Delo Fridriha Šilera, „Razbojnici“, drama je napisana u pet činova, a svaki od njih podeljen je na nekoliko prizora što se u književnosti naziva binarnom strukturom. U središtu radnje su dva brata , od kojih je jedan spreman da okleveta drugoga samo kako bi sva imovina, kao i grofovska pozicija, pripala njemu. „Dopustite mi najpre da se povučem i da zbog svog izgubljenog brata zaplačem od sažaljenja.“, rečenica je koju već na samom početku radnje izgovara Franc Mur , a ukazuje na Šilerovu parafrazu parabole o izgubljenom sinu, a ta će parabola tematski pratiti radnju ove drame kroz sve činove.
Stari Mur otac je dvaju sinova, stariji sin zove se Karl, a mlađi sin Franc. Već u uvodnim replikama Frana saznajemo da je otac uvek bio naklonjeniji sinu Karlu te da mu je on miljenik. Nakon što stariji sin odluči da ostavi oca i imanje te pođe u svet, mlađi sin Franc smišlja planove kako da nagovori oca da se odrekne svoga miljenika samo kako bi njemu pripalo sve bogatstvo koje otac poseduje. Izmišlja najgore laži o svome bratu pa čak uverava oca da je Karl mrtav, a sve to čini kako bi, ionako već nemoćan otac, postao još slabiji i nemoćniji te kako bi umro.
Kako radnja teče saznajemo da se Karl Mur pridružio razbojnicima koji pljačkaju, pale i ubijaju, ali u svim tim lošim radnjama i dalje imaju dobrote u sebi pa neretko bogatstvo plemića dele siromasima.
Veliku ulogu u radnji drame ima i tema ljubavi, odnosno vernost Karlove devojke Amalije i Francova želja da pridobije Amalijinu ljubav. Na kraju drame saznajemo da stari Mur nije mrtav, nego da je zatočen u starom zamku, a nakon što ga stariji sin Karl spasi, saznaje da je za očevu bedu i zatočeništvo kriv njegov brat Franc.
Karl potaknut besom šalje na svoga brata ljutu četu razbojnika, ali Franc saznaje da mu preti zlo pa se ubije sam. Kada otac čuje iz miljenikovih usta da je ubojica i razmetnik, pada na tlo i umire. Videvši da Karl neće ostati živeti s njom, Amalija traži od njega i čete da joj oduzmu život.
Drama završava tako što Karl ubija Amaliju, a onda želi da presudi i sebi, ali ga razbojnici sprečavaju na vreme. Da bi se barem malo iskupio za sve svoje grehe, Karl se predaje jednom čoveku koji je siromašan i ima jedanaestero djece, jer zna da će onaj ko preda velikog razbojnika Mura dobiti hiljadu zlatnika.
Čitajući ovu dramu nailazimo na razne mitološke motive, referiranje na razne povesničare, a posebno velik broj replika odnosi se na likove i radnje iz Ilijade te Biblije. U Karlovim monolozima, ali i u njegovim dijalozima s drugima možemo da prepoznamo kritiku koju zapravo upućuje sam autor.
Vrsta dela: drama
Vreme radnje: 18. vek; radnja traje otprilike dve godine
Mesto radnje: Njemačka
Tema dela: Uništenje obitelji željom i pohlepom jednog brata; Sukob dvojice braće zbog želje za nasljedstvom i grofovskom pozicijom
Ideja dela: Samo oni čista srca mogu uživati pravu sreću, a uništavanjem drugih zapravo uništavamo sami sebe.
Kratak sadržaj prepričano
1. ČIN
1. prizor
Radnja počinje u Franačkoj, u odajama dvorca obitelji Mur, kada mlađi sin Franc donosi pismo svome ocu Muru koje se tiče starijeg brata Karla. Otac oduševljeno čeka da mu Franc pročita pismo i da sazna gde je, kako je i šta radi njegov sin miljenik. Franc pita oca je li dobro, a otac ubrzo saznaje da u pismu ne piše ništa lepo o njegovu sinu Karlu i počinje da plaši šta će sve da sazna iz pisma. Franz govori ocu da sluga koji šalje pismo nije lažljivac i unapred se ispričava svome ocu što mu neće detaljno čitati sve šta piše u pismu jer ne želi da ga muči. Ubrzo stari Mur i Franc saznaju da je Karl okupio skupinu razbojnika, ukrao četrdeset hiljada dukata, obeščastio kćerku bogatog bankara i njezina dečka smrtno ranio u dvoboju.
