Lovac u žitu Džeroma Dejvida Selindžera moderni je roman objavljen 1951. godine, u razdoblju kasnog modernizma. Selindžerov je roman reprezentativni primer takozvane proze u trapericama. U njemu su najjasnije izražene strukturne osobine na kojima taj tip popularne suvremene proze počiva – opozicija sveta mladih i sveta odraslih te novi tip pripovedača.
Mladi pripovedač predstavlja pasivnog buntovnika koji je u sukobu sa svetom odraslih. U njegovom je jezičnom stilu primetno načelo usmenoga spontanog govora. Drugim rečima, on u svom pripovedanju upotrebljava isključivo govorni jezik gradske omladine koji obiluje žargonizmima, a svrha je njegovog pripovedanja kritika ustaljenih društvenih i kulturnih struktura. Tako se u Selindžerovom romanu malodobni pripovedač Holden Kolfild pri pripovedanju koristi žargonom njujorške mladeži.
Upotrebom reči, uzrečica i stalnih epiteta svojstvenih tome žargonu, Selindžerov pripovedač ističe svoj otpor prema načinu izražavanja odraslih, a time i drukčiji pogled na život i svet. Opozicija između Holdenova sveta i sveta odraslih vidljiva je i u njegovom osporavanju postojećih društvenih i kulturnih normi. To je prvenstveno vidljivo u njegovom odnosu prema školstvu – izbačen je iz četiri škole – ali i u sitnicama – nošenje lovačke kape naopačke.
U romanu Lovac u žitu priča je ispričana iz perspektive glavnoga lika (pripovedanje u prvom licu), a pritom je uočljiva pripovedna tehnika struje svesti. Uz pomoć tehnike struje svesti čitalac ima uvid u misli glavnoga junaka i svega onoga što se u danom momentu dešava u njegovoj glavi. Pripovedanje u romanu često se prekida retrospekcijom u obliku Holdenovih unutarnjih monologa. Određeni ga momenti i situacije navode na prisećanja o dešavanjima iz prošlosti koja su uticala na njegovo sadašnje stanje, kao što su smrt brata Elija, samoubistvo druga Džejmsa itd. Prekidi pripovedanja tehnikom struje svesti i retrospekcijom obilježja su moderne proze.
Roman opisuje dešavanja iz života Holdena Kolfilda, sedamnaestogodišnjaka koji je zbog četiri negativne ocene i svoje nemogućnosti prilagođavanja izbačen iz škole u Pensilvaniji. Holden je u potrazi za samim sobom i svrhom svog postojanja. Radnja romana odvija se za vreme njegovog trodnevnog lutanja Njujorkom. Za vreme boravka u Njujorku susreće časne sestre, prostitutku i nnog svodnika, sestru Fibi, bivšu devojku Seli, bivšeg druga Karla te bivšeg profesora Antolinija. Umesto da mu pomognu da prebrodi krizu, svi su ga ti susreti i razgovori učinili još usamljenijim i potištenijim nego što je bio pre toga.
Holdenu često u sećanja dolazi pokojni brat Elie. Bratova ga je smrt strašno pogodila i često bi ga se setio u tim teškim momentima. Najveća mu je nada u spas bila njegova mlađa sestra Fibi koju je neizmerno voleo. Osim Fibi i Elija, ima i brata D. B.-a koji radi kao pisac u Holivudu.
Usamljenost, potištenost, bes, ljutnja, otuđenost te nezainteresovanost za ljude, svet i vlastiti život doveli su ga do depresivnoga stanja. Holden odbija da se podvrgne sustavu koji mu nije po volji i doživljava psihički slom. Simbolika naslova Lovac u žitu otkriva se u Holdenovom razgovoru sa sestrom: na Fibino pitanje postoji li išta na ovome svetu šta bi on voleo da bude Holden odgovara da bi, iako to zvuči ludo, voleo da bude lovac u žitu. Drugim rečima, Holdenova je želja bila spasiti decu kojoj preti pad u provaliju – svet odraslih. Holden se na kraju vraća kući i odlazi na lečenje.
