Narodne priče najvažniji su dio narodne, odnosno usmene književnosti. Narodna književnost najstariji je tip stvaralaštva vezanog za jezik i javlja se u svim zajednicama gde još uvek nije razvijena pismenost. Kao i pisanoj književnosti, uloga joj je skupljanje ljudskog iskustva, pogotovo iskustva zajednice i društva, šta uključuje i razumevanje života, prirode, magije, religije, pronalaske vezane za medicinu i znanost te čuvanje ostavštine historijskih zbivanja i ličnosti.
Narodne priče pripadaju proznom delu usmene književnosti, a uz njih imamo još i poeziju i dramska dela. Narodnim pričama pripadaju bajke, basne, pripovetke, legende, predaje i razne druge vrste priča. Njihova uloga nije samo zabaviti čitaoca, odnosno slušaoca, nego ga i podučiti. Upravo ovim pričama vaspitala su se deca, učila su se koje se stvari ne smeju raditi, a koje smeju te da neka akcija ima odgovornost i posledicu. To nazivamo porukama priče, njihovim najvažnijim i najpoučnijim delom.
Kod narodnih priča je zanimljivo da je, osim poruke, važan i način na koji je prenesena, a kako bi bila još dojmljivija, za nju su vezana mitološka ili nadnaravna bića. I mitološka i nadnaravna bića dio su starih verovanja, najčešće onih kojima su ljudi, u nedostatku znanstvenih dokaza, pokušavala da objasne neke njima nedokučive prirodne pojave. Kasnije su ta bića služila i kao sredstvo zastrašivanja, ponovo kako bi se decu i ljude općenito naučilo nekim normama vezanima za društvo, ponašanje, očuvanje zdravlja i slično.
Upravo zato u narodnim pričama imamo jednostavne, crno bijele likove, koji uvek pripadaju ili dobroj ili lošoj strani. Kroz radnju je vrlo jednostavno razlučno da dobri ljudi dobiju nagradu, a loši kaznu. Ova forma posebno je karakteristična za bajke. Narodne priče mogu govoriti i o historijskim ličnostima, ali vrlo često mešaju mitološko sa historijskim.
Narodna, usmena književnost najčešće nastaje kao kolektivistička, odnosno produkt je zajedničkog stvaranja, prepričava se među ljudima i tako menja. Nekada ona može biti i individualistička, odnosno produkt je nečijeg ličnog stvaranja, ali češće je kombinovana, odnosno priča se stvori na temelju nekog događaja, koji se kolektivno prepričava dok ne dobije ustaljenu formu. Forma usmene književnosti postane stalna jednom kada se zabeleži u pisani oblik. U raznim narodima, postoje najvažniji sakupljači narodne književnosti, koji je zabeleže i tiskaju. U svetu su to, primerice braća Grim, Šarl Pero i Hans Kristijan Andersen, a u srpskoj književnosti to je Vuk Stefanović Karadžić.
Vrsta dela: bajka
Vreme radnje: nepoznato
Mesto radnje: dvorac i bašta
Tema dela: ljubav između male vile i kraljevića
Ideja dela: treba ceniti one ljude koje imamo u životu, pre nego nestanu
Kratak sadržaj prepričano
Živeli jednom kralj i kraljica koji su imali sina jedinca. Kada je kraljević narastao, odlučili su da naprave bal da proslave njegovo kumstvo. Dvorac je bio uređen u zlatu, srebru i dragom kamenju, a na proslavu su pozvani svi najpoznatiji ljudi. Lepe devojke odmah su primetile kraljevića i celo vreme ga gledale. Ali oko ponoći, gosti odoše svojim kućama, a kraljević ode u baštu, jer mu se nije spavalo. Mesec je bio pun i rasvetljavao je baštu kao da je dan. Mirisale su lipe, a travica je bila mekana.
Hodajući po bašti, kraljević ugleda jedu malu vilu. Bila je odjevena u zlatne haljine, imala je dugu kosu i malu krunu od dragog kamenja. Bila je lepa, ali malena kao lučica. Kaže kraljeviću da i ona beše pozvana na bal, ali nije mogla da dođe jer je malena. Zato mu se tek sada klanja na toj mesečini.