Otac ne može da sluša sve to o svome sinu, a ubrzo saznaje i da je za njim izdana teralica te da je osramotio ime porodice Mur. Franc proklinje svoga brata i govori ocu kako je oduvek bio u pravu kada je govorio da njegov brat čita krive knjige, zadirkuje devojčice, svaki dinar daje prosjacima i uverava oca da je znao da će Karl jednoga dana da ih osramoti: „Stotinu sam vam puta proricao, jer moja ljubav prema njemu nikada nije prelazila granice sinovske dužnosti – taj će nas mladić uvaliti u bedu i sramotu! Oh, da se bar ne zove Mur!“
Franc govori ocu kako ga je miljenik Karl izdao, a otac ne želi da se Franc ljuti na njega i govori mu da zna da će on svojim rukama da obriše njegove suze koje su potekle zbog Karla. Franc predlaže ocu da se odrekne sina Karla jer smatra da je on kriv za očeve jade: „Zar nije vaša ljubav prema njemu uzrok sveg tog jada? Bez te ljubavi on za vas ne postoji. Bez te kažnjive, te kobne ljubavi on je za vas mrtav – nije vam se nikada ni rodio. Očevi i sinovi nismo po krvi i mesu već po srcu. Ako ga prestanete da ga ljubite, taj vam izrod neće više biti sinom, ma koliko bio put vaše puti. Bio vam je do sada zenica oka; ako te sablažnjava zenica tvoja, kaže Sveto pismo, iskopaj sebi oko. Bolje je u nebo jednook, nego u pakao sa oba oka. Bolje je u nebo bez deteta, nego da i otac i sin dospiju u pakao. Tako govori Bog.“
Franz predlaže ocu da se odrekne Karla jer je to način da Karl ispravi svoje postupke i da se pokaje za počinjene grehe. Otac odluči da napiše pismo Karlu u kojem stoji da ga se odriče, ali Franc mudro iskazuje želju da će pisati u očevo ime da se otac više ne pati. Očev jedini uvet je da Franc svojim rečima u pismu ne potera Karla u očaj. Nakon što otac otiđe, Franc po prvi puta kroz cinični osmeh iskazuje svoje namere da skloni brata s puta do grofovskog prestolja.
Franc se žali zašto je baš on morao da bude tako neugodna izgleda: „Zašto nisam ja prvi izmilio iz majčine utrobe? Zašto nisam jedini? Zašto mi je priroda natovarila ovo breme rugobe? Baš meni? Upravo kao da je pri mom rođenju izigrala svoje najlošije karte? Zašto je baš meni dala taj laplandski nos, ta crnačka usta, te hotentotske oči? Zaista mi se čini da je od svih ljudskih vrsta sakupila ono što je najodvratnije i mene iz toga umesila.“ Ovim Francovim rečima iz monologa završava prvi prizor: „Odvažno dakle na posao! Sve ću da iskorenim oko sebe, sve što me sprečava da budem gospodar. Moram da budem gospodar da bih mogao silom da zadobijem ono za što mi nedostaje privlačnosti.“
2. prizor
U krčmi na granici Saske, Karl Mur čita Plutarha, grčkog povesničara, kojega je i sam Šiller voleo da čita. Špigelberg pije za stolom u krčmi i s Karlom raspravlja o Prometeju, velikim povesnim junacima i tome da je postala najveća plaća za jednog povesnog junaka to da se njihov znoj i osvajanja pominju samo u gimnazijskim klupama. „Fuj, fuj. Taj mlitavi vek uškopljenika koji nije ni za šta drugo no da prežvakava dela prošlosti, da drevne junake izopačuje svojim komentarima ili da ih oskvrnjuje svojim tragedijama„, kroz lik Karla Mura, Šiller iznosi svoje stavove o francuskoj klasičnoj tragediji koja uporište ima u povesnim dešavanjima, a neretko su je podržavali i nemački književnici.
