Pesma „Suncokreti“ pripada ciklusu pesama koje nose naziv „Večernje pesme“. Prema mišljenju kritičara u ovoj zbirci Dučić izlazi sa svojim najboljim ostvarenjima i u ovom ciklusu, pored „Jutarnjih pesama“ i „Sunčanih pesama“, srpska poezija je dostigla jedan od svojih vrhunaca.
U ovim pesmama je prikazana sva osetljivost Dučića za prizore u prirodi, za kretanje u njoj. Slike su jednostavne i plastične, ali je harmonija stiha veoma izražena. U Dučićevim pesmama o prirodi nemamo prisustvo pesničkog subjekta i ova faza njegovog stvaralaštva je objektivna. Ta objektivnost se ogleda u odosu pesnika prema prirodi, sa kojom pesnik neposredno i intuitivno opšti. Pesnik svoj doživljaj razvija do misaonih suština i stvara virtuoznu kompoziciju. Uz objektivan opis u ovim pesmama stoji i neki događaj u prirodi.
Dučić je u srpskoj književnosti stvorio jednu simboličnu poeziju prirodnih događaja. Dučićev stih je ekspresivan, zvonak, zaokrugljen, logičan, slikovit, sa više ili manje povišenog tona. Njegov stih nikada nije prezasićen smislom, ali je retko prazan.
Dučićevo stvaralaštvo može se podeliti na tri faze: prva, Vojislavska faza, ona je u kojoj se oseća uticaj Vojislava Ilića na Dučićevu poeziju. Ova faza traje do Dučićevog odlaska u Ženevu u kojoj se razvija u okvirima domaće pesničke tradicije. Druga, parnaso-simbolistička faza koja traje do Prvog svetskog rata u kojoj dolazi do radikalnog raskida s prethodnom fazom, a Dučić počinje stvarati pod uticajem francuskih pesnika. Teži se ka otmenosti i savršenstvu forme. Treća faza je postsimbolistička faza koja nastupa nakon Prvog svetskog rata kada Dučić dostiže misaonu i umetničku zrelost. Više nego ljubavni i rodoljubivi, Dučić je bio pesnik prirode. Kreće se od deskriptivnog ka misaono-simbolističkom načelu.
Često se u Dučićevim pesmama dešavaju sudbonosne stvari, suviše često su to neki mali drhtaji, pitanja života i smrti, često sve umire ili ima tragičan smisao. Iz tog razloga Dučić je bio često sklon hiperboli. U pesmi su opevani noćni štimunzi, mračna raspoloženja koja stoje u suprotnosti sa pravom simbolikom sunca i suncokreta. U njoj pronalazimo crne slutnje koje se kao neko proklestvo nadvijaju nad čitavim čovekovim životom.
Suncokreti – analiza pesme
U tužnom oku suncokreta,
Što nemo prati neba bludnje,
Tu su sve žeđi ovog sveta,
Sva nespokojstva i sve žudnje.
Šume u strahu svom od mraka:
„Bog je pomalo sve što zari;
I svetlosti je jedna zraka
Mera i cena sviju stvari!…
Sve je što živi na dnu tmine
S prokletstvom nemim na svet palo –
Sve što ne gleda u visine,
I nije jednom zasijalo!…“
S istoka kralji, obučeni
U teško zlato, stoje plačni;
I žreci sunca, naspram seni
Prosjački vape u čas mračni.
Te tužne oči suncokreta
U mom su srcu otvorene –
Ali su sunca nakraj sveta,
I tiho slaze mrak i sene.
Pomreće noćas širom vrti,
Dvoredi sjajnih suncokreta,
Ali će biti u toj smrti
Sva žarka sunca ovog sveta.
Ukoliko analizu pesme započnemo od samog naslova ciklusa pesama „Večernje pesme“, nije moguće da ne primetimo povezanost naslova sa samom sadržinom pesme. Veče se vezuje za zalazak sunca i pesma upravo govori o suncokretima koji na smiraju dana savijaju svoje glave sa tužnim očima. Takođe, suncokreti se uvek vezuju za sunce i tokom dana prate sunce na svom putu, okreću svoje glave za njim sve dok ono ne nestane sa nebeskog svoda.
Sunce je simbol života i kako se suncokreti dovode u vezu sa njim oni predstavljaju taj izvor svetlosti i postoje na ovom svetu zahvaljujući tom izvoru. Oni svoje glave okreću ka nebu, kao simbolu uzvišenosti i prostranstva, slobode. Pesma „Suncokreti“ je prikaz jedne biljke i simboličkog značenja njenog lika.
U prvoj strofi nailazimo na tužno oko suncokreta. Tu tugu u njegovom oku izaziva noć, veče, i u tom periodu suncokreti miruju, kao neko odsustvo života. Tokom čitavog dana suncokreti prate sunce na nebu i u njegovom oku vidimo sve žeđi ovoga sveta, sva nespokojstva i sve žudnje. Ovde nam se nebo prikazuje kao nešto nedokučivo. Kada se gleda u nebo, obično se razmišlja o nekim stvarima koja muče našu dušu, pa tako u oku suncokreta možemo videti za čim to žudi sucokret, a to je sunce, izvor njegove energije i života. Tako i gledajući gore, mi gledamo u svoje ideale, u ono što u nama budi nespokojstvo.
U drugoj strofi suncokreti se nalaze u strahu od mraka i u tom strahu suncokreti progovaraju. Druga i treća strofa predstavljaju reči suncokreta. Za suncokrete je jedan zrak svetlosti mera i cena sviju stvari. Sve što zari stvorio je Bog i za suncokrete ono što se nalazi u tami jeste proklestvo. Sve ono što ne gleda u visine i ne teži boljem, ne teži nastavku života u što boljem izdanju i nije sjalo i nije osetilo pravu radost življenja i borbe.
