Najbolja dela srpskog pisca Milorada Pavića se mogu svrstati u hiperbeletristiku. Reč je ne samo o odbacivanju tehnike štampanja, već i o jednoj vrsti radikalne promene stvaranja, publikovanja, čitanja i kritikovanja knjige.
Danas je očigledno da književno delo više ne mora biti isključivo knjiga, ono može biti predstavljeno i u multimedijalnoj formi, a ne samo između dve korice. Pavić je iskoristio kompjuterski medijum kako bi stvorio novi način pripovedanja, pa tako promenio i percepciju, ali i recepciju dela uopšte. On teži i stvaranju dela koje neće imati klasičan početak i kraj, a tekst može biti podložan stalnim promenama. U centru Pavićevih književnih istraživanja bitno je pre svega čitanje, a ne pisanje što je ujedno i glavni problem modernog romana, kako tvrdi i sam pisac. Pavić je težio da od književnosti napravi reverzibilnu umetnost.
S književnošću 20. veka koja ima osobine hiperteksta i književnosti koja prelazi u novu tehnologiju, desilo se iskakanje iz književnih okvira i donošenje novog načina čitanja teksta. S pojavom ovakvih promena književnost sada možemo podeliti na neinteraktivnu i interaktivnu. Milorad Pavić svakako pripada ovoj drugoj grupi i to je jedan od njegovih ciljeva pisanja.
Postoje dva načina čitanja Pavićevog teksta. Jedan je klasičan način, a drugi je poseban, individualan za svakog čitaoca ponaosob. Drugi bi trebao da predstavlja posebnost svakog čitaoca, njegovu sopstvenu sudbinu. Roman je zapravo igra između stvarnog i nemogućeg, između fantazije i stvarnosti.
Pavić je svoj roman „Predeo slikan čajem“ odredio kao „roman ukrštene reči“. Zapravo, mogli bismo ga shvatiti kao metaforu „ukrštanja raznih života“, „ukrštanje raznih sudbina“, „ukrštanje raznih životnih priča“, „ukrštanje raznih profila ličnosti i njihovih postupaka“.
Junak romana je Atansaije Svilar o kojem već na početku romana saznajemo da je promenio ime. Promenom imena junak zapravo menja svoj identitet, kao da završava s prethodnim životom i započinje neki drugi. Junak je po profesiji arhitekta i u svojoj beležnici na veoma neobičan način oslikavao je svoj život. Slikajući čajem, junak je oslikao stanje njegove duše, istoriju njegovog života, sve elemente vezao je s istorijom, s prošlim vremenima, s tradicijom iz koje potiče. Cela priča zapravo je priča o čoveku, o graditeljstvu i slikarstvu gde u početku nije uspešan, da bi nakon toga počeo da stvara čuda, stekao samopouzdanje i osetio ljubav.
Na početku knjige nalazimo sadržaj koji je zapravo slika kolona iz bele ukrštenice (ukrštenih reči). Sadržaj romana prema ovoj šemi možemo podeliti na četiri glave od kojih prve tri glave imaju sedam polja (podglava), dok poslednja, četvrta glava, ima smao jednu priču. Četiri osnovne glave postavljene su vodoravno, dok su podglave postavljene uspravno i obeležene su brojevima od jedan do šest i jednim obojenim poljem. Ove četiri glave nose naslove 1 Vodoravno, 2 Vodoravno, 3 Vodoravno i 4 Vodoravno. U njima manje celine nose naslove obeležene brojevima od 1 do 6 Uspravno i po jednu celinu obeleženu s naslovom Uspravno (obojeno polje).
Ako roman čitamo redom, na klasičan način, on nam predstavlja zaplet i rasplet knjige. Ali ako se čita „uspravno“, dakle 1 vodoravno 2 uspravno, pa zatim 2 vodoravno 3 uspravno itd., u prvom planu su nam predstavljeni portreti junaka. Mi smo ovde izabrali klasičan način čitanja, dakle, onako kako su glave pisane redom.
