Poštarska bajka obrađena lektira književnika Karela Čapeka. Lektira sadrži detaljan prepričani sadržaj, analizu dela, književne elemente, analizu likova i beleške o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudelovanje u nastavi.
Analiza dela
Češki pisac Karel Čapek smatra se osnivačem moderne bajke. Mnoga njegova poznata dela svrstavaju se među omiljene dečije knjige. Znamo ga po „Pripovetkama o psiću i mačkici“, „Životu šteneta“ i delu koje je vrlo rado čitano među decom, pod nazivom „Poštarska bajka“. Inspiraciju za pisanje bajki, Čapek je tražio među narodnim predanjima i pričama.
Čapek je pisanje započeo zajedno sa svojim bratom Jozefom. Zajedno su objavili nekoliko dela. Pisanju bajki se posvetio tokom Prvog svetskog rata. „Poštarska bajka“ je neka vrsta hvalospeva. To je oda ljubavi. Oda ljubavi jednog čoveka prema ženi, momka prema devojci, čoveka prema svim živim bićima. Kako sam naziv kaže, to je bajka o jednom poštaru. Taj poštar je gospodin Kolbaba. Jednoga dana među hrpom pisama pronalazi jedno bez adrese i odluči da ga isporuči. U njemu jedan vozač Francek prosi neku gospođicu Maricu.
Potraga za gospođicom Maricom traje čitavu godinu i jedan dan. Tokom te godine, poštar Kolbaba je prošao gotovo svaki kutak Češke. Prošao je vinograde u Melniku, hmelj u Žatecu, šarane u Trebonju. Na kraju je bio pred odlukom da odustane i baš tada je sreo vozača Franceka. Baš tog vozača koji je napisao famozno pismo.
Čitajući celu bajku, čitaoci se pitaju da li su događaji stvarni ili proizvod mašte. Jer sva putovanja i svi događaji dešavaju se kada Kolbaba zaspe i završavaju se kada se probudi pored tople peći. Nije jasno da li je buđenje iz sna deo stvarnog događaja ili trenutak koji prekida sve događaje. Ono što ovu bajku čini drugačijom od svih ostalih je što su u njoj prisutni poštarski patuljci. U njoj nema veštica, vila, čarobnica. Ali kako i sam naziv asocira na to, sve se vrti oko pošte.
Književni elementi
Književni rod: epika
Književna vrsta: bajka
Mesto radnje: Češka
Vreme radnje: Godina i jedan dan
Tema: dobro delo jednog čoveka da dostavi pismo bez adrese, ljubav čoveka prema voljenoj ženi, kao i ljubav čoveka prema svim živim bićima
Ideja: ljubav je osećanje koje se javlja u mnogim oblicima
Prepričano delo, citati
„Pitam se – kad već mogu postojati bajke o svakojakim ljudskim zvanjima i zanimanjima, kao što su one o kraljevima, prinčevima i lopovima, pastirima, vitezovima i čarobnjacima, divovima, drvosečama i vodenjacima, zašto ne bi mogla postojati i bajka o poštaru? Uostalom, poštanski ured je gotovo poput nekakvog ukletog mesta, prepun raznih napisa poput: – Pušenje zabranjeno! – ili – Nije dozvoljeno uvoditi pse! – i još mnogo drugih upozorenja – kažem vam, toliko uredaba i zabrana u svojim komorama nemaju niti čarobnjaci niti zmajevi.“
Pošta je jedno tajanstveno i moćno mesto. Niko ne zna šta se u njoj dešava noću. Tako je jednom jedan gospodin, poštar Kolbaba, zaspao u uglu kancelarije i niko ga nije primetio kada su otišli sa posla. Ono što se tada dešavalo on je ispričao svojim kolegama, a oni su prenosili dalje. Tako je priča stigla i do pisca, koji je nesebično podelio sa nama ove neobične događaje.
Poštaru Kolbabi je dosadio njegov posao. Stalno se žalio kako samo hoda i raznosi pisma. Posebno mu je smetalo što su sva ta pisma koje nosi ustvari neki računi i te stvari nikome ne pričinjavaju zadovoljstvo kada ih donese. Jedne noći je tako zaspao pored tople peći, a da nije shvatio da je već šest sati i da treba da pođe kući. Ostale kolege poštari su otišli kada je sat otkucao šest, ostavljajući Kolbabu samog i zaključanog.
