„Novela od Stanca“ komedija je koju je napisao dubrovački (hrvatski) renesansni pisac Marin Držić. Napisao ju je kao igrokaz koji je prvi put izveden na svadbi dubrovačkog Plemića Martolice Džamanjića, 1550. godine.
Komedija se sastoji od sedam prizora koji sačinjavaju tek jedan čin. Komedija je napisana od 316 dvostruko rimovanih dvanaesteraca, a govori o dosetki, šali (koje označava reč novela) koju izvedu trojica dubrovačkih mladića nad jednim starim seljakom.
Opće mišljenje je da je radnja novele smeštena u pokladno vreme, ali čitanjem možemo da opazimo da veliki dio magijskih motiva novele pripada folkloru Ivanja. Maškare koje trojica prijatelja susreću, obučene su u vile, kako je priličilo oblačenju u ivanjsko vreme. S druge strane, maškare se u delu nazivaju svadbenim maškarama, a pirom se tada smatrala ne samo ženidba, već i igra u pokladno vreme.
U celoj noveli najučestaliji motivi su motivi starosti i mladosti. Spominju se čak 40 puta. Oni nose ne samo tematiku djela. već upućuju i na glavnu ideju. Iako bi se moglo reći da se glavna oprečnost komedije nalazi u dobrostojećim i oholim građanskim mladićima, nasuprot neukog i lakovernog seljaka, ali to ipak nije posve tako. U „Noveli od Stanca“ glavni jaz stoji se između starosti i mladosti. Držić u svojoj komediji ne ismejava lakovernost neukog starca, već čovekovu večnu glad za besmrtnošću. Ta besmrtnost ovde je utelovljena kao mladost. Jedini starčev „greh“, zbog kojeg je uspeo da bude prevaren, je u njegovoj žarkoj, neutaživoj želji za pomlađivanjem. On to želi zbog sebe, ali i zbog svoje žene, „domaćice“, kako navodi novela, koja će ponovo da ga zavoli nekadašnjim žarom, ako se pred njom pojavi kao dvadesetogodišnjak.
Iako je većina šale pala na starca, ni mladići nisu ostali posve neismejani. Čitalac je svestan da poruga mladića dolazi isključivo iz njihove mladosti. Oni još nisu osetili što znači nositi teret starosti na plećima, približavajući se smrti brže nego ikada. Oni nisu svesni prolaznosti i kratkovečnosti ljudskog života, kako ih oseća čovek komu su godine proletele, dok se on budi star, ni ne znajući kamo je vreme otišlo. Ali neznanje i nesvesnost ovih mladića neće da ih spasi od iste sudbine koja zadesi sve ljude. I oni sami će se naći u starčevim godinama, žudeći za još malo života, prisećajući se kako je lep bio život dok su bili mladi. Ovo je opomena koju Držić preko svojih likova upućuje svima, jer svi smo jednaki pred prolaznosti vremena.
Vrsta dela: komedija
Vreme radnje: 16. vek
Mesto radnje: Dubrovnik
Kratak sadržaj prepričano
Komedija započinje susretom dvaju prijatelja u pokladnoj noći. Pošto su obojica bili prerušeni, u mraku se nisu prepoznali. Izazvali su jedan drugoga na tuču, ali su međusobnim predstavljanjem shvatili da se poznaju. Bili su to Vlaho i Miho. Izašli su na ulicu unatoč zabranama, jer je njihova mladost jača i nemirnija od bilo kakvih zakona.
Počnu da razgovaraju. izazivaju se i hvale ženama s kojima su bili. Miho se pritom pohvali svojim podvigom bežanja iz kuće kroz prozor, pošto mi je otac zatvorio kuću.
Miho tada kaže Vlahu da je vidio nekog seljaka, Vlaja, kako je došao u Dubrovnik. Pošto nitko nije htio da ga primi u konačište, morao je da prespava kod fontane. Nosio je sa sobom sir, koze i ostalo blago koje nameravao da proda, pa se za svoje dragocenosti jako dobro brine i pažljivo ih čuva. Tada obojica odluče da se našale se sa starcem; učine mu, kako kažu – „novelu“.
Prijatelji su išli prema došljaku, kad odjednom susretnu jednog stranca. Obojica mu zapretiše, umalo izazvavši svađu i tuču, kada shvate da je to njihov treći prijatelj Dživo, obučen u seljaka. Dživo je također saznao za došljaka, pa se već preobukao da se našali s njime.
Svi troje odu do seljaka pred fontanom, a Dživo ode pred njega, glumeći da je i sam seljak. Pita ga tko je i što je. Seljak, prepoznavši u strancu sebi sličnoga, odmah se predstavi i kaže da je došao ovamo kako bi prodao sir, koze i mleko, ali da nitko nije htio da mu iznajmi sobu, da u njoj prespava. Zato je morao da se smesti pored fontanom, ali da zasigurno neće smeti da zaspe, da mu ne pokradu njegovu imovinu.