Kratak sadržaj prepričano
Vodoravno 1
Uspravno 2
„Ni jedan neopaljeni šamar ne treba odneti u grob“, rečenica je koju je ponavljao drugar pripovedača iz osnovne škole, a njemu je ostala u sećanju. Ipak ne može da se seti imena tog drugara. Tako ova povest ili ukrštene reči, nemaju ni ime svog junaka. Ali nedavno su se sreli i to je izgledalo ovako: ušao je plav čovek, srednjeg rasta, s dva indijanska razdeljka u kosi. Imamo detaljan opis junaka, to je bio jedan od onih ljudi kojima se osmehnula sreća. To je čovek koji na svaka svoja dva džepa ima jedan tuđi, u koji otiče sve što se stiče. Zato je uspešniji deo svog života proveo u Sjedinjenim američkim državama.
Sve te decenije sanjao je ipak o Zemunu, o Beogradu. Čim je ugledao našeg pripovedača viknuo mu je: „Mišo, poste moj premršeni, pa od nas ostadoše samo oči!“ Pripovedač tada nije mogao da se seti ko je junak zapravo. Pomogao mu je drug koji se našao u kafani i podsetio našeg pripovedača na ime junaka – Atanasije Svilar – onaj isti koji nekada nije imao ni dinara u džepu. Ovaj naš junak čak je i prezime promenio. Nije se više zvao Svilar, nego Atanasije Fjodorovič Razin. Nikada ovaj naš junak nije ni pomislio da se šala o čuvenom moskovskom matematičaru, koju priča ceo Beograd, odnosi na njegovog oca, Fjodora Aleksejeviča Razina. Ceo život je tragao za ocem, ali ga nije pronašao, što je jedan od glavnih neuspeha u njegovom životu.
Šala o Fjodoru Aleksejeviču Razinu
Živeo je u Staljinovo vreme u Moskvi. Razina tada učlaniše u komunističku partiju i narediše mu da sad otputuje daleko, što dalje, prvim vozom do poslednje stanice. On tako i uradi. Kada izađe na poslednjoj stanici, sve je bilo zavejano, nije znao kuda će. Razgrnu sneg na nekom dućanu i vide natpis „Fotografisanje duše u tri dimenzije rengenoskopija sna“, a ispod toga „Radnja u najmanju ruku zatvorena“.
Ovaj segment u romanu nagoveštava nam dolazak novih tehnologija, kada će čak i ljudska duša moći da se doslovno proda; možda će biti iskorišćena u marketinške svrhe, a njen osnovni cilj biti će zarada. U ovom poslu naš junak Razin, imaće vodeću ulogu.
Razin je čistio sneg po Moskvi i kada dođe do glavnog trg, tu ga otkriše. Pročulo se o njemu kao najboljem čistaču snega od kada sneg pada u ovim krajevima. Zaposlili su ga i tako je dobio hranu i prenoćište. Nakon nekog vremena, opet mu predložiše da se učlani u partiju, a on reče da ne može biti član jer je nepismen. Rekoše da nema veze i poslaše ga Nataliji Filipovnoj na časove. Na času matematike Razin se odao. Hteo je dokazati da jedan i jedan nisu uvek dva, ali mu nije pošlo za rukom. Učinio je korak koji partija ne prašta, razmišljao je zdravorazumski i zbog toga se našao u ovom zavejanom delu Rusije.
Ako čitalac želi čitati knjigu na onaj drugi način, prva glava bi bila dole pomenuta spomenica i time se potvrđuje ono već gore rečeno, da nam drugi način čitanja donosi portrete junaka. No mi ćemo čitanje nastaviti kako smo i započeli.
Uspavno 1
Govori se o uspesima Alekseja Razina i o njegovom imetku od koga bi mogla živeti pokolenja. Ali ipak u ovoj se Spomenici akcenat stavlja na poreklo, život i karakter.Razina. Jednom je Razin rekao da je „razlika u srpskom i hrvatskom jeziku u tome što je to jedan isti jezik, s tim što je srpski retuširan u dorskom stilua, a hrvatski u stilu cvetne gotike…“
Osvrnućemo se na njegove roditelje. Oca, moskovskog matematičara i majku, rođenu Nikolić, udatu Razin, preudatu Svilar. Takođe, u Spomenici, biće posvećena pažnja voljenoj Razinovoj supruzi, Vitači Milut Petki, udatoj Pohvalić, preudatoj Razin. Njen osmeh i trepavice nikada ne može zaboraviti.
