„Putovanje Čajlda Harolda“ veliki je lirsko-epski spev Džordža Gordona Bajrona. Počeo je da ga piše 1809. godine, za vreme svog poseta Albaniji. Prva dva pevanja objavio je 1812. godine, treće 1816. godine, a 1818. četvrto i poslednje pevanje. Upravo zbog višegodišnjih pauza u pisanju, oseća se razlika u pesničkom stilu među pevanjima.
Razlog toliko dugim pauzama je u tome šta je Bajron pisao pevanja o zemljama koje je posetio u stvarnom životu. Nakon putovanja, u svom bi spevu opisao krajolike i utiske zemalja koje je posetio, prenoseći svoje iskustvo na glavnog lika i pripovedača unutar svog speva – Čajlda Harolda.
Čajld Harold je u mnogočemu druga ličnost samog Bajrona. Samo ime glavnog lika nosi značajnu simboliku. Nadimak Čajld (childe – eng. štitonoša, perjanik, onaj koji će da se imenuje za viteza) sasvim odgovara liku koji pokušava da bude junak, jest junak, ali je po svojim karakternim osobinama zapravo jako daleko od heroizma, neustrašivosti i emocionalne stabilnosti klasičnog junaka. Upravo zato Bajronov junak postavlja nove kriterije po kojima će kasnije da se stvaraju drugi književni junaci i nose epitet „bajronistički“. Takve junake odlikuju neke određene osobine. Oni unatoč svom plemićkom poreklu, bezbrižnom životu, uzbuđenjima putovanja i junaštvom kojeg usput obavljaju, ipak osećaju neku setu, tugu, otuđenost od sveta i društva, potpuno okrenuti svojim osećanjima. Baš poput ostalih romantičarskih junaka, oni osećaju „svetsku bol“, već odavno objašnjenju likom Geteovog Vertera.
Romantičarski individualizam bajronovog junaka se ispoljava ne samo otuđenosti od sveta već i željom da se njegove nepravde isprave. Pa se tako lik Čajlda Harolda nastoji da bori protiv velikih svetskih nepravdi kao šta je ropstva. On želi da potakne polačene da se pobune, izvrše otpor i tako promene stvari u svoju korist. Te romantičarske ideje pomalo su naivne, poput bilo kakvog slepog verovanja u ideale, ali puno govore o samom karakteru lika. Čajld je uvek bezuslovno na strani potlačenih. Ne iz političkih, već iz posve moralnih i emotivnih razloga, pa se upravo u tome očituje njegovo herojstvo.
Borba protiv društva i njegovih odredaba bila je tipična i za samog Bajrona. On s glavnim likom deli još celi niz istovetnosti. Obojica su aristrokrate, materijalno situisani, skloni putovanjima i neskloni društvenom poretku. Bajron je nemalo puta bio ili ismijavan ili gotovo proteran iz svojih društvenih krugova zbog ponašanja, stavova i negiranja pravila, a sve to oseća se u njegovom književnom radu – ne toliko unutar radnje, koliko unutar konstrukcije likova, njihovih emotivnih karakteristika, sudbine i pogleda na svet.
Ovaj roman nema karakterističnu fabulu, već je napisan kao putopis. Fabulu sačinjavaju opisi krajolika, dojmovi s putovanja i susreta s drugim kulturama, Putovanje ovde nije temelj za pustolovinu, već ono jest pustolovina samo po sebi. Ono je svojevrstan otpor ustaljenom životu na jednom mestu, i to lošem mestu koje ubija duh pojedinca.
Određena pevanja u spevu opisuju putovanja kroz određene zemlje. Pa tako u prvom pevanju Čajld putuje Portugalijom i Španijom, u drugom Grčkom, Turskom i Albanijom, dok se radnja trećeg odvija nakon povratka iz Belgije, Švajcarske i Nemačke, a četvrtog za vreme šestogodišnjeg boravka u Veneciji.
Četvrto pevanje je odista napisano tokom piščeva boravka u Italiji, pa se oseća menjanje stila unutar speva. Stihovi počinju da obiluju „talijanskim“ motivima.
U ovom pevanju glavni lik potpuno preuzima osobine autora i jasno se vidi da autor zapravo peva o sebi, svojim osećajima, o odlasku iz Engleske i nostalgiji prema svojoj kćerki Allegri, koja je umrla u svojoj petoj godini.. Ovo je također dio u kojem se najjače oseća već pomenuta verterovska „svetska bol“.
Motiv koji je učestao u gotovo celom spevu je ona koji se tiče historije. Pisac je, kao i sam glavni lik, opsednut prošlim vremenima, nastojeći čitaocu da približi njihov nekadašnji sjaj. On je u potpunoj opreci s današnjom bedom. Pravi primer je Čajldovo putovanje u Grčku od koje je očekivao slavu i lepotu nekadašnje kolijevke kulture ove civilizacije. Ono šta je pronašao je ropstvo i slavni ostaci prošlosti uništeni lokalnim ratovima i nevažnim borbama. Sjaj je zamenilo ropstvo i upravo zato lik tako zdušno želi da se bori protiv njega.