Kraljeviću se jako svidela ta mala vila, ali kad ju je uzeo za ručicu, ona se oteme i nestade, tako da mu je u ruci ostala samo njena mala rukavica, toliko mala da je mogao samo na mali prst da je natakne. Sutradan se ponovo vratio u baštu, ali vile tamo nije bilo. Pojavila se tek kada je poljubio rukavicu. Silno se obradovao kada ju je vidio. Počeli su svoju šetnju po mesečini i što su se više upoznavali, to je vila više rasla. Više joj ni njena rukavica nije pasala, pa ju je dala kraljeviću za uspomenu.
Sastajući se tako svaku noć, kraljević se zaljubio u vilu, pa je pitao da mu postane žena. Ona mu kaže da će postati njegova samo ako će jedino nju voleti do kraja života. On obeća i nakon tri dana njih dvoje se ožene. Živeli su sretno sedam godina, sve dok nije umro stari kralj.
Kralju napraviše veliki pogreb na koji su došli mnogi važni uzvanici. Među njima je bila i jedna lepa devojka crvene kose. Ali ona nije došla ni da gleda kralja ni da se Bogu moli, već je bacila oko na kraljevića. I on je nju primetio, iako je za ruku vodio svoju ženu. U tom trenu, nevesta se spotače od svoju haljinu i primeti da joj odjednom postade preduga. Kraljević nije bio ni primetio da se ona smanjila. Mesto toga gledao je u crvenokosu lepoticu. Dok su došli do stare lipe, žena mu je posve nestala.
Kraljević se onda oženi za crvenokosu ženu tamnih očiju, ali s njom su odmah počele i nesreće. Nisu ni tri dana srećno živeli, a ona je počela da zahteva raskošne stvari kakve nitko nije mogao da joj donese. Kad joj se želje ne bi ispunile, ona bi plakala, svađala se i grdila muža. Kad je njemu to dosadilo, otera je s dvora.
Odjednom bez i jedne supruge, kraljević je vidio šta je učinio. Njegova mala vila počela je da mu neodstaje, pa je svake noći odlazio u bašću da je traži. Zvao ju je i čekao, ali ona se više nije vraćala. Na kraju je kraljević postao i starac, ali nje više nije bilo.
Likovi: vila, kraljević, kralj, crvenokosa devojka
Analiza likova
Vila – mala vila glavni je lik u ovoj bajci. Kraljević ju je upoznao pod mesečinom u bašti. Bila je pozvana na bal, ali nije mogla da ide jer je bila veoma mala. Ipak, dobila je priliku da upozna, a kasnije i osvoji prinčevo srce. Ona mu ga je rado dala, pristala je da se uda za njega, sve što je tražila bilo je da zauvek samo nju voli. Odmah ga je upozorila da će moći da budu zajedno samo ako mu bude jedina. To je zato što se ona povećavala i smanjivala s obzirom na ljubav koju joj je kraljević davao. Što se više zaljubljivao u nju, to je ona više rasla, ali čim je počeo da oseća nešto prema drugoj, ona je počela da se smanjuje. Jednog dana, kada se kraljević zaljubio u drugu, posve je nestala i više se nikada nije pojavila. Ne znamo je li doista nestala ili se samo posve smanjila i otišla od kraljevića, ne želeći mu se više vratiti.
Kraljević – zaljubio se u vilu vrlo brzo nakon šta ju je upoznao. Pre toga, nisu ga zanimale druge devojke. Zbog njegove ljubavi, vila je narasla i on je mogao da je oženi. Zavetovao se da će zauvek samo nju da voli, ali prekršio je obećanje. Sedam godina živeo je srećno, ali onda je druga žena počela da ga zavodi i on je poklenuo. Zaboravio je na svoju vilu i kada je ona nestala, oženio se za drugu. Ipak, ova druga nije bila ni blizu tako dobra kao vila. Stalno je nešto zahtevala od njega, svađala se i zamerala mu, pa nije trebalo dugo da je potera sa dvora. Tada je ostao sam. Tek je u tom trenutku shvatio šta je imao i izgubio. Vidio je pravu vrednost žene koju je imao, a koju je odbacio zbog malo uzbuđenja. Jedna nevera koštala ga je ljubavi, a njegova kazna bila je da je ostatak života proveo sam, uzaludno tražeći ljubav koju je nekada imao, a koju nije dovoljno cenio.
Autor: V.B.
Ostavite odgovor