Tri patuljka obrađena lektira Desanke Maksimović. Lektira sadrži detaljan prepričani sadržaj, analizu dela, književne elemente, analizu likova i beleške o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudelovanje u nastavi.
Analiza dela
Bajka Tri patuljka Desanke Maksimović donosi slikovitu i emotivnu priču o siromašnoj seoskoj porodici i njihovoj deci, koja, iako suočeni sa teškoćama, u igri pronalaze radost i kreativnost. U centru priče su dva dečaka, Stojan i Milan, koji, dok roditelji vredno rade, uživaju u pravljenju igračaka i izgradnji mlina na obali potoka. Ovakva predstava detinjstva u prirodi ukazuje na suštinsku vrednost slobode igre i mašte, koja se u savremenom svetu često gubi.
Kroz avanture dečaka, priča istražuje teme kreativnosti i upornosti. Dečaci grade vetrenjaču da bi uživali u plodovima svog rada, ali suočavaju se sa misterijom kada vetrenjača nestane. Ova situacija dovodi do otkrića patuljaka koji iz ljubomore ili želje za praktičnošću pomeraju dečakovu kreaciju. Ova interakcija između dečaka i patuljka simbolizuje sukob između dečje nevine kreativnosti i surove stvarnosti, koja ponekad umanjuje ili prisvaja plodove tog napora.
Centralni deo priče obeležen je tenzijama između želje za očuvanjem svojih tvorevina i nevidljivih sila koje ih vode. Patuljci, kao simboli nepredvidljivosti i magije, uvek su prisutni, ali njihovi postupci ostaju nevidljivi sve dok deca ne prepoznaju stvarnost. Ovo otkriće dovodi do važnog trenutka u razvoju priče, kada deca odlučuju da isprate patuljke i saznaju više o tajnama koje se odvijaju oko njih. Ovaj korak ka aktivnom istraživanju i suočavanju sa nepoznatim simbolizuje odrastanje i razvijanje samopouzdanja.
Na kraju, kada dečaci uhvate patuljke u krađi, dolazi do preokreta koji donosi sreću i prosperitet njihovoj porodici. Prikazivanje patuljaka kao stvorenja koja se plaše ljudskih očiju dodaje element magije, ali i podseća na moralne vrednosti – da čak i oni koji deluju nevidljivo ili zlonamerno mogu doneti nepredviđene posledice. Priča se završava srećno, sa dečacima koji, zahvaljujući srećnom slučaju, dobijaju priliku da se obrazuju i bolje žive.
Desanka Maksimović kroz ovaj narativ ne samo da prikazuje detinjstvo kao vreme igre i stvaralaštva, već ukazuje na važnost zajedništva, prijateljstva i borbe za ono što je ispravno. Priča nas podseća da su ponekad i najmanje stvari u životu, poput igre i mašte, ono što nas vodi do najvećih blagoslova. Tri patuljka su stoga više od obične bajke; to je priča o snovima, težnjama i magiji svakodnevnog života.
Bajka Tri patuljka može se uspešno uporediti sa Aladinovom magičnom lampom. Oba dela istražuju teme mašte, kreativnosti i nevidljivih sila koje oblikuju sudbinu likova. Obe priče naglašavaju vrednost zajedništva i prijateljstva. U Tri patuljka dečaci su postavili put da uhvate patuljke, dok Aladin uz pomoć prijatelja Duha savladava prepreke na svom putu. Na kraju, obe priče imaju srećan kraj, gde se likovi suočavaju sa izazovima i zahvaljujući svojoj hrabrosti i kreativnosti dolaze do boljeg života.
Književni elementi
Književni rod: epika
Književna vrsta: bajka
Mesto radnje: šuma pored reke
Vreme radnje: neodređeno
Tema dela: patuljci koji kradu dečje rukotvorine
Ideja dela: važno je da sačuvamo ono što smo sami napravili i da budemo pametni kada se suočimo sa nepoznatim stvarima. Takođe, naporan rad se isplati, a krađa se kažnjava
Prepričano delo, citati
Negde daleko, u jednom selu na planini, živela je nekada siromašna porodica. Da bi ishranili decu, roditelji su po ceo dan morali da rade na zemlji, dok su njihova dva sina ostala kod kuće i igrala se. U igri su dečaci pleli kotarice, pravili sviralice od vrbe, pravili vodenice. Nekada su krčili puteve kroz žbunje ili gradili kućice pored obale.
Dečaci su se zvali Stojan i Milan i jednog dana su počeli da grade vodenicu pored potoka. Prvo su sagradili branu od kamenja i peska pomešanog sa muljem, a zatim su ispod slapa stavili potku sa lepezom od sitnog drveća. Kad je pala na slap, mehanizam se pokrenuo i voda je tako okrenula točak. Bio je to veliki posao, pa su ga deca završila tek uveče. Kad su se vratili kući, napolju je već bio mrak.
