Sergej Jesenjin je jedan od najpoznatijih ruskih književnika-pesnika koji je živeo u 20. veku. Čak i uz buran život koji je imao iza sebe (opijao se, živeo buntovnički, ženio se četiri puta), u nesleđe je ostavio opsežan opus dela koja se i danas čitaju kao klasici i obrađuju u školama. Postao je uticajan pesnik među mlađim piscima koji su tek stupali na scenu zbog čega nastaje i pojam „jesenjština“ koji označava dekadentant i boemski odnos prema društvu tog vremena. Njegove pesme su, pre svega, odraz njegovog sledbeništva ruskih simbolista pa karakteristično piše pesme o prirodi i selu u kojima navodi mnoge zvučnosti i metafore.
Svaka njegova pesma nosi snažnu poruku i veoma je posebna, a da bi ih bolje razumeli moramo da poznajemo istorijske događaje koji su se dešavali u Rusiji za vreme pesnikovog života. Najznačajniji događaji su svakako bili Krvava nedelja i Oktobarska revolucija o kojima je pisao u lirskom delu Krčmarska Moskva.
Njegova mladost je opora sudbina seljačkog momka, došljaka u grad koji je imao samo ogromnu volju da uspe i svoje pesme. Više od same neimaštine pogađala ga je sudbina njegovog lirskog stvaralaštva. Nije doživeo priznanja za svu lepotu zagovaranja kroz svoje stihove. Bolelo ga je pisanje dogmatičara da je on pesnik skandala i pijanstva, dekadent čiji stihovi truju čitalace, dok se prava istina o njegovom životu za vreme Oktobarske revolucije i posle nje otkriva tek kasnije i govori da je Jesenjin zapravo samo osećajni usamljenik koji živi u neimaštini.
Pesmu Pismo majci napisao je 1924. godine, pred sam kraj svog života. Pesma se svrstava u refleksivno-ljubavnu jer, iako ne govori o ljubavi i samoj zaljubljenosti muškarca u ženu, ona govori o osećanjima sina prema svojoj majci. Ovaj odnos sugeriše i navođenjem biblijskog motiva i odnos Isusa i Bogorodice, ali i motiv razmetnog sina. Pesnik je lirski subjekt, a prikazuje duševno umrlog sina u krilu majke koja oplakuje njegov „odlazak“. Intiman i ispovedni doživljaj koji se prožima i pridonosi epistolarnom obliku pesme.
Pesnik ovu pesmu, u vidu pisma, šalje svojoj majci jer saznaje da je zabrinuta. Ona živi skromno i siromašno u njegovoj rodnoj kući na selu i često izlazi na stari put u svom otrcanom, iznošenom kaputu gde čeka povratak svog sina iz grada. Ona tuguje zbog njegovog načina života i depresivnog stanja u kojem se nalazi. Pesnik joj poručuje da je, uprkos tom stanju, on još uvek i dalje nežan sa željom da se vrati kući, ali zna da to nije moguće. Ne može da dozvoli da mu se nešto desi, a da ju ne vidi barem još jednom. Poručuje joj da će ga u proleće videti, a da se ona do tada ne brine. Pesnikovo pismo predstavlja jednu vrstu utešnog odgovora na majčinu brigu.
Pismo majci – analiza pesme, citati
Pesma sadrži motiv pisma koji se koristi kao sredstvo komunikacije između sina i majke (grada i sela). U prvoj apostrofi vidimo da lirski subjekt jasno izražava svoja osećanja i odnos prema svojoj majci – „Staričice moja“ i prema selu.
„Jesi l živa, staričice moja?
Sin tvoj živi i pozdrav ti šalje.
Nek uvečer nad kolibom tvojom
Ona čudna svjetlost sja i dalje.“
Takva apostrofa „starčice moja“ pesnik odražava osećanja da pripada svojoj majci, ali i njenu pripadnost njemu. Lirski subjekt se brine o svojoj majci koja je siromašna i živi sama u trošnoj kolibi na selu. Ovde Jesenjin niže slike i tako radi kontrast između sela i grada. Selo, uprkos siromaštvu i neimaštini, u lirskom subjektu izazivaju sreću i mir.