Vrsta dela: psihološko-asocijativni roman struje svesti
Mesto radnje: Njujork – „Mrzim ovaj život u Njujorku. Taksiji, autobusi na Medison aveniji u kojima šoferi uvek vrlaju čoveka da je izlaz na zadnja vrata“
Vreme radnje: Prosinac, radnja se odvija tokom tri dana – od subote do ponedeljka. „Svi su bili u punoj paradi jer je bila nedelja i stvar je utoliko bila gora. Ni po čemu nije moglo da se oseti da će za koji dan biti Božić“.
Tema dela: Holden proživljava događaje i situacije u svom životu u nadi da će da se pronađe
Ideja dela: kritika lažnog moralnog društva iz perspektive neprilagođenog mladića
Kratak sadržaj prepričano
Sedamnaestogodišnji Holden Kolfild nalazi se na psihijatrijskom lečenju i prepričava događaje koji su se zbivali pre godinu dana, tačnije uoči Božića.
Priču započinje od dana kada je izbačen iz privatne škole Pensi Prep u Edžerstaunu zbog četiri negativne ocene. Holdenova se mačevalačka ekipa upravo vratila s turnira iz Njujorka ranije nego što je to previđeno. Holden je bio menadžer mačevalačke ekipe, a razlog ranijeg povratka bio je taj da je Holden zaboravio svu opremu u podzemnoj železnici, stoga je ekipa odustala od turnira. U tu istu subotu poslepodne čitava je škola bila na igralištu, budući da se igrala poslednja utakmica godine.
„Na utakmicu sa Sakson Holom gledalo se u Pensiju kao na veoma važan događaj. Bila je to poslednja utakmica godine i od tebe se očekivalo da izvršiš samoubistvo ili nešto slično ako dobri stari Pensi ne pobedi.“
Nakon što se vratio iz Njujorka, Holden je, za razliku od ostalih, sedeo na brdu i promatrao igralište. Zapravo se hteo u samoći oprostiti od Pensija. Pensi Prep bila je četvrta škola iz koje je izbačen.
„Događalo mi se da napustim neku školu ili grad, a da ne znam da ih napuštam. Mrzim to. Svejedno mi je hoće li rastanak biti tužan, ili težak, ili neugodan, kad napuštam neko mesto želim „znati“ da ga napuštam. Inače se čovek oseća još gore.“
Drugi razlog njegove nezainteresovanosti za utakmicu bio je rastanak s profesorom Spenserom. Profesor Spenser bolovao je od gripa i bio je zabrinut za Holdena, stoga mu je poslao pismo u kojemu ga je zamolio da ga poseti.
„Deprimiralo me, moram da priznam. Ne ludujem baš za bolesnim ljudima. Posebno je deprimiralo što je stari Spenser bio u nekom žalosnom olinjalom bade-mantilu, u kome se verovatno i rodio. Ne uživam baš da gledam stare ljude u pidžamama i bade-mantilima. Uvek se vide njihove koščate stare grudi. I njihove noge. Noge starih ljudi, na plažama ili negde, uvek izgledaju tako bele i ćosave.“
Tokom razgovora Holden mu priznaje da još nije obavestio roditelje o izbacivanju iz škole. Kako mu to nije prvi put da je izbačen iz škole, veruje da će biti uzrujani kada im stigne pismo ravnatelja Turmera. Profesor pokušava da ga urazumi pitajući ga šta se s njime dešava. Čak je i on bio primoran da mu da mu negativnu ocenu iz Historije. Čitao mu je njegov esej o Egipćanima na čijem se kraju nalazila kratka poruka u kojoj je poručio profesoru Spenseru da su mu predavanja interesantna, ali da on nije u stanju zainteresovati se za njih.
Znajući da će mu profesor Spenser teška srca dati negativnu ocenu iz Historije, u poruci mu je napisao da može to da učini mirne duše. Profesor Spenser ga upita nije li zabrinut za vlastitu budućnost, a Holden mu odgovara da nije nezainteresovan za svoju budućnost, ali da nije ni previše zabrinut. Uverava profesora da je to samo jedna faza kroz koju svako mora da prođe i da sada mora da požuri u gimnastičku dvoranu, ali to je bila laž.
Vraća se u svoju sobu u internatu. U internatu nije bilo nikoga jer se na igralištu još uvek odvijala utakmica. Stavio je na glavu kapu koju je tog istog jutra kupio u Njujorku. Bila je to crvena lovačka kapa koju je od toga dana neprestano nosio. Zavalio se u naslonjač i čitao knjigu Izvan Afrike koju su mu u greškom dali u knjižnici.
