Đura Jakšić je jedan od najvećih pesnika srpskog romantizma. Njegova romantičarska poezija bila je odraz njegovog istinskog ja, bez uticaja drugih ili njegove okoline. U njoj je pesnik iskazivao svoje nezadovoljstvo svetom i samim sobom. Svojom poezijom nastojao je da se bori protiv nepravde, loših ljudi, vlasti, sudbine i vere. Zbog toga u njegovim pesmama dominira prkos, inat i upornost njegove borbe. Jakšić je svoja osećanja izražavao u dva smera, jedan je miran, hladan i subjektivan, dok je drugi strastven, poletan, ličan i subjektivan.
Jakšić u svojim pesmama često koristi motive iz prirode kako bi izgradio temu. Priroda koju on opisuje nije mirna i idilična, već je odraz njegovog nemirnog unutrašnjeg stanja. Njegova poezija je zbog toga puna života, kao divlja, puna je pretnji. Priroda, životinje, biljke i pojave dobijaju ljudske osobine. One imaju svoju ćud i mogu da budu i dobre i loše, kao i čovek, i kroz njih nam pesnih iskazuje sva zbivanja u svetu koji ga okružuje.
Jakšićeva poezija sva izvire iz njegove iskrenosti. Pesme su mu muzikalne i veoma slikovite, te vrlo značajnog izraza. Pune su emocija, zanosa i veoma širokog obima motiva. Iz njih zrači rodoljublje i briga za svoj narod i otadžbinu. U pesmama možemo videti i njegovo osećanje nepripadanja, otuđenja od ljudi. Zbog toga su mu pesme donekle dosegle bajronovske ideje, tematiku i sličan pesnički izraz.
Veče – analiza pesme
Pesma se sastoji iz sedam strofa od po dva stiha. Ovakva vrsta strofe naziva se distih. Unutar pesme rima je parna, rimuju se stihovi unutar strofe. Izuzetak je peta strofa u kojoj imamo rimovanje polustihova „Nemo potok beži – ko zna kuda teži? Možda grobu svome – moru lađanome!“ Pesma pripada rodoljubivo lirskoj, opisnoj poeziji.
Pesnika zalazak sunca podseća na zlatne toke, krvlju pokapane, a nema tišina noći na tužno ćutanje zbog pogibije najboljeg viteza. Smiraj dana u Jakšiću budi rodoljubivo i borbeno osećanje: tu je bojište, vitez, krv, toke, hrabro umiranje za domovinu. Inspiraciju za pesmu pesnik je pronašao u veče, pri zalasku sunca.
„Kao zlatne toke krvlju pokapane,
Dole pada sunce za goru, za grane“
Pesnik zalazak sunca vidi kao toke koje su vitezovi nosili u bojištima. Toke su deo junačke opreme, metalna dugmad koja služe kao ukras ili zaštita u bojištima. Narandžasta, zlatna, crvena boja pri zalasku sunca podseća ga na krv koja je prolivena u ratovima. Sam naslov pesme nam izaziva osećanje prolaznosti nečega, dan se smiruje i dolazi noć. U drugom stihu pesnik koristi pleonazam „dole pada“, radi postizanja što zvučnijeg efekta. Pleonazam je stilska figura u kojoj dolazi do upotrebe suvišnih reči, kada se značenje jedne reči već sadrži u značenju druge reči – padaju dole.
U takvim trenucima sete i melanholije, kada sve nemo ćuti, pesnik se seća vitezova i u nama budi rodoljubiva osećanja.
„I sve nemo ćuti, ne miče se ništa,
Ta najbolji vitez pade sa bojišta!“
Vitezovi sijaju kao sunce, a sada u pesmi i oni nestaju, padaju u zaborav, poginuli su u boju. Isto tako sunce nestaje, zalazi na smiraju jednog dana. U stihove nam je utkano osećanje nezadovoljstva životom, osećanje tuge, patnje, umora i smrti, što i nije tako čudno ako se zna životni put ovog poete i slikara.
„U srcu se život zastrašenom taji
Samo vetar huji… To su uzdisaji…“
U ovoj strofi pesnik koristi inverziju, stih bi trebalo da glasi „U zastrašenom srcu život se taji“, umesto toga pisac koristi stilsko sredstvo kako bi postigao što jači efekat, srce je zastrašeno od života koji pesnik opisuje. Hujanje vetra se poredi sa uzdisajima. Uzdisaji koji imaju isti zvuk kao vetar i tu osećamo svu težinu koju nam nose takvi uzdisaji. Motivi tišine, mira, umiranja ispunili su stihove ove pesme.
„A slavuji tiho uz pesmicu žale
Ne bi li im hladne stene zaplakale.“
Slavuji su simbol pesme, slobode, života. Ovde ih pesnik postavlja tako da njihova pesma nije radosna, već oni tiho i žalosno pevuše. Tužbalica koju slavuji pevaju je toliko žalosna da bi se i hladne stene mogle zaplakati. Pesnik koristi personifikaciju i stenama daje ljudske osobine. Čak i one bi mogle zaplakati nad ovakvim životom.
„Nemo potok beži – ko zna kuda teži?
Možda grobu svome – moru ‘lađanome!“
Potok je takođe nem u pesmi, ne čuje se njegovo veselo žuborenje, njegova snaga prirode. Taj potok otiče kao i život čoveka. On ne ide u zagrljaj svome moru, kao večnom životu, već svojim oticanjem pokazuje prestanak života, ide moru kao grobu svome. Tako isto i život prolazi i sve nas na kraju čeka smrt. U ovim stihovima su izražena tmurna i crna pesnikova osećanja. Pokazuje nam kaoliko je život kratak i da će sve jednom proći i otići u zaborav.