Govori se o njegovom odlasku u Beč i poznanstvu s našom uglednom ličnosti Obrenom Opsenic. Tu se pominju koja su to mesta za Razina najlepši primeri građevinske umetnosti. To je jedan zahod u Francuskoj, jedna tamnica u Španiji i jedno groblje u Italiji. Izašto onda biti arhitekta… Razin je sklopio prijateljstvo i uzeo novac, tako je počela nicati veličanstvena kalifornijska tvrtka arhitekta Razina.
Uspravno 5
Junak se seća svoje mladosti. Seća se onih dana kada je bio siromašan, dok je još živeo u bedi. U ovoj glavi saznajemo da ima sestru. Seća se događaja iz 1949. godine kada su otišli na operu „Boeme“. Priča se o susretu sa dve devojke koje su mu prvobitno rekle da su rođaci, da bi na kraju priznale da one s njim nemaju nikakve veze. Zahvaljujući tome što im nije bio rođak, postao im je muž. Na neki način obema.
Uspravno 3
Razin je imao svoje beležnice. Na koricama svake od njih nacrtao je po jedan predeo i na prvi pogled ti njegovi radovi podsećali su na akvarele. U ovoj beležnici Razin je zapisivao detalje iz svog života. Ali ipak svim beležnicama nalazimo nešto zajedničko. U njih je arhitekta Razin unosio podatke o nastanbama, rezidencijama, kućama i letnjikovcima u kojima je živeo, radio ili povremeno boravio maršal Josip Broz Tito.
U njih je upisivao čak i planove tih zgrada, puteve koji vode do njih, njihov raspored i inventar. Tako se sada dolazi do mesta na Spomenici, gde je ispod ruba slike arhitekta Razin napisao Camelia sinansis. Bio je to predeo slikan čajem. Zanimljivo je što je arhitekta Razin, koji je poznavao razne načine i tehnike crtanja i boja, izabrao baš čaj. Upotrebio je četku od ježeve dlake. Razne vrte čajeva koristio je naš arhitekta.
U beležnicama takođe nalazimo i građevinske nacrte, statističke račune. Sveska nije ispunjena do kraja. S unutrašnje strane zadnje korice arhitekta Razin počeo je ispunjavati svesku unatrag pričom o čuvenim lepoticama iz porodice svoje žene. Tako dolazimo do istorije junakinje ove knjige Vitače Milut.
Uspravno (obojeno polje)
Sada se govori o Razinovoj supruzi i o njenoj čuvenoj rečenici koju stalno izgovara „Nikada oktobar nije tako često dolazio kao ove godine…“. Njeno prvobitno ime bilo je Amalija Riznić i u njenoj porodici se već sto godina u jesen govorio nemački, u zimi poljski ili ruski, s proleća grčki. Samo u leto govorili bi srpski.
Vodila je poreklo od grofova Ževuskih. Govori se o napretku njihove porodice i po čemu su sve bili čuveni njeni preci. Bila je udata za Aleksandra Pfistera i Amalijina porodica dugo je isčekivala naslednika. Kada se konačno to dogodilo, dečak koga su dobili naglo je počeo da stari i u svojoj sedmoj godini života je umro. Nakon toga Amalija se razvela od supruga. Bila je čak i rešila da usvoji dečaka koji najviše liči na njenog sina. Ipak, najviše sličnosti našla je u svome mužu. On je ispunjavao sve njene ludosti, počevši od toga da ga ona usvoji i da se ponaša prema njemu kao prema sinu do toga da je odlučila da ga ponovo oženi. Našla mu je nevestu, ali do toga nije došlo. Onda joj je Pfister priznao da samo nju voli i da s drugom neće biti. Tako je ona priznala da zna ko je on i da ne mogu biti ponovo zajedno, nakon čega su se oprostili i nikada se više nisu sreli.
Zatim nam se pisac obraća i kaže da budemo strpljivi i da ćemo saznati kako se Amalija sasvim izlečila. Bolest je napredovala i Amalija ču za neko lekovito“Mačije blato“ u Bačkoj. Ode tamo, a dočeka je sluga. U priči s njim raspita se ko su mu gazed, on reče da mu je gazda umro, a mlada gazdarica luta po svetu, bog će znati gde je. Zatim Amalija upita kako se zove njegova gazdarica, a on odgovori Amalija Pfister. Ona ostade ukopana u blatu kao da je blato zasadilo na mestu.