„Pišu mi da viđaju te često
zbog mene veoma zabrinutu
i da ideš svaki čas na cestu
u svom trošnom starinskom kaputu.“
Pesnik pominje plavi suton kao sliku majčinih slunji na njegov život u gradu, pijanstvo i nasilje (krčma, tuča, sin je ranjen nožem), a u potpunosti je drugačija od slika majke koje predstavljaju iskrenost i neiskvarenost.
„U sutonu plavom da te često
uvijek isto priviđenje muči:
kako su u krčmi finski nož
u srce mi zaboli u tuči.“
Grad je suprotnost ruralnom mestu. Grad je mesto zla. Mesto gde se sin opija i tuče po krčmama. Grad je njegova sadašnjast, dok je selo prošlost koje se s ljubavlju i setom priseća. S tim vraćanjem u prošlost i sećanja, lirski subjekt (pesnik) traži utehu.
Njega zabrinjava njegov način sadašnjeg života, ali ne želi da s tim opterećuje i uznemirava majku, pa joj se obraća umilnim rečima: „vratću se“, „nemaj straha“.
„Nemaj straha! Umiri se, draga!
Od utvare to ti srce zebe.
Tako ipak propio se nisam
da bih umro ne vidjevši tebe.“
Svojim odlaskom u grad postao je razmetni sin, odvojio se od svoje prošlosti, svoje majke, a sad proživljava katarzu i potpuno je svestan svog sadašnjeg stila života i ponašanja. Lirski subjekt se pomirio sa svojom smrti, a pesma nagoveštava njegovo skoro samoubistvo.
U realnom svetu, on je osoba koja je izmučena životom koji proživljava i koja je odustala od svojih snova – „odveć rano zamoren životom, samo čemer osećam u sebi“. U ovom stihu vidimo odraz „jesenjštine“ u kojem se odlikuje „izgubljena generacija“ – oseća se izgubljeno i da se nikad neće moći vratiti u ono što je nekad pre imao.
„Nemoj budit odsanjane snove,
nek miruje ono čega ne bi:
odveć rano zamoren životom,
samo čemer osjećam u sebi.“
Jesenjin niže imperative i njima svojoj majci zapoveda da prestane misliti „crno“ i da se pomiri s tim da ga neće više nikad videti, što je zapravo kontradiktorno. Lirski subjekt laže svojoj majci samo da bi je umirio, a sam se nalazi na rubu i ne radi ništa da bi se maknuo od njega i vratio na „staro“. Za njega je prošlost lepo sećanje, sećanje na detinjstvo i to se jasno vidi u mnogim vizuelnim pesničkim slikama.
Lirskom subjektu budućnost nije svetla. U skladu s tim, on u svojoj poslednjoj apostrofi daje svojoj majci savet „svaki čas na cestu u svom trošnom starinskom kaputu“. S ovim joj poručuje da joj se nikad neće vratiti i da ga više ne iščekuje. Pesma predstavlja i njegov rastanak s majkom.
Rodna koliba i selo se pojavljuju kao uporište emocionalne i životne slike i svetle točke pesnika (pojedinca), arhetipske i idilične slike detinjstva koje se pojavljuju kod svakog pojedinca. Osećanja lirskog subjekta možemo da iščitamo iz pesničkih slika, na primer u drugoj strofi pesnik ubacuje dominantnu sliku stare žene na cesti u istrošenom starom kaputu koja predstavlja siromaštvo i majčinu skromnost, ali je slika posebno snažna jer pokazuje dvosmernu emociju ljubav sina prema svojoj majci i majci prema sinu – majka svaki dan iščekuje sina sa tolikom željom iako duboko u svojoj duši zna da on neće doći.
Sin teši majku i ne može da umre pre nego ju vidi, on ju ne negira, ne ispravlja, njena slika ostaje ista, samo ističe svoju ljubav koju oseća prema njoj i tako prećutno prihvata majčinu sliku grada. Iskrivljene su temeljne vrednosti čoveka, preovladava razočaranje i tuga koju on „utapa“ u alkoholu. Lirski subjekt ističe svoju sklonost, nežnost, težnju i želju da se vrati u svoj zavičaj, a pesnička slika proleća motivira njegov povratak. On želi da napokon bude slobodan i miran, da ga majka ne ograničava (pominjanje ranog buđenja).
„Vratit ću se kad u našem vrtu
rašire se grane pune cvijeta.
Samo nemoj da u ranu zoru
budiš me ko prije osam ljeta.“
Lirski subjekt nije spreman na molitvu jer ga ona vraća korenima, dok smatra da povratka nema. Jedino što je konstantno u životu lirskog subjekta je sigurna i osećajna slika njegove majke.
