Dušan Vasiljev bio je srpski pesnik, dramski pisac i prozaik, značajan po tome što je bio jedan od najboljih srpskih ekspresionista. Živeo je za vreme Prvog svetskog rata što je uvelike imalo uticaja na njegovo pesništvo. Njegove pesme pripadale su razdoblju ratnog ekspresionizma u kojem je sećanje na strahote rata, besmisao patnje i umiranja, otuđenje koje je nastupilo u predsratno vreme, a nastavilo se kroz rat, a onda i nakon njega, rezultiralo pesimističnim pesmama koje u najmanju ruku opisuju katastrofu rata, ali ne iz objektivne perspektive; ovde se ne radi o katastrofi naroda ili države, već o katasrofi koja se dešava u pojedincu. Ekspresionizam, za razliku od prethodnog impresionizma, iznosi unutarnje stanje pesnika. Ekspresionizam je veoma osoban i subjektivan jer ne samo da iznosi osećaje čoveka iznutra, nego prenosi osećaje jednog jedinog čoveka, njegove individualne more, jedinstveno stanje psihe i emocija.
Ratni ekspresionizam, kojem pripada i Vasiljev, govori o užasima rata prikazujući njegove vojničke žrtve. To su veoma živi, ali groteskni opisi najpre unutarnjeg stanja bivših vojnika, koje se onda reflektira i na njihove fizičke pojave. Tako i u Vasiljevom pesništvu prevladavaju morbidni motivi, ponekad bolesni, a sve kako bi ukazali na stanja razrušenog duha. Temeljna ideja takvih motiva i opisa je zagovor besmisla rata. Vasiljev iznosi svoju apokaliptičnu viziju života. Većina njegova života provedena je u ratnom razdoblju; bilo ono predratno, posleratno ili ratno, u svakom slučaju u njemu dominišu strahote.
Pesnik motivno stalno kruži oko strahota ubistava, straha, siromaštva i beznađa. Stvarnost kakvu Vasiljev poznaje je strašna i zato on izražava otpor prema njoj. Izražava nepoverenje prema ljudima, odbacuje svoju odgovornost kao čovek naroda, danu mu njegovim istorijskim nasleđem. Ne veruje ni u nauku, skeptičan je prema novim tehnikama i brzo rastućoj industriji. Moderno društvo u njemu izaziva nepoverenje i on želi neke nove vrednosti kojima će da se preda i prema kojima će da živi. Sve te težnje i strahove pronalazimo u njegovoj poeziji.
Prva pesma kojom se Vasiljev predstavio kao pesnik bila je „Čovek peva posle rata“. Objavljena je 1920. godine u časopisu Misao, a Vasiljev je odmah nakon objavljivanja postao centar posleratne književne struje. Ovom pesmom Vasiljev je, izražavajući sopstvene misli i osećanja, uspeo da prikaže kolektivna osećanja mladih ljudi koji su se vratili iz rata. Noseći sa sobom jedno strašno iskustvo, potpuno katastrofično, morali su da postanu dio građanstva, započnu besmislen život i uključe se u svakodnevicu. Osim ove pesme, značajne su mu i pesme „Plač matere čovekove“ i „Domovina“.
Vasiljev je za života napisao oko 300 pesama, ali za života nije uspeo da objavi njihovu zbirku. Osim poezije, napisao je i dvadesetak novela te četiri drame.
Analiza pesme, citati
Pesma „Plač matere čovekove“ Dušana Vasiljeva jedna je od njegovih najznačajnijih pesama. Posebna je u nekoliko segmenata, među kojima se najviše ističe nepokolebljivo odricanje Boga i religije, što pre nije moglo da se sretne u srpskoj poeziji.
Ova pesma svojom tematikom i stilom spada u razdoblje ratnog ekspresionizma. Užasi rata dominišu njenom idejom jer u pesmi je prikazana najužasnija slika rata, izgrađena na motivu majke koje je u ratu izgubila sina. Prikazana je njena bol, užas njene stvarnosti u trenutku kada je saznala da joj je dete umrlo. Bol u njoj prerasta u bes, u mržnju, ona najpre negira svu veru koju je imala prema bogu, državi i nečemu uzvišenome, onda želi da se s tim istim sukobi, da pobedi i tako istera pravdu za laži kojima su ih toliko dugo hranili, a naposletku izneverili ubistvom njenog sina. U ovim stihovima prikazana je sva istina ratovanja i života, sav besmisao svega toga i laž obećane slave. Sve što je takav život doneo bila je bol i nesreća, nikakva slava ni večni raj.
