Vojislav Ilić, sin pesnika Jovana Ilića, bio je jedan od ključnih pesnika srpske književnosti. Njegovo pesništvo raskinulo je sve veze sa dotadašnjim romantizmom, od kojeg Ilić ne samo da je raskinuo, nego se otvoreno protivio karakteristikama takvog pesništva. Kao suprotnost pesmama romantizma, Ilićeve pesme bile su elegične, melanholične, izražavale su osećanja one turobne strane života, a sve to u ličnoj, intimnoj ispovesti kojom je obilježio svoje refleksivne pesme.
Ilićeve pesme u nekim slučajevima izražavaju jasnu rodoljubivost, ali ne iz kolektivne, već lične perspektive. Ilić se u takvim pesmama tematski okreće prema prošlosti svog naroda, ali ne toliko iz čežnje za istorijskom slavom, koliko je to za njega jedino bekstvo iz sumorne, jadne sadašnjosti kojoj inače ne može da pobegne.
Iako je Ilić zagovarao ideje realizma, kao suprotnosti romantizmu, njegova poezija bila je nešto drugačija. Svojim pesmama Ilić je nastojao da se zalaže za književnost koja će imati uticaja na društvenu i političku borbu, tj. za književnost koja utiče na društvo; ali u praksi, njegova poezija tiče se same sebe i pesnika kao umetnika, a ne na kolektiv. Takva poezija kasnije će imati uticaja na ostvarenje ideja modernizma.
Karakteristike poezije realizma ipak su se ostvarile u nekim segmentima Ilićeve poezije. Njezine glavne karakteristike su narativnost i opisni sadržaji. Upravo je to glavni segment kojim se udaljava od klasične i predromantičarske poezije koja je vladala srpskim pesništvom prvom polovinom 19. veka. U njegovim najpoznatijim pesmama zastupljeni su opisi sela i seoskog života, slika iz prirode opisanih u stilu realističkih pejzaža i slično. S druge strane, kao tematsku suprotnost takvih pesama, pesnik piše i o prošlosti, o nekim istorijskim vremenima koja su opisana uz motive prolaznosti, smrti, razaranja i propadanja. Osim istorijskih motiva sopstvene zemlje, u Ilićevim pesmama pronalazimo i motive iz legendi i drugih, dalekih naroda, primerice, persijskih, arapskih, indijskih, rimskih i helenskih. U nekim njegovim najpoznatijim pesmama susrećemo motive Ovidija, Troje, Narcia i Niova. I ove su pesme nostalgične i elegične, kao da svedoče o idealnim vremenima koja više ne postoje, a pesnik želi da ih ponovo zazove.
Ilić je u svojoj poeziji mnogo pažnje pridavao konstrukciji stiha, jer nije hteo da mu pesme nalikuju na romantičarske, koje su često bile slobodnog stiha, bez pridodavanja pažnje estetici strofe. Zato je Ilić najčešće pisao šesnaestercima, koji su bili slični klasičnom heksametarskom stihu iz kojeg su i proizašli. Pesme su mu stoga bile ritmički uravnotežene, ali i spore, ujednačene, bez ekspresivnosti i velike promene u dinamici. To je samo dodatno naglašavalo ozbiljnost i objektivnost njegovih stihova, bez preteranih, prenaglašenih emocija. Sve je to bilo veoma u skladu s Evropskom poezijom, koju je Ilić svojim pesmama i približio srpskoj književnosti.
Jutro na Hisaru kod Leskovca – analiza pesme
„Jutro na Hisaru kod Leskovca“ pesma je Vojislava Ilića, koja u realističnom tonu prikazuje slike jednog običnog jutra u gradu Hisaru, te na obližnjoj dolini. Prizor iz grada sledi prizor iz prirode, koji ga istovremeno nadopunjuje i stvara mu kontrast. Iako je pesma veoma narativna, te vrlo objektivno prikazuje motive i pesničke slike koji predočavaju svakodnevne prizore opevane okoline, u pesmi se jasno očituje celi niz subtekstualnih elemenata. U njoj jasno raspoznajemo pojedina raspoloženja, karakterističnu atmosferu, predmetnosti i pojave. Imamo jasno pikazane likove, čak i tragove njihove karakterizacije, imamo deliće radnje koju dodatno realizuje pripovedni ton pesme. Pesma takođe sadržava i jasna lirska značenja koja se očituju u načinu konstrukcije lirskih slika i atmosfere koja se pritom stvara.