„Mislio sam da je nešto dosadno, ali nije. Baš dobra knjiga. Prilično sam nepismen, ali dosta čitam. Moj najomiljeniji pisac je moj brat D. B., a sledeći na listi je Ring Lardner.“
Dok je čitao knjigu, u sobu ulazi Robert Ekli iz susedne sobe. Između njihovih soba nalazila se prostorija s tušem pa je Holden primetio da Ekli nikada ne pere zube. Na licu je imao strahovite bubuljice, a nije mu se sviđao ni njegov karakter. Bio je uveren da je Ekli pun zlobe. Najviše ga je od svega živciralo Eklijevo uzimanje tuđih stvari. Ekli je imao naviku šetati po sobi i uzimati tuđe stvari u ruke i promatrati ih.
U sobu ulazi Holdenov cimer Stredleter i moli ga da napiše umesto njega sastav jer on ima zakazan spoj. Posuđuje Holdenov sako i govori mu da ide na spoj s Džejn Galager – Holdenovom bivšom susedom. Holden želi ići da je pozdravi, ali predomišlja se.
„-Nisam trenutno raspoložen – rekoh. I nisam bio. Treba biti posebno raspoložen za takve stvari. – Mislio sam da je otišla u Šipli. Ubeđen sam bio da je otišla u Šipli-„
Počinje ga hvatati nervoza jer je znao da je Stredleter onaj tip momka čiji je cilj samo iskoristiti devojku.
Holden ostaje u sobi i piše sastav. Zadatak je bio opisati nešto, a kako mu se pri ruci našla bejzbolska rukavica u koferu, odlučio je opisati upravo bejzbolsku rukavicu pokojnog brata Elija.
„Moj brat Eli imao je tu bezbol-rukavicu za levu ruku. Bio je levak. Ta rukavica je bila zgodna za opisivanje zato što su svuda po njoj – po prstima isvuda preko nje – bile ispisane pesme. I to zelenim mastilom. Ispisao ih je po njoj da bi imao nešto za čitanje kad je u polju, dok još niko ne tuče loptu.“
Eli je umro od leukemije, a Holdena je njegova smrt izrazito pogodila. U noći kada je Eli umro spavao je u garaži i iz čista besa porazbijao sve prozore golom šakom. Zbog toga ne može da stisne šaku.
„Sigurno bi vam se dopao. Bio je dve godine mlađi od mene, ali bar pe-deset puta inteligentniji. Bio je stravično pametan. Njegovi nastavnici su uvek pisali majci pisma o tome kakvo je zadovoljstvo imati u razredu dečaka kao što je Eli. A to nisu bile prazne priče. Tako su i mislili.“
Stredleter se vraća sa spoja i razljuti se kada vidi da je Holden napisao sastav o bejzbolskoj rukavici. Holden je poderao sastav i legao na krevet. Pitao je Stredletera kako mu je bilo na spoju. Nakon što je čuo da su Stredleter i Džejn bili u automobilu trenera Eda Benkija, Holden je nasrnuo šakom na Stredletera. Stredleter mu je u sledećem momentu klečao na grudima i pokušao ga umiriti, ali kada ga je Holden nazvao idiotom, zavalio mu je pljusku. Mrzeo je kada ga neko naziva idiotom. Videvši da Holden krvari, Stredleter se zabrinuo, a Holden je samo izjurio iz sobe.
Holden je otišao u Eklijevu sobu kako bi onde prespavao. Legao je na krevet Eklijeva cimera i znajući da je Ekli izrazito religiozan, pitao ga je što je potrebno da neko bude primljen u samostan. Ekliju se nije razgovaralo jer ga je probudio iz sna i zaspao je. Holden je neprestano zamišljao Džejn i Stredletera u automobilu. Ustaje s kreveta, odlazi u svoju sobu, uzima svoje stvari i odlučuje napustiti internat. Imao je dovoljno novca da prenoći u hotelu do srede. Nije hteo da dođe kući pre nego roditelji dobiju ravnateljevo pismo.
U hotelu se setio da je od nekoga momka s Prinstona na zabavi dobio broj od prostitutke. Odbila je sastati se s njim jer ju je nazvao usred noći. Hteo je nazvati sestru Fibi, ali bojao se da bi se mama mogla javiti na telefon.