Rano izjutra dečaci su otrčali do svoje vodenice da vide da li još radi, ali kada su stigli do reke, bili su prilično iznenađeni – njihove vodenice više nije bilo. Potok je isti kao i uvek, ali ono što su izgradili ničeg nije bilo.
Dečaci su trčali niz potok, nadajući se da će videti ostatke vodenice, možda pričvršćene za neke stene. Ali kada su otišli na drugi kraj potoka, videli su da je tamo njihova vodenica, kompletna i potpuno istovetna, samo na drugom mestu.
Iznenađeni dečaci pokušali su da točak svog mlina vrate na staro mesto, ali nisu mogli da ga izvuku iz račva, kao da im je prikovano. Milan i Stoja su se kući vratili čudeći, pitali su se šta se tačno desilo sa njihovim mlinom. I desilo se sledeće.
U šumi pored kuće porodice živela su tri patuljka. Zvali su se Sedobradi, Crnobradi i Riđobradi. Videli su decu kako rade na vodenici i čim su dečaci otišli kući, rešili su da je premeste na drugo mesto i koriste za mlevenje brašna. Međutim, odlučili su da to urade samo ako te noći nije bilo mesečine, jer ako ih ljudsko oko vidi dok to rade, Riđobradi će se pretvoriti u grumen zlata, Sedobradi u grumen srebra, a Crnobradi u grumen uglja. Te noći zaista nije bilo mesečine, pa su patuljci izašli na reku, premeste dečju vodenicu i rešili da samelju na njoj vreću brašna za sutradan.
„Crnobradi patuljak pristade odmah, ali Riđobradi primeti: – Pristajem na to samo ako noćas ne bude mesečine, jer vi znate: vidi li nas na zlom poslu ma koje ljudsko oko, odmah ću se ja pretvoriti u grumen zlata, Sedobradi u grumen srebra, a Crnobradi u grumen uglja.“
Nekoliko dana kasnije deca su sagradila malu kamenu kućicu na obali reke, sa ogradom od pruđa i stazom od poređanog šljunka. Uveče su srećni otišli kući, radujući se sutrašnjem danu kada mogu da se vrate i igraju.
Ali čim su otišli, pojavili su se patuljci, otišli na obalu reke, premestili kuću duboko u šumu i sakrili je među žbunje. Odlučili su da se nastane u njoj, budući da su bili mali i mogli su svi troje da stanu.
Kad su se ujutru dečaci vratili do reke videli su da im nema kućice. Počeli su da je traže i našli je duboko u šumi, sakrivenu među žbunjem. Kao i vodenicu, pokušali su da je vrate na staro mesto, ali kao da je prikovana za zemlju nije se dala maći. Deca se plačući vrate kući.
Ali ovog puta dečaci su rešili da iduću put čuvaju stražu i vide ko im krade rukotvorine.
Sagradili su malu hlebarnicu. Mesečina je bila jaka, pa su lako mogli da vide ko god se pojavio. Ali i patuljci su te večeri videli mesečinu, pa Riđobradi prvo nije hteo da izađe napolje da ga neko ne vidi, ali su ga druga dvojica ubedila da deca sad već uveliko spavaju, pa da mogu mirno da kradu.
„Opazivši mesečinu, Riđobradi nije isprva hteo da ide u krađu, plašeći se da ga kakvo ljudsko oko ne opazi, ali ga druga dvojica nagovore: – Deca sad uveliko spavaju – rekoše oni – pa možemo spokojno u krađu. Video si kako je lepa mala hlebarnica, treba da je prenesemo kraj kućice, pa da u njoj pečemo hleb.“
Ali čim su se pojavili na reci i počeli da prenose hlebarnicu, ugledali su ih dečaci. Riđobradi se u trenu pretvara u grumen zlata, Sedobradi u grumen srebra, a Crnobradi u ugalj.
Deca uzimaju blago i odnesu ga svojim roditeljima. Tako su kasnije imali za školu i živeli mirno do kraja života.
Analiza likova
Likovi: Dečaci Stojan i Milan,
Dečaci Stojan i Milan
Stojan i Milan su glavni likovi priče, dva dečaka koji simbolizuju nevinost, kreativnost i radost detinjstva. Njihove igre, u kojima prave vetrenjače i kućice, ukazuju na njihovu maštovitost i sposobnost da se zabavljaju u prirodi. Odlučni su i radoznali, što ih vodi do otkrića patuljaka, ali predstavljaju i naivnost svojstvenu deci. Njihovo razočarenje kada se suoče sa misterijom nestanka vodenice odražava osećaj gubitka i nepravde, ali istovremeno pokazuje njihovu sposobnost da se suoče sa problemima i pokušaju da ih reše.
