Kratka priča „Verenici“ deo je autobiografske zbirke „Rani jadi“, srpskog ili točnije vojvođanskog pisca Danila Kiša. Iako formom izgleda kao zbirka kratkih priča, zbog međusobne povezanosti i nadovezivanja priča jedne na drugu, nije pogrešno nazvati je i romanom. Danilo Kiš se u zbirci priseća svojeg ranog detinjstva, a pripoveda iz perspektive osmogodišnjeg dečaka po imenu Andreas Sam. Priče su većinom pisane u trećem licu jednine, iako se povremeno zatekne i koja misao pisana u prvom licu.
Baš u priči „Verenici“ nalazi se jedan od tih primera: „Ta prokleta stvar zbog koje je sad morao da crveni. (Da ostanemo pri trećem licu. Posle toliko godina, Andreas možda i nisam ja.)“. Razlog tomu je pre svega šta opisana sećanja sežu u neko drugo vreme, u neka davna vremena gde je još bio nevini dečak i nije shvatao neke stvari koje danas zna. Isto tako, jedan od razloga je i šta je u pričama iznio i neka svoja osobna, intimna sećanja koja je puno zornije i realističnije mogao da iznese ukoliko se stavi u ulogu dečaka i pripoveda ih u trećem licu jednine. Upravo zbog tog jednostavnog jezika kojim je zbirka pisana, čitaoc dobiva dojam kako zaista čita ispovesti osmogodišnjeg dečaka, stavlja se u njegovu ulogu i puno bolje doživljava i oseća njegove dileme, postupke i razmišljanja. Kiš je u ovoj zbirci vrlo precizno uskladio sećanja dečaka Andreasa sa stvarnim događanjima iz njegova života. Iako u pričama nekada i nije navedeno mesto i vreme zbivanja, vrlo je jednostavno priču smestiti u točno mesto i vreme vodeći se piščevim autobiografskim činjenicama.
Dečak Andreas preuzeo je i mnoge Kiševe osobine, poput emotivnosti, osećaja za avanturu i smisao za estetiku i detalje. Tako se u „Verenicima“ više puta spominje miris „suhe deteline“. Prvi put njegovo pažanje mirisa spominje se na samom početku priče, dok se vozio kolima punim sušene deteline: „Zato ništa nije progovorio, samo se još više zavukao u seno na kolima, skoro malaksao od guste opojnosti divlje deteline i kamilice“. Drugi put ga oseća u drugom delu priče dok se skrivao u seniku sa svojom simpatijom iz razreda, devojčicom Julijom. Tu navodi neke njezine karakteristike: „Imala je pletenice iste boje kao slama, prćast pegav nos i velika usta. Mirisala je na sasušenu divlju detelinu“. Njegova emotivnost očituje se i u ljubavi prema majci te u osećaju srama i nelagode koji ga je obuzeo kad je saznao da mu otac zna za jednu njegovu neprimerenu dogodovštinu. „Onda bi uzimao hleb zavijen u ubrus, zahvaljivao (još jednom), i odlazio trkom da obraduje svoju majku“, i „Dečak je odjenom shvatio da otac zna za ono… no dečak je bio začepio uši rukama da ne čuje šta pričaju. Hvatala ga je nesvestica od sasušene kamilice i od – stida“.
Avanturustički duh kod Andreasa preoblikovan je u želju za bekstvom u Crnu Goru kod deda, te u San Francisco, koji ga je verojatno privlačio zbog priča o gangsterima, budući da u jednom delu priče navodi kako će kad pobegne da postanr gangster ili detektiv. Dečakova potreba za bekstvom mogla bi da se objasni njegovom bližom okolinom s kojom je bio veoma nezadovoljan. U priči se na samom početku dva puta spominje vreme kad njegov otac nije pio. Još u ranom detinjstvu bio je suočen s alkoholičarem u porodici, što je na njega ostavilo traga. Upravo zbog toga, imao je potrebu više puta da naglasi kako tada njegov otac nije pio. S druge strane, živeo je prilično siromašno i bio je primoran još kao dečak da radi kako bi sebi i porodici obezbedio bar nekakvu egzistenciju: „Bilo je to u vreme kada njegov otac još nije pio (zapravo između dva Velika opijanja, kako je kasnije govorila njegova majka) i kada on, Andreas Sam, još nije služio kod seljaka“. Tu jasno može da se zaključi kako do njegove službe kod seljaka neće proći još dugo.