Uspravno 4
„Osobe koje se boje života kasno i nerado napuštaju porodicu i teško zasnivaju sopstvenu“, takav je bio i Atanasije Razin. Dok je bio u braku s drugom ženom, Vitačom Milut, ipak je ostao s majkom, neprestano žaleći što nema oca.
„Osobe koje se boje smrti kratko ostaju u svojoj porodici i brzo i lako se raziđu u svet napuštajući jedni druge“, ovakva je bila Vitača Milut. Vitaču je odgajila baba, jer majka joj beše rano umrla. Baba se zvala Jolanta. Jednoga dana došli su prosci, jer su čuli da kod nje ima devojka. Vitaču su udali za mrtvog mladića, a ona se nakon toga nije smela udati godinu dana, takav je običaj bio u Podunavlju.
Vitača je imala nekoliko imena. Ta baba zvala ju je Vitača, Petka, Amalija, Paulina, Evelina, Karolina, Angelina, Polihronija itd. Atanasija je srela u tramvaju. Išli su u istu školu, a on je ustao da joj ustupi mesto. Atanasije je godinu dana bio mlađi od Vitače. Nakon tog susreta nisu se videli neko vreme, a Vitača se bila udala za Pohvalića, da bi nakon nekoliko godina odtavila i muža i ćerke te otišla s Razinom.
Uspravno 6
Govori se o susretu s Olgom, Razin je došao da joj pomogne. Razin je zapravo hteo usvojiti neke od njegovih potomaka i sve što ide uz njih, celo imanje. Olga se protivila i govorila da potomstvo nije na prodaju i to još nerođeno. Zatim ga Olga napade zašto neće čukununučice da uzme, reče da će njih dati u pola cene.
Vodoravno 2
Uspravno 3
Zatim se prelazi na drugu beležnicu, po čemu možemo zaključiti da su beležnice obeležene vodoravnim kolonama. Kako imaju četiri vodoravne kolone, zaključujemo da imaju i četiri beležnice arhitekte Razina. U ovoj beležnici predeo slikan čajem je nešto širi vidokrug nego u prethodnim. Sačuvana je i četkica kojom je slikano, a bila je napravljena od kose gospođe Vitače Razin.
Opisuje se Brion ostrvo, letnja rezidencija predsednika Josipa Broza Tita. U knjizi nailazimo na skicu „Plave dzamije“. Imamo skicu kuće i legendu koja opisuje zgrade.
Uspravno 2
U ovom odeljku govori se o Razinovoj majci i Rusima koji su posetili njihovu kuću. Saznajemo da se majka nekada plašila da je ne obruka, kako je nepunoletan odlučio da se oženi starijom od sebe. Majka to nije dozvolila. Igrali su partiju karata i on je izgubio. Tako je majka dobila opkladu i on nije smeo da se oženi njome. Majka nam govori o Razinovim uspesima i o tome kako se obogatio.
Uspravno 1
U ovoj glavi pisac nam govori kako čitati knjigu. Vraća nas malo unatrag i daje podnaslov „Kako rešavati ovu knjigu uspravno“ i „Kako rešavati ovu knjigu vodoravno“. Zatim nam navodi na kraju ovog dela da su #Svi čitaoci ove knjige su potpuno izmišljeni. Svaka sličnost s pravim čitaocima slučajna je“.
Uspravno 5
Opisuje se odlazak Vitače i Razina kod njene sestre Vide. Govori se o životu u Beču, o tome kako su išli na predstave i kako zapravo živi Vitačina sestra Vida. Navodi se i dijalog iz jedne predstave „Zvezda ili Vertep“.
To je bio jedan od najsrećnijih perioda Vitače i Razina. Venčali su se u nekom malom mestu, čije se ime zaboravilo. Na kraju njihovo uživanje prekida vest da se Vitačinim devojčicama desila strašna stvar.
