Život i običaji naroda srpskoga delo je Vuka Stefanovića Karadžića, srpskog lingvista, reformatora i sakupljača narodne književnosti i folklora. Ova knjiga upravo je to – skup zabeleški o narodnim običajima i verovanjima koje su se do njegova zabeležavanja prenosile samo usmenim putem. Ovako je Karadžić očuvao značajan dio folklora ovih prostora, koji pomažu da dobijemo uvid u život i kulturu naroda koji su ovde živeli i od kojih smo potekli. Zabeleške se ne tiču samo folklora Srba, nego i Hrvata, Dubrovčana, Turaka i ostalih naroda koje ovde žive.
Knjiga je objavljena u Beču 1867. godine u nakladi Karadžićeve udovice Ane, a o trošku naroda koji je davao priloge za ovu namenu. Delo se deli na devet poglavlja, od kojih je ovde zabeleženo dva. Poglavlja su:
I. Običaji o različnijem praznicima
II. Običaji o najznatnijim ljudskijem događajima
III. Vjerovanje stvari kojijeh nema
IV. Postanje gdekojijeh stvari
V. Junaci i konji njihovi
VI. Život
VII. Igre
VIII. Zakon ili vjera i
Dodatak
U ovoj analizi predstavićemo dva poglavlja: Običaje o praznicima i Verovanje u stvari kojih nema. U prvom delu opisani su svi praznici i običaji koji su se nekada slavili u srpskom narodu, a neki od njih slave se i danas, odnosno do danas su i poznati. Karadžić kod nekih običaja prikazuje razlike slavljenja ili obeležavanja dana u raznim krajevima zemlje i okolice. Ovi zapisi veoma su vredni jer su pokazatelj načina života naših predaka. U opise običaja često su ukomponisane i kratke priče o određenim ljudima, pa imamo stvaran prikaz jednog vremena, šta je od velike kulturološke i historijske važnosti.
Ništa manje važan nije ni drugi prikazani deo – onaj koji opisuje razne „stvari kojih nema“, odnosno bića koja spadaju u suvjerje. Zanimljivo je da je autor stavio baš ovakav naslov – i sam priznajući da ta bića nisu stvarna, a ipak, pišući o njima, govori kao da su nešto šta pripada stvarnom svetu. Čak pominje i neke ljude i priče koje se čine kao svedočanstva o postojanju takvih bića.
Iako ovaj dio govori o sujevjerju i on je važan, realni prikaz kulture i folklora. S druge strane, jasno vidimo koja je stvarna svrha ovakvog sujevjerja, ali i odakle potiču današnja. Priče o raznim spodobama, avetima i nadnaravnim bićima služile su da se prestraši neuki narod i nauči nekim osnovama ponašanja, higijene i slično, što im pomaže u preživljavanju. Na primer, u priči o Kugi vidimo upozorenje da bi ljudi trebali da peru posuđe svaki dan, ne ostavljajući ga preko noći kako Kuga ne bi došla i zatrovala ga. Jasno je da se ovime nastoji sprečiti razvitak bolesti na neopranim sudovima i posuđu koja može da pređe i na ljude.
Ovakvih primera ima mnogo i vrlo je zanimljivo čitati ih. Zato ove priče trebaju biti deo lektire svim mališanima koji će se tako upoznati sa svojom historijom i folklorom, nešto naučiti i pri tom se i lepo zabaviti!
Kratak sadržaj
Običaji o različnijem praznicima
Varin dan
Prvi dan u godini smatra se prvim danom meseca u kojem počine jesen, dakle 1. septembra, što je ujedno i prvi dan crkvene godine. Taj dan smatra se i Varinim danom. Dan pre toga dana običaj je uveče staviti u lonac ili kotao svaka vrsta žita ili variva te ih kuvati zajedno. To se naziva varicom ili varom. Uveče se ona ostavi kod vatre kako bi zavrela, pa se ujutru gleda s koje je strane navela. Sa te strane se te godine treba saditi žito jer će tamo najbolje da rodi.