Nakon razgovora o povesnim junacima i književnosti, Špigelberg se hvali svojim nepodopštinama i smatra se hrabrim zbog njih, a Mur ga kori. Špigelberg ga priupita kako to da je odjednom postao tako dobar, a do nedavno je svoga oca nazivao starom škrticom, na što Mur moli da ga ne podseća na to i kaje se zbog tih svojih reči: „Proklet bio što me na to podsećaš! Proklet da sam ja što sam to govorio! No to je bilo samo u vinskoj omami, i moje srce nije čulo čime se jezik razmeće.“
Špigelberg želi da poduči Karla da hrabrost i snaga rastu u nevolji te mu priča anegdotu iz svojih dečačkih dana. Naime, govori mu o jarku koji se nalazio kraj njegove kuće, a kojeg niko nije mogao da preskoči. U njegovoj blizini živeo je i jedan čovek koji je imao opasnog psa, kojeg je Špigelberg voleo da zadirkuje i onda da se smije što mu pas ne može da naudi jer je na lancu. Jednog je dana pogodio psa kamenom u rebra pa je pas počeo da trči za njim, i to tako brzo da se Špigelberg jako uplašio jer je ispred njega bio jarak, a iza njega besan pas. Odlučio je da će preskočiti jarak i uspeo je.
Špigelberg mu govori da mu je to ispričao kako bi video da „odvažnost raste u opasnosti“ i neka krene s njim u Pariz i London. Mur odbija biti nepošten građanin i govori da on više neće da radi nepodopštine i da će da se vrati svome ocu i ljubavi Amaliji. U tom trenutku ulazi četa razbojnika koji se žale da su otkriveni, a Mur prepoznaje pismo svoga brata i kada ga pročita probledi.
Razbojnici podignu pismo s poda i pročitaju ga. U pismo je pisalo ovako: „Nesretni brate. Moram samo ukratko da ti javim da su se tvoje nade izjalovile. Otac ti poručuje da proslediš putem kojim te vode tvoja sramna djela. Osim toga poručuje ti da napustiš svaku nadu da ćeš ikada izmoliti milost pred njegovim nogama, ako ne želiš u podrumima njegovih kula živeti o kruhu i vodi tako dugo dok ti kosa ne izraste poput orlova perja, a nokti ne postanu kao ptičji čaporci. To su njegove vlastite reči. On mi nalaže da završim pismo. Zbogom zauvek! Žalim te. Franc Mur.“ Nakon što se Karl uvredio pročitavši pismo svoga brata, odlučuje se priključiti razbojnicima i postati njihov vođa, a zauzvrat traži vernost i poslušnost.
3. prizor
Treći prizor odvija se u dvorcu obitelji Mur, u Amalijinoj sobi, gde razgovaraju Franc i Amalija. Franc, sada kada misli da se rešio svoga brata, želi za sebe bratovu ljubav Amaliju. Amalija odbija njegovu ljubavi čak i nakon što Franc slaže da njegov brat sada izgleda jako ružno. Franc poručuje Amaliji da je Karl prodao prsten koji mu je ona dala. U jednom momentu pokuša da zavara Amaliju da mu je Karl jedne večeri u senici poverio Amaliju na čuvanje ako on ode, ali Amalija prepoznaje laž jer je u toj istoj senici Karl tražio od nje obećanje da ih ni smrt neće rastaviti pa potera Franca.
2.ČIN
1. prizor
Prvi prizor drugog čina počinje monologom Franca Mura u njegovoj sobi. Iz tog monologa saznajemo da Franc želi da njegov otac umre, ali ne želi da ga ubije već samo želi da ubrza proces starenja i što bržeg umiranja. „Suviše dugo mi to traje. Doktor kaže da mu ide nabolje – starački je život čitava večnost. Sada bi preda mnom bio slobodan, ravan put da nema te žilave hrpe mesa koja mi smeta, jer mi poput ukletog psa iz podzemlja u pripovestima o sablastima zakrčuje put do mog blaga. Ali zar se moji planovi moraju povijati pod željeznim jarmom mehanizma prirode?„, pod blagom Franc podrazumeva sve nasledstvo koje bi ostalo nakon smrti njegova oca, a mehanizam prirode je život njegova oca koji Franc ne može da prekine nego mora da čeka očevu prirodnu smrt. U razmišljanju kako da što pre okonča očev život, Franc nabraja osećaje koje bi mogao izazvati u ocu i koji bi mogli da ubrzaju njegovu smrt (srdžba, briga, tuga, strah).