Negde oko ponoći probudilo ga je neko šuškanje. Pomislio je da se miševi vrzmaju tuda. I tako se Kolbaba upustio u potragu za miševima, ali je ustvari pronašao poštarske patuljke. Poštarski patuljci, ova neobična stvorenja, bili su maleni poput veverica. Imali su na glavi poštarske kape i nosili su pelerine kao prave listonoše. Svi patuljci su obavljali neke poslove. Jedan je baš u tom trenutku pregledao poštu koju je Kolababa trebao ujutru da raznosi. Drugi je vagao pakete. Jedan je brojao pare. Svaki je imao neki zadatak.
Jedan od patuljaka je sedeo pored telegrafa i slao poruke. Kolbaba je razumeo šta je pisao. Javljao se ministarstvu pošte i govorio ko nije došao na posao. Sledeći patuljak je govorio kolegi da dopiše na adresi tačno gde se nalazi mesto gde treba pismo da se isporuči. Kada su završili svoje poslove, predložio je jedan od njih da igraju karte.
„- Zašto ne? – reče prvi patuljak i odbroji trideset i dva pisma. – Eto, ovde su nam karte pa možemo početi. Drugi je patuljak uzeo ta pisma i promešao ih.
Predižem – rekao je prvi nestaško. – Onda deli – reče drugi.“
Kolbaba više nije mogao da ćuti pa je upitao patuljke kakvu to igru igraju. Kada su mu objasnili koja je igra u pitanju, pozvali su ga da im se pridruži. Podelili su mu nekoliko pisama, na šta je on ostao začuđen. Nije mu bilo jasno kako neisporučena pisma mogu biti karte. Nema brojeva, ni oznaka na kartama. Tada su mu patuljci objasnili kako se rangiraju pisma. Najslabija karta su pisma u kojima se laže. Sledeća su ona koja se pišu zbog potrebe ili obaveze. Pa slede ona koja se pišu iz ljubaznosti. Desetku, prvu jaču kartu, čine pisma u kojima ljudi pišu nešto novo i zanimljivo. Slede pisma koja služe da se neko razveseli. Treća jaka karta, ili dama, su pisma koja dobri prijatelji šalju jedni drugima. Kralj su pisma napisana iz ljubavi. A najjača karta, as, su pisma u kojima čovek nekome daje svoje celo srce. Ta karta prebija i nadjačava sve ostale.
Na sve to, Kolbaba je zapanjeno upitao kako oni znaju šta se nalazi u pismima. Jer svi dobro znaju, da poštari ne smeju da čitaju pisma.
„- To mi, gospodine Kolbaba, takođe znamo – rekao je prvi vragolan – ali mi, stari moj, mi dodirom kroz zatvorenu kovertu otkrivamo što se u tom pismu nalazi. Ravnodušna pisma hladna su na dodir, ali – što je više ljubavi, to su pisma toplija! „
Ubrzo se Kolbaba smestio pored tople peći i opet zaspao. Probudio se ujutru u pošti. Ali to nikome nije smeo reći, jer je u pošti naravno zabranjeno spavati. Od toga dana više nije mrzeo da raznosi pisma. Jednoga dana je tako razvrstavao pisma i naišao je na jedno bez adrese i poštanske marke.
Dok je Kolbaba razmišljao o pismu, jedan gospodin koji se u tom trenutku našao u pošti rekao mu je da je to pismo sigurno napisala „neka budala, smušenjak, tupan, blesan, bezkorisni, glupan i majmun“.
„- Ma ne – reče gospodin upravnik pošte – takvih se pisama, gospodine, godišnje nađe čitava gomila. Vi ne biste verovali, gospodine, kako su ljudi rastreseni! Napišu pismo, gospodine, a onda brže-bolje trče na poštu i zaborave, gospodine, pogledati, jesu li napisali adresu. Da, da, gospodine, to se dešava češće nego što vi mislite.“
Kolbaba je na to rekao upravniku da on oseća da je pismo toplo i da je u njemu sigurno napisano nešto iskreno. Smatrao je da ga treba odmah isporučiti na željenu adresu. Ali upravitelj se nije složio, jer ako na njemu nije naznačena adresa, ono se ne može i neće isporučiti. Kada je upitao da li bi ga mogli otvoriti i pročitati, kako bi znali kome je upućeno, upravnik je odgovorio da bi to bilo kršenje propisa o poštanskoj tajni, a to se ne sme nikako raditi. Tada je Kolbaba predložio da pismo odnese do gospode poštanskih patuljaka i da će oni sigurno znati kome treba da se uruči.