Po varici može da se vidi i kakva će sledeća godina biti po urodu. Ako se po njenoj kori vide bregovi, znači da će godina da bude bogata, a ako se vide pukotine ili putevi, netko će da umre jer oni simbolizuju grobove. Varica se onda nosi na vodu, pa prosipa u nju, u zamenu za dobru sreću. Nakon toga prosipa se i po kući kako bi u njoj sve bilo rodno i plodno te po uljanicima kako bi se sve zlo oteralo „niz ulicu“. Ostatak varice jede se narednih nekoliko dana, kada deca već mogu da pevaju i pesme koje nagovješćuju Božić.
Oci, materice i mladijenci
Vreme od dve nedelje pred Božić naziva se materice, a nedelja pred Božić, naziva se oci. Uoči otaca ili samo ujutru prvog dana otaca, muška i ženska deca vežu se za noge, pa se „otkupljuju“. Daje im se para ili nekakav novac, ali i drugi darovi, pa se uveče ukućani časte jelom i pićem. Na jutro prvih dana materica, daruju se majke, odnosno žene s decom, pa ih se časti suhim voćem, jabukama i slično. Mladijenci je četvrti dan nakon Božića, odnosno 29. decembar i običaj je da se u rano jutro ovoga dana djeca u šali biju nekom grančicom kako bi se zlo isteralo iz njih, pa se ostatak dana deca međusobno igraju bijenja iz istog razloga.
Božić
Noć uoči Božića u kuću se unesu badnjaci i naloži vatra. Domaćica pobaca slamu po kući, a po njoj oraha. Ujutru jedno od ukućana donese vode koja se delomično prospe, a ostatak služi za kuvanje ručka. Nakon što se namiri stoka, ukućani ručaju. Pre jela, izmole se i izljube, pa domaćin pokupi sve sveće i stavi ih u žito. Nakon šta malo dogore, život se daje kokoškama da nose više jaja. Kada krenu s jelom, najpre se jede sir i pečenice, a negde i varenik, odnosno rakije. Običaj je da se na Božić ruča „s vreće“, odnosno, mesto čaršava se na stol prostre vreća. Stol i kuća se ne čiste naredna tri dana.
Prvi dan Božića ne ide se u tuđe kuće. Ide se u crkvu i to je prilika da se pomire svi koji su bili u zavadi. Posle ručka na Božić, običaj je pojahati svog konja, ako ga se ima. Sve do malog Božića valja svima koje sretnemo čestitati Božić.
Koleda
Uoči Božića običaj je bio da momci idu od kuće do kuće i pevaju pesme od kolede. Ti momci nazivaju se koleđani. Pevaju se različite pesme kada se dolazi pred kuću, kada iz nje izađe domaćin, posebno se peva ako je domaćin imućniji, a posebna domaćici. Peva se posebno i devojci iz kuće, snahi u kući, a postoje je i posebne pesme životinjama u domaćinstvu: volu, petlu i mačku. Posebna pesma je i za izlazak iz kuće. Ako koleđani stanu na trpezu, imaju pesmu i za to, kao i one kada hodaju po selu.
Mesojeđe i bijela nedjelja
Vreme mesojeđe i beče nedjelje je ono od Božića do časnog doba. Vreme je to kada se ljudi najviše vesele i najmanje rade. Do tada je sva stara ljetina već sabrata, a budući da je zima, još se ništa nanovo ne može raditi. Uz to, vreme je to kada u kućama ima najviše mesa i dosta pića. Zato se u to vreme ljudi najviše žene, pohode jedno drugo, odlaze u lov ili na igre i sijela.
Igre se organizuju u onoj kući koja ima više soba ili u kući s jednom sobom gde ima i vatre.
U nekim selima žene u ovo vreme odlaze kod svoje rodbine gde provedu i po nekoliko dana. Običaj je na belu nedelju graditi ljuljaške za devojke i obrtaljke za mladiće. U nekim selima ovo je vreme i za maškare. Preobuku se i odrasli i deca, ali deca idu od kuće do kuće i traže sira, masla, jaja, vina i slično. Ako im se ništa iz kuće ne dade, oni na nju bacaju jaja.