Motivna, a time i tematska kompozicija u pesmi jasno je konstruisana. Prva dva stiha opisuju prirodu, sledećih pet Turčina i užar, osmi stih opisuje ambijent, a poslednja tri motiv jelena. Iako je pesma kratka i ima samo dve strofe, u njima je ipak postignuto mnogo toga. Tema pesma definisana je već u samom naslovu, pa još i pre čitanja znamo na što će da se odnosi ideja ove pesme. Znamo u kom kontekstu moramo da je čitamo, što uvelike olakšava njeno razumevanje i analizu.
Pesma započinje prikazom polja sa kojih se diže jutarnja magla. Motivi „magle“ i „jutra“ ostvaruju onaj smiraj atmosfere u samu zoru, dok je priroda još uvek uspavana. Takođe, primećujemu neku melanholiju, turobnost, a ne svežinu kao što obično očekujemo od motiva jutra. Motiv „magle“ uz motiv vetra u drugom stihu, zajedno odaju dojam spoljne hladnoće, pa se buđenje više čini kao neka pokora, nego užitak. U drugoj strofi javlja se motiv grada „U gradu život se budi“. U prva dva stiha primećujemo da opisi uopšte nemaju nikakvih estetskih niti simboličnih stilskih figura. Sve je predstavljeno objektivno, onakvo kakvo jest, bez dodatnog esteticiranja. Estetiku dobivamo isključivo iz same slike, koliko ona sama po sebi jest estetična. Nakon prva dva, možemo da kažemo „uvodna“ stiha, počinje prikaz radnje, koji je takođe u duhu realizma. Slika prikazuje ubogog užara kako „iznosi mangale svoje“. Ta slika nastavlja se na motivu Turčina:
„A tamo sumorni Turčin ozbiljno noževe nudi,
Ili zamišljen puši“
I ovde primećujemo nedostatak bilo kakvih ozbiljnih stilskih figura, osim jednostavnih, nepretencioznih epiteta koji opisuju glavne motive, tako ih definišu i stavljaju u ulogu stvaranja atmosfere i isticanja ideje celokupne pesme. Ideja se posebno realizuje u sledeća dva stiha, koja su i poslednja ove prve strofe. Oni prikazuju duševno stanje Turčina, koji predstavlja onu realističku ideju prikaza surove stvarnosti:
„Na muškom njegovom licu mračna se zamrzla zbilja
A bol u krepkoj duši.“
Turčin ovde istovremeno predstavlja kolektiv, stanje jednog naroda u gradu, kojem se svakodnevna briga očituje na licu, ali i prikazuje lično duševno stanje pesnika. Njegov pogled na društvenu situaciju koju subjektivno iznosi kao svoju intimu.
Druga strofa iz prikaza grada prelazi na prikaz doline. Počinje usklikom „Čuj!“. Njime se pesnik izravno obraća čitaocu, ali i naglašava uvođenje auditivne pesničke slike. Uvodi motiv nedjeljenog zvona koji „zatutnji“. Ovaj glagol prikazuje mutan, daleki, gotovo sumorni odjek zvona, koji je u kontrastu sa uobičajenim opisom zvonjave, koja je najčešće britka, odjekujuća, zvonka, gotovo pa budnički radosna. Ipak, ovo zvono tutnji, kao da je daleko, zaspalo, jedva živo. Ovde vidimo i motiv doline, ali u rano jutro ona nije sveža, zelena i mirisna, veće opisana epitetom „tamna“, što je opet u kontrastu s očekivanim opisom doline u zoru.