Kao rešenje smatra osjećaj groze, odnosno jeze i odvratnosti koji mora nekako da izazove u svome ocu. Dok Franc tako razrađuje plan u svojoj glavi, u sobu ulazi Herman od kojega Franc traži uslugu. Saznajemo da je stari Mur jednom uvredio Hermana, kao i to da je Karl Hermanu preoteo njegovu ljubav Amaliju. Zbog svega toga Herman postaje prava osoba preko koje će Franc nauditi ocu i bratu te obećava Hermanu da će mu vratiti Amaliju ako mu pomogne da uništi oca. Franc zapovieda Hermanu da se preruši i kaže starom Muru da je došao iz Češke gde je bio u boju s Karlom te da je Karl preminuo, a to hoće li otac da povjeruje u tu laž, to neka prepusti Francu. Herman odlazi.
2. prizor
Započinje u sobi starog Mura kada Amalija ulazi i vidi starca kako sanja o svome sinu Karlu. Amalija i stari Mur razgovaraju o Karlu, otac žali što njegov najdraži sin neće biti pored njega kada bude umirao. Amalija svira na klaviru pesmu koja u sebi sadrži priču o Ahilu i Parisu koji ga je ubio, a nakon toga spominje pesmu „Oproštaj Andromahe i Hektora“, koju su Karl i ona često znali zajedno pevati.
U tom trenutku ulaze Daniel i Franc s prerušenim Hermanom te starcu donose tužnu (ali lažnu) vest da je Karl umro. Herman ispriča kako je Karl, nakon što je izbio rat između Pruske i Austrije, otišao u Češku i borio se kao junak, nakon čega je preminuo. Ispričao je i kako je pre smrti rekao da ga je na sve nagnala očeva kletva te da je otac kriv što on sada umire. Rekao je kako je Karl ostavio mač sa svojom krvlju da ga preda njegovu ocu.
Franc uzima mač i govori: „Vidim li pravo ili sanjam? Gledaj, krvavi natpis: „Franc, ne ostavljaj moju Amaliju.“ Gledaj, gledaj! Na drugoj strani piše: „Amalia, tvoju je zakletvu poništila svemoćna smrt.“ – Vidiš li sada, vidiš li? On je to pisao već napola ukočenom rukom, pisao je vrućom krvlju svoga srca, pisao je na svečanom pragu večnosti. Njegov duh na odlasku zadržao se još da bi svezao Franca i Amaliju.“
Amalija, razočarana natpisom, uverava samu sebe kako ju Karl nikad nije ni volio. Otac i Franc se prepiru, a kada Franc ode iz sobe Amalija teši starca kako je Karl sretan na nebu te da je starac zbog svojih godina blizu smrti pa će ubrzo da bude sa svojim sinom. Žaluje što je ona mlada i što nema stare kosti da i ona što pre ode svome Karlu. U tom trenutku dolazi Franc te se on i otac pomire.
Otac traži od Amalije da mu čita deo iz Biblije o Jakovu i njegovu sinu Josipu. Dok Amalija čita, starcu postaje loše i Amalija misli da je otac umro. Ceo dvor viče kako je stari Mur umro, a Franc se veseli jer je on budući vladar. „Sad ćete videti Franca u njegovoj golotinji i zgrozićete se. Moj je otac bio popustljiv u svojim zahtevima, on je svoje podanike smatrao članovima obitelji, sedio je pred vratima smešeći se ljubazno i pozdravljajući ih kao braću i decu svoju. Moje će se obrve nad vama nadvijati kao olujni oblaci, moje ime gospodara lebdeće nad ovim bregovima kao preteća repatica, po mojem ćete čelu pogađati kakvo će biti vreme. On je gladio i milovao potiljak koji mu se tvrdoglavo opirao. Glađenje i milovanje nije moj posao. Šiljate ću vam ostruge zabadati u živo meso i iskušavaću na vama oštar bič! Na mojem će području napokon krumpir i tanko pivo biti gozba na blagdane, i teško onome ko mi dođe pred oči punih, rumenih obraza! Moje su najmilije boje bledilo siromaštva i ropski strah. U takve ću vas livreje odsad odevati!„, ovim Francovim riječima završava drugi prizor.