Svatovi s mladom
U vreme poklada, običaj je da se nekoliko momaka obuče u najlepše haljine, a jedan od njih u ženske. Momci se tada nazivaju svatovima, a ovaj obučen u ženske haljine – nevjestom. Jedan od momaka vodi mladu i on je tada djever, pa tako odlaze od kuće do kuće i prose jaja. Kasnije sa starješinama igraju, daruju se novcima, gotove večeru i časte se.
Bogojavljanje
Srpsko verovanje je da se u noći pre Bogojavljanja otvara nebo i Bog tada ispunjava svaku želju, dokle god se traži samo jedno, a ne više stvari. Ujutru na Bogojavljanje, mnogi se pre nego sunce izađe kupaju u potoku ili reci, a ako je voda zaleđena, oni probiju led na njoj. Ako je na Bogojavljanje vani veliki mraz, to znači da će godina biti dobra.
Zadušnice
Zadušnice se slave dva puta u godini – uoči poklada i u nedelju po Trojicima, na Petrove poklade. Ipak, pravim zadušnicama smatraju se one prve. Ta nedelja nazova se zadušnom nedeljom. Na taj dan domaćin mora svim svojim mrtvima, koje pamti ili su mu negde zapisane, da zapali voštanu sveću. Svaka sveća mora da bude namenjena nekome. Ako živi blizu manastira ili crkve, sveće mora tamo da odnese. Tada i sveštenik mora da spomene mrtve kojima je sveća zapaljena. Negde se tada odlazi i na groblje, gde pop spominje mrtve, čita molitve i pale im sveće. Novac koji se skupi daje se siromasima koji ga potroše na jelo i piće.
Časni post
Časni post još se naziva i Baba Korizma. Na Čisti ponedeljak jedan momak obuče se u ženske haljine. Na ramenu nosi sedam štapova, kao simbole za sedam nedelja posta, i za sobom vuče komostre, pa tako ide po varoši i skače pred kuće. Ovime predstavlja babu Korizmu. Žene njome plaše malu decu kada žele da jedu jela od mesa.
Blagovjesti i babini kozlići
Ljudi se boje zime i štede na hrani za stoku sve dok ne prođu blagovjesti. Veruje se da bi čovek trebao da ubije zmiju pre tog dana, pa u njenu glavu usadio česno beloga luka, kako bi moglo da nikne do blagovijesti. Ako dane posle blagovijesti udari sneg ili se pojave Cigani, nazivaju se babini kozlići ili babini jarci.
Lazareva subota i cvijeti
Običaj je da uoči Lazareve subote djevojke idu od kuće do kuće i pevaju Lazereve pesme o Hristovom vaskrsnuću. Devojke se nazivaju lazaricama, a pesme koje pevaju napisane su baš za ovu priliku.
Vaskrsenje
Vaskrsenje, Vaskrs, Uskrs, Veligdam ili Vazam praznik je jednako važan kao i Božić. Običaj je na taj blagdan tući se crvenim ili šarenim jajima tako da se udara vrhovima jaje od jaje. Onaj čije jaje se razbije, mora ga dati onome tko ga je pobedio. Pre toga jaja moraju da se pregledaju jer neki znaju probiti jaje pa ga napuniti voskom da bude tvrđe.
Sutradan, na Veliki ponedeljak, svi moraju da idu u crkvu, a onaj tko ne ide na jutarnje, za kaznu se polije vodom ili se baci u vodu. Sve te dane ljudi se pozdravljaju sa Ristos vaskrs, mesto Dobro jutro ili Pomoz Bog, a odgovara se Va istinu vaskrs.
Družičado, ružičado i probušeni ponedjeljnik
Pobušeni ponedeljnik je drugi ponedeljak nakon Uskrsa. Žene taj dan posle mise idu na groblje, a popovi u molitvi spominju mrtve. U nekim mestima se na ovaj dan skupe mladići i devojke, pa platu vence od mladica vrbe, menjaju jaja i druže se. Mladići se onda pobratime, a devojke su jedna drugoj druge, šta u oba slučaja znači da će jedno na drugo paziti celu godinu, kao da su braća i sestre.