„Dakle, to bi se moglo. Onda to probajte, gospodine Kolbaba, a ako nam taj gospodin patuljak kaže što u tom zatvorenom pismu piše, znaćemo, dakle, i kome ono pripada!“
Te noći, gospodin Kolbaba je opet ostao zaključan u pošti. Čekao je patuljke da se pojave, kada je negde oko ponoći začuo sitne korake, nalik na mišije. A onda je opet ugledao patuljke kako razvrstavaju pisma, vagaju pošiljke, broje pare i pišu na telegrafu. Kada su završili svoje poslove, seli su da igraju karte. Tada im se Kolbaba javio da je prisutan.
Patuljci su ga odmah pozvali da im se pridruži u igri. Kolbaba je rado seo i kada je red došao na njega da baci kartu, stavio je pismo bez adrese na sto. Patuljci su viknuli kako je pobedio jer ima najjaču kartu ili asa srca. Kada im je rekao da baš nije siguran u to, odgovorili su mu da je ovo pismo napisao mladić devojci koju voli više i od sebe. Kada ih je opet upitao kako to znaju, jedan od njih se ponudio da mu pročita pismo i stavio ga na čelo.
„- Moja najmilija marice, hm, ovde je pravopisna greška – rekao je patuljak – po pravilu bi tu trebalo biti veliko M – i nastavi – pišem ti da sam dobio mesto šofera pa ak bi htela mogli bi se venčat, napiši mi ak me oš uvek voliš piš brzo tvoj verni Francek.“
Kolbaba se iskreno zahvalio patuljcima i počeo da razmišlja kako bi mogao da pronađe ko su ta Marica i taj Francek. Patuljci mu u tome nisu mogli pomoći, jer u pismu ništa više nije pisalo.
Ujutru čim se pošta otvorila, Kolbaba je obavestio upravnika o sadržaju pisma. On je usklićeno uzviknuo da moraju pronaći ko je dotična devojka i uručiti joj ovako važno pismo. Poštar Kolbaba je želeo sam da uruči ovo pismo, samo kada bi znao u kom gradu i u kojoj ulici živi Marica. Upravnik je na to odgovorio da bi svako mogao to da učini kada bi znao pravu adresu gde pismo treba da stigne. Ali da bi i on silno želeo da ga devojka dobije.
„- Dobro, gospodine upravniku – uzviknuo je gospodin Kolbaba – onda ću ja tu gospođicu Maricu naći, makar morao godinu dana trčati i proći celi svet! Čim je to rekao, prebacio je poštarsku torbu s pismom i okrajkom hleba preko ramena i dao se u svet.“
I tako je gospodin Kolbaba krenuo u potragu za Maricom. Hodao je i hodao i raspitivao se u svakom kraju da li tu možda živi gospođica Marica koja očekuje pismo od vozača Franceka. Obišao je skoro sve krajeve Češke. Gospođica Marica je bilo puno, ukupno četrdeset devet hiljada devesto osamdeset. Ali nijedna od nijh nije očekivala pismo od vozača Franceka. Neke jesu očekivale pismo od vozača, ali su se oni zvali Tonko ili Vladislav ili Josip ili Florijan, bilo kako samo ne Francek. A druge gospođice Marice su čekale pismo od nekog Franceka, ali taj naravno nije bilo vozač, već bravar ili narednik ili stolar ili kondukter.
I tako je naš gospodin Kolbaba hodao godinu i jedan dan, a nije mogao da uruči pismo gospođici Marici.
„Upoznao je mnoge stvari: video je sela i gradove, polja i šume, izlazak i zalazak sunca, povratak ševa i dolazak proleća, setvu i žetvu, gljive u šumi i zrenje šljiva, video je u Žatecu hmelj, a na Melníku vinograde, u Trebonju šarane, a u Pardubicama medenjake, ali kad je marljiva potraga potrajala već godinu i jedan dan, seo je potišten kraj puta i pomislio: – Sad je već kasno, gospođicu Maricu verovatno neću ni naći!“
Bilo mu je mnogo žao zbog toga. Seo je i skoro zaplakao. Mnogo mu je bilo žao te gospođice jer nije dobila pismo od svog dragog koji ju je voleo više od sebe. Žalio je i mladića jer njegovo pismo nikada nije stiglo do prave adrese. A žalio je i sebe. Žalio je što je proveo toliko vremena po kiši, suncu, vetru, hodajući uzalud.