Patuljci
Sivobradi, Crnobradi i Riđobradi predstavljaju složenije aspekte ljudske prirode, posebno kada su u pitanju skriveni motivi i moralne dileme. Oni su simboli nepredvidivosti i magije, ali i očiglednih mana kao što su pohlepa i zavist. Njihova odluka da sele dečje kreacije ukazuje na želju za sticanje koristi na račun drugih, ali i na sklonost ka zabavi i avanturama. Crvenobradi, koji se plaši da će biti uhvaćen i pretvoren u kamen, predstavlja strah od posledica, dok Sedobradi i Crnobradi deluju hrabriji i odlučniji, što može ukazivati na različite pristupe suočavanju sa rizicima.
Pored toga, patuljci su prikazani kao bića sa sopstvenim zakonima i kodeksima, što dodatno obogaćuje priču. Njihove interakcije sa dečacima pružaju uvid u sukob između dečje nevine kreativnosti i surove stvarnosti, a istovremeno nude i moralne lekcije o tome kako postupci, čak i u šali, mogu imati dalekosežne posledice.
Kroz ove likove, priča prikazuje univerzalne teme kao što su vrednost truda, moralna odgovornost i magija detinjstva, istovremeno suprotstavljajući realnost života. Ova dinamika između dečaka i patuljka čini priču dubokom i poučnom, dajući čitaocima priliku da razmisle o sopstvenim iskustvima i vrednostima.
Beleške o piscu
Desanka Maksimović je jedna od najpoznatijih srpskih pesnikinja. Rođena je 16. maja 1898. godine u Rabrovici kod Valjeva, u učiteljskoj porodici. Vrlo brzo po rođenju preselila se sa porodicom u Brankovinu, gde je provela detinjstvo. Tu je pohađala osnovnu školu, dok je gimnaziju išla u Valjevu. Posle srednje škole studirala je svetsku književnost, istoriju umetnosti i opštu istoriju na Filozofskom fakultetu u Beogradu.
Čim je diplomirala zaposlila se u gimnaziji u Obrenovcu, a potom je postala zamenica u Trećoj gimnaziji u Beogradu. Ubrzo je dobila stipendiju francuske vlade i otišla u Pariz na obuku. Radila je i u Dubrovniku, u učiteljskoj školi, a potom se vratila u Beograd i zaposlila se u Prvoj ženskoj gimnaziji. 1933. godine udala se za Sergeja Slastikova, ali nikada nisu imali dece. Već je na početku Drugog svetskog rata otišla u penziju, ali se vratila na posao 1944. i radila još devet godina.
Prve pesme Desanka je počela da objavljuje u časopisu Misao, još 1920. godine. Prvu zbirku pesama objavila je 1924. godine pod naslovom „Pesme“. Za života je objavila preko 50 knjiga. Među njima su zbirke pesama, proze za decu i mlade, zbirke pripovedaka, putopisa i romana. Prevodila je i poeziju sa ruskog, francuskog, slovenačkog i bugarskog jezika.
Ipak, najpoznatija je po svojim pesmama. Uglavnom su to bile ili ljubavne ili rodoljubive pesme. Jedna od njenih najpoznatijih rodoljubivih pesama je „Krvava bajka„, u kojoj je pevala o masakru nad školarcima u Kragujevcu na početku Drugog svetskog rata. Pesma je nastala tokom rata, ali je objavljena tek posle njega. Ta pesma je deo njene zbirke „Spomen na ustanak„, jedne od dve zbirke rodoljubivih pesama. Još jedna takva zbirka nosi naziv „Srbija se budi“.
Desanka se za života družila sa mnogim značajnim pesnicima i piscima, na primer sa Ivom Andrićem, Milošem Crnjanskim, Isidorom Sekulić, Brankom Ćopićem i Gustavom Krklecom. Bila je član Srpske akademije nauka i umetnosti.
Za svoj književni rad dobila je mnoga priznanja i nagrade. Među njima su Vukova i Njegoševa nagrada, nagrada AVNOJ-a i Zmajeva nagrada, kao i Zlatni venac za životno delo. Desanka Maksimović je počasni građanin grada Valjeva, gde joj je 1990. godine, za života, podignut spomenik. Takođe, osnovna škola koju je Desanka pohađala u Brankovini je renovirana i 1985. godine preimenovana u „Desankinu školu“.
Desanka Maksimović umrla je 11. februara 1993. godine u Beogradu.
Autor: M.Z.
Ostavite odgovor