Sišao je u Plavi salon i onde upoznao tri devojke. Jedna od njih zapela mu je za oko pa je tražio od nje da igra s njim. Devojka je pristala da igra s njim, ali nije bila zainteresovana za njega.
„Uopšte me nije slušala. Zato sam je malo ignorisao. Samo smo igrali. Ljudi moji, kako je ta glupača igrala.“
Popili su piće s njezinim drugaricama, a nakon toga ostao je sam za stolom i ponovno razmišljao o Džejn. Priseća se kako su, dok su još bili komšije, igrali golf, kartali dame i držali se za ruke.
„Nikada čak nisi morao da brineš, sa Džejn, da liti je ruka oznojena ili nije. Znao si samo jedno: da si srećan. I zaista si bio.“
Iz Plavoga salona zaputio se u Ernijev bar. Ondje je susreo bratovu bivšu devojku. Rekao joj je kako je D. B. u Holivudu i bavi se pisanjem, iako Holden sumnja da se čak i prostituira.
Na putu do sobe u hotelu momak iz lifta nudi mu prostitutku i Holden, ni sam ne znajući zašto, pristaje da mu pošalje devojku u sobu. Kada je Sani došla, Holden joj daje novac i moli je da jednostavno ode.
Oseća se potištenim. Razmišlja o Eliju i razgovara s njim.
„Šta sam onda uradio – počeo sam da pričam, onako naglas, sa Elijem. Radim to ponekad, kad se osećam tako ubijeno. Stalno mu govorim da ode kući i uzme bicikl i sačeka me pred kućom Bobija Felona.“
Iako ga je često vodio sa sobom svugde, jednom ga nije poveo sa sobom i komšijom Bobijem jer je još dete. Eli mu to nije zamerio, ali svejedno mu je sada bilo neizmerno žao zbog toga.
Legao je u krevet razmišljajući o tome kako bi mu sada bilo lakše kada bi se pomolio, no on se nikada nije molio. Kako su mu roditelji bili različite vere, sva su im deca bila ateisti, pa tako i Holden. Smatrao je Isusa simpatičnim, ali nikako mu se nije sviđao njegov izbor apostola jer su ga oni, prema Holdenovom mišljenju, samo uvaljivali u neprilike.
Na vratima se pojavljuju Moris i Sani. Dolaze po dodatnih pet dolara. Holden govori Morisu da su u liftu dogovorili cenu od pet dolara, ali Moris ga upozorava da je dogovorena cena od 10 dolara. Dok Sani uzima dodatnih pet dolara iz njegovog novčanika, Moris ga udara u stomak.
Holden je ponovno legao u krevet i razmišlja o samoubistvu.
„Poprilično mi je trebalo da zaspim – nisam čak ni bio umoran – ali sam na kraju ipak zaspao. U stvari, došlo mi je bilo da se ubijem. Došlo mi je da skočim kroz prozor. Verovatno bih to i uradio da sam bio siguran kako će neko da me pokrije čim padnem na zemlju. Nisam želeo da gomila idiotskih kulova zija u mene onako krvavog.“
Ujutro je nazvao Seli Hejs s kojom se nekada zabavljao. Smatrao ju je inteligentnom, ali bila mu je beskrajno dosadna, budući da je mogla da neprestano priča. Predlaže joj da se nađu.
Holden razmišlja o roditeljima. Otac mu je pravnik i niko u porodici osim njega ne zna koliko je zapravo bogat. Žao mu je da će roditelji biti razočarani kada saznaju da je ponovno isključen iz škole, osobito majka.
„Od smrti moga brata Elija ona baš i nije naročito zdrava. Strašno je nervozna.“
Otišao je na doručak pre sastanka sa Seli. Na doručku je upoznao dve redovnice koje su došle u kao učiteljice u Njujork. Pomogao im je s koferima. U tom trenutku priseća se cimera Dika Sledžla a s kojim je delio sobu tokom školovanja u Elkton Hilsu. Dik je skrivao svoj jeftini kofer pod krevetom kako ne bi stajao na polici kraj Holdenovog skupog kofera.
