Jutra plavog sljeza obrađena pisca Branka Ćopića. Lektira sadrži detaljan prepričani sadržaj, analizu dela, književne elemente, analizu likova i beleške o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudelovanje u nastavi.
Analiza dela
U delu „Jutra plavog sljeza“ pisac opisuje svoje detinjstvo i ljude koji su ga obeležili. Kao lik, uz glavni lik dečaka Branka, ističe se deda Rade, Brankov uzor. Knjiga „Bašta sljezove boje„, iz koje dolazi ovo djelo, ima 54 poglavlja.
Delo je posvećeno Ziji Dizdareviću, Brankovom dobrom prijatelju iz detinjstva, koji je nastradao u logoru Jasenovac. Poučen ratnim sukobima, Ćopić se u zrelom dobu svog književnog stvaralaštva povlači u najsigurniji kutak svoje duše i pronalazi utehu u uspomenama iz detinjstva, što saznajemo iz uvoda „Pismo Ziji“, veoma bitnom delu knjige.
Ćopić je jedan od retkih koji su uspeli sačuvati ljubav prema ljudima i ispoljiti pozitivan, zdrav humor kroz karakterne crte likova, u dijalozima. Po svom poreklu, tematskom opredeljenju, krajiškom seoskom svetu, antropološko-mentalitetskim svojstvima likova, opisu pejzaža i topografije, zaključujemo da je Ćopić krajiški pisac.
Iako sastavljena od mnogobrojnih priča, ispunjenih različitim ličnostima, zbirka predstavlja celinu. Neke od najistaknutijih priča su: „Pohod na Mjesec“, „Dečak s tavana“, „Storuki seljak“, „Braća“, „Plavi lončići“, „Potopljeno djetinjstvo“, „Zatočnik“ i druge.
Poglavlje „Potopljeno djetinjstvo“ naročito izražava piščevu tugu i nostalgiju za radosnim i bezbrižnim vremenima, dok zagledan u odsjaj veštačkog jezera zaključuje da je možda i dobro što njegovog sela više nema – tako će sve uspomene ostati nepromenjene, u večnom sjaju njegove dečačke razigranosti.
Moglo bi se reći da ovo delo, kao i mnoga druga, otkrivaju Brankovu biografiju, pošto je svako poglavlje inspirisano istinitim događajima. Ovo delo donelo mu je Njegoševu književnu nagradu, a pisca okarakterisalo kao „najboljeg, najvećeg lirskog pesnika koga je srpska književnost ikad imala“.
Književni elementi
Vrsta dela: pripovetke
Vreme radnje: pred Drugi svetski rad i za vreme rata
Mesto radnje: Krajna
Tema dela: detinjstvo i mladenaštvo pisca
Ideja dela: prikaz lepog detinjstva i besmisla rata
Prepričano delo
Pismo Ziji
Uvodna reč je posvećena Ziji Dizdareviću, piscu koji je ubijen u logoru Jasenovac 1942. Branko govori kako zna da pismo neće stići svom adresantu. Zija je uspeo naslutiti tu „apokaliptičnu neman s kosom smrti“, koju je Branko sticajem okolnosti izbegao. Ali u kasnim noćima njega osvaja ista crna slutnja. Želi da, pre no što ga odvedu „crni konji i konjanici koji se množe po ovom tesnom svetu“, napiše zlatnu bajku o ljudima.
Bašta sljezove boje
Prvo poglavlje pisac započinje opisom svoga dede Radeta. Muškarci vide manji spektar boja od žena, ali deda Rade je bio pravi izuzetak. Razlikovao je samo četiri osnovne boje, a ostale je opisivao kao „nešto onako – i jest’ i nije“. S obzirom na činjenicu da je većina predmeta i živih bića obojena „I jest’ i nije“ bojama, deda Rade je često upadao u sukobe.
Svakog proleća u njihovoj baštici bi, skoro pa preko noći, iza njihove pocrnele i kopljaste ograde, procvetao crni slez. Mirnih i sunčanih jutara bi delovao naročito umiljato, na šta bi ga i deda Rade primećivao. Jedne godine bi dedi cvet izgledao modro, a druge crven i tada je svima morao tako izgledati. Često se znao prepirati s njihovim rođakom, Savom Damjanovićem. U ovom poglavlju dijalog se odvijao tako da je deda smatrao lisicu crvenom, a Savin nos žutim, dok je Sava tvrdio da je lisica žuta, a njegov nos ružičast.
U prvom razredu osnovne škole, zbog deda Radetovog uticaja u pogledu boja, Branko je zapao u nepriliku kada je učiteljici odgovorio da je vuk zelen. Izgrdila ga je, a dedu ironično nazvala mudrim. Branko se uplakan vratio kući i požalio dedi, što je uzrokovalo da sutradan, u školskom dvorištu, pred svom decom, deda izgrdi učiteljicu, koja se i rasplakala. Toga dana nastava je otkazana, a već sutrašnjeg deda Radeta odvode u sresku „buvaru“ gde je proveo nedelju dana.
Sledećeg bujnog proleća, slez je rodio kao nikada do tad, ali deda Rade zbog starosti nije ga primećivao, kao ni drugo cveće.
Čudesna sprava
Deda Rade se plašio raznih životinja (kao što su zmije, daždevnjaci, ribe), sprava i mašina, naročito puške, koju nije dozvovoljavao da se unese u kuću. Jedino je sat posmatrao sa strahopoštovanjem, kao živu i mudru stvar. Nije ga voleo uzimati u ruke da ga ne uprlja i smatrao je da gledanje u sat nije posao za žene, već se za to „rađa“. Pošto se često prepirao sa Savom, jedne prilike mu reče da je sat deset puta mudriji nego on, jer kad god ga otvoriš on „cak, cak“, a Sava ne zna „ni na koliko je mesta šupalj“. U njihovoj kući niko nije znao gledati u sat, sem strica Nidže, koji je kada se vratio sa Solunskog fronta, poznavao nešto oko male kazaljke.
Sat je u kuću došao ovako: na Miholjdan, krsnu slavu koju su slavili, došao je deda Radetov pobratim Petrak, samardžija koji je većinu zarade trošio na piće. Ostao je nekoliko dana, napio se, ispregledao dedine samare i za rastanak na čuvanje ostavio džepni sat koji je zaradio, do dogodine.
Jednog dana, Branka su u školi naučili da gleda na sat. Pokušao je izmoliti od dede da izvadi iz sanduka Petrakov sat i pokaže mu, što je Rade odlučno odbio.
Sledećeg Miholjdana, nakon što se Petrak nije pojavio na slavi, deda se za njega raspitivao na stočnoj pijaci, crkvenom saboru