Đurđev dan
Pre nego svane na Đurđevdan, ljudi se počnu kupati po prvi put. Muškarci najčešće u potoku, a žene vodu nose u kuću i u nju metnu razno bilje, najviše selen i cveće koje se bere pre Đurđevdana. Taj dan sve porodice koje mogu, zakolju jagnje. Sutradan pop ide od kuće do kuće i kupi kožu od jagnjaca, kao platu za molitvu i blagoslov. Uzima i plećku od svakog pečenog jagnjeta, pa odnosi svojima za ručak. Ono što mu porodice ne pojede, prodaje.
Običaj je i da se na Đurđevdan ne spava tokom dana, a onaj tko odspava, na Markov dan mora da odspava na istom mestu.
Zavjetine i krstonoše
Svako selo u Srbiji ima jedan dan koji se svetuje. Slave su obično leti, od Vaskrsa do Petrova posta. Na taj dan okupe se svi seljani na neko lepo mesto u selu, pa se s prijateljima druže. Dovedu i popa za blagoslov i molitvu i čitav dan se časte, igraju pevaju. Takvo veselje naziva se zavjetina.
Na Spasov dan
Na Spasov dan u Budvi beše običaj da ljudi rano ujutro odu na brdo Spas, obučeni u stajaće haljine, s vencima na glavi od različitog cveća. Na brdu su zidine od crkve zvane Sveti Spas i pod njima je gumno zvano Vilino gumno, na kome se mladići i devojke uhvate u kolo. Pjevaju pesme namenjene za ovaj dan.
U Srijemu se veruje da uoči Spasova dana vile noću otkinu vrh jasenku, zato deca tu noć ostave pod jasenkom malo hleba i vode jednu noć, a vino drugu, pa ujutru kopaju pod stablom i ono što nađu dadu bolesniku za ozdravljenje, jer im je to vila ostavila.
Trojice ili duhovi
I trojice se, kao i Božiš i Vaskrs, svetkuje tri dana. Prvu nedelju ovog blagdana ništa se ne radi, samo se posećuju prijatelji, časti se i veseli. Od kuće do kuće idu lepo obučene devojke i pevaju kraljice, a jedna među njima se i naziva kraljicom, druga je kralj, treća barjaktar, četvrta dvorkinja… Svaka ima neki dodatak koji joj dodeljuje jednu od uloga. Pred svakom kućom se poigraju po svojim ulogama. Pevaju pesme baš za ovu namjenu.
Moba i prelo
Moba je običaj da ljeti za neke svece seljaci odlaze gazdama na mobu, odnosno na rad bez plate, samo za jelo i piće. Najčešće pomažu da žanju i usput pevaju tzv. mobarske pesme. Najviše u mobu ide momci, devojke i mlade te se svi obuku svečano i kite kao da idu u crkvu ili manastir. Radeći, oni se i vesele, igraju i pevaju do kasno u noć. Na mobu dolaze i prijatelji iz drugih sela, pa zajedno pevaju pesme za ovu priliku.
Prelo i supredak
Na prelo idu mlade devojke, pa dolaze i momci da bi se s njima šalili i razgovarali. Noću se ode na mobu presti ili se prede sebi. Domaćica u čijoj se kući prede mora da počasti goste. Pri tome se i pevaju prigodne pesme.
Dodole, prporuše i čaroice
Kada krajem zavlada suša, onda nekoliko devojaka ide od kuće do kuće i pevaju pesme kako bi dozvale kišu. Jedna devojka svuče se do košulje, pa se obloži raznim travama i cvećem da joj se koža ne vidi. To se zove dodola. Pred kućom gde dođu, dodola najpre igra sama, a druge devojke stanu u red i pevaju prigodne pesme. Domaćica kuće ona uzme kotao ili kabao vode, pa je izlije po dodoli dok ona igra. U Dalmaciji se dodole zovu prporuše, ali mesto devojaka, igraju i pevaju momci. U Turskoj krajini oni se nazivaju čaorice.