Sledeći motiv je motiv jelena, koji će biti glavni do kraja pesme. On se nadovezuje na sliku tutnjave zvona „Jelen se u gori prenu i žurno podiže glavu“. Motivom zvona povezane su slike grada i okolne prirode, koje su se ovako stopile u jedno i prikazale odlučnu moć naratizacije pesnika, koji ne prekida tok prikaza slika, već ih stapa u jednu tematsko-idejnu celinu. Jelen je reagisao na zvuk zvona, a onda okrenuo glavu „na zračno purpurni istok“. Ovo je jedna lepa vizualna slika u kojoj po prvi puta u pesmi primećujemo boju, budući da je do sada sve bilo sivo, maglovito i tamno. Jelen „žurno u skoku naže i ode u maglu plavu“. Nakon purpurnog istoka, opet imamo boju, u slici plave magle. Ove boje estetski su doprinjele vizualizaciji pesme, ali i uzdigle je iz elegične melanholije.
Pesma ima samo dve strofe. U njima prevladavaju dugački sihovi, uglavnom petnaesterci i šesnaesterci, iako u prvoj strofi primećujemo i dva kraća stiha, sedmerca. Oni su kao prekid u pesmi, koji pridonosi promeni njene ustaljene dinamike. Nakon prve strofe, druga je mnogo stabilnija. Stihovi su u njoj jednake duljine, pa su oni ritmički ujednačeni i ustaljeni. U pesmi primećujemo rimu, ali ona je nestalna i isprekidana.
Beleške o autoru
Vojislav Ilić značajan je pesnik srpske književnosti, jedan od začetnika realizma u srpskoj poeziji koji je spremno raskrstio s dotadašnjim romantizmom. Vojislav Ilić sin je pesnika Jovana Ilića, rođen 1862. godine u Beogradu. Još od detinjstva bio je jako bolešljiv. Nije volio školu niti je mario za učenje, pa je već u trećem razredu gimnazije napustio školovanje i to zbog slabog uspeha u školi. Ipak, već je tada počeo da se zanima za književnost i politiku, pa je sam odlučio da odlazi na predavanja u Velikoj školi. Počeo je i da aktivno učestvuje u politici, kao i ostala studentska omladina, iako on nije zvanično bio student, niti je polagao ispite. Ipak, na taj način je sticao kakvo-takvo obrazovanje.
Budući da mu je otac bio važan pesnik i književnik, njihov dom bio je okupljalište mnogih književnika i važnih ljudi iz kulturno-umetničkog društva. To je takođe bio važan dio obrazovanja Vojislava Ilića. Na takvim druženjima upoznao je Đuru Jakšića, te ženio jednu od njegovih kćerki.
1885. godine Ilić je dobrovoljno otišao u rat. Nakon toga radio je razne poslove, menjao nameštenja i zato često živeo u oskudici. Radio je kao korektor u Državnoj Štampariji, bio je učitelj u školi, pisar u ministarstvu i vicekonzul u Prištini. Uz to, živeo je i boemskim životom, pa je mnogo vremena provodio u kafanama, što bitno uticalo na njegovo krhko zdravlje. Njegova politička ubeđenja dovela su ga do progonstva, što je do kraja shrvalo njegovo zdravlje, zbog čega je veoma mlad i umro.
Zbog rane smrti, Ilić nije imao dugi stvaralački vek. U samo petnaest godina pisanja, uspeo je da objavi tri zbirke pesama. Mnoge pesme nisu mu ni završile u zbirkama, već su bile objavljivane u raznim časopisima ili zaostale u neobjavljenim rukopisima. Pokušavao je da piše i prozu, ali u tom izričaju nikada nije bilo toliko uspešan koliko u poeziji. Od proze mu je ostalo zapamćeno tek nekoliko dela, među kojima je rasprava po pitanju Šekspira i Bakona, jedan veliki politički govor i nekoliko književnih članaka.
Pesničke zbirke objavljene s mu 1887., 1889. i 1892. godine, a neke najpoznatije pesme su mu „Himna vekova“, „Bahus i Kupidon“, „Sivo, sumorno nebo“, „Jutro na Hisaru kod Leskovca“, „Kleon i njegov učenik“, „Na Vardaru“ i druge.
Vojislav Ilić umro je u Beogradu 1894. godine u 33. godini života.
Autor: V.B.
Ostavite odgovor