Vasiljev to ističe svojim moćnim stihovima, kojima dominiše tuga, bes i bunt. Taj bunt, prikazan kroz perspektivu tugujuće majke, zapravo je pesnikov bunt, ali on koristi mnogo jači motiv kako bi ga prikazao. Motiv tugujuće majke izaziva mnogo jaču empatiju kod čitaoca, nego bivši vojnik. Majka budi empatiju i kod žena i kod muškaraca. Ona je nešto najsvetije u životima mnogih ljudi, pa se njena bol oseća mnogo jače nego bol bilo koga drugoga, prvenstveno zato što je smatramo nepravednom. Motiv majke u pesmi predstavlja sve majke sa sličnom sudbinom. On je simbol majčine ljubavi i boli opšte. Zato je pesnik taj motiv zapisao velikim slovom. Majka više nije opšta imenica, ona je lična, označava majku kao jedno božansko biće koje stanuje u svim majkama, biće koje ih čini takvim kakve jesu, biće koje je jednako samom Bogu. S druge strane, Vasiljev religijskom bogu oduzima to transcendentalno značenje koje je dao Majci i predstavlja ga kao krvnika, kao oličenje zla i nepravde. Ove zamenjene uloge učinile su ovu pesmu jedinstvenom za to vreme.
Pesma započinje uvodnim strofama koje nas gotovo narativno uvode u pravu temu pesme. U uvodnim strofama pesnik obaveštava čitaoca „Danas je nesrećan dan sinuo“. Već ovaj prvi stih donosi zlu slutnju. Pesnik uvodi motive „bede“ i tihog „predgrađa“, kako bi izgradio sliku siromaštva, ali i svakodnevice, te time potaknuo suosećanje kod čitatelja jednom kada prikaže glavne stihove ove strofe:
„jedna je Majka rasplela kosu sedu,
jer joj je sin preminuo.“
Motiv Majke zapisan je velikom slovom i time ne samo da je majci dodan nekakav božanski, uzvišeni prizvuk, već se time ta majka, sa svojom strašnom sudbinom, postaje simbol svih majki koje su prošle kroz istu tragediju. Majka ima jednak prizvuk kao što će u sledećoj strofi imati motiv „Čoveka“. U distihu druge strofe pesnik kaže:
„Danas je umro jedan Čovek,
i Majka mu je vriskala:“
Motiv čoveka takođe je naglašen velikim početnim slovom. Time se odaje počast čoveku opšte, kao važnom, jedinstvenom biću. To biće važno je koliko je važna svaka njegova jedinka, a u ratu su tolike jedinke izgubile živote. Te gubitke uzimamo zdravo za gotovo, zaboravljajući da je svaki izgubljeni život nekada bio život jednog čoveka – bića sa sopstvenim snovima, željama, načinom života, planovima za budućnost, malim rutinama, ljudima koji su ga voljeli, majkama… – sve to mu je oduzeto jednom kada mu je oduzet život i to je tragedija! Upravo tu tragediju pesnik hoće da naglasi pišući ove motive kao lične imenice, a ne kao opšte.