Uspravno 6
U ovom delu nalazimo odeljak „Plava džamija“. Opisuje se susret Azre i Razina. Olga je njena sestra i bio je dogovor da Razin preuzme svu decu Olgine kuće. Tako Razin potpisa ugovor s Azrom koja se zaklela nad Kuranom.
Uspravno (obojeno polje)
Cela glava je u formi dijaloga. Navodi se da su akteri „Ona“ i „Ja“. Govori se o neimaru i gospodaru, o mukama koje su zadesile neimara u toku gradnje te kako je uspeo da se izbori s tim. Ova glava ima elemente narodne priče i ubačena je u roman kao kakva basna ili legenda.
Uspravno 4
U ovom odeljku govori se o Pohvaliću nakon što ga je Vitača napustila te o njegovom životu sa ćerkama. Ovde saznajemo da su njihova deca umrla. Vidimo da je Pohvaliću teško. Govori se o budućnosti, prošlosti, sadašnjosti i predosećanjima u životu. Pukovnik Kračun bio je na uviđaju kada su njihove ćerke umrle, zapravo – ubijene su.
Vodoravno 3
Uspravno 6
Ispoveda se Razinova priča o Cecilijinom domu. Jednom prilikom došao je kod nje da traži utehu od svoje starosti. Ona mu je kroz priču govorila kakav je njegov život. Govorila je o njegovom poslovanju i o tome kako je uspešan. Cecilija je bila vračara i on je došao po pomoć da vidi gde se on to u životu prevario.
Uspravno 3
Ceo roman je protkan apstraktnim mislima junaka. Tako i na početku jedne njegove beležnice nalazimo pasus o tome kako se prevođenjem persijskog na vizantijski kalendar dobija jedan međudan. Od njega se može krenuti ka novim mogućnostima. Tu se nalazi još jedan slika naslikana čajem. To su Beli dvori, beogradska rezidencija predsednika SFR Jugoslavije Josipa Broza Tita.
Zatim se navodi san arhitekte Razina. Sanjao je da se moli kraj obale i Bog mu usliši molitve te mu dade da hoda po talasima. U ovom odeljku se navodi da u beležnici stoji i priča o Plakidi, koju mu je pričala vračara Cecilija.
Uspravno 2
Milano, 23. 04.
U ovom pismu „presjajnome gospodinu“ don Doninu Azereduse, govori se kako gospođa Vitača nije ni glasa pustila na vest o smrti njene dece. Na pogreb nisu stigli jer ima je kasno javljeno za slučaj. Na spomeniku devojčica je pisalo: „Proživeše 5 očevih godina, 2 svoje i 3 majčina meseca“. Vitača od toga dana nije progovorila, ali zato kasnije, nakon nekog vremena, propevala je na italijanskom, najlepšim glasom što su ga ikad čuli.
Tu je i drugo pismo. U njemu se govori o Vitači koja je sada imala ugovor i sa Skalom i pevala. Saznajemo da joj je umrla sestra Vida. Na kraju iz pisma saznajemo da Vitača ima ljubavnika, nekog dosta mlađeg od nje.
Uspravno (obojeno polje)
U ovom odeljku pripoveda se priča koja se čini mitska. Govori o Plakidi koji je ulovio jelena s krstom na glavi umesto rogova. Plakida je bio iskusan lovac, ali kada je priču ispričao jednom trgovcu, ovaj mu je rekao da ako trči za zlatom, pretvoriće se u zlato, a ako trči za zveri, pretvoriće se u zver.
Tako i bi. Plakida se u zver pretvarao, a životinja koju je lovio u čoveka, Plakidu.
Uspravno 4
U ovoj glavi imamo ispovest Vitače. Ona zna da je greh što je decu napustila, jer majka ne treba decu nikada da ostavi. Pala je u greh s Razinom i napustila zavičaj. Zatim pripoveda događaj kako se zaljubila u Razina.
Uspravno 5
Milano, 28. Jun
U pismu Don Doninu Azeredu govori se o Razinovim poslovnim planovima, o tome kako ga je Vitača izneverila, ali ne s drugim, već na tom poslovnom planu. On se vratio u Kaliforniju, a Vitača je ostala u Milanu gde su imali kuću. Govori se o Vitačinom poznanstvu s nepoznatim čovekom i o tome kako se posle deset godina prvi put smejala van pozornice.
