Boj na Mišaru obrađena lektira. Lektira sadrži detaljnu analizu pesme, analizu dela i književne elemente, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudelovanje u nastavi.
Pročitajte kompletnu pesmu Boj na Mišaru >>
Analiza dela
Boj na Mišaru je narodna epska pesma koja pripada cikusu oslobođenja Srbije i Crne Gore od Turaka. Epski ciklus oslobođenja nastaje nakon hajdučkog i uskočkog ciklusa u srpskoj narodnoj književnosti. Pesmu Boj na Mišaru zapisao je Vuk Karadžić od narodnog guslara i slepog pevača Filipa Višnjića. Tematika pesme jeste opis bitke na brdu Mišar kod Šapca u kojoj su se srpski ustanici 1806.godine sukobili sa turskom vojskom i izvojevali pobedu.
U pesmi Boj na Mišaru opisana je krvava borba srpskih ustanika u cilju osloobođenja od turskog ropstva. Srpsku vojsku predvodi Karađorđe, a na čelu turske vojske je Kulin-kapetan, u istorijskim izvorima poznat kao Mehmed-beg Kulenović. Ova pesma uključuje istorijske ličnosti i istinit događak, kao i ishod boja, dok je sama struktura pesme upotpunjena karakterističnim pesničkim slikama koje poetično dočaravaju istorijski događaj.
Boj na Mišaru opevava sudar ogromne sile sa šakom ustanika i veličinu ustaničke volje za slobodom. Turska vojska raspolaže sa sto hiljada vojnika dok srpska ima samo petnaest. Ove informacije saznajemo na samom početku pesme gde, kao i u mnogim drugim epskim pesmama, obično ptice prenose informacije ključnim likovima, a u ovom slučaju su to dva gavrana koja lete u Bosnu i ženi zapovednika turske vojske saopštavaju o toku boja. Ovde se životinjama daju ljudske osobine, tj. moć govora.
Iz pitanja koje žena Kulin-kapetana, zapovednika turske vojske postavlja gavranovima, otvaraju nam se i saznanja o ostalim likovima i ključnim učesnicima bitke, kao i o želji turske žene da se oni surovo kazne (nabijanjem na kolac, paljenjem u vatri, trganjem tela konjima, odrubljivanjem glave itd.) što nam samo govori o surovosti turskih poglavara i neopisivom teroru kojeg je srpski narod trpeo robujuću. Same te informacije su dovoljne da se sagleda i bezuslovna potreba za oslobođenjem, kao i ogromna cena užasa borbe za slobodu.
Dakle, ova pesma govori samo o jednom od mnogih sukoba ustanika i Turaka, i ona, iako poseduje neke natprirodne karakteristike svojstvene umetničkoj književnosti, ipak većinu motiva, likova i bazu radnje nalazi u istorijskom konceptu odnosno istinitom događaju. Uprkos užasima i gubicima, ustanici uspevaju da dobiju bitku, kako u pesmi tako i istorijski, a u pesmi im se na kraju daje još veći podstrek za dalje borbe, što je i bio cilj kod ispevavanja epskih pesama. Cilj epske pesme nije samo da opeva događaj već da entuzijastično ohrabri narod za nove pobede.
Slepi guslar Filip Višnjić, kao i mnogi slepi pevači tog vremena, išli su od mesta do mesta, slušali informacije koje im narod daje, često su neposredno i prisustvovali događajima, a kako su bili slepi i nesposobni za borbu, njih je vojska vodila sa sobom da bi dizali moral, a s druge strane, slepim pevačima je to bila sigurnost opstanka jer drugačije nisu mogli da se izdržavaju.
Književni elementi
Knjižvni rod: epika
Književna vrsta: narodna epska pesma
Epski ciklus: ciklus oslobođenja Srbije i Crne gore od Turaka
Stih: deseterac
Tema dela: Boj na Mišaru
Ideja dela: Sloboda nema cenu. Slabiji može da pobedi jačeg. Bol nema veru i naciju. Tuga zbog gubitka ne treba prerasti u mržnju.
Analiza pesme, citati
Pesma počinje stihovima:
„Polećela dva vrana gavrana
Sa Mišara polja širokoga
A od Šapca grada bijeloga,
Krvavijeh kljuna do očiju
I krvavih nogu do koljena.“
Sama ova pesnička slika nas uvodi da se desilo nešto izuzetno strašno. Gavranovi u narodnoj poeziji su vesnici loših vesti, smrti ili neke druge pošasti. Dobijamo informaciju i odakle lete, oni dolaze sa Mišara kod Šapca gde se desio krvavi okršaj.