U tom trenutku naišao je neki stari auto. Išao mu je polako u susret. Kolbaba je pomislio da je sigurno u pitanju neka krntija, čim toliko polako ide. Ali kad se auto približio video je da nije bio u pravu, jer je auto bio odličan, ali je vozač za volanom bio jako tužan. Vozač je zaustavio auto, a gospodin koji se vozio pozvao Kolbabu da ga poveze jedan deo puta. U toku vožnje, Kolbaba ga je upitao da li ide na neki pogreb, jer je vozač bio tužan. Kada mu je odgovorio da ne ide, ovaj mu je odgovorio da je to mislio jer izgleda jako tužno.
„- Ja sam tako žalostan – ispričao mu je grobnim glasom taj gospodin – jer moj auto tako sporo i žalosno vozi. – Pa, da – rekao je gospodin Kolbaba – a zašto ovaj krasan bugatti tako sporo i tužno vozi? – Jer njime upravlja tužan vozač – pričao je potišteno crni gospodin. – Aha – uzdahnuo je gospodin Kolbaba – a recite mi molim vas, zbog čega je gospodin vozač tako tužan? – Jer nije dobio odgovor na pismo koje je poslao pre godinu i jedan dan – odgovorio je crni gospodin – znate, on je pisao svojoj najdražoj, ali ona mu nije odgovorila, pa on misli da ga ona više ne voli.“
Kada je ovo čuo gospodin Kolbaba upitao ga je ushićeno da li je vozač možda Francek i da li je njegova draga Marica. Kada je gospodin to potvrdio, Kolbaba je uzviknuo:
„Pa vi ste onaj blesan, smušenjak, onaj tupan, onaj uvrnuti, onaj glupan, onaj šašavac, onaj beskorisni, onaj nespretnjaković, ona zbunjola, onaj magarac, onaj tupko, onaj bedak, onaj munjeni, onaj praznoglavi, onaj usporeni, ona daska, onaj majmun, ona naivčina, onaj bezveznjak, onaj smotani, onaj klipan, onaj tikvan, onaj folirant, onaj zafrkant, ona bundeva, onaj mulac, onaj ćaknuti, onaj telac, onaj zaboravni, onaj smušeni, ona budala koja nam je u poštanski sandučić ubacila pismo bez marke i adrese! A joj, drago mi je da imam tu čast upoznati vas! Naravno da vam gospođica Marica nije mogla odgovoriti, kad sve do sada vaše pismo nije niti dobila!“
Francek nije mogao da veruje šta je čuo. Kada je Kolbaba rekao da će on uručiti pismo gospođici Marici, vozač je brže bolje dao gas na divnom bugatiju. Jurio je brzo i sve brže. Nije mogao da dočeka da se pismo uruči njegovoj dragoj, za koju je verovao da ga više ne voli jer mu na pismo nikada nije odgovorila. Kada su stigli u prelepo belo selo, Libnatov, vozač je polako usporio auto. Pokazao je na kućicu u kojoj je živela njegova draga, a poštar je krenuo da joj odnese pismo.
Kada se približio kući, ugledao je bledu devojku koja je sedela za mašinom za šivenje i pravila haljinu. Kolbaba ju je upitao da li pravi venčanicu, a ona mu je odgovorila da pravi haljinu za pogreb jer će joj srce pući od tuge. Kada ju je upitao zašto se tako oseća, ona mu je odgovorila da čeka pismo od svog dragog.
„- Jer već godinu i jedan dan – reče tiho gospođica Marija – već jedan dan i čitavu godinu čekam jedno pismo koje ne stiže. – Ništa se ne zabrinjavajte! – tešio ju je gospodin Kolbaba. – Ja već godinu dana nosim ovde u torbi jedno pismo i nemam ga kome uručiti. Znate što, gospođice Marice, ja ću to pismo dati vama – reče i pruži joj pismo.“
Gospođica Marica je još više prebledela i rekla da to pismo sigurno nije za nju, kada na njemu nema adrese. Na toj joj je poštar rekao da samo pogleda unutra, pa ako stvarno nije njoj namenjeno, da mu ga vrati. Kada je završila čitanje pisma, porumenela je sva. Poštar je upitao da li će vratiti pismo, a ona je sa suzama radosnicama u očima rekla da neće, jer je baš to pismo čekala godinu i jedan dan. Kada ga je upitala kako da mu se zahvali, on joj je rekao da mu plati dve kune za kaznu, jer pismo nije imalo adresu, a on je već toliko vremena jurio kako bi pošta dobila tu nadoknadu.