Ilijin dan
U našim se krajevima veruje da Sveti Ilija upravlja gromovima, pa se naziva i gromovnik. Treba se krstiti kada grom opali, jer onda đavoli beže. Tri dana pre Ilijina dana nazivaju se kresovima. Za to vreme žene ne peru košulje niti išta drugo kvase kako ne bi iskresalo. Ako na Ilijin dan grmi, to znači da će se tog leta pokvariti, ucrviti i opasti orasi, lešnici i žirevi. Običaj je i prvi put u godini kada zagrmi, valjati se po zemlji kako te godine ne bi bolela leđa.
Ivanji dan i Petrov dan
Ivanji dan se smatra velikim svecem, toliko da Srbi imaju izreku da na taj dan i sunce na nebu stane tri puta od straha. Dan ranije običaj je paliti brezovu ili trešnjinu lilu. Ona se pali i na Petrov dan. U Dalmaciji i Dubrovniku mladi, pogotovo devojke, dan ranije nalože vatru u polju pa je preskaču za članove porodice, govoreći za koga u tom trenu preskaču. Na nekim mestima običaj je brati Ivanjsko cveće i raditi od njega vence, pa ih stavljati ispred kuće ili na plot. Tada se i pevaju razne pesme.
Devojke u nekim krajevima na Ivanji dan stavljaju zemlju u lonac i u nju posiju nekoliko zrna pšenice, pa na Petrov dan gledaju kako je nikla. Ako su klice savijene u prsten, to znači da će se te godine udati. Uoči Ivanja neke devojke stave bjelance u čašu vode, pa ostave da prenoći pod strehom. Ujutru na Ivanji dan po njemu pogađaju hoće li se skoro udati.
Međudnevnica
To je naziv za one tri nedelje između Velike i Male Gospe. U to vreme žene beru i obrađuju trave za lekove. Veruje se da i jaja snesena u tom vremenu mogu najduže da stoje, a da se ne pokvare.
Lučin dan
Na Lučin dan običaj je da domaćin rano ujutru ode u tor i gleda kako stoka laže. Ako su stavili noge poda se, znači da će zima i godina biti zli, a ako se opružila, znači da će biti dobri i zima i godina.
Vjerovanje stvari kojijeh nema
Vila
Veruje se da vile žive u planinama i kamenjarima blizu vode. One izgledaju mlado i lepo. Obučene su u duge bele, tanke haljine i nose raspuštene kose. Nikome ne čine zlo, osim ako ih se ne uvredi, a onda kažnjavaju tako da čoveka unakaze ili ustrele u nogu, ruku ili srce, pa u tom slučaju odmah i umre.
Vještica
Vještica je po narodnim pripovestima žena koja u sebi nosi đavolji duh. Dok ona spava, duh izađe iz nje i pretvori se u kokoš, ćurku ili lepira, pa leti drugim kućama i tamo jede ljude, a naročito decu. Izjedeni ljudi umru, ali mogu i da žive još neko vreme. Dok je duh van tela veštice, ona leži kao mrtva i može joj se okrenuti glava tamo gde su joj bile noge da se više nikada ne probudi.
Vještice ne jedu beli luk, pa se ljudi za vreme poklada često mažu njime za zaštitu, jer poklade su vreme kada veštice najviše jedu ljude. Ako se veštica pokaje i ispovedi, ona više ne jede ljude i postaje ljekarica, koja leči izjedene. Ako u nekom selu u kratko vreme umre više ljudi, pogotovo dece, ljudi mogu da posumnjaju u neku ženu da je veštica. Onda mogu da je vežu i bace u vodu. Ako ne potone znači da je veštica, pa je ubiju, a ako potone, izvuku je iz vode i puste.
Vukodlak ili vampir
Vukodlak je, prema narodnim pripovestima, čovek u kojeg četrdeset dana nakon smrti uđe đavolski duh. On se povampiri, postane vukodlak koji noću izlazi iz groba, ide po kućama i davi ljude i pije im krv. Povampiriti se ne može pošten čovek, to se dešava samo ako preko njegova mrtva tela preleti kakva ptica ili preko njega pređe neko živinče. Zato se mrtvac mora čuvati da nešto preko njega ne pređe.