Treća strofa započinje kao ispovest majke. Odjednom pesma počinje da se kazuje iz prvog lica, a lirski subjekat postaje majka koja je izgubila sina. Njen govor opisan je kao vriska, pa sve ono šta će ona da kaže ima posebnu težinu. Njezina ispovest je gruba i bolna. Napada sve ljude, a posebno neko nedefinisano biće (ili skupinu ljudi) za koje svi znaju ili misle da postoji, ali nitko ne može da ga tačno prozove imenom. To biće ona naziva „Netko“:
„Oh, kada Čovek nije Čovek,
već rob Nekog, koga nema,“
Taj Netko bolje se definiše sledećim stihovim i otkiva nam da je to zapravo bog kojemu se Majka molila: „…od koga sam do jučer milost iskala;“. Majka oseća da je njena molitva bila uzaludna i ne samo to, ona se oseća iznevernom. Zato počinje da iskaljuje svoj bes i iznenadan prezir prema ljudima:“oh, kada je čovek gori nego crv,“, a onda počinje i da ga proklinje:
„neka se raspe po zemlji anathema,
i neka se prolije sva crvena krv!…“
Intezitet pesme naglo se stišava. Dinamika iz izuzetno brze prelazi u sporu, a i ritam se usporava. Naglo sledi monostih u kojem majka odjednom, iz onog besa, počinje da plače za sinom „Oh, Sine moje dobri Sine!“. U ovom stihu vidimo toliko tuge; gotovo pa možemo da čujemo majčin plač. U sledećoj strofi ona počinje da demistifikuje svog sina, negovo postojanje, prikazujući ga kao čoveka i to tako da ga poređuje s Hristom:
„Otac ti nije Sveti Duh.
Ni Drvodjelja s livadskih puta.
Sine, ti si plod dve neme žudnje
i jednog besvesnog minuta“.
Sin je prikazan kao čovek, zato što su njegovi roditelji prikazani takvima, ali zato nitko od njih ne bi smeo da bude išta manje vredan ili čak beznačajan zbog toga. Pesnik uvodi i motive žudnje, koje su dio telesnosti, a upravo je telesnost ta koja čini razliku između božanskoga i čovečnog. I sledeća strofa počinje poredbom rođenja sina lirskog subjekta i Hrista:
„Nisam te rodila u jaslama,
već u krvavoj postelji,
između četiri vlažna duvara
jednog šarenog, zamrzlog januara.“
Ovim stihovima lirski subjekat kazuje da je biti čovek još i teže nego biti bog. Ali kao što je teže, tako je i lepše, jer ona „zamrzli januar“, neočekivano opisuje i epitetom „šareni“. U ovome vidimo da u svom tom teškom, hadnom i surovom životu ipak možemo da pronađemo sitne radosti koji život čine vrednim življenja. Upravo to je sada oduzeto njenom sinu.
Sedma strofa teška je ispovest koja govori o svim lažima i okrutnostima rata:
„Sine, tebi i meni su rekli,
da smo robovi,
i naša su srca bez milosti sekli,
i našu su snagu bez milosti razvlačili.“
Pesnik ne ističe tko su to „oni“ koje lirski subjekat pominje, ali pretpostavljamo da su to ljudi koji su zagovarali rat, koji su ga organizovali, pa mlade ljude poslali da se bore, a majke im ućutkali tako da stoje kod kuće i mole za njih. Pesnik ovde govori o vlasti, o moćnicima, državi, a onda se okreće i ka Crkvi kako bi razrušila i njenu dogmu:
„I sve su nam uvek tumačili
da se setimo
da bog tako želi!“
Lirski subjekat ovde razotkriva laž – laž onih koji govore da treba da se ratuje u ime boga i vere; da treba da se gine radi većeg dobra. Ali lirski subjekat sada zna da nije tako. Ratuje se za moćnike, a bog i vera nemaju ništa s tim. Pesnik boga degradira time što ga piše kao opštu imenicu, oduzima mu ono božansko i sveto te ga predstavlja kao lažnjaka. To potvrđuje sledećom strofom:
„Rođeni, mrtvi Sine, bog je laž,
i naši su ga dušmani izumeli.“
Motiv „dušmana“ ovde ne označava ratne neprijatelje protiv kojih se borio sin lirskog subjekta, veće one koji su ga u rat i poslali. Majka je očajna na te ljude i zato odlučuje da se suprotstavi, da izađe u konflikt, da se sveti: „Ustani, sine da se svetimo,…“. Majka je toliko besna da hoće da
„krvlju vekovnih namesnika boga
posvetimo forume Rima“.
Ona nema milosti i hoće osvetu. Hoće ponovo da probode rebro „Učitelju iz Jerusalima“, tj. samom Hristu; hoće da pronađe Judino srebro i
„na tom svetom mestu
podignemo Čoveku hram“.