Dživo se na to predstavi kao bogati trgovac iz Gacke imenom Sedmi Muž i krene lepo da govori o svojim veštinama, nastojeći da zadivi seljaka Stanca. Stanac odmah primeti kako Dživo lepo govori i kaže mu da je iznenađen da jedan mladić tako mudro i učeno govori, a pritom i sam nastoji da zvuči pametno. Dživo mu kaže da je to zato što on nije nikakav mladić. Kaže da je bio star poput njega, te da je i on jedne noći isto tako bio primoran da prenoći ispred fonatane. I to baš ove fonatne gde su sada. Kaže kako su mu usred noći došle vile i podarile mu mladost. Skinule su s njega suhu kožu i sede dlake, te da je odjednom izgledao kao mladić. Starca opčini ta mogućnost i on stade da se raspitiva kako da i on doživi takvu sudbinu. Dživo mu kaže da ostane tu da sedi i da niti slučajno ne zaspe, ako vile dođu da mu ne promaknu. Dživo ode i s prijateljima se naruga starcu. Krenu dalje kada susretnu svadbene maškare.
Mladići se odmah dosete kako da podvale starcu. Pošto su maškare bile obučene kao vile, oni se dogovore da će da ih nagovore da odu do seljaka i predstave se kao vile koje nose mladost.
Starac je još uvek sedeo pored fontane kada ugleda spodobe koje nalikuju na vile kako idu prema njemu. On ih odmah prepozna kao nositeljice mladosti. Vile dođu do njega i kažu mu kako imaju moć da ga pretvore u bilo što. Mogu da ga pretvore u magarca, čudovište, pticu ili buhu. Stanac kaže da ne želi ništa od toga i da bi bilo najbolje kada bi ga pretvorile u dvadesetogodišnjeg mladića.
Vile ga još malo zezaju, kada se pojavi još jedna skupina maškara, obučenih u seljake. Kada su došli do vila, počnu da zahtevaju da i njih pretvore u mladiće. Starac se tome usprotivi tvrdeći da je on prvi došao i da stoga on ima pravo da mu se prvom ispuni želja. Vile pristanu, vežu ga i ostrižu mu kosu.
Kada je starac došao k sebi, shvatio je da je prevaren. Nigde oko njega više nije bilo njegovih koza, sira ni mleka. Užasnut shvati da je prevaren i to zbog taštine i želje da opet zadobije mladost.
Likovi: Stanac, Dživo, Miho, Vlaho, maškare
Analiza likova
Stanac je stari seljak koji je došao u Dubrovnik da proda svoje koze, sir i mleko, te zaradi neki novac. Njegova egzistencija ovisi o stvarima koje proda, pa ih zato pažljivo čuva i boji se da će mu ih netko ukrasti.
Ipak, od opreznosti je veća bila njegova naivnost. Želja za pomlađivanjem nije bila samo zbog ponovnog proživljavanja lepote mladosti, već i u produžetku života. Starac je čovek kojem život više ne donosi ništa značajnog osim smrti. Kada bi postao mlad, čak bi ga i njegova žena, za koji napominje da je mlađa od njega, ponovo zavoljela nekadašnjim žarom, koji se u starosti izgubio.
Starac predstavlja sve ljude, pogotovo one koji su iskusili život i koji znaju da je čovekov vek ne samo ograničen, nego i vrlo kratak. Oni znaju da je svaki trenutak značajan, pa je produljenje života itekakav blagoslov. Seljak je prevaren ne samo zbog svoje neukosti i lakovernosti, nego najviše zbog taštine. Ideja da će da prevari starost i smrt bila je toliko primamljiva da je seljak zaboravio na sav oprez i logiku. Samo zato je ostao pokraden.
Dživo je, zajedno sa svojim prijateljima u ovoj komediji, predstavnik svih mladih ljudi. Mladi su ti koji još uvek ne razume utrku s vremenom koju svaki čovek vodi. Ta utrka znači što duže poživeti i što duže ostati mlad. Zato se ovi mladići i ismejavaju sa starčevom željom da se pomladi. Oni ne shvataju koliko je strašna blizina smrti i nostalgično sećanje na mladost, jednom kada ona prođe.
Naravno da niko ne zna što ima dok to ne izgubi, pa tako ni oni nisu svesni gubitka vitalnosti, lepote i zdravlja. Nesvesni pravoga života, misle da nikada neće da ostare, a kamoli umreti, jer umiranje i nesreća je uvek namenjena nekom drugom.
Beleške o autoru
Marin Držić rođen je 1508. godine u Dubrovniku. Najznačajniji je hrvatski renesansni pisac. Predstavnik je dubrovačke renesansne književnosti, a njegove komedije smatraju se jednim od najznačajnijih u hrvatskoj, ali i celokupnoj južnoslovenskoj književnosti.
Dolazi iz bogate trgovačke obitelji koja je za Držićeva života doživela financijski slom.
Studirao je u Sieni, gde je postao rektor studenstskog doma, a kasnije i prorektor sveučilišta. Već tada počinje da se bavi komedijom i kazalištem, koje je imalo utecaja i njegovo stvaralaštvo.
Nakon povratka u Dubrovnik, radio je za jednog Austrijskog grofa, kojem je bio tumač i saputnik na putovanjima.
- godine postaje sveštenik, živeći na relaciji Venecija – Dubrovnik.
Najveći umetničku slavu dosežu njegove komedije „Dundo Maroja“ i „Novele od Stanca“.
Osim njih, pisao je i pastoralne drame, mitološke drame, te farse.
Držić je pisao i poeziju, od kojih su neke zbirke pesama: „Pjesni“, „Epitaphio“, „Tužba Ljubmira od komedije“, „Tirene“ i druge.
Neka od njegovih dramskih dela su: „Pomet“, „Tirena“, „Skup“, „Grižula“ i druge.
Umro je u Veneciji 1567. godine.
Autor: V.B.
Ostavite odgovor