Pesma „Među svojima“ napisana je 1916. godine na Đurđev-dan i pripada zbirci pesama koje nose naziv „Mi čekamo cara“. U njoj se pesnik seća svog rodnog kraja, žene i dece. Razdvojen od porodice pesnik kao da je predosećao zlu sudbinu koja ga čeka i tu nesreću da ih nikada više neće videti.
Dis je u srpsku književnost ušao iz kafanske, pomalo boemske periferije, nasuprot stabilizovanom, elitnom, univerzitetskom i akademskom životu. Disov centar bila je Skadarlija, dok je centar univerziteta bila Knez Mihajlova ulica. Tako su se nasuprot centru na periferiji pojavljivali ne samo nevešto skrojeni stihovi nego i jezički nespretno uobličene slike i opisi.
U Disovoj poeziji reč je zapravo o razvoju književnosti i njegova poezija je rana najava onoga što će uslediti kasnije . Mladi pesnici dvadesetih godina dvadesetog veka, kada avangardni pokret uzme maha u srpskoj književnosti, u Disu će prepoznati svog ranog preteču. Dis je bio prvi naš pesnik kod koga se slika sveta raspada. On, kao ni jedan naš pesnik, zaokupljen je uništenjem i rasulom. Moderan pesnik više ne postavlja pitanja na koja odgovara negativno, on sada samo konstatuje. Disu se zamerala nedovoljna jezička kultura, ali mu se nikako nije mogla osporiti muzikalnost stiha i forma celokupne poezije. Zapravo, svi pesnici tog vremena su više ili manje, svesno ili nesvesno odstupali od pravila srpskog, nedovoljno stabilizovanog, književnog jezika.
Lišen topline svoje porodice koja mu je otvorila veru u život nasuprot pesimizmu, vraća ga turobnim mislima i osećanjima. U njemu se javlja patnja za rodnim krajem. Glavni motiv u pesmi je briga za porodicom i sebi stalno postavlja pitanje Šta li rade oni.
Među svojima – analiza pesme
U mom srcu ponoć. U njoj katkad tinja
Mis’o da još živiš, moj predele mladi.
Moja lepa zvezda, majka i robinja,
Bože! šta li danas u Srbiji radi?
Kod vas je proleće. Došle su vam laste.
Oživele vode, đurđevak i ruže.
I miriše zemlja, koja stalno raste
U grob i tišinu, moj daleki druže.
Jedno tvoje veče. Ideš kući sporo
Ulicama straha, i duša ti jeca.
Tvoje gladne oči, moja divna zoro,
Hrani ljubav majke: – Neka žive deca.
Ulaziš u sobu. Suze te vec guše.
A dva naša cveta iz četiri rata
U tvome su krilu, obraze ti suše:
– Mama, zašto plačeš? Je l’ pisao tata?
U velike patnje, nevino pitanje
Dubi dublju ranu: plač ti trese grudi.
Na polju je vidno, kao pred svitanje.
Ko da će se dici grobovi i ljudi.
Skupila si suze u kose detinje.
Sve vas gledam sada kraj gozbe sirote.
Lice ti se vedri: to duša svetinje
Ljubi tvoje čelo, moj sjajni živote.
Pesma „Među svojima“ je pisana dvanaestercem. Rima u strofama je pravilna, rimuju se prvi i treći, i drugi i četvrti stih, dakle, imamo ukrštenu rimu. Sastoji se od šest strofa pisanih katrenima (četiri stiha). Svojim sluhom, melodijom uspeo je da napiše pesme koje se u našoj poeziji mogu smatrati za vrhunske, ali njegova pesnička vrlina ne sastoji se samo u tome. Pesma je napisana u Parizu, za vreme rata.
Pesnika na početku pesma nalazimo u jednom teško izrecivom stanju, neodređenom, u stanju klonulosti, kao da tone u atmosferu podsvesti i doziva sećanja na svoj rodni predeo i porodicu. Mislima se pesnik vraća u Srbiju. Priziva svoju lepu zvezdu, svoju ženu. Naziva je majkom i robinjom, jer sama proživljava teške trenutke u otadžbini. U poslednjem stihu pesnik proširuje svoju zabrinutost i pokazuje nam da brine za sve njih, celu porodicu. Ta Srbija koje se seća je miran predeo, srećan je bio tada. Sada je ponoć u njegovom srcu i u njemu nema sreće, tama je svuda.
U domovini pesnikovoj je proleće, oživele su vode, procvetao je đurđevak. Uprkos svemu tome pesnik nam govori da sve podseća na grob i tišinu, na smrt i patnju. On želi prizvati atmosferu kuće, situaciju u kojoj se nalazi njegova žena i deca. Pesnik uplovljava ne samo u svet svojih emocija već i u neko opšte ništavilo.