„I ne uči da se molim. Pusti!
Nema više vraćanja ka starom.
Ti jedina utjeha si moja,
svjetlo što mi sija istim žarom.“
Ponavljanjem stihova i prikazivanjem slike majke u starom kaputu zaokružuje subjektovo razmišljanje i njegov toliko željeni povratak u detinjstvo. On pokušava da umiri svoju majku, a pritom je i sam nemiran.
„Umiri se! Nemoj da te često
viđaju onako zabrinutu,
i ne idi svaki čas na cestu
u svom trošnom starinskom kaputu.“
Jesenjin poštuje tradicionalnu formu poezije – stil je slobodan s katrenima, a u pesmi jasno vidimo razočarenje životom i samim sobom, kao i saznanje da pesnik misli da je povratak „na staro“ nemoguće i da su sve tradicionalne, moralne vrednosti zauvek izgubljene, napuštene. On je razapet između iskrenosti, povezanosti za prirodu, izvorne lepote, nasleđe seoskog porekla, neiskrenosti, usamljenosti, ružnoće, udaljenosti od ljudi i prirode, otuđenja koji zahteva život u gradu. Grad je suprotnost odrastanju i detinjstvu, zrelosti i naivnosti.
Pesma je raspoređena u devet katrena s nepravilnom rimom, a ritmu doprinose izbor glagola i zapovedni način koji pesmu čine nizom obraćanja uplakanonj i zabrinutoj majci.
Beleške o piscu
Sergej Aleksandrovič Jesenjin bio je jedan od najpoznatijih i najuticajnijih ruskih pesnika. Rodio se 1895. godine u Konstantinovu gde je završio četvorogodišnju osnovnu školu, a onda u selu Spas Klepki crkveno-učiteljsku školu. U Moskvi je upisao pučko sveučilište, ali nije završio studije.
Već sa devet godina je počeo da piše poeziju, ali se pisanjem ozbiljnije počeo baviti 1915. godine, kada je u Petrogradu ušao u književne krugove, koji su u njemu probudili strast za poezijom kojom obiluju seoski motivi.
Jesenjin je bio poznat po svom boemskom, gotovo raskalašnom životu. Za života je imao četiri braka, među kojima je najpoznatiji onaj sa slavnom američkom balerinom Isadorom Dankan, s kojom se u godinu dana oženio, proputovao Europu, preselio se u Ameriku, razveo i opet vratio u Rusiju. Četvrti brak bio mu je s unukom Lava Tolstoja, Sofijom Andrejevnom Tolstoj. Nakon Jesenjinove smrti, ona je preuzela prava nad njegovim delima i pobrinula se da imaju snažan odek u svetu.
Jesenjinov način života, ispunjen burnom boemštinom, porocima, ljubavnim avanturama, ali i melanholijom, propitivanjem smisla života i na kraju osećanjima nesreće, postao je sinonim za pokret nazvan „jesenjština“ kojim se povodila mladež, često umetnička, nakon Jesenjinove smrti.
Za vreme imažinizma, pokreta koji je Jesenjin i započeo, objavio je zbirke pesama „Trerjadnica“, „Ispovest mangupa“, poemu „Pugačov“ i druge. Njegove najpoznatije pesme su „Pesma o keruši“, „Ispovest mangupa“, „Molitva za umrle“, „Pismo majci“, „Kavana Moskva“ i njegova poslednja pesma „Doviđenja, dragi, doviđenja“ koju je napisao svom prijatelju Viktoru Erlihu i to krvlju iz svojih vena. Čak mu je lično uručio tu pesmu, pravdajući se da je napisana krvlju jer u sobi nije imao mastila. To veče Jesenjin je u svojoj hotelskoj sobi počinio trostruko samoubistvo – prerezao je žile, obesio se i izgoreo od pare iz cevi parnog grejanja. Bilo je to 28. decembra 1925. godine.
70-ih i 80-ih godina prošlog veka Jesenjinovo samoubistvo dovedeno je u pitanje i sumnjalo se da je ono bilo prikriveno ubistvo od strane Staljinove vlade. 2009. godine kriminalistički eksperimenti pokazali su da je samoubistvo ovog važnog pesnika zapravo i bilo namešteno.
Ostavite odgovor