Majka se odriče svega onoga što joj je bilo nagoveštano kao sveto, a sve grešnike smatra sebi sličnima. Ona se odriče boga, a prihvata greh kao odraz čovečnosti, koja je jedino što još želi da slavi. Majka slavi čoveka, upravo ono šta su joj oduzeli. Još jednom poziva sina da ustane, a onda kaže stihove koji sadržavaju suštinu ideje ove pesme:
„Ustani, Sine, da grozne laži
koje se rađaju u ime Oca i Sina,
sahrane Sin i Mati…“
Ovi moćni stihovi prikazuju kontrast između žene i muškarca tj. majke i laži Crkve. Majka je prikazana kao jaka i nepokolebljiva, jedina koja može da ruši dogme. Ona je svojom boli postala jedina koja to i zaslužuje da učini. Ovi stihovi poslednji su izraz bunta koji dominiše celom pesmom.
Poslednja tri stiha, baš poput prva dva, ispričana su iz objektivne perspektive pesnika. On time zatvara tematiku pesme i tako je zaokružuje. Ovakav kraj, poput epiloga, govori nam šta se desilo s Majkom i Sinom. Ona ga je okupala i obukla u crno, pa sama sahranila. I ovo govori o jakosti majke, koliko fizičkoj, toliko i emocionalnoj. A zatim slede dva poslednja stiha, poslednji prikaz tuge i strahote rata:
„I tužna majka Čovekova,
tu, pored groba, nastanila…“
Majka Čovekova ovde ima božanski prizvuk, kao da je to majka čovečanstva, koja je sahranila sve ljude upravo zbog njihove zloće zbog koje su se i poubijali.
Beleške o piscu
Dušan Vasljev jedan je od najvećih srpskih ekspresionista. Bio je pesnik, dramski i prozni pisac. Vasiljev je rođen je 1900. godine u Velikoj Kikindi, koja je u to vreme bila dio Austrougarske. Imao je brata i dve sestre, a nakon što mu se otac ponovo oženio nakon majčine smrti, dok je Vasiljev imao samo četiri godine, dobio je još petereo braće od kojih su samo dvoje preživeli detinjstvo.
Vasiljev je završio osnovnu školu u rodnom mestu, nakon čega je krenuo u školu u Temišvaru, gdje se preselio s porodicom 1911. godine. Tamo je završio i učiteljsku školu. Na početku Prvog svetskog rata morao je da preuzme brigu o svojoj porodici jer mu je otac unovačen i poslan u rat. Vasiljev je istovremeno išao u školu i radio kao pisar, sve dok se 1917. i sam nije prijavio u vojsku. Sledeće godine završio je na fronti.
Iz rata se vratio u Temišvar, bio je bolestan od malarije i bronhitisa. Prijavio se u srpsku vojsku i radio kao pisar, tumač i delovođa. U to vreme bio je jedan od osnivača lista Sloga i Kola mladih Srba. Sa srpskom vojskom iz Temišvara otišao je u Beograd i tamo vanredno upisao na Filozofski fakultet. Radio je u nekoliko listova, kao što su Književni jug, Misli i Dan. Vasiljev je 1920. prekinuo studij, završivši samo pedagoški kurs. Preselio se u Čenej, u današnjoj Rumuniji i tamo se oženio.
Vasiljev je ponovo pozvan u vojsku 1924. godine. Tamo mu se zdravstveno stanje pogoršalo pa je iste godine razvojačen. Vratio se u Činjej i tamo nastojao da živi mirnim životom, pišući i čitajući, ali zdravlje mu je svejedno bilo sve gore. Pisao je pesme u duhu ratnog ekspresionizma, gde je izbacivao sve lične frustracije i strahove koje je skupio za vreme ratovanja, takođe razočaran i posleratnim užasima. Za života je napisao oko 300 pesma, ali nije stigao da objavi i jednu zbirku pesama pre smrti. Pisao je također i drame te prozu.
1924. Vasiljev je otišao u Zagreb na lečenje, gde su mu savetovali da se vrati na proleće sledeće godine. To proleće je i umro i to u rodnoj Kikindi.
Posmrtno su mu objavljene zbirke pesama „Izabrane pesme“ (1932. i novo izdanje 1975.), „Pesme“ (1950.), „Čovek peva posle rata“ (1968.). Pripovetke i drame izašle su mu u zbirci „Ispred praga“, tiskanoj 1986. godine.
Autor: V.B.
Ostavite odgovor