3. prizor
Prizor započinje razgovorom Razmana i Špigelberga o tome kakav je njihov razmetnički život. Špigelberg se hvali kako je nedavno u jednom samostanu, zajedno sa svojim dečkima razbojnicima, pokrao haljine časnim sestrama dok su spavala. Napravili su i veliku buku kako bi se one probudile, a kada su se probudile počele su da se ogrću posteljom jer su se plašile da će razbojnici da ih vide gole. Nakon smeha na ispričanu psinu, Razman kaže kako je njihov vođa jako pošten čovek jer često ukradeni novac daje siromašnima, a zle plemiće kažnjava.
Razman prepričava kako je njihov vođa jednom prilikom saznao da je grof došao do velikih novaca putem prevare uz pomoć svoga odvetnika te se odlučio osvetiti grofu tako da je zaustavio njegovu kočiju i ubio odvetnika, a razbojnicima rekao da sav novac uzmu sebi.
U jednom trenutku dolazi jedan od razbojnika i kaže da je Roler obešen jer nije hteo da kaže ko je vođa razbojnika, a kada je vođa čuo šta se desilo Roleru, zakleo se da će da ga osveti. U momentu dok jedan od razbojnika prepričava šta se desilo, pojavio se Roler jer je ipak živ. Razbojnici ga pitaju kako je to moguće, a on i Švajcer prepričavaju da Roleru u ćeliju stiglo pismo u kom je pisalo da će razbojnici da izazovu veliku pomutnju u gradu, a da on pokuša pobeći pre nego li ga obese.
Razbojnici su podmetnuli požare po celom gradu i dok su Rolerovi čuvari gledali u plamen okamenjeni kao Lotova žena (parafraza na biblijsku priču o Sodomi i Gomori), on je uspeo da pobegne. Preplivao je reku i na konju ga je dočekao i spasio Karl Mur. Dok razbojnici razgovaraju šta su sve napravili da spase Rolera, podiže se uzbuna jer su ih opkolili i žele da se predaju zbog svojih zlodela. Dolazi sveštenik kojega vlast šalje da pregovara s razbojnicima, ali oni ne žele da se predaju pa poteraju sveštenika da kaže vlastima da oni nisu kukavice i da ostaju uz svoga vođu Mura.
3.ČIN
1. prizor
Amalija u vrtu ljutito peva kada dolazi Franc koji želi da mu ona bude supruga, ali Amalija to odbija. Franc postaje toliko ljut da joj govori da će na silu da je oženi ili još bolje, da će da je učini svojom ljubavnici tako da će joj se poštene seljanke smejati i upirati prstom u nju. Amalija mu pada u zagrljaj samo kako bi izvukla bodež s njegova pasa i oterala ga od sebe. Franc odlazi, ali u tom trenutku dolazi Herman koji kaže Amaliji da je Karl živ.
2. prizor
Radnja drugog prizora odvija se na predelu oko Dunava. Mur gledajući zalazak sunca postaje setan i priseća se svoga detinjstva. Odjednom postaje toliko tužan i toliko žali što ne može ponovo da bude dete da ga njegovi suborci ne prepoznaju. Donose mu vodu da se malo okrepi.
Dok Mur tako razgovara sa svojom četom, dolazi Kosinski i traži vođu te ga moli da ga primi u svoju četu. Mur pokušava da odgovori Kosinskog od pristupanja četi, ali ovaj je uporan. Kosinski započinje svoju priču. Češki je plemić koji je preuzeo sve bogatstvo nakon smrti njegova oca. Zaprosio je lepu Amaliju, ali spletkama je osuđen za izdaju koju nije počinio, oduzet mu je mač i završio je u tamnici. Kada je napokon bio oslobođen saznao je da je njegova Amalija morala da se odrekne njegove ljubavi da bi spasila njegov život. Od tog trenutka kreće u osvetu knezu, ali ga preduhitre kneževe sluge i on biva poteran preko granice. Sada se obratio razbojnicima da mu oni pomognu u osveti. Mur ga prima u četu i zapoveda da svi krenu prema Franačkoj jer on želi da vidi svoju Amaliju.