„Šta sam napravio, konačno sam i ja svoje kofere gurnuo pod svoj krevet, umesto da ih ostavim na polici, tako da stari Sledžl ne dobije zbog njih neki prokleti kompleks manje vrednosti.“
Jedna od redovnica bila je učiteljica engleskog jezika, stoga se uputio s njom u raspravu o Romeu i Juliji. Videvši da redovnice prikupljaju dobrovoljni prilog, daje im deset dolara. Bilo mu je žao jer im nije mogao dati više.
„Prokleti novac! Uvek nekako ispadne da zbog njega na kraju ostaneš potišten kao sam vrag.“
Kupio je gramofonsku ploču za sestru Fibi s pesmom Mala Šerli Bins. Uputio se prema parku nadajući se da će onde sresti Fibi. Ona je običavala nedeljom voziti se parkom na koturaljkama. Na putu do parka odlučio je nazvati Džejn i pitati je je li se vratila kući za božićne praznike, ali javila se njezina majka, stoga je poklopio slušalicu.
„Ipak, trebalo je bar da je pitam da li je Džejn stigla kući. Ne bih umro. Ali nisam imao volje za to. Čovek stvarno treba da bude posebno raspoložen za takve stvari.“
Fibi se nije pojavila u parku. Dok je čekao Seli, kupio je karte za predstavu Poznajem svoju ljubav. Nije bio oduševljen time jer ne voli glumce, ali znao je da će se Seli obradovati.
„Pre svega, mrzim glumce. Nikada se ne ponašaju kao ljudi. Oni samo misle da se tako ponašaju. Neki od boljih glumaca uspevaju u tome, vrlo slabašno, ali to nije nimalo zabavno za gledanje.“
Seli je po običaju kasnila. Napokon je stigla, a Holden je bio oduševljen njezinim izgledom.
„Nije mi se čak ni sviđala toliko, pa ipak mi se iznenada učinilo da sam zaljubljen u nju i da bih se oženio njom. Stvarno sam lud, kunem se.“
Seli je nakon predstave predložila da odu na klizanje i usput popiju piće. Holden je održao monolog o tome kako mrzi školu jer mu škola ne pruža ništa; mrzi i život u njemu; mrzi automobile i ljude koji su ludi za njima. Seli ga umiruje i govori mu da ga ništa ne razume. Holden joj predlaže da pobegnu zajedno negde daleko. Jedan mu je momak dužan deset dolara pa će tražiti njegov automobil, ali Seli je odbila, govoreći da je to ludost.
„Ona stvarno nije bila neko s kim bi trebalo otići. Međutim, najstrašnije u svemu tome bilo je što sam ozbiljno mislio kad sam je pitao. To je ono najstrašnije.Stvarno sam lud, kunem se.“
Uvredio je Seli rekavši joj da ga je od njezine priče zabolela stražnjica, a ona je zaplakala. Uzalud se pokušavao ispričati i ponudio se da je otprati kući, ali ona je odbila i otišla.
Ponovno je svratio u telefonsku govornicu kako bi nazvao Džejn i pozvao je na ples, ali nije se javljala. Nazvao je starog prijatelja Karla Ljusa iz škole u Hutonu. Karl je pristao sastati se s njim.
Pre susreta s Karlom otišao je u kino, a kasnije ga je pričekao u baru. Nije voleo Karla, ali smatrao ga je inteligentnim i nadao se intelektualnom razgovoru s njim uz pokoju čašicu.
„Ti intelektualni tipovi ne vole intelektualan razgovor ukoliko oni ne vode čitavu stvar. Večito traže da ćutiš kad oni ćute i da odeš u svoju sobu kad oni odu u svoju sobu.“
Holden mu je ispričao svoj problem: ako ne voli devojku, izgubi svaku želju za njom i tako njegov seksualni život trpi. Karl mu savetuje da razgovara sa psihoanalitičarom. Karlu se žurilo pa Holden ostaje sam u baru. Napio se i potražio telefonsku govornicu kako bi nazvao Džejn. Predomislio se i nazvao Seli. Setio se njezinog pisma dok je još bio u Pensiju u kojemu mu je rekla da bi bilo lepo kada bi došao k njoj na Badnje veče da zajedno okite božićno drvo. Rekao joj je da će zaista da dođe kod nje na Badnje veče. Seli mu je rekla da mora ići spavati i spustila je slušalicu. Holden odlazi u garderobu po kaput i usput poziva na spoj devojku koja je onde radila, ali ona mu govori da mu može biti majka i da je najbolje da ide kući u krevet.