Ovaj spev sadrži četiri pevanja koja su sastavljena od ukupno 159 strofa, svaka po 9 stihova. Unutar prvog pevanja, između 13. i 14. stiha, pesnik ubacuje jedan lirski fragment, pesmu „Laku noć“, Pesma ulazi u trenutku kada Čajld odlazi iz svoje domovine, pa mu ona dođe nešto kao oproštaj. Njome izražava svu svoju tugu zbog rastanka i napuštanja domovine. Emotivnost trenutka i njegova konačnost naglašava se višestrukim ponavljanjem reči „Zbogom“. Javlja se i jak simbol, kojim je domovina poređena sa suncem, Ona baš poput sunca zalazi ispod horizonta i nestaje.
Za vreme odlaska, primećujemo i Bajronov stav prema ženama. Dok njegovi saputnici žale za majkama i suprugama koje ostavljaju, Čajld ne žali ni za čim. Žene smatra prepredenim bićima koje za ništa nisu dobre osim da muškarcima nanose bol. Jedino za čim Čajld žali je upravo žaljenje. On oseća kako više nema osećaja ni za šta i time se oseća uskraćenim.
Vrsta dela: lirsko-epski spev
Vreme radnje: početak 19. veka
Mesto radnje: Španija, Portugal, Albanija, Grčka, Turska, Italija
Kratak sadržaj prepričano
Čajld Harol živi ispraznim životom aristrokrata. Oseća da ga ništa više u tom životu ne ispunjava niti veseli, pa se, poput mnogih mladića odraslih sličnim životom, odluči da otiđe na putovanje, To putovanje trebalo bi da bude poput nekakve katarze, poput hodočašća, ali ne iz verskih, već iz isključivo emotivnih razloga. On želi da se makne iz ograničavajućih zidova i zakona civilizacije i otisne na puteve divljine, gde želi najviše da iskusi apsolutnu slobodu.
Kao i svako putovanje, i njegovo započinje odlaskom. Gledajući kako mu domovina klizi pod obzor, on se oprašta od nje. Pritom oseća tugu, nostalgiju i nekakvu setu koja obuzima čoveka iako nema nikoga koga ostavlja. Pored njega muškarci plaču zbog ljudi koje su bili primorani da ostave. Neki plaču za majkama i roditeljima, a neki za suprugama i porodicom. Čajld nema nekoga za kime bi tugovao, jer su njega svi odbacili. On ne prepoznaje te osećaje čežnje za drugim bićem. On ne oseća ništa, osim prolazne nostalgije. Pomalo žali za tim šta ne žali za ničim.
Ne razume čoveka koji plače za svojom ženom, jer Čajld prezire žene. Jedino po čemu ih pamti je po ožiljcima i jadu u kojem su ga ostavile. Čajld žene smatra zlom, pošto ga uvek na neki način povrede.
Čajld Harold najpre odlazi u Španiju i Portugaliju. Veseli se tim zemljama jer je čuo da su to mesta bogate istorije, zanimljive kulture, vina, plesa i svakojake zabave. Zato se jako razočara kada vidi stvarnu, sadašnju sliku tih zemalja. Vidio je jad i bedu, ljude koji trpe pod Napoleonovom vlasti. Vidio je jadnu sliku koja nije bila ni blizu očaravajuće prošlosti o kojoj je slušao.
U drugom pevanju putovanje nastavlja u Albaniji, gde se divi njenoj netaknutoj prirodi. Oduševljen je neobičnom kulturom tih ponosnih ljudi. Odlazi u Grčku, zemlju koju je najviše voleo i od koje je najviše očekivao. Oduševljavala ga je slavna Grčka historija i očuvani spomenici nekih drugih vremena, Ali Grčka ga dočeka porobljena. Harold prezire ograničavanje slobode, pa tako ostane zgrožen svim tim robovima kojima se vodila zemlja. I sam težeči slobodi, osećajući patnju drugih ljudi i mrzeći nepravdu koja im se nanosi, pokušava da potakne ljude na pobunu, na borbu i herojski ustanak. Sve šta radi, radi iz emocionalnih pobuda, pa tako i ovu uzaludnu borbu.
Harol nije zgrožen samo postupcima prema ljudima, već i prema starim spomenicima, svedocima neke ranije kulture od koje je nastala i ova sadašnja. Otkriva da su i on oštećeni, porušeni nekim nevažnimm ratovima i borbama.
Treće pevanje odvija se tokom njegova putovanja po Nemačkoj, Belgiji i Švajcarskoj. Ovo putovanje provodi u nostalgiji, osećajući tugu prema sadašnjim i nekim prošlim vremenima. Priseća se Napoleonove sudbine i Vaterlua. A zatim odlazi u severnu Italiju.
U Italiji provodi vreme u razmišljanju o umetnicima i umetnosti ove zemlje. Primećujemo opise krajolika i lepote Italije koje se očituju i u netaknutoj prirodi i u lepim građevinama.