Iz dečakove perspektive, njegovo bekstvo nije bilo moguće, ne iz uslova šta je takav čin sam po sebi bio nemoguć iz raznih fizičkih i finansijskih razloga, nego jer bi time jako rastužio svoju majku, a to nikako nije mogao da si dopusti: „Možda će mu majka umreti od žalosti ako se on ne vrati kući prije mraka. Zato je rešio da odloži svoje putovanje i da dođe bliže selu“. Uzimajući takvo razmišljanje u obzir, dolazi se do zaključka kao je dečak još u tako ranoj dobi bio jako emotivno privržen majci, no isto tako i odgovoran jer je znao šta bi njegov odlazak značio za jednu siromašnu porodicu gde je on bio prva osoba koja će morati da pomogne ocu da ih prehrani, i to vrlo skoro.
Priča „Verenici“ može da se podeli na četiri dela. Prvi dio opisuje razgovor Andreasovog oca i seljaka iz kojeg on spoznaje kako mu je otac saznao za nedavnu zgodu koju je htio da sakrije od njega. Kako bi se čitaoca uputilo o čemu se točno radi, drugi dio opisuje sam događaj koji je u dečaku izazvao takav sram i nelagodu. U trećem delu dečak uviđa kako je pogešio i odluči da bi najbolje da pobegne iz sela i nikad se više ne vrati. Zadnji deo, kao rasplet priče vraća dečaka u realnost, gde on ipak odluči da ostane u selu. Priča se vraća na početak gde se nadovezuje na uvod iz kojeg izvodi zaključak.
Kratak sadržaj prepričano
Priča započinje neobaveznim razgovorom dečakova oca, gospodina Sama i seljaka Hermana. Smeštena je u vreme kada Andreasov otac još nije pio, odnosno između dva Velika opijanja, kako je to maštovito nazvala njegova majka. Dečak je u to vreme imao ne više od osam, devet godina, dakle za vreme druge ili treće godine Drugog svetskog rata. To je bilo vreme kada je i sam autor bio negde Andreasove dobi. Radnja je smeštena u jednom malom selu, po svemu sudeći rodnom selu njegova oca, negde u Mađarskoj, gde se Kiš s porodicom preselio početkom rata. Dečak se seća kako je ležao u kolima punim sena i prisluškivao razgovor, nadajući se kako da otac neće primetiti. Razgovor između dvoje odraslih tekao je ležerno, sve dok seljak nije spomenuo kako je Andreas već pravi dečak i da će uskoro da ga počnu da zanimaju devojčice. Dečakov otac, gospodin Sam, u tom se momentu setio nedavnog događaja koji je potvrđivao kako do toga neće još puno morati da čeka. Štoviše, Andreas je već napravio nešto šta se otac nije usudio ni da kaže, budući da je čin smatrao vrlo neprikladnim: „On je, molim vas, pre neki dan učinio nešto tako da vam od sramote ne bih smeo reći“. Dečak se u tom momentu osetio strašno nelagodno, no unatoč tomu, odluči da čitaoca uputi u tok priče i opiše nemili događaj: „A evo kako je sve to bilo.Ta prokleta stvar zbog koje je sada morao da crveni“.