Iako je bila noć, uputio se na jezero u Central parku. Nadao se da će napokon saznati što se događa s patkama iz jezera zimi. Uvek ga je zanimalo gde se one nalaze tokom zime. Seo je na klupu i videvši ledene iglice na svojoj lovačkoj kapi, pomislio je da će dobiti upalu pluća i umreti. Tako je počeo da zamišlja svoj pogreb. Nadao se da će ga neko nakon smrti baciti u reku jer nije želeo da mu donose cveće na grob. Prestao je da ide na Elijev grob jer mu je bilo mučno stajati onde i znati da njegovo telo leži u grobu. Razmišlja kako bi se Fibi osećala da i on umre, stoga odluči otići u stan kako bi se pozdravio s njom za slučaj da umre.
Tiho se ušuljao u stan i ušao je u D. B.-evu sobu u kojoj je Fibi spavala otkako je D. B. otišao u Holivud. Sedeo je za stolom promatrajući njezine beležnice. Napokon se probudila i snažno ga zagrlila te mu rekla da ne mora da brine da će ga roditelji videti jer su otišli na nekakav prijem u Norvolu i neće stići kući pre ponoći. Fibi ga je napokon pitala zašto je ranije stigao kući. Fibi je i pre njegovog odgovora bila uverena kako su ga ponovo izbacili iz škole te je neprestano vikala da će ga tata ubiti. Holden se opravdavao govoreći kako više nije mogao biti ni trenutka među licemernim i podlim ljudima u toj školi. Fibi ga je upitala postoji li išta na svetu šta on voli.
„Ne voliš nijednu školu. Ne voliš milion stvari. Nevoliš.“
Dok je smišljao odgovor na njezino pitanje postoji li išta šta on voli, prisetio se razgovora s redovnicama i dečaka Džejmsa Kestla iz škole Elkton Hils koji je počinio samoubistvo. Džejms je nazvao Fila Stebila uobraženim, a kada je Fil to saznao, ušao je u njegovu sobu i prisilio ga da povuče šta je rekao. Džejms to nije hteo te je na kraju skočio kroz prozor.
Napokon je odvratio misli i rekao da voli Elija i razgovore s njom. Ne bi voleo da bude pravnik niti išta slično, već lovac u žitu. Hteo bi stajati na rubu provalije i loviti one koji se zalete prema provaliji.
Nazvao je profesora Antolinija iz Elkton Hilsa i on ga je pozvao k sebi. U momentu kada je Holden zapalio cigaretu u sobi roditelji su ušli u stan. Sakrio se u ormar, a Fibi je rekla majci da je ona zapalila cigaretu jer nije mogla spavati. Majka ju je začuđeno pogledala i poželela joj laku noć. Fibi mu je dala novac od božićnih poklona, a Holden je zaplakao. Ona ga je zagrlila, a Holden joj je poklonio svoju crvenu lovačku kapu i iskrao se iz stana.
Uputio se prema profesoru Antoliniju. Holdenu je on bio najdraži nastavnik jer se mogao našaliti s njim, a da pritom ne izgubi potrebno poštovanje. Kada je došao k njemu, profesor Antolini bio je već pripit. Razgovarali su o njegovom izbacivanju iz škole, a profesor Antolini pokušao je da mu ukaže na važnost njegovog akademskog obrazovanja. Diskutovali su o Holdenovom problemu s prilagodljivošću, što je Holdena umorilo, stoga su otišli na spavanje. Iznenada je u snu osetio ruku koja mu miluje glavu i shvatio je da je to profesor Antolini. To ga je preplašilo pa se obukao i pobegao. Rekao mu je da hitno mora otići na kolodvor jer su onde bili njegovi koferi u kojima je bilo nešto novca.
Odlučio je dočekati jutro na kolodvoru. Pronašao je časopis u kojem je pročitao da su ranice u ustima koje ne prolaze prvi znakovi raka. Pomislio je da ima rak jer je već dve nedelje imao nekakvu ranicu u ustima i opet je razmišljao o svojoj smrti.
Hodao je duž Pete avenije i počeli su da ga obuzimaju čudni osećaji. Osećao je da nikada neće stići na drugu stranu ulice, da će potonuti i da ga niko nikada neće videti. Zamišlja da razgovara s Elijem.