4.ČIN
1. prizor
U predjelu oko dvorca obitelji Mur, razbojnik Mur i Kosinski dogovaraju se kako će Kosinski ući u dvorac i reći da je on konjušar grofa Branda koji dolazi iz Meklenburga, a to je zapravo Mur.
2. prizor
Razbojnik Mur, prerušen u grofa, s Amalijom gleda slike u dvoru i kada vidi sliku svoga oca zaplače. Amalija ga pozove da dođe u vrt, a kada on ugleda svoju sliku upita Amaliju ko je to. Ona na to brizne u plač i ode u vrt. Mur shvati da ga Amalija još voli. Za to vreme Franc u svojoj sobi postaje paranoičan jer shvaća da je grof zapravo njegov brat i misli kako je njegov brat rekao Danielu (njegovom slugi) da ga otruje. Daniel se pravda da to nije istina i Franc mu naređuje da do sutrašnjeg dana mora da ubije njegova brata inače će ga Franc dati na mučenje. Daniel teška srca pristaje.
3. prizor
Susreću se razbojnik Mur i starac Daniel. Daniel govori Muru da ga je prepoznao po njegovu ožiljku na desnoj ruci. Karl se prestaje pretvarati pred Danielom, zagrli ga i daje mu vreću s novcima. Daniel prepričava Karlu da je Franc sve smestio i da je rekao ocu da je mrtav. Karl naređuje Kosinskom da osedla konje i da pričeka jer moraju što pre otići iz dvorca.
4. prizor
Amalija u vrtu razmišlja o grofu i moli se da taj stranac ne pomuti njenu ljubav prema voljenom Karlu, a u isto vreme gleda u Karlovu sliku i plače. U tom trenutku dolazi prerušeni Karl i njih dvoje pričaju o svojim ljubavima. Karl je ispituje o tom srećniku na slici zbog kojeg ona plače. Amalija mu govori da je on umro i da luta besputnim peščanim pustinjama. Karl joj govori o svojoj ljubavi koja je mislila da je on mrtav, a Amalija ne shvaća da on govori o njoj. Mur odlazi. Na kraju prizora oboje pevaju istu pesmu.
5. prizor
Peti prizor započinje pesmom razbojnika u blizini Murova dvorca. Špigelberg pokušava da skuje plan protiv vođe Mura jer smatra da je on zaslužio titulu vođe. Dok Špigelberg razgovara o tome s Razmanom, dolazi Švajcer i probode nožem Špigelberga jer kuje planove protiv vođe. Dok razbojnici gledaju šta se upravo desilo, čuju tri hica iz pištolja i znaju da im se to javlja vođa Mur koji ubrzo dolazi s Kosinskim.
Kada je Mur došao, saznaje šta se desilo i traži da mu daju lutnju te da odu da ostane malo nasamo. Tada peva pesmu o Brutu i Cezaru (naime, Marko Junije Brut bio je glavni zaverenik protiv Cezara). Mur vodi monolog i razmišlja o tome da se ubije, ali ipak odluči da neće da strahuje od života punog patnje: „Zar da umrem od straha pred životom punim patnje? Zar da jadu dopustim da me pobedi? Ne, trpiću! (Baci pištolj) Neka se patnja slomi o moj ponos! Izdržaću do kraja!“
U tom trenutku čuje kako neko hoda šumom i začuje glasove. To je bio glas Hermanov i glas njegova oca koji ipak nije preminuo nego je samo bio u nesvesti. Naime, kada je otac pao u nesvest nakon Amalijinog čitanja o Jakovu i sinu Josipu, Franc je dao svoga oca pokopati. Ali otac se probudio pa ga je Franc pitao zar će zauvek živeti, a on se na te reči ponovo onesvestio. Franc je zapovedio Hermanu da baci oca u stari zamak da umre od gladi. Herman se sažalio pa je kradom donosio starom Muru vodu i hranu. Kada je razbojnik Mur sve to saznao, naredio je razbojnicima da osvete njegova oca i prokleo bratsku krv.