Vukodlaka najviše ima zimi. Sumnja se da je vukodlak na groblju kada mnogo ljudi počne da umire u selu. Onda se uzme ždrebe vranca bez biljega i prevede preko grobova. Žrebe ni neće niti smije da pređe preko vukodlaka. Kada se vidi u kojem grobu leži, iskopaju ga, pa svi seljaci s kolcem od gloga izbodu čoveka koji se nije raspao i bace ga u vatru da izgori.
Posvinjiti se
Posvinjiti se kod Turaka je isto što u povampiriti se kod Srba. Postajala je priča o nekom begu koji se posvinjio, pa ga nisu mogli poznati međ svinjama sve dok mu nisu opazili prsten na prednjoj nozi.
Vjedogonja ili jedogonja
Ovo su nazivi za čoveka iz kojeg izađe duh do spava, kao i kod vještica. Duhovi se onda nalaze na planini, izvaljuju drveće i biju se među sobom. Kada umre čovek za kojeg se misli da je jednogonja, pod nokte mu se udari trnje od gloga, pa nožem crne kore prerežu žile ispod koljena kako ne bi mogao da izađe iz groba kao vampir.
Stuhać
Stuhaći su nešto kao vile ili đavoli. Nalaze se po planinama i kamenjarima, a na nogama imaju ljudske žile da im ne klize po kamenju. Kada im se one potrgaju, ulove čoveka, izvuku mu žile i sebi ponovo stave na noge.
Mora
Mora se javlja ljudima koji spavaju. U nekim mestima se veruje da je ona veštica koja se pokajala i zarekla da više neće jesti ljude, pa ih samo pritišće dok spavaju i tako im zaustavlja dah. Drugo verovanje je da je ona mlada devojka koja će da postane veštica kada se uda. Postoje molitve koje se govore pre spavanja kako bi zaštitile spavača od more.
Noćica
Noćica je avet koji čini pakost čoveku dok noću spava. Ako muškarcu otvrdnu sise i bole ga, znači da ga noćice sisaju dok spava.
Suđenje
Suđenje je sudbina svakog čoveka. Ona je zapisana i određuje šta će se svakom čoveku desiti za života te kako će umreti. Suđenju ne možemo da bobegnemo niti se od njega možemo da se obranimo. Suđen dan je dan kada ćemo umreti.
Kuga
Srbi veruju da kuga dolazi u obliku žene i ti po svedočanstvima koji su od nje bolovali. Kaži da je zavešena belom maramom i da traži od ljudi da je nose u kuću ili selo. Na primer, ako sretne čoveka na putu, kaže mu da je nosi u svoje selo ili kamo ona hoće. Čovek je rado uprti na sebe jer mu ona obeća da će njegovu kuću sačuvati ako joj to učini.
Kuge imaju svoju zemlju negde preko mora i Bog ih pošalje u ove krajeve samo kada su ljudi zli i kada mnogo greše. Kaže im koliko ljudi moraju da pomore. Kada kuga negde dođe, ljudi joj se obraćaju sa kuma kako bi im bila milostiva. Takođe, ne smiju naveče ostavljati neoprane sudove jer će ih kuga preko noći zatrovati.
Vrzino kolo, grabancijaš
Vrzino kolo je mesto gde vile igraju. Pod Velebitom postoji selo Vrzići, a iznad njega mesto Vrzino kolo. Srbi veruju da neki đaci kada izuče u dvanaest škola, njih dvanaestero ode na vrzino kolo kako bi ih dovršili i zakleli se. Tamo čitaju posebnu knjigu dok jedan od njih ne nestane, odnosno, dok ga ne odnesu vile ili đavoli, a oni ne znaju tko je među njima nestao. Onaj đak koji je bio na vrzinom kolu naziva se grabancijaš. Grabancijaši su izdrapani, pa se tim imenom naziva i čovek u poderanoj odjeći. Isto tako, grabancijašem se naziva vrlo učen čovek.