Narodnih pevač ovu sliku pojačava rečima kako su im kljunovi krvavi do očiju a noge do kolena. Znači da su oni bili svedoci jednog strašnog i ozbiljnog pokolja. Dalje nam opisima: „prelećeše svu bogatu Mačvu, valovitu Drinu prebrodiše i čestitu Bosnu prejezdiše, te padoše u Krajinu ljutu, baš u Vakup prokletu palanku, a na kulu Kulin kapetana…“
Dobijamo informaciju o bogatstvu kraja iz koga dolaze odnosno gde se to nešto strašno desilo, i dolaze u grad Vakup kojeg narodni pevač naziva prokletom palankom. Baš tim epitetom prokleta palanka saznajemo da ta dva gavrana ne donose pozitivne vesti, a to što sleću na kulu Kulin-kapetana znači da je on na neki način involviran u ovaj događaj.
Kako pa’še tako zagraktaše – kada su sleteli na kulu, odmah su počeli da grakću pozivajući onoga ko treba da primi lošu vest, a to je žena Kulin-kapetana, u pesmi nazvana Kulinova kada (na turskom kada ili kaduna znači supruga).
Ona ne zna kakve joj vesti donose stoga ih upituje sledeće:
„Ja, dva vrana, dva po Bogu brata
Jestel’ skoro od donje krajine
Od Mišara polja širokoga
A od Šapca grada bijeloga?
Jestel’ vid’li mlogu tursku vojsku
I u vojsci turske poglavice?
Jestel’ vid’li moga gospodara
Gospodara Kulin-kapetana
Koj’ je glava nad sto ’ljad vojske,
I koji se caru zarekao
Da ć’ Srbiju zemlju umiriti
I od raje pokupit harače
Da će crnog Đorđa u’vatiti
I živa ga caru opremiti
I da ć’ isjeć srpske poglavice
Koj’ su kavgu napre zametnuli.
Je li Đorđa caru opravio?
Je l’ Jakova na kolac nabio
Je li Luku živa ogulio
Je l’ Cincara na vatri ispeko
Je l Čupića sabljom posjekao
Je l’ Miloša s konj’ma istrgao –
Je l’ Srbiju zemlju umirio?“
Ona ih naziva dva po Bogu brata nadajući se da će joj dati pozitivne odgovore. Zna odakle dolaze i raspituje se za svog muža za koga zna da je u potencijalnoj opasnosti jer je obećao turskom caru da će smiriti ustanike, među kojima ističe Karađorđa kojeg živog treba opraviti caru. Vrlo važnu ličnost koju živu odvodite vrhovnom komandantu, u ono vreme značilo bi čin vašeg velikog junaštva i vojne sposobnosti, a samim tim, onaj ko se traži živ, znači da mnogo vredi. Ona nadalje nabraja sve vojvode koji su učestvovali u organizaciji dizanja ustanka, ali, to nam ne govori samo informativno ko je tu učestvovao, već iz njenih reči vidimo strašne slike nasilja koje se vršilo u to vreme. Dalje, ona nastavlja svojim pitanjima:
„Ide li mi Kulin-kapetane
Vodi l’ vojsku od Bosne ponosne
Ide li mi, hoće l’ skoro doći?
Ne goni li mačvanskijeh krava
Ne vodi li srpskijeh robinja
Koje bi me vjerno poslužile.
Kaž’te meni kad će Kulin doći
Kad će doći, da se njemu nadam.“
Iz drugog dela njenog obraćanja vidimo ženinu čežnju za mužem, ali i nešto drugo, daleko važnijeg za nju, a to je bogatstvo koje bi haračem pokupio, pa čak odmah iza krava navodi srpske robinje, devojke koje bi je verno poslužile. Ovde vidimo, da iako ona očekuje veliko bogatstvo i robinje, ipak govori nešto i o karakteru srpskih devojaka. Kulinova kada, iako robinje nabraja odmah posle krava, ipak za njih daje jedan pozitivan epitet u delu koje bi me vjerno poslužile čime nas narodni pevač upoznaje sa poštenjem tih devojaka i pokornosti iako su robinje. Sada dolazimo do odgovora koje joj gavranovi daju i tu trebamo obratiti pažnju na stilsku figuru slovensku antitezu (pitanje-više ponuđenih odgovora-negiranje ponuđenih odgovora-tačan odgovor) koja je u ovoj pesmi ipak atipčna i redukovana, ali, svakako prepoznatljiva :
„Al’ besjede dvije ptice vrane:
Oj gospođo, Kulinova ljubo,
Radi bismo dobre kazat glase
Ne možemo već kakono jeste
Mi smo skoro od donje krajine,
A od Šapca grada bijeloga
Sa Mišara polja širokoga
….
„Pogibe ti Kulin-kapetane
Pogubi ga Đorđije vojvoda“
…
Niti ide Kulin-kapetane
Niti ide niti će ti doći
Nit’ se nadaj niti ga pogledaj,
‘Rani sina pak šalji u vojsku,
Srbija se umirit ne može!“
Ovde joj gavranovi potvrdno odgovaraju na njena pitanja odakle dolaze što je tipičan primer slovenske antuteze i u krajnjem odgovoru otkrivaju najstrašniju istinu, a to je da je njen muž mrtav. Sama ta slika nije bila dovoljna narodnom pevaču da dočara srpsku nadmoć i ogromne turske gubitke, pa je on pojačava onim: ’rani sina pak šalji u vojsku, Srbija se umirit’ ne može.tačnije, ovim nam saopštava i da će sukobi trajati, ali i da mnogobrojna turska vojska trpi velike gubitke pa je što pre potrebno obnoviti vojsku.