5. ČIN
1. prizor
Sluga Daniel oprašta se od dvorca Murovih, ali najednom dolazi Franc i sav izbezumljen govori kako mrtvi dolaze iz groba. Počeo je da bunca i da se boji biti sam pa želi da sluge pozovu pastora. Krene da priča Danielu kakav je san usnuo. Pripremio je kraljevsku gozbu i dok je omamljen ležao u vrtu do njega je dopirala grmljavina. Činilo se kao da mrtva tela izlaze na tlo. Usnuo je još i tri čoveka od kojih je jedan rekao da on važe ljudske grehe. Čuo je svoje ime, a svaki sat je na vagu bacao jedan smrti greh. Odjednom je došao neki sedi starac koji je odrezao pramen svoje kose i ubacio ga u vagu greha. Najednom se ta vaga spustila skroz do dna.
Nakon što je ispričao svoj san, dolazi pastor i započinje svađu s Francom jer Franc želi da uveri pastora da se ništa ne dešava s dušom kada čovek umre jer tada umire i ona. Razgovaraju o gresima, a Franc pita koji je to greh najteži, koji greh bi Boga naterao da ga izbriše i iz pakla:
MOSER: Poznajem samo dva takva greha. Ali njih ne počinjaju ljudi niti ih ljudi mogu zamisliti.
FRANC: Koji su to?
MOSER: (veoma značajno) Ubojstvo oca je prvi od njih, a ubojstvo brata drugi. Zašto ste najednom tako probledeli?
Dok se Franc prepire s pastorom, dolazi četa razbojnika i juriša prema dvorcu. Kada sve to vidi, Franc moli Daniela da ga ubije, ali Daniel odbija pa Franc uzima vrpcu sa šešira i zadavi se. Kada Švajcer stigne uđe u dvorac i vidi da se Franc ubio, oseća se razočarano jer je obećao vođi da će mu dovesti brata živog. Nakon toga on uzima pištolj i ubije se.
2. prizor
Razbojnik Mur i stari Mur razgovaraju, a stari se Mur žali kako je izdao starijeg sina Karla i oterao ga u smrt. Razbojnik Mur govori kako mu je Karl sigurno sve oprostio. U tom momentu dolaze razbojnici i kažu da je Franc mrtav. Tada se pojavi Amalija i krene da grli starog Mura. Ona zna da je Karl vođa razbojnika, ali i dalje želi da bude njegova. Karl joj govori kako je on ubio mnogo ljudi. Na te riječi stari Mur umire. Razbojnici žele da Karl krene za njima i da odu u neke nove bitke, a Amalija traži od Karla da ju ubije ako već ne želi da bude s njom.
Karl govori da ne ubija žene, ali u trenutku kada jedan od razbojnika posegne za pištoljem da ubije Amaliju, Karl se predomisli i ipak on puca u nju.
RAZBOJNIK MOOR: Ona umire. Još samo ovaj trzaj, i svršeno je. Evo, gledajte. Tražite li još nešto? Vi ste meni žrtvovali život, život koji više i nije bio vaš, život pun gadosti i sramote. Ja sam za vas zaklao anđela. No, pogledajte dobro! Jeste li sada zadovoljni?
Na samom kraju Karl želi da se ubije, ali mu razbojnici to ne dozvoljavaju. Odluči kako će se predati siromašnom nadničaru koji ima jedanaestero dece kako bi za njegovo izručenje dobio hiljadu zlatnika.
Likovi: Maksimilijan Mur, Karl Mur, Franc Mur, Amalija
Analiza likova
Maksimilijan Mur – otac dvojice sinova, Karla i Franca. Svojom očinskom ljubavi nije jednako podario obojicu, tim je postupkom stvorio netrpeljivost među braćom. Stariji sin Karl oduvek je bio očev miljenik, a sva ljubav koju je otac pokazivao njemu prelomila se preko leđa mlađega sina koji je odlučio da se osveti ocu tako da mu laže o postupcima njegova miljenika. Vrhunac osvete bila je laž o Karlovoj smrti.