Repač
Repač je čovek koji se rodio u krvavoj košuljici i s malim repom. Veruje se da je ovakav čovek jači od drugih ljudi, pogotovo kada je ljut. Tada on može da savlada deset ljudi kao da su desetero dece.
Haždaha, hala i zmaj
Hala je duhovna sila koja može da leti i navodi oblake, tako da grad pada na ljetinu. Zmaj je junak koji može da leti i baca oganj, odnosno vatru.
Čaratan
Ime za čoveka rođenog u marčanoj sveći i ako pre kršenja preko njega prođe mačka ili neka druga pogana životinja. Posle toga stane nesrećan i ne može da završi neki zanat ili ima postojani posao. Zato se smuca posvuda i zabavlja ljude svojom majstorijom ili šalom. Ali novci koje zaradi uvek lako otiđu i nisu probitačni.
Mađijonik
Nalikuje na vešticu, ali ne može da se pretvori u drugu životinju. Uza sebe uvek nosi neke mađije, kao što su igle bez ušiju, sede dlake, odsečene nokte, crnu vunu i slično, pa kada hoće nekome da naudi, sastavi mađije i nadjene zlo. Zamađijani ljudi mogu da pobljuju mađije ako se svešenik moli pred njima i za njih. Na kraju mogu da izbljuju i svoje srce.
Beleška o autoru
Vuk Stefanović Karadžić bio je najpoznatiji srpski lingvista i najveći reformator srpskog jezika. Rođen je u selu Tršić 1787. godine. Nazvali su ga Vuk, jer bi ga, po narodnom običaju, to ime trebalo da štiti od uroka veštica.
Još kao dete, učio je da piše i čita i to od rođaka Jevte Svića, koji je tada bio jedini pismeni čovek u njihovu kraju. Vuk se školovao u Loznici, pa su ga poslali na daljnje obrazovanje u manastir Tronoši. Tamo su ga terali da čuva stoku, pa mu nije ostajalo vremena za učenje, zato se vratio kući. Pokušao je da upiše gimnaziju u Karlovcu, ali ne uspeva, pa odlazi u Petrinje. Nakon što se preselio u Beograd, upoznao je prosvetitelja Dositeja Obradovića, kojemu se do tada divio na radu i delu, ali ga je ovaj oterao od sebe. Vuk je nakon toga otišao u Jadar. Tamo je radio kao pisar.
Nakon što se otvorila Velika škola u Beogradu, Vuk se upisao kao đak. Ipak, ubrzo se razboleo pa je morao da ode u Pešu na lečenje. Vratio se u Beograd kako bi bio dio ustanka, a nakon njegova propadanja, otišao je u Beč. Tamo Vuk počinje sa svojim životnim delom. Počeo je da radi na reformi jezika, pisanju pravopisa i nastojanju da uvede narodni jezik u književnost. U Srbiji zbog toga nije mogao da štampa knjige, ali se njegova rad isticao u Beču, te u Rusiji.
Vuk je uz pomoć austrijskih vlasti, filologa braće Grim i velikog Jerneja Kopitara uspeo da reformiše srpsko pismo i pravopis. Time je postavio temelje za savremeni standard srpskog jezika. Izjednačio je narodni i književni jezik i očistio ga od svih uticaja koja nisu odgovarala dotadašnjoj strukturi strpskog jezika, čije je temelje pronalazio u narodnim pesmama i pričama.
1818. Vuk je izdao prvo izdanje „Srpskog rečnika“, a prošireno izdanje izašlo je 1852. Preveo je „Novi zavet“, koji je tiskan 1847. godine.
Poput velikih jezičnih reformatora 19. veka i on je skupljao narodne pesme i priče i zabeležavao ih, očuvavši tako srpsku usmenu baštinu. Neke od tih dela su: „Banović Strahinja“, „Ženidba Dušanova“, „Zidanje Skadra“, „Sveti Savo“ i ciklus pesama o Marku Kraljeviću.
Vuk je umro u Beču 1864. godine.
Autor: V.B.
Ostavite odgovor