U ovom momentu se dešava bolna slika razočarane žene: „Kad to začu Kulinova kada, ona ciknu kao ljuta guja.“
Ovakav motiv se obično koristi kao simbol duboke razočaranosti bola i besa zbog gubitka. Kulinova žena ih dalje ispituje da li znaju i da li su videli ko je od turskih poglavar gde poginuo i ko ih je poimence ubio. Ztim gavranovi navode svakog turskog poglavara i s druge strane srpskog ustanika koji ga je ubio. Pa saznajemo da je Mehmed kapetana ubio Miloš od Pocerja, Sinan-pašu je ubio Lazarević Luka, Mulu Sarajliju Stojan Čupić, Asan Beširović je ubijen od strane popa Smiljanića, dervenski kapetan od strane Jakova Valjevca.
Gavranovi zatim govore da su neki Turci krenuli bežati u, kako je u pesmi navedeno Njemačku (važno je znati da je to današnja teritorija Srbije samo severno od Save, a ne današnja država Nemačka), ali i tu su ih Srbi stigli i sve pogubili, jedino je uspeo da se spase Dedo od Gradačca, ali on je to uspe samo jer ima mnogo prijatelja njemačke gospode kako navode gavranovi.
Ovde dobijamo najtragičniju sliku duboko ožalošćene žene i i njen gromki i bolni jauk kojih se čak, kako narodni pevač govori do Boga čuje. Poređenja sa kukavicom i lastavicom treba samo da dočaraju taj užas pri primanju vesti o smrti kako najvoljenijeg čoveka tako i ljudi koje je poznavala. Količinu bola Kulinove žene vidimo iz stihova:
„Kad to začu Kulinova kada
Ljuto cvili do Boga se čuje
Jadikuje kano kukavica
A prevrće kako lastavica.“
E sada, dolazimo do kulminacije u ovoj situaciji, gde žena Kulin-kapetana počinje da proklinje. Njen bol je neizdrživ toliko da pokušava da ga umanji proklinjanjem iz sve svoje snage, tako ona kroz jauke nabraja strašne kletve za svakog njenog neprijatelja ponaosob, a prvo za grad Šabac koji je i uzrok njene tragedije:
„Beo Šapcu ne bijelio se
Već u živoj vatri izgorjeo
Jer kod tebe Turci izgiboše.
Crni Đorđe da te Bog ubije
Otkako si ti zakrajinio
Mlogu ti si majku ucvjelio
A ljubovcu u rod opremio
A sestricu u crno zavio“
Grad Šabac proklinje zbog pogibije Turaka u tom mestu, a Karađorđa zbog toga što je mnoge vojnike ubio, što nam govori o Karađorđevoj hrabrosti i vojničkom umeću, a dalje ga proklinje jer je tako ražalostio mnoge majke i ljubovce u rod opremio što znači da su se morale vratiti u roditeljsku kuću jer više nisu imale svoj gubitkom muža, a sestre tih junaka su u to vreme dugo tugovale i godinama nosile crninu. Baš kao što su to isto preživljavale srpske žene tokom ratova sa Turcima.
Dalje kaduna proklinje svakoga srpskog junaka, gore navedenog koji je ubio turske poglavare i kune ih najstrašnijim kletvama („popa Luku da rane dopa’ne tj. da smrtno strada od rane, Miloša puška da ubije, Jakova Bog da ubije i da mu kuća ostane prazna, Stojana Čupića da žalost dočeka, Smiljanića da nikada ne oseti radost..“.) i u tom momentu kada završi nabranja svih vojvoda i kletve, narodni pevač nas upozorava: To govori Kulinova kada, to govori, a s dušom se bori znači da je već izdaje snaga i da ne može podneti tu bol niti taj bes da bi se pesma završila stihovima:
„Dolje pade, gore ne ustade,
Već i ona crče od žalosti.“
Taj glagol koji narodni pevač koristi, crče umesto umre, koristi se s namerom da se dočara u kakvim je mukama ona umrla. Ona nije umrla samo od žalosti već je od tolikog bola i besa s velikom mukom ispustila dušu.
Kroz ovu pesmu može se videti sav bol i besmisao ratovanja, iako se ona, prenosivši se s kolena na koleno, koristila upravo u suprotne svrhe, kao što smo rekli i na početku, u svrhe ohrabrivanja i dizanja morala, jer drugačije ne bi moglo doći do oslobođenja od ropstva.
Ostavite odgovor