Otac se u jednom momentu kaje što nije više ljubavi dao svome mlađem sinu: „Prosti mi, dete moje. Ne ljuti se na oca koji se prevario u svojim zamislima. Bog, koji mi po Karlu šalje suze, osušiće mi ih tvojom rukom, moj Franc.“ Otac je osećao ogromnu krivnju zbog „smrti“ svoga starijeg sina i kroz takav oblik patnje sve više se gasio njegov život. Na samom kraju drame otac je upoznat s prevarom mlađega sina, kao i s nedelima koje je činio stariji sin pa zbog toga umire u tuzi.
Karl Mur – stariji sin koji je otišao iz očeve kuće i dok je bio otuđen od roditeljskog doma pridružio se četi razbojnika. Ubrzo je postao njihov vođa. Iako čini razna nedela lokalnom stanovništvu, ispod te okrutne vanjštine nalazi se još uvek zbunjeni mladić koji želi da se vrati u trenutke detinjstva kada je njegov život bio lep. Duboko u sebi zna da njegovi postupci nisu ispravni. Saznajemo da je Karl razočaran svojim životom, ali odlučio je da će da prihvati patnju: „Zar da umrem od straha pred životom punim patnje? Zar da jadu dopustim da me pobedi? Ne, trpiću!“
Na kraju drame odlučio je poslušati molbu svoje ljubavi Amalije pa joj je oduzeo život.
Franz Mur – mlađi sin koji je ujedno i pokretač radnje ove drame, jer se iz njegovih spletki rađa svako naredno događanje. On je sin koji je očevu ljubav kroz život dobivao u znatno manjoj meri negoli njegov brat Karl. To je razlog zbog kojega on postaje okrutan te želi smrt svoga oca: „Suviše dugo mi to traje. Doktor kaže da mu ide nabolje – starački je život čitava večnost„, ali i smrt svoga brata.
Ostavlja dojam nepokolebivog zlotvora, ali u momentu kada shvati da će ga dočekati kazna za postupke, oduzima sebi život kako ne bi dospio u ruke pravde. Saznajemo i to da je Franc čovjek neugodna izgleda i da je razočaran zbog toga: „Zašto je baš meni dala taj laplandski nos, ta crnačka usta, te hotentotske oči? Zaista mi se čini da je od svih ljudskih vrsta sakupila ono što je najodvratnije i mene iz toga umijesila.“
Amalija – mlada devojka koja oseća ljubav samo prema Karlu i odlučno čeka da se on vrati u očev dom: „Da, to je istina, priznajem. Vama barbarima usprkos, priznat ću pred celim svetom – ja ga ljubim.“ Na trenutke kada otac krivi sebe za „smrt“ svoga sina, ona je ta koja ga teši. Odbija Francova udvaranja.
„Stani, stani! Samo jedan udarac! Smrtni udarac! Da ponovo ostanem sama? Trgni mač i smiluj mi se!„, na kraju drame iskazuje želju da bi radije pošla u smrt, nego li živela bez Karla.
Beleška o piscu
Fridrih Šiler (1759. – 1805.) nemački pesnik i dramski pisac. Bio je prevodilac, urednik i izdavač časopisa. Iako je prvobitno u mladosti hteo da bude sveštenik, studirao je pravo, da bi na kraju postao vojni lekar.
Njegovo prvo, ali i najpoznatije delo bili su „Razbojnici“. U ovoj drami Šiler pokušava da nam da do znanja da uvek postoji dobro i zlo i uvek se na sve načine mora pokušavati suprostaviti nepravdi.
Nakon što je objavio ovu knjigu, kao vojnom lekaru bio mu je zabranjen dalji rad u književnosti pa on beži iz Štutgarta gde u slobodi može da nastavi sa pisanjem.
Sledeća izdata dela bila su mu „Fiskova zavera u Đenovi“, „Don Karlos“, „Spletka i ljubav“.
Već pred kraj života odlazi u Vajmar i tada piše istorijske drame: „Valenštajn“, „Marija Stjuart“, „Devica Orleanska“, „Viljem Tel, „Mesinska nevesta“. Nakon duge bolesti, umro je u Vajmaru, 9. maja 1805. godine.
Autor: K. Kolaković
Ostavite odgovor