„Sve u mrtvom sanu mrka ponoć nađe,
Sve je izumrlo – sad mesec izađe!…“
Pesnik nam u ovim stihovima iznosi činjenicu kako su za njega i snovi mrtvi, kako više i ne sanjari o boljem životu, sve je obavila mrka ponoć. U tom času kada mesec zađe čitava priroda spava i čini se da je sve umrlo. U ovom stihu pesnik koristi reč „izumrlo“ radi postizanja što jačeg efekta i osećanja kako je sve prolazno i ništavno.
„Smrtno bleda lica gore nebu leti…
Poginuli vitez… eno se posveti!…“
Pesnik u poslednjoj strofi poredi viteza sa mesecom. Na tu asocijaciju navodi ga činjenica da su svi sveci prikazani sa oreolom iza oko glave. Mnogi pesnici su taj oreol poredili sa suncem, a Jakšić nam ga ovde poredi sa mesecom, što je potpuno u skladu sa tonom čitave pesme. Vitez koji je umro ima bledo lice, kao i mesec u strofi. On se borio u ratu i pokazao svoju hrabrost i zbog toga postaje svetac, njegovo delo će se pamtiti kroz istoriju.
Sve u pesmi je u boji umiranja, jedino je poslednja strofa svetla tačka pesme kada se vitez preobrazio u anđela. Jakšič koristi jake izraze kako bi iskazao svoja osećanja i dočarao nam slike. Kako se ove reči ne upotrebljavaju u svakodnevnom govoru nazivamo ih „pesničke reči i izrazi“.
Iako je objavio samo jednu zbirku pesama pod nazivom „Pesme“ 1873. godine, poezija Đure Jakšića je veoma bogata. U njoj su sadržani različiti motivi i tematski krugovi pesama. Osim pesama Jakšić je pisao i pripovetke koje je objavio u četiri zbirke „Pripovetke I, II, III, IV“ koje su izdavane od 1876. do 1878. godine. Pisao je još i istorijske drame, u kojima je idealizovao istoriju. Đura Jakšić je ostao upamćen kao pesnik stradalnik koji je večito bio u sukobu sa samim sobom i sa svetom oko sebe.
Beleške o autoru
Đura Jakšić, pravim imenom Georgije, srpski je pesnik, pripovedač i dramatičar 19. veka. Rođen je 1832. godine u Srpskoj Crnji, u Banatu. Rođen je u svešteničkoj porodici.
Nakon osnovne škole koju je završio u rodnom mestu, otac je hteo da se školuje za trgovca, pa ga je silom upisao u tu školu, ali on je iz nje tri puta pobegao. Nakon toga je upisao i završio nižu gimnaziju u Segedinu, a onda otišao u Temišvar na slikarsku akademiju. Akademiju je pohađao i u Pešti, ali je morao da je napusti zbog revolucije koja se tada događala. Vratio se u rodni kraj i tamo nastavio da uči slikarstvo kod čuvenog slikara Konstantina Danila u Bečkereku. Osim slikanja, usavršavao je i znanje nemačkog jezika.
Kao šesnaestogodišnjak dobrovoljno se pridružio revoluciji 1848. godine. Nakon poraza, ostao je razočaran i siromašan. Zbog siromaštva morao je da radi razne poslove, pa menjajući mesta boravka, najpre odlazi u Beograd, a onda i u Beč kako bi nastavio studij slikarstva. Počeo je tada i da objavljuje svoje prve stihove i to u Serbskom letopisu. Ubrzo je morao da se vrati u rodno mesto zbog neimanja novca, ali onda odlazi u Minhen na studij finih umetnosti. Ubrzo je počeo da živi od slikarstva, usput izdajući svoje pesme u listu Sedmica. Odlazi u Novi Sad i tamo se sa svojim savremenicima okuplja oko listova Sedmica i Dnevnik.
U raznim delovima Srbije radio je kao učitelj i gimnazijski učitelj slikanja. Živeo je kao boem – u oskudici i jedva izdržavajući svoju porodicu, ali svejedno kao svestrani umetnik. Radio je i u državnoj službi iz koje je otpušten zbog bolesti od tuberkuloze i raznih dugova. Nakon toga dobio je posao u Državnoj štampariji, gde ga je zatekla i smrt. Umro je 1878. godine u Beogradu.
Đura Jakšić napisao je 40 drama i tri drame u stihu, i to “Stanoje glavaš”, “Seoba Srbalja” i ” Jelisaveta”. Pisao je lirsku, epsku i dramsku poeziju, a svoje pesme objavjuje u svim časopisima diljem Srbije. Objavio je zbirku pesama “Pesme”, a najznačajnije epske pesme su mu “Bratoubica”, “Nevesta Pivljanina Baja”, “Mučenica” i druge.
Pisao je i prozu. Imao je čak četrdeset pripovedaka i skica za pripovetke, a ipak ostao je najpoznatiji prema svojoj lirici, od koje su najpoznatije i najbolje njegove pesme (ali i najbolje pesme srpske poezije uopće) “Na Liparu”, “Mila”, “Koga da ljubim”, “Put u Gornjak”, “Kroz ponoć nemu” i druge.
U Srpskoj Crnji se i danas, već više od 50. godina dodeljuje nagrada Đura Jakšić za najbolju zbirku poezije izdatu na srpskom jeziku.
Autor: J.I.
Ostavite odgovor