Miroslav Antić najpoznatiji je prema svojim pesmama za one koji tek ulaze u adolescentsku dob, u period rađanja ljubavi, otvorenih puteva, razočaranja i nadanja. Piše lirsku poetsku istinu o prvim počecima mladenačkog života, počevši od ljubavi, traganja za svojim snovima, čežnje, osećanja i misli. U njegovim pesmama svatko od nas može da se pronađe, možemo da pronađemo naš intimni svet i naša verovanja, koliko god da smo mladi ili stari.
Antićeve pesme imaju lirski uzbudljivu pripovedačku osnovu, što ih uglavnom čini bliskima i zanimljivijima mladim čitaocima, a to je i opće obilježje njegovog stvaralaštva. No, i onima koji nisu ‘bili deca’, Antić suptilno upućuje da bi se zbog sreće svoje dece trebali da se prisećajui detinjstva u kojemu i najmanja stvar vredi puno. I svatko tko otvori vrata njegovoj poeziji, moći će da pronađe barem mali dio sebe, a oni koji još ne znaju da se nose sa svojim čudnim mislima i osećanjima, a ne znaju da ih opišu, za njih je ovde Antić kao vodilja kroz mnogo nestabilan put.
Antić se naročito razume u dečije duše, koje ne samo što dobro pamti iz svog detinjstva, već one kao takve žive u njemu kao odraslome čoveku. Zaključujemo da pesniku nedostaje detinjstvo i plemenitost, duboka mašta i bezbrižnost koju ono nosi. Primećujemo da pesnik veoma ceni i poštuje decu. Smatra da su oni mnogo bolji ljudi od odraslih, te brižno čuva ono djetinje što je ostalo u njemu samome, a pisanjem o detinjstvu samo proširuje svoje horizonte.
Kao simbol za prostranost duše pesnik najčešće koristi motiv svemira, jer svemir smatramo beskonačnim. U mnogim pesmama opisuje zvezde, komete i Mesec, koji predstavljaju nešto nedostižno, a opet se čini tako blizu, zbog čega podsvjesno težimo dostignuću tog nedostižnog. Ovaj pesnik nikada nije prestao da sanja i upravo zbog toga su njegova dela posebna.
Ipak, u pojedinim pesmama primećujemo i njegovu muku u životu odraslog čoveka. On se svim silama trudi da se otrgne iz ustaljenog, dosadnog, običnog života i njegove rutine. Pa ipak, oseća dužnost, kako zbog sebe tako i zbog svih odraslih ljudi, da se opravda i izvini deci što je smanjio svoje horizonte usled pritiska svakodnevnice. Njegova iskrenost i ljubav prema deci nas očarava, jer je on u duši, a kroz svoje pesme, postao dete. I to ne u smislu da je postao nezreo, već plemenit. Pesnik je često je sebe govorio da je pomalo luckast i neobičan. Zbog takvog sklopa ličnosti, čije plemenite osobine zrače iz svakog dela zbirke, pesnik je postao jedan od najpoznatijih srpskih pesnika.
Plava zvezda – analiza pesme
„Plava zvezda“ dečja je lirska, opisna pesmica koja u maniri Miroslava Antića na vrlo zabavan, ali poetski način, govori o važnim stvarima u životu. Antić svojom poezijom, pa tako i ovom pesmom, decu pokušava da nauči odrastanju, ali ne onom ustaljenom odrastanju koji se tiče rešavanja svakodnevnih problema i nošenja sa teškom realnosti, već odrastanju duha i duše od kojeg postajemo bolji, srećniji i emotivniji ljudi. Takvo odrastanje vodi nas u neki drugi, bolji i pre svega magičniji svet. Antić želi da svako dete tamo stigne, a to može samo ako, unatoč godinama koje će steći, u sebi zadrži ono detinje.
Sve ove ideje Antić je uvrstio u jedan motiv – motiv plave zvezde. Ona je simbol svih naših snova, želja, onoga što nas vodi kroz život i čini ga značajnim. Sam pesnik ne otkriva šta je točno ta zvezda, jer ona je za svakoga od nas nešto drugo. Zanimljivo je da su želje stavljene baš pod motiv zvezde, jer upravo su one vrlo često simbol želja – kada pada zvezda, zaželimo želju; kada uspijemo u životu, kaže se da smo postali zvezde i slično. Zvezde su daleke, nedodirljive, ali vrlo lepe, pa predstavljamo nešto čemu stremimo, nešto što je teško dostići, ali i nešto što nas vodi kroz život (zvezda vodilja).