Kada mu je devojka pružila te dve kune, on joj je rekao da njen odgovor čeka neko ko se nalazi ispred kuće u autu. Dok je vozač dobijao odgovor na svoje pismo, Kolbaba je seo pored crnog gospodina. Nije mu bilo žao što je toliko vremena jurio sa tim pismom, jer je video mnoge prelepe delove svoje države. Ubrzo im se pridružio i vozač Francek.
Francek ništa nije govorio, ali mu se u očima videlo koliko je srećan. Crni gospodin mu je rekao da prvo odvedu Kolbabu do pošte, a vozač je dao gas. Ubrzo je kazaljka pokazivala da vozi sto dvadeset kilometara na sat.
„- Ah, kako ovaj auto krasno vozi – veselio se crni gospodin – juri kao lud jer ga vozi sretni vozač! I svi su sretno doputovali – a i mi takođe, do kraja priče!“
Analiza likova
Kolbaba – poštar i listonoša. Voli svoj posao ali se stalno žali na njega. Jedne večeri zaspe u pošti i upozna se sa poštanskim patuljcima. Oni mu kasnije pomognu da pročita pismo koje nema adresu niti ime kome bi trebalo biti uručeno. Tada kreće u potragu za gospođicom Maricom. Uporan je i vredan. Nije mu bilo teško da putuje godinu i jedan dan kako bi pronašao onu koju traži. Kada na kraju zamalo odustane od svega, uspeva ipak da je pronađe. Umoran od hodanja, proputovao je celu Češku, ali to nije bilo uzalud. Spojio je dvoje mladih koji se vole.
Poštanski patuljci – neobična stvorenja koja se prvi put pojavljuju u ovoj knjizi. To su mali, bradati čovečuljci koji nose poštarske kape na glavi. Obavljaju poslove u pošti kao i ljudi koji rade u njoj, samo što se oni pojavljuju noću i za njih niko ne zna. Bilo ih je osam. Jako su radoznali i voleli su da ispravljaju tuđe greške. Vole da igraju karte sa pismima, rangirajući ih na samo sebi poznat način.
Francek i Marica – dvoje mladih ljudi koji su zaljubljeni i zbog kojih se cela priča i odigrava. Francek radi kao vozač kod gospodina koji mu pomogne da pronađe svoju dragu. Tužan je i smušen jer misli da ga ona ne voli. Na kraju kada shvati da je sve nesoporazum jer nije napisao adresu na koverti pisma čiji odgovor čeka. A Marica je vredna, mlada devojka koja isto to vreme čeka pismo za koje je na kraju mislila da nikada neće stići.
Beleške o piscu
Karel Čapek rođen je 9. januara 1890. godine u tadašnjoj Austrougarskoj, u malom mestu Svatonjovice. Smatra se osnivačem moderne bajke, kao i tvorcem savremene naučno-fantastične književnosti.
Školovao se u Brnu, Pragu, Berlinu i Parizu. Bio je doktor filozofije, novinar i pisac. Bio je svestran umetnik, pisao je priče, romane, drame, putopise, eseje. Ujedno, Čapek je najpoznatiji češki pisac van granica svoje zemlje. Kada je počeo da se bavi pisanjem, objavljivao je dela zajedno sa bratom Jozefom.
Svetsku slavu postigao je dramom „R.U.R.“ (Rossums Universal Robots) koju je izdao 1920.godine. U njoj je prvi put upotrebljena reč „robot“. Još u to vreme upozoravao je na problem koji može izazvati brzi razvoj tehničke civilizacije. Na tu temu, izdao je nekoliko utopijskih dela.
Tokom Prvog svetskog rata, počeo je sa pisanjem modernih bajki. Nekoliko puta je bio predlagan za Nobelovu nagradu za književnost, ali je nikada nije dobio, mahom zbog političkih razloga.
Umro je u Pragu, 25.decembra 1938. godine.
Ostavite odgovor