Pesnik priziva jedno veče koje proživljava njegova žena. Ona se kreće kući sporo, ulicama straha. Preko nje želi prizvati svoju decu i svoju domovinu, svoje ulice. Njena duša jeca, oči su joj gladne. Time nam pesnik pokazuje koliko je težak položaj žene bio u Srbiji u to vreme. Iz piščeve biografije znamo da je pisac novac slao porodici u Srbiji, ali da taj novac nikada nije stigao do njih. Žena i deca su mu gladovali. Dok glad u ženinim očima zapravo je čežnja za njim i on je oseća.
Pesnik je naslućivao da ih nikada više možda neće videti. U njegovoj kući su suze, njegova deca teše majku i pitaju za oca, pitaju je zašto plače. On čezne za njima i pokrenut time izgovara lepe metafore „lepa zvezda“, „predeo mlad“. Pesnik nam time želi dočarati kolika je njegova ljubav prema porodici i ženi. Ženu vidi kako plače i kako ne može suzdržati suze i bol pred svojom decom.
Velika je patnja koju pesnik proživljava i stalno ga muči to jedno pitanje „Kako su oni… Kako žive u Srbiji?“ To pitanje, iako nevino, toliko je jako i produbljuje njegovu bolnu ranu koja je odavno načeta time što je daleko od otadžbine i porodice. Pesnik nam govori da on stalno misli na svoju porodicu. Na kraju pesme imamo jaku sliku groblja i ljudi. On ovde izjednačava grobove sa ljudima, kao da će i mrtvi ustati od bola. Za njega je sada sve isto, svi ljudi će jednom umreti i postati grobovi. Na celom svetu je sada prisutna smrt i propadanje i to je jedina i prava realnost.
Po Disovom uverenju svet je ništavan, zao i rugoban. Sećanja na ljubav nisu kadra da izazovu zaborav na tugu. Iluzije su ugašene, strasti nema, došao je period rezignacije. Usamljen i nesrećan u tuđini čeznuo je za običnim, ljudskim stvarima. Možda se i uplašio i iz njegovog srca je potekla rodoljubiva tužbalica. Na osnovu starih romantičarskih tema Dis je sagradio asocijacije u pesmi. U njoj je uspeo izraziti neposrednost jedne tuge, jednog jada, i sve to čistim stihom.
Beleške o autoru
Vladislav Petković Dis rodio se u Zablaću 10. marta. 1880. godine. Bio je veliki srpski pesnik. Iako nije bio odličan đak, vrlo rano je počeo da piše pesme. Već je u sedmom razredu napisao pesmu „Na prozoru sveća gori“ i to na nemačkom jeziku kojeg je jedva govorio. Dva puta je padao na maturi i nije išao u vojsku zbog svoje konstitucije. Privremeno je radio kao učitelj u selu Priliti, nastojeći da u slobodno vreme radi na svojim pesmama.
Ali Dis je bio veoma društven čovek i bilo mu je teško biti sam, ali i pisati u tišini i samoći. Zato je često noći provodio u kafanama, trošeći celu platu u jednu noć. Dve godine je radio kao učitelj, a onda je jedan mesec podigao platu i otišao u Beograd. U Beogrdau je nastavio da posećuje kafane, koje su onda bile glavno sastajalište ljudi, umetnika ipesnika, sam epicentar društvenog života.
Tako je Dis upoznao mnoge beogradske velikane. Dis je pokušavao da pronađe posao. Radio je bezlične poslove samo da preživi. Dva puta je bio otpušten iz službe, pa je preživljavao radeći poslove korekture, saradnje s dnevnim listovima i ostalim poslićima uz koje je mogao da piše.
Prvu zbirku pesama „Utopljene duše“ tiskao je 1911. vlastitim sredstvima, a nakon njih objavio je 1913. pod nazivom „Mi čekamo cara“. Kasnije je radio i kao carinski službenik, a onda i izveštavač s fronta u Balkanskim ratovima.
Dis je tek nakon ženidbe napustio svoj kafanski način života, ali ostao je druželjubiv, privržen prijateljima, ali i porodici, organizujući često okupljana i druženja u svojoj kući.
U prvom svetskom ratu uspeo je da preživi bekstvom preko Albanije. Otišao je na Krf a onda i u Francusku. Tamo je napisao svoju zadnju zbirku pesama „Nedovršene pesme“. Kada se vraćao iz Francuske u Grčku, brod kojim je putovao potopila je nemačka podmornica. Dis je poginuo u Jonskom moru 1917. godine.
Skoro pola stoljeća nakon njegove smrti, tačnije 1964. godine, Gradska biblioteka Vladislav Petković Dis organizovala je godišnju dodelu nagrada za poetski opus i nazvala je Disova nagrada. Ona se dodeljuje u sklopu svečanosti nazvane Disovo proleće, koje se organizuje svake godine 10. marta, na Disov rođendan.
Autor: J.I.
Ostavite odgovor