Pesma ima jedanaest strofa, sa nejednakim brojem stihova. Neke strofe kratki su distisi, neke su tristisi ili katreni, a najduža strofa ima sedam stihova. Stihovi su takođe nejednake duljine, odnosno slobodni, što ima velikog uticaja na ritam pesme, pogotovo jer je i rima nestalna, iako je u pesmi ima. Pesma ima pripovedački karakter, više nego ritmički, odnosno formu brojalice.
Prva strofa počinje smeštanjem glavnog motiva u prostor i vreme. Pesnik govori da nas „iza šuma, iza gora, iza reka, iza mora, žbunja i trava“, šta se odnosi na prostor „noćas“, što označava vreme, čeka zvezda plava. Poslednja dva stiha su ista, odnosno, ponavljanje su motiva „zvezda plava“, što zvuči poput uspavanke. U drugoj strofi pesnik se obraća čitaocu, odnosno detetu i govori mu nek proba da se seti toga pre spavanja, jer onda će da odleti i uhvati plavu zvezdu. Jednom kada je uhvaćena, ona može biti i sačuvana.
Pesnik poručuje da treba da pripazimo da ulovimo onu pravu zvezdu, a ako nam to isprve ne uspije, možemo da pokušamo ponovo sve dok ne uzmemo onu pravu. Nije važno koliko puta ćemo da pokušamo, ni koliko daleko ćemo da zbog toga lutamo. Nekada treba dugo da je pronađemo, ali nikada nesmemo da od toga odustanemo:
Ali pazi: ako nije
sasvim plava, sasvim prava,
mora lepše da se spava:
da se sanja do svitanja.
Mora dalje da se luta.
Tristo puta.
Petsto puta.
Mora dugo da se nađe.
Treća.
Peta.
Jednom kada pronađemo i ulovimo svoju plavu zvezdu, pesnik nas opominje da moramo da pazimo da je negde ne ispustimo, odnosno izgubimo. To znači da idući kroz život i njegove probleme i zadaće, nikada ne smemo da zaboravimo šta stvarno želimo i koji nam je naš lični životni cilj. Čovek odrastanjem često zaboravi na prave vrednosti, na sopstvene snove i želje, na sve ono čemu se radovao kao dete i što ga je teralo napred kao mladog čoveka. Upravo to ne sme da nam se desi. Jer bez plave zvezde i svega što ona predstavlja, život izgleda mračan i beznadan. To vidimo u ove dve strofe:
Jednog dana,
jedne noći,
ne znam kada, ali znam tačno,
izgledaće nebo bez nje
tako prazno, tako mračno.
I sva sunca,
sve lepote
i sve oči sto se jave,
nikad bez nje neće biti
sasvim tvoje sasvim prave.
Poslednja strofa sadržava ideju pesme, a ona je da svaki čovek mora sam da shvati što je njegova plava zvezda. Pesnik je opisuje kao nekakav tajni motiv, a zapravo je na nama da je otkrijemo. U svakom slučaju, znat ćemo jednom kad je pronađemo, sve što trebamo je da budemo ustrajni dok se to ne desi.
Beleške o autoru
Miroslav Mika Antić bio je srpski pesnik i pisac za decu, novinar i redatelj. Rođen je 14. marta 1932. godine u selu Mokrinu. U rodnom mestu je završio osnovnu školu, nakon koje je gimnaziju pohađao u Kikindi i Pančevu. Nakon gimnazije, otišao je na studije u Beogradu, gde je studirao slavistiku na Filozofskom fakultetu. Učio je ruski i češki jezik.
Tokom kasnijeg života, stalno mesto prebivališta bio mu je Novi Sad. Bavio se raznim poslovima. Bio je zidarski pomoćnik, fizički radnik u pivari, mornar, pozorišni reditelj, radio je u vodovodu i kanalizaciji, obrađivao drvo, glumio u jednom lutkarskom pozorištu itd. Kada je postao poznat, počeo je da se bavi i slikarstvom.
Dok je živeo u Beogradu, bio je urednik lista Ritam i Dnevnik, a u Novom Sadu je radio za list Mlado pokolenje. Miroslav Antić je i režirao nekoliko filmova.
Dobio je dve Nevenove nagrade od kojih je jedan bila za životno delo u poeziji za decu. Osvojio je i Goranovu nagradu, Nagradu Sterijinog pozorišta i mnoge druge.
Najpoznatija dela su: „Ispričano za proleće“, „Plavo nebo“, „Koncert za 1001 bubanj“, „Šašava knjiga“, „Plavi čuperak“, „Garavi sokak“ i mnoge druge. Miroslav Antić preminuo je 24. juna 1986. godine.
Autor: V.B.
Ostavite odgovor