„Eli, ne daj da nestanem. Eli, ne daj da nestanem. Eli, nedaj da nestanem. Molim te, Eli.„
Seo je na neku klupu i tek se nakon sat vremena smirio. Odlučio je da se neće vratiti kući niti u školu. Poslao je pismo sestri Fibi da se sastanu pred Muzejom umetnosti. Hteo se pozdraviti s njom pre nego se auto-stopom uputi prema zapadu. Biće u nekom sunčanom kraju u kojem ga niko neće znati. Pretvaraće se da je gluvonem kako ni s kim ne bi morao da razgovara. Zaposliće se, pronaći gluvonemu devojku koju će oženiti i živeće u kolibi.
Fibi je ponela sa sobom kofer i rekla mu da želi ići s njim. Holden joj je rekao da mora ići sam. Fibi se naljutila i počela plakati, a kako ju Holden nije mogao umiriti, obećao joj je da ni on neće nikamo ići. Kako bi je oraspoložio, odveo ju je u Zoološki vrt, ali Fibi se odljutila tek kad joj je kupio kartu za vrtuljak. Vratio se kući i razbolio se te se sada nalazi na psihijatrijskom lečenju.
„Znam samo da mi nekako nedostaju svi o kojima sam pričao. Čak istari Stredleter i Ekli, na primer. Mislim da mi čak nedostaje i onaj prokleti Moris. Čudno je to. Nemojte nikad nikome ništa da pričate. Ako to uradite, odmah će početi da vam nedostaju, svi oni.“
Likovi: Holden Kolfild, Spenser, Ekli, Vord Stredleter, Džejn Galager, Ed Benki, Ernest Merou, gđa. Merou, Fejt Kevendiš, Fibi Džozefin Kolfild, Bernis Krebs, Horvic, Lilijan Simons, Sani Moris, Artur Čajlds, Seli Hejs, gospodin i gospođa Antolini…
Analiza likova
Holden Kolfild – šesnaestogodišnjak koji ima problema sa školom i društvom kojim je okružen. Promenio je četiri škole jer nikako nije mogao da se prilagodi. Kod gotovo svakog drugara pronalazio je mane koje su ga jako nervirale, ali svejedno se družio sa njima. Voleo je da kritizira i filozofira o ljudima koji su nesigurni, dosadni i lažni. Bio je kukavica koja je uvek samo pričala što bi napravila, bez da zapravo učini nešto konkretno. Od boli i razočarenja svetom štiti se cinizmom, ali kritike koje Holden daje ljudima oko sebe kritike su koje se odnose i na njega samoga, ali on to ne želi da prizna.
„Delom zbog toga što mi je rečnik veoma siromašan, a delom zbog toga što se ponekad ponašam kao da sam mlađi brat nego što jesam. Imao sam tada šesnaest, sad imam sedamnaest, ali ponekad se ponašam kao da imam svega trinaest godina. To je zaista ironija jer sam visok 189 centimetara, a u kosi imam dosta sedih vlasi. Imam, zaista. Cela jedna strana puna je milijuna sedih vlasi. Imam ih još od detinstva. I uz sve to, ponekad se ponašam kao da mi je samo dvanaest godina. Svi to kažu, a najviše moj otac. To je delom istina, priznajem, ali nije u celosti istina. Ljudi uvek misle da govore apsolutnu istinu. Meni je to potpuno svejedno, osim što mi ponekad ide na živce kada počnu da me upozoravaju neka se ponašam kako to dolikuje mom uzrastu. Ponekad se ponašam kao da sam mnogo stariji nego što jesam, doista, ali ljudi to nikad ne primećuju.“
Seli Hejs – Holden ju je dugo poznavao i jedno vreme su bili u vezi. Seli je u svom ponašanju i manirima razumnija i ozbiljnija od Holdena.
„Ona je išla na koledž Meri A. Vudraf i znao sam da je već kod kuće jer sam nekoliko sedmica ranije bio dobio ono pismo od nje. Nisam bio baš lud za njom, ali poznavao sam je već godinama. U svojoj gluposti nekada sam smatra da je sasvim inteligentna. Razlog zašto sam bio tog uverenja ležao je u činjenici što je znala prilično toga o pozorištu, predstavama, literaturi i o svim tim stvarima.“
Fibi – Holdenova desetogodišnja sestra i jedna od samo nekoliko ljudi koji su mu značili nešto u životu. Pružala mu je potporu i sreću. Fibi je bila pametna, uredna i mršava devojčica, odlična u plesu. Iako je bila puno mlađa od Holdena, bila je svesna toga da je odrastanje dio života i da se mora dogoditi, pa je u skladu s tim Holdenu pružala potporu za koju ni sam nije znao da je treba.