U četvrtoj strofi pesnik nam daje metaforičnu sliku suncokreta. Suncokreti postaju kraljevi sa istoka, obučeni u teško zlato. Oni stoje plačni i žale za poslednjim zracima sunca, prosjački vape za samo još jednim zrakom. Naspram seni, suncokreti ne žele tamu, i sen i tama se suprostavljaju suncokretima i suncu kao izvoru života i svetlosti.
U petoj strofi na scenu izlazi pesnik i čitalac je iznenađen kada u pesmu pisac ubacuje iskaz da su „te tužne oči suncokreta u mom su srcu otvorene“. U pesnikovom srcu pronalazimo oči suncokreta i time nam on pokazuje da su njegova osećanja ista kao i osećanja suncokreta na smiraju dana. Oči suncokreta su otvorene, ali izvor života je negde daleko, na kraju sveta i u njihov život sada slilaze mrak i sene. Ovde se simbolički predstavlja i čovekov život, u svom srcu pesnik oseća da je svetlost negde daleko, da u svetu vladaju mrak i ništavilo.
U šestoj strofi suncokreti lagano umiru, odnosno spuštaju svoje glave ka zemlji. Tu nam se naznačuje da je to prirodan tok stvari, da je tako i u životu, neke stvari se ne mogu promeniti. Zatim nam pesnik govori da uprkos tome u toj smrti suncokreta, u njihovim očima, sva žarka sunca ovoga sveta su sačuvana i prave vrednost traju večno. Tako će sa sledećim danom, suncokreti ponovo oživeti i neće se predati. U ovoj strofi dobro, svetlost, zivot i vera odnose pobedu nad smrti i tamom.
Ujednačavajući pesme u ciklusima Dučić je vršio stroge eliminacije svega suvišnog, sižejnog, deskriptivno razvijenog. Dučić je nastojao da se izrazi pre muzikom reči nego jezikom opisivanja. Opredelio se za stih koji će preovladati u njegovoj poeziji, a to su jedanaesterac i dvanaesterac.
Prvih godina svoje delatnosti Dučić je bio verni sledbenik pesnika srpske književnosti. U izboru tema, metra, išao je putem kojim je koračao i mladi Vojislav Ilić. Međutim, na kraju se oslobađa tih okvira, odbacujući okove “vojislavizma”. U Ženevi i Parizu upoznaje se sa savremenom francuskom školom, naročito sa simbolistima. Osećajući da je uz pomoć njih otkrio svoj pravi poziv, postaje najbolji predstavnik francuskog modernizma u srpskoj književnosti.
Beleške o autoru
Jovan Dučić bio je jedan od najznačajnijih srpskih modernističkih pesnika. Rođen je u Trebunju, najverovatnije 1872. godine, iako neki historičari kažu da je rođen 1874. Jovanov otac bio je trgovac i poginuo je 1875. godine u Hercegovačkom ustanku, a majka mu je umrla 1900. godine. Jovan je imao još dvojicu braće iz majčinog prvog braka.
Jovan je išao osnovnu školu u rodnom mestu. U Mostaru je završio trgovačku školu, jer se tamo preselio s porodicom, a zatim krenuo u Učiteljsku školu u Sarajevu. Diplomirao je u Somboru 1893. godine.
Nakon završenih škola radio je kao učitelj po raznim mestima. Dok je radio u Bijeljini, napisao je patriotske pesme “Otadžbina” i “Oj, Bosno” zbog čega ga je Austrougarska vlast poterala iz tog mesta. Nakon toga Dučić nije mogao da pronađe posao kao učitelj, sve dok se nije zaposlio u jednoj manastirskoj školi. Kao učitelj je radio i u Mostaru, gdje je s Aleksom Šantićeom pokrenuo časopis Zora i Književni krug. U Mostaru je takođe bio uhapšen i otpušten s posla. Iste godine otišao je na studije u Ženevu. U inostranstvu, tačnije u Ženevi i Parizu, proveo je desetak godina, održavajući veze s prijateljima u Mostaru i sarađujući s domaćim novinama i časopisima.
Svoju književnu karijeru započeo je još u ranoj mladosti. Već 1890. godine u srpskim i južnougarskim časopisima pojavila su se prva dela mladog pesnika. Više nego svi njegovi zemljaci bio je prevođen na strane jezike. Popularnost koju uživa u svim slovenskim zemljama potpuno je zaslužena.
Dučić je u Ženevi diplomirao pravo i vratio se u Srbiju, gde je dobio posao pisara. Takođe je bio i suosnivač Narodne odbrane u Kraljevini Srbiji. Postao je diplomata i posao ga je vodio po raznim delovima Evrope i Bliskog Istoka. Za vreme Drugog svetskog rata, Dučić je bio u Portugaliji, odakle je iste godine otišao u Indijanu, u SAD. Tamo je vodio organizaciju srpske dijaspore. Pisao je pesme, novinske članke i političke brošure. Njegove pesme bile su posebne i veoma su uticale na razvoj srpskog modernizma. Pesme su mu objedinjene u mnoge zbirke pesama, među kojima je i zbirka “Pesme” – prva zbirka, koju je izdao 1901. godine. Osim poezije, pisao je i prozu, literarne eseje i studije.
Dučić je umro 1943. godine u Indijani u SAD-u, a njegovo telo je tek 2000. godine prebačeno u rodno mesto Trebinju, što mu je bila želja za života. U sećanje na Jovana Dučića i njegovo posebno i važno mesto u književnosti, svake godine dodjeljuje se nagrada za pesništvo “Jovan Dučić”, kao deo manifestacije “Dučićeve večeri” u gradu Trebinju.
Autor: J.I.
Ostavite odgovor