Jednog ljetnog dana (pretpostavka je da je to bilo krajem proljeća ili početkom leta, budući da je već bila sezona sušenog sena, a još nisu počeli letni praznici), Andreas se s društvom igrao žmurke, a pravilo je bilo da se igra u parovima. On je bio u paru s Julijom Sabo, najpametnijom devojčicom iz razredu, ujedno i njegovom simpatijom. Poznavao je Juliju jer je njegova majka plela džempre Julijinoj porodici, a zimi bi, za vreme nestašice posla, od njezine porodice pozajmljivali neke stvari neophodne za život, neretko i hleb. Iako su Julija i Andreas bili jako dobri drugari, najbolji đaci u razredu („On među dečacima, ona među devojčicama“) i iako su im se roditelji poznavali, Andreas nikad nije ulazio u njihovu kuću. Tu se radilo o razlici u staležu i takva su bila pravila ponašanja. Zbog te činjenice, dečak je zasigurno osećao još veći sram, prisećajući se scene koja se nedavno odigrala, a koja ga je sad dovela u jako neugodnu situaciju s ocem.
U jednom momentu skrili su se u seniku i Andreas je odlučio da kaže Juliji svoju nameru da joj napiše pismo. Julija je odmah shvatila šta će pismo da sadržava, iako ju je dečak ubeđivao da njezine slutnje sigurno nisu tačne. Nakon igre, opet su se po dogovoru našli na istom mestu i tu je dečak odustao od pisma, te odlučio da joj uživo prese sadržaj. Ispostavilo se da oboje misle isto, odnosno, da su Julijine slutnje bile tačne. Naime, dečak je imao nameru poljubiti je, a i ona je želela isto. Sve bi to ispalo divno, da u jednom momentu u senik nije ušao njihov drugar s kojim su igrali žmurke i uhvatio ih kako zajedno leže u senu. Nestašni dečak, po imenu Farkaš, istrčao je na dvorište i počeo da ih zadirkuje. Govorio je kako su njih dvoje muž i žena jer su stalno zajedno. Pokušaji da to demantišu neslavno su propali. Julija se rasplakala, a Andreas je udario Farkaša. Nedugo nakon toga, Farkaš je sve rekao Andreasovoj sestri Ani. Saznavši to, Andreas je pretpostavio kako će Ana sve da kaže roditeljima i rešio da neće da se vraća kući do naveče.
Što je više razmišljao o tome, sve ga je više obuzimao sram i opet je osetio poriv za bekstvom u neka daleka mesta. Čak je imao i plan šta će i gde da radi, kako bi si omogućio put dedu na Cetinje: „Preko leta će loviti ribu u reci,a zimi će ići od sela do sela i pomagaće seljacima. A kada skupi dovoljno novca, kupiće čamac i otići svome dedi, na Cetinje“. Skriven u vrbiku, tako je kovao planove do kasno uveče, kad je shvatao kako će svojim bekstvom jako da povredi svoju majku. Ipak je odlučio da ostane u selu. U taj čas, začuo je sestrin glas kako ga doziva da se vrati kući. Šutio je, iako je znao kako ona zna gde se nalazi i da je čuje. Na sestrino nagovaranje kako neće ništa da kaže mami ako se vrati kući, samo potvrđuje činjenicu da ona sve zna, no ipak želi da bude potpuno ubeđen koliko toga je zapravo saznala. Pravi se kao da ne zna o čemu priča, a ona mu odgovara kako neće da kaže da su on i Julija sada verenici. To ga je jako naljutilo i odgovara joj kako više nikad neće da se vrati kući, znajući da će za koji čas biti u maminom zagrljaju jer mu se srce steglo od žalosti na samu pomisao kako bi mu majka bila tužna da zaista ostvari ono šta je maločas rekao sestri.
Brzo postiže dogovor sa sestrom kako će da šuti o svemu i odluči da izađe iz žbunja gde ga je već čekala zabrinuta majka. Majka kao svaka majka, odmah prepoznaje uznemirenost na licu sina, a on se pred njom opet slomi i brizne u plač, sve joj priznajući. Odnosno, izbacujući ključne detalje i oblikujući priču dovoljno ubedljivo da majka ne posumnja da se išta drugo desilo: „Krio se u pojati sa Julijom,a Farkaš ga je zbog toga zadirkivao. Onda ga je on odalamio. To je sve. Da su ga stavili na točak ili da su mu zapalili šibice pod noktima, ne bi od toga više priznao“. Tim činom pokazuje veliku zrelost i hrabrost, poštujući s jedne strane sopstvenu majku kojoj ne može da laže, dok s druge strane poštuje Juliju kojoj je raskrinkavanje teško palo. Njegovi postupci zapravo svedoče uspehu njegove majke da pristojno vaspita sina.