Harold svejedno oseća tugu koja kao da se primenjuje na celi svet. Svetska bol potiče ga na razmišljanja o vlastitom životu i postupcima, te ljudima do koji mu je bilo stalo. Ovim pevanjem prevladava osećaj samoće. Hvata ga melanholija razmišljajući o potraćenoj mladosti.
Harold razmišlja o slavi koju je stekao i koja kao da ga je neprimetno prošla. Od svih tih teških osećanja on pokušava da pronađe utehu u prirodi, Najviše voli da bude izolisan, daleko od ljudi i njihovih građevina. Osamljuje se u netaknutoj divljini, ali ga i tamo sve poseća na životne nedaće, na večnu borbu i bol.
Likovi: Čajld Harold
Analiza likova
Čajld Harold glavni je lik ovog speva. On predstavlja i samog autora. Harold je čovek, aristrokrat iz ugledne porodice, šta mu uvelike olakšava egzistencijalni dio života. Materijalno je obezbeđen pa je time nenavikao na rad.
Dokolica u mladosti navodila ga je na traženje uzbuđenja u drugim prilikama. Najprije je to bio buran društveni život, razne zabave, društva i žene s kojima je izazivao mnogo skandala. Neprestana zabava i društvene nepodopštine nisu dovele do ispunjenog i smislenog života.
Jednom kada je nerad postao previše naporan, Harol odluči da potraži uzbuđenje i smisao života na nekom drugom mestu, daleko od onog na kome je odrastao, koje je prezreo i koje je prezrelo njega. Odlazi na putovanje svetom, u neke nepoznate zemlje, ali i one o kojima je čuo lepe i zanimljive stvari. Od njih je očekivao najviše – lepotu, historiju i slobodu, ali dobio najmanje.
Razočara ga sadašnjost koja je u tolikoj opreci sa sjajnom prošlosti, ali ga najviše razljute društvene norme kojima je prihvatljivo da porobljavaju druge ljude. I sam u potrazi za apsolutnom slobodom, ne može da podnese tolike ljudske sudbine u ropstvu. Zato staje na stranu potlačenih i potiče ih da se bore za svoja prava. Na kraju i time ostaje razočaran, ne mogavši da promeni svet.
Sva ta razočarenja rezultiraju melanholijom i tugom. Bol je jedino šta Harold oseća – niti ljubav, niti strast, niti ikakav poriv ili strah. On oseća bol koja kao da se okomila na čitav svet. To je njegova osnovna romatičarska osobina, koja od njega i čini junaka. Bol ga potiče na borbu i herojstvo, ali to herojstvo uzrokuje još veću bol, stvorivši od Harolda usamljenog čoveka, otuđenog od ljudi i društvenog života. Ali ni bekstvo ne donosi mir, jer je sav Haroldov nemir u njemu samome.
Beleška o autoru
Džordž Gordon Bajron rođen je 1788. u Londonu. Bio je slavni engleski pesnik iz doba romantizma.
Rođen je u plemićkoj porodici, ali dosta siromašnoj. Rano je ostao bez oca, pa se o njemu starala neurotična majka. Sa 10 godina nasledio je zamak, a s njim je došlo i imanje, kao i titula lorda. Ona mu je donela bogatstvo, pa je Bajron počeo da se druži s engleskim plemićima. Vreme je provodio u zabavi i dokolici.
Pošto mu se nikada nisu sviđala pravila po kojima je morao da živi jedan lord, vrlo brzo je stekao reputaciju izopštenika, a pošto je bio lep i dobro prolazio kod žena, i titulu zavodnika.
Školovao se na Kembridžu, gde je najviše volio da čita i bavi se liberalno politički idejama.
Voleo je da putuje, pa je čak dve godine proveo na apsolventskom putovanju po Mediteranu. Kao mladić, objavio je svoju prvu zbirku pesama „Trenuci dokolice“, koja nije naišla na dobre kritike. Ali već su mu prva dva objavljena pevanja „Čajld Harolda“ donela veliku slavu. Svi su ga prepoznali kao talentovana pesnika, kojeg je krasila tolika lepota da su žene ludele za njim.
Ipak, prevršio je meru buntovnika kada je na jednu zabavu došao sa svojom rođakom, za koju su govorili da mu je ljubavnica i da je čak rodila i njegovo dete. Nakon šta mu je društvo okrenulo leđa, seli se u Evropu, a u Italiji se skrasio. Tamo se strastveno zaljubio u udanu ženu, pa je uz to nastavio sa svojim raskalašenim životom.
Nakon što je Engleska promenila svoju politiku prema Grcima, tražili su od Bajrona da vodi vojsku oslobođenja. On je pristao na to, ali se jedne kiše noći razbolio i na kraju umro od groznice.
To se dogodilo 1824. godine u Grčkoj.
Osim po spevu „Čajld Harold“, Bajron je bio poznat i po svom nezavršenom spevu „Don Žuan“.
Autor: V.B.
Ostavite odgovor