„Veoma je emocionalna. Hoću da kažem, za dete, prilično emocionalna. Ponekad je čak previše emocionalna.“
„Ona je veoma uredna, za dete. Hoću da kažem, ne ostavlja stvari da leže naokolo, kao neka deca. Nije nikakvo razmaženo derište.“
Eli – Holdenov mlađi brat koji je bio srdačan i najpametniji od svih Kolfilda. Umro je od leukemije.
„Sad je mrtav. Dobio je leukemiju i umro dok smo živeli gore, u državi Maine, 18. jula 1946. Siguran sam da bi vam se svideo. Bio je dve godine mlađi od mene, ali zato valjda pedeset puta inteligentniji. Bio je fantastično inteligentan.“
„Općenito se smatra da se riđokosi ljudi veoma lako raspale, ali Ali se nije nikada raspalio, a imao je izrazito riđu kosu.“
Vord Stredleter – osoba s kojom je Holden, na svoju žalost, delio sobu. Bio je popularan, zgodan i samozadovoljan, ali je u isto vreme bio lenj i umišljeni ženskaroš koji je zaljubljen u sebe. Oni koji ga nisu dobro poznavali mislili su da je savršen u svemu, ali on to nije bio.
„Razlog zbog kog se uvek glancao da izgleda tip-top bio je u tome što je bio ludo zaljubljen u samog sebe. Smatrao je sebe najlepšim momkom na zapadnoj polutki.“
Robert Ekli – tip osobe koja živcira sve oko sebe jer ne drži do higijene i ne sluša šta mu se kaže. Bio je Holdenov komšija i često je bez najave znao da uđe u Holdenovu sobu, ne primećujući Holdenove indirektne znakove da treba da ide.
„Bio je jedan od onih visokih mladića – imao je dobrih sto devedeset tri centimetra – s opuštenim ramenima i izjedenim zubima. Za celo vreme kako je stanovao u sobi pored naše nisam ga nikad video da pere zube. Uvek su mu bili žuti i strašni i čoveku je gotovo bilo muka kad ga vidi u blagovaonici s ustima punim pirea od krumpira, graška ili nečeg sličnog. Sem toga, imao je strahovito mnogo bubuljica, i to ne samo na čelu ili na bradi, poput većine ostalih dečaka, već po celom licu. I ne samo to, imao je užasan karakter. Bio je pun neke zlobe. Nisam bio naročito lud za njim, da vam kažem istinu.“
Beleška o piscu
Džerom Dejvid Selindžer (1919.-2010.) bio je američki književnik, romanopisac i pripovedač. Objavio je par pripovedaka između 1948. i 1959. Povukao se iz književnosti 1965., a proslavio se romanom „Lovac u žitu“ (njegov jedini roman) koji je pisao deset godina. Među tadašnjim američkim studentima, taj roman je dobio kultni status.
Rođen je u Njujorku gde je proveo veći deo detinjstva. Njegov je otac bio uspešni Jevrejin koji je radio na uvozu sira. Nakon što je završio osnovnu školu poslat je na dalje školovanje u Vojnu akademiju Veli Fordžu gde je proveo dve godine. Kada je izašao sa akademije počeo je da studira na Univerzitetu u Njujorku.
U II svetskom ratu bio je pravi heroj, a čak je učestvovao u invaziji na Normandiju Za to vreme čak je uspevao da se bavi pisanjem, a upoznao je i Ernesta Hemingveja.
Na početku svoje ljubavne avanture bio je zaljubljen u Unu O’Nil koja se kasnije udala za Čarlsa Čaplina. 1945. godine oženio se francuskom lekarkom Silvijom, ali su se rastali, pa se 1955. godine ponovno oženio sa Kler Daglas. I taj brak završava razvodom 1967. godine nakon čega se Selindžer povlači u svoj vlastiti svet. Umire 27. februara 2010. godine.
Autor: B.D.
Ostavite odgovor