Vraćajući se na početak priče, gde je Andreas svedok razgovora, prilično neugodnoga za njega, otkriva kako je majka izdala njegovo poverenje i iako je obećala da će tajnu da zadrži za sebe, ukoliko se ne ponovi. Ipak je sve rekla ocu. I to ne priču koju joj je on ispričao, već i razlog zbog kojega su on i Julija prozvani verenicima. Jer zašto bi inače njegov otac rekao kako je on učinio nešto šta od sramote ne može ni da izreče. Od tuge, razočaranja i srama, još jednom odluči da pobegne, no ovaj put u sebe, kako bi izbegao daljnje mučenje slušajući oca koji mu iznova potvrđuje izdaju kojoj je bio izložen. On zatvra oči i uši i skriva se u senu. Otvorivši oči, shvata kako su kola već odmakla, a otac ostao iza njih.
Zadnja rečenica priče zapravo priziva dečakovo sećanje na oca, odnosno opisuje ga onako kako ga je dečak zapamtio i zadržao u mislima mnogo godina posle. Kao visokog čoveka sa štapom, čija se silueta ocrtava na purpurnom horizontu: „Kada je otvorio oči, video je kako njegov otac, onako visok, sa štapom u ruci, sa svojim tvrdim crnim šeširom, zaostaje za kolima i kako se ocrtava na purpurnom horizontu“. Kiševa porodica bila je jevrejska i za vreme rata svi muški članovi porodice odvedeni su u Aušvic, gde su i umrli. On se spasio jer su mu na vreme promenili prezime i prebacili ga na drugu veru. Oca je zapamtio kao mitskog lika s kojim nije imao blizak odnos, verojatno i zbog njegove alkoholičarske prošlosti, no kojeg je, bar u toj životnoj dobi, neupitno cenio.
Analiza likova
Andreas Sam je glavni lik i pripovedač. Dečak od kojih osam, devet godina, sklon maštanju. Emotivno je vezan za majku, lepo vaspitan i hrabar. Najbolji učenik od svih dečaka u razredu. Živi u siromašnoj porodici. Događaji s kojima nije naučio da se nosi neretko ga teraju da odluta u svoj svet, gde mašta o bekstvu u San Francisco ili Crnu Goru.
Julija Sabo je Andreasova simpatija i najbolja učenica među devojčicama u razredu. Živi u imućnijoj porodici od Andreasove. Ima kosu boje slame, pegav nos, velika usta. miriše na sušenu detelinu.
Andreasova majka predstavlja intuitivnu, hrabru ženu, vrlo blisku sa svojom decom. Andreas jE veoma voli i poštuje.
Gospodin Sam, Andreasov otac poštovan je od strane suseljana, ali je sklon alkoholizmu. Zbog njegove priče sa seljakom, Andreas se oseća posramljeno, no pak ga se seća s melanholijom.
Beleške o autoru
Danilo Kiš bio je prevodilac i književnik. Njegovo ime značajno je u istoriji kako srpske tako i svetske književnosti. Rodio se 1935. godine.
Njegovi najpoznatiji romani su: „Mansarda“, Psalam 44″, „Bašta, pepeo“, „Peščanik“ te zbirke pripovedaka: „Rani jadi“, „Grobnica za Borisa Davidoviča“, „Enciklopedija mrtvih“, knjige eseja: „Po-etika“, „Poetika, knjiga druga“, „Knjiga polemika Čas anatomije“.
Takođe, pisao je za pozorište i za televiziju, a radio je i kao prevodilac, prevodeći s mađarskog, francuskog i ruskog jezika.
Njegove knjige prevedene su na mnoge europske jezike i po mišljenju mnogih kritičarima, on pripada najvećim savremenim piscima.
1983. godine napisao je kratku autobiografiju „Izvod iz knjige rođenih“.
Umro je u Parizu, u oktobru 1989. godine.
Autor: M.Š
Ostavite odgovor