skrivenim osećanjima.
U eseju o Rastku Petroviću Vinaver je posle trideset godina pomenuo da je njegov Gromobran svemira trebao biti prva štampana sveska „Albatrosa“, ali pročitavši „Dnevnik o Čarnojeviću“ Miloša Crnjanskog nije mogao odoleti raskošnom talentu i prvo štampati njega. U istom eseju je zapisao:
„…znao sam da će naš „Albatros“ imati života. Njen značaj za budućnost vać danas postaje istorijski važnim.“
Vinaver, iako nije imao srpske krvi, prema Srbima i Srbiji ostavrio je jedan čudan patriotizam. Više od mnogih naših tadašnjih pisaca bio je zanet Evropom, njenom književnošću i potrebom da srpska književnost dosegne dotadašnje granice. Govorio je da ide da ratuje za otadžbinu i kretao u rat i pre nego što je dobijao poziv. Ipak život nije završio u bitkama Drugog svatskog rata već biva odveden u logor.
Kao oficir bivše jugoslovenske vojske Drugi svetski rat proveo je u zarobljeništvu u nemačkom logoru Osnabirk, o čemu je u Beogradu 1945. godine objavio knjižicu pod naslovom „Godine poniženja i borbe – Život u nemačkim „oflazima““. Vinaver je još daleke 1911. u Parizu pisao parodijske pesme poput Evdoksije subverzivnog karaktera i suštinski su početak naše avangarde.
Evropska i srpska avangarda otatle su jednake u savremenom predratnom smislu. Prvi je preveo Haškeovog Dobrog vojnika Švejka, Rableovog Gargantuu i Pantagruel, Kerolovu Alisu u zemlji čuda, Tvenove Doživlaje Toma Sojera i tako imao priliku da se sretne sa elementima parodije u književnosti.
Među njegovim brojnim radovima najpoznatiji su: Priče koje su izgubile ravnotežu, Misli, Varoš zlih volšebnika, Gromobran svemira, Čuvari sveta, Ikarov let, Ratni drugovi, Evropska noć, Jezik naš nasušni, Čardak ni na nebu ni na zemlji, Zanosi i prkosi Laze Kostića…
Stanislav Vinaver umro je u Niškoj Banji, 1. avgusta 1955. godine.
Autor: J.I.
Ostavite odgovor