Priča o duši i telu
Govori se o ženi Petki i slepom čoveku. Čuvali su jabuke u jednom voćnjaku, ali bili su gladni. Vlasnik voćnjaka znao je koga da unajmi za čuvanje, čovek je bio slep i nije mogao brati jabuke, a Petka ni koraka nije mogla načiniti sama, zato nisu mogli ostati zajedno jer ne bi ostali živi. Rastali su se kao i svi drugi kad god se svrši.
Prema priči, voćnjak je pripadao Razinu, a to gospođi Razin nije bilo poznato. U voćnjaku se nalazio bunar u kom je biloviše vode nego blata. Govorilo se da gopođa Vitača u njemu vrača. Od lika koga ugleda u vodi zavisiće njena sudbina i sudbina onih koje voli.
Uspravno 1
Iskazuje se Razinovo mišljenje o ovoj Spomenici. Ona je bila u štampi kada se pisac sreo s Razinom. Razinu se najviše dopala priča o „Četrnaestom apostolu“, ali takve priče u Spomenici nije bilo. Zatim sledi priča:
Četrnaest apostola
Kada je Isus Hrist bio razapet na krst, našao se jedan čovek koji je lizao krv koja je kapala s njega. Kada ga Isusovi učenici upitaše ko je on, čovek odgovori da je on četrnaesti učenik. Pitaše ga gde je bio ranije, jer ga nisu viđali. Čovek odgovori da mu učitelj ranije nije bio potreban, jer znao je da živi, sada je došao da nauči kako se umire.
Razin je ovu priču dao piscu i tvrdio da ju je on pročitao u knjizi koju mu je pisac dao. Razin je zapravo izdvajao reči iz knjige i sastavio ovu priču. Ako pogledamo reči u knjizi, svaku od reči koju je Razin upotrebio za priču pronaći ćemo u samom delu.
Zatim se nastavlja prethodna priča o Vitači koja je gatala nad bunarom. Onom čoveku rečeno je da je ubije ako se pojavi muški lik. Da li se pojavio ženski ili muški lik u bunaru, ostaje nam otvoreno. Tako pisac navodi čitaoca da roman može završiti tragičnim ili srećnim ishodom. Govori nam se da se rasplet ovog romana nalazi u registru.
Vodoravno 4
Uspravno 2
Kaže se da svetlo u kući nikada ne treba ugasiti tačno u 12 časova, nego malo pre ili malo kasnije. Tako je i s krajem knjige, ne treba je završiti kada čitalac očekuje. Za kraj nam se govori o Razinovom ostatku života, govori se o tome da nije znao koliko novca ima u gotovini jer se vodio pravilom „ko zna koliko ima, nije bogat“.
Kada je shvatio da ima više nego što je mislio, otvorio je svoj sanduk koji dve decenije nije bio otvaran i našao plan na kome je pisalo: „Plavinac, letnjikovac J. B. Tita na Dunavu blizu Beograda“. Potom je nadomak Vašingtona kupio plac koji je veličinom i izgledom ličio na onaj na Dunavu, pa kao u groznici počeo je graditi.
Krenuo je na krstarenje Meksičkim i Karipskim morem, u nadi da će pronaći slična ostrva gde se nalazi letnja rezidencija generalnog sekretara SKJ i predsednika SFRJ Josipa Broza Tita, kojih ima 14 na Brionu. Odlučio se za Male Antile gde su mu ponudili 14 malih ostrva na prodaju. Počeo je da gradi i sagradio celu rezidenciju. Zatim se s avionom vratio u Vašington, u svoj letnjikovac „Plavinac“.
Tako je sada imao plan da nedaleko od Bele kuće sagradi Beli dvor. Zamišljao je kako ga gradi. I kada je bio u najvećem zamahu, oseti kako iz hodnika struji hladnoća. U kabinetu je s tavanice padao sneg. On otrča i ugasi rashladne uređaje, uze lopatu i krenu da čisti. Knjige na stolu više se nisu mogle razaznati, a njegova knjiga slikana čajem mirisala je otapajući se.
Na balkonu sede da se odmori i ugleda kolevku. Pomisli da je prazna, ali unutra je ležalo lepo povijeno odojče. Dete opsova i reče mu šta gleda u njega i neka ga ljulja. Razin se nije odavno tako zbunio. Ostalo mu je samo da ljulja to dete u kolevci koje je imalo satanski znak na oku, te da prepusti đavolu da uradi svoj posao.
Razrešenje romana stoji na kraju, u zagradi. Vitača i njen pratilac gledaše u vodu u bunaru, a zatim ugledaše lik čitaoca. Time nas je pisac potpuno uveo u radnju romana i sam čitalac postaje razrešenje romana. U zavisnosti od toga kog smo pola, zavisi da li je Vitači pošteđen život ili ne. Ako je čitaoc ženskog pola, Vitača je ostala živa, a ako nije, onda čitaoc mora da sam razmisli o razrešenju.
Roman „Predeo slikan čajem“ čitan vodoravno završava rečenicom „Čitalac nije valjda tako glup da se ne seti šta se sada desilo Atanasiju Svilaru, koji se jedno vreme prezivao Razin“. Čitan uspravno, roman završava rečenicom „Ja otrčah u crkvu“.
Analiza likova
Atanasije Fjodorovič Razin (Atanasije Svilar) – glavni je lik romana. Na početku romana odmah se postavlja pitanje porekla i pravog identiteta ovog glavnog junaka. Razina bi mogli svrstati u grupu obeskorenjenih junaka naše književnosti, junaka koji nije siguran koja je njegova prošlost, a još više nesiguran kakvu budućnost želi. Zapravo, naš junak je promenio svoje ime i na taj način kao da je odbacio svoju prošlost i prethodni, siromašan i nepoželjan život. Uzevši novo ime, nov identitet, pokušao je da sagradi sebi novu budućnost u svetu i u tome i uspeo. Sagradio je sebi nov način života tako što je odbacio prošlost i usadio sebi nove ideale.
Po profesiji je arhitekta i njegovo zanimanje je u potpunosti saglasno sa njegovim željema, s tim šta je on u svom životu želeo napraviti i sagraditi. Iako je celog života tragao za ocem, dosta svojih karakternih crta duguje majci. U jednom trenutku mu je priznala da je uradila sve kako bi plod koji je začela sa ruskim siromahom uništila, ali nije uspela. Demonska crta ličnosti koju kasnije nalazimo i u Razinu nasleđuje se poženskoj liniji, od majke.
Jedna od zanimljivih stavki jeste i majčina igra reči sa Razinovim imenom – Atanas – samo ga je ona tako zvala. Kada premestimo redosled slova imena dobijamo naziv „Satana“, što nam opet potvrđuje ono demonsko u njemu. Vrhunac njegovog demonskog ogleda se „Povesti o tri sestre“, kada se Razin namerio i na nerođene duše, a takav način i ishod trgovanja možemo samo naslutiti.
Obogativši se u svetu uspeo je sebi ispuniti sve želje. Sagradio je mnoge građevine koje je celog života sanjao imati. Ipak svoje korene i poreklo nije mogao tako lako zaboraviti. To se vidi po tome što uprkos činjenici da je živeo daleko od Balkana, hteo je taj isti Balkan i Jugoslaviju sagraditi za sebe. Na drugom mestu hteo je sagraditi kopije Titovih vila. Tu je izneverio sebe i svoja očekivanja. Imao je sada novac sagraditi sve što je hteo, ali je ostao bez inspiracije i podlegao najvećoj izdaji umetnosti, a to je kopiranje.
Po beležnicama koje nam svedoče o njegovom načinu života vidimo da je Razin sentimentalna i poetična ličnost, umetnik koji zarad svojih ciljeva ipak nije sve pravedno činio u životu. U potrazi za identitetom naš junak boravi i na Svetoj Gori, ali ga ipak tu ne pronalazi. Atanasije nije uspeo pronaći svoj mir gradeći u svojoj zemlji, te se tako otisnuo u svet, ali na kraju romana opet se vraća svom prvobitnom liku, svom prvom identitetu Svilara.
U gotovo svim Pavićevim romanima nemamo opis izgleda junaka, više su prikazani iracionalni nemairi i strasti. Razinov lik je veoma apstraktan, njegovi postupci često su pokrenuti nesvesno. Atanasije postaje primer modernog biznismena, finansijera i komuniste i kapitaliste. Na kraju ga vidimo kao čoveka umornog od uzaludnosti od pobede. Ostao je bez oca Fjodora Aleksejeviča Razina, žene, potomaka i vraća se izvornom Atanasiju Svilaru – arhitekti.
Vitača Razin (Milut) – supruga arhitekte Razina. Vitača je kao i naš glavni junak u potrazi za svojim pravim identitetom, u potrazi za svojom srećom i načinom života koji bi zadovoljio njena očekivanja. Jedino je ona uspela ostvariti bilo kakav istinski odnos sa glavnim junakom. Kao i Razin i ona je celoga života težila pronaći sebe, ali nije mogla držati sve konce života u svojim rukama. Pre arhitekte Razina bila je udata za Pohvalića. Razin nam u jednom odeljku govori da je oženivši Vitaču zapravo oženio njenu sestru, gde nam nagoveštava svoju erotsku neostvarenu želju. Zapravo glavna uloga Vitače je bila ta da Razin, postavši ljubomoran, odgurne Vitaču od sebe. Ta strašna ljubomora predstavlja kraj jedne ljubavi i uvode nas u nastupajući period u kom će se naš junak potpuno otuđiti od samog sebe.
Don Azaredo – neobični dečak koga Razin upoznaje prilikom posete trima sestrama kod kojih je otišao otkupiti njihovu nerođenu decu. Kasnije u romanu njemu je pisao sva svoja pisma i ispovedao ono što nije mogao nikome. Neobični dečak sa satanskim znakom na oku upozoravao je Razina na neke greške u proračunima.
Beleške o autoru
Milorad Pavić rođen je 15. oktobra 1929. godine u Beogradu. Bio je oženjen Jasminom Mihajlović, takođe književnom istoričarkom i kritičarkom. Pavić je bio je pisac i istoričar srpske književnosti 18. i 19. veka. Takođe je bio stručnjak za barok i simbolizam. U svoje vreme prevodio je Puškina i Bajrona. Bio je profesor na univerzitetu te član Srpske akademije nauka i umetnosti.
Pavić je istraživao je i pisao o radu Gavrila Stefanovića Venclovića, Zaharija Orfelina, Vuka Karadžića i Vojislava Ilića. Od posebnog je značaja njegova „Istorija srpske književnosti baroknog doba“ izdata 1970. godine, kao i „Istorija srpske književnosti klasicizma i predromantizma“ iz 1979. godine.
Za njegovo ime čulo se širom celog sveta zahvaljujući romanu „Hazarski rečnik“ koji je objavio 1984. godine, a koji je do danas preveden na 40-ak jezika. Pavićev drugi roman je „Predeo slikan čajem“, izdat 1988. godine. Ubrzo je objavio i treći roman „Unutrašnja strana vetra“ i to 1991. godine, a nakon toga „Poslednju ljubav u Carigradu“ 1994. godine.
Na početku karijere Pavić je objavio knjigu pesama „Palimpsesti“, a zatim „Istoriju srpske književnosti baroknog doba“ te knjigu „Vojislav Ilić i evropsko pesništvo“. Nakon toga objavio je drugu knjigu pesama „Mesečev kamen“, a zatim prvu zbirku priča „Gvozdena zavesa“, priče „Konji svetoga Marka“, „Ruski hrt“, „Nove beogradske priče“ i „Duše se kupaju poslednji put“.
Milorad Pavić dobitnik je nagrade Ministarstva kulture Republike Srbije i zatim NIN-ove nagrade, koju je dobio 1985. godine. Pored ovih nagrađen je od strane Narodne biblioteke Srbije, a uručene su mu i nagrade Meša Selimović i Borisav Stanković. Dobitnik je srebrne medalje Feliks Romulijana, Oktobarske nagrade grada Beograda, Prosvetine nagrade, nagrade Stefan Mitrov Ljubiša, Kočićeve nagrade, Vukove nagrade, nagrade Dušan Vasiljev i Anrićeve nagrade. Takođe je bio nominovan i za Nobelovu nagradu za književnost.
Milorad Pavić umro je 2009. godine.
Autor: J.I.
Ostavite odgovor