Narodna epska pesma „Sveti Sava“ jedna je od najpopularnijih narodnih pesama iz pretkosovskog ciklusa. Temeljena je na liku svetog Save, jedno od najpopularnijih narodnih junaka, kojemu su zato posvećene mnoge legende, priče i pesme. Za života Sava je bio princ, monah, iguman, književnik, diplomata i prvi arhiepiskop autokefalne Srpske pravoslavne crkve. Rođen je pod imenom Rastko Nemanjić, a ime Sava uzeo je kada se zamonašio.
Ipak, unatoč naslovu, ova pesma ne govori dirketno o njemu, nego o vladavini Stefana Nemanje, njegova oca, odnosno, govori o onome što je napravljeno za to vreme u njegovoj državi. Govori se istina o tadašnjim vladarima i plemenitašima, ali na prosvetiteljski način, odnosno, hvaleći plemenito poreklo i prosvetiteljstvo.
Pesma govori o sastanku srpskih velikaša kod crkve Gračanice, gde razgovaraju o velikom blagu Stefana Nemanje. Pitaju se gde je to blago, šta se s njim desilo, pa im Sveti Sava objašnjava da ono nije potrošeno na luksuz, nego na podizanje manastira, uređenje gradova, gradnju ćuprija i pomaganju svima kojima je pomoć bila potrebna, a pogotovo siromasima, odnosno „kljastima i slepima“. Upravo u ovome vidimo duh prosvetiteljstva, tim više što velikaši odobravaju trošenje blaga na takve stvari.
Ova pesma napisana je vrlo jednostavno. Njena kompozicija nije složena, pogotovo jer nema posebne radnje. Njena jedina ideja je prikaz skupa velikaša i njihova razgovora, sve u svrhu prikaza napretka tadašnjeg društva ka onome koji ceni znanost, umetnost i humanizam. Cela pesma ima 52 stiha i napisana je u obliku dijaloga. Čak je i on napisan jednostavnom strukturom – prvo velikaši imaju reč, zatim im Sava odgovara s nešto dužom replikom, pa na kraju poslednju, kratku repliku ponovo imaju velikaši.
Na temelju ovoga pesmu možemo da podelimo na tri celine: na uvod u kojem se dovodi u pitanje Nemanjino blago; na govor Save Nemanjića u kojem govori na što je blago potrošeno; i na završi deo u kojem je prikazana zahvalnost i blagoslov velikaša. Ova zahvalnost metaforički je proširena na celi srpski narod, koji također profitira od dobrih i velikodušnih vladara. Upravo je u ovom izražena ideja pesme. Ona se može protumačiti na dva načina. Prvi je da su tadašnji srpski vladari trošili bogatstvo na društveni napredak, a drugi da ulaganje u razvoj i kulturu osiguravaju vladarima poštovanje ne samo tadašnjih, nego i budućih generacija.
Vrsta dela: epska pesma
Vreme radnje: 13. vek
Mesto radnje: manastir
Tema dela: govor o ulaganju vladarskog novca u napredak države
Ideja dela: samo ulaganje u razvoj i napredak može da osigura slavu vladarima
Kratak sadržaj prepričano
Gospoda Hrišćanska okupila se oko bele crkve Gračanice i stala govoriti o velikome čudu. Pitaju se svi gdje je nestalo sve to blago cara Nemanje. Imao je sedam kula groša i dukata, kojima sada nema ni traga. Na njihove upite javi se Savo Nemanjić, carev sin. Kaže im da ne govore tako o njegovom roditelju, neka ne govore i ne griješe dušu. Nije njegov otac raskovao novac, nije ga potrošio na nadžake ni buzdovane, na sablje i bojna koplja. Nije kupio ni konje za ratove, nego je njegov otac potrošio novac na tri slavna manastira koje je izgradio u Srbiji.
Sagradio je jednu crkvu, bijeli Vilindar na sred Svete gore, da mu bude vječna kuća jednom kada umre. Ali nije je sagradio samo za sebe, nego i za ljude, da se u njoj vodi liturgija i ovog i onog drugog svijeta. Sagradio je car i još jednu crkvu, studenicu na Vlahu Starome, a posvetio ju je svojoj majci, carici Jeleni. To će joj biti vječna kuća na drugome svijetu, ali sagradio ju je i da se u njoj vode liturgije. Treću crkvu koju mu je otac izgradio je Milješevka u Hercegovini. Nju je izgradio svome sinu, Savi, da i on ima kuću na onome svetu, ali i da se tamo vodi liturgija i ovoga i onog drugog svijeta.
Kada su to čula gospoda, kliknula su u jedan glas da je Nemanjić Savo skroman i ljudski, takav je i njegov otac i njegova duša, a uz to im je i tijelo čestito. Iako su carevi, vlastela i plemići, ne grabe sve što imaju sebi, nego daju narodu ono što im je najpotrebnije. Počeli su ih blagoslivljati, govoreći da im sve bude svjetlo i sveto, sve što imaju i što se u njihovoj kući rodi. A sve što su mu rekli, na kraju se i ostvarilo jer je Bog čuo njihove molitve. Ovo je potvrda da čovek ne sme da radi samo za sebe, nego i za narod. Tek tako će njihovo ime ostati blagoslovljeno i sećat će ga se do kraja vremena.
Autor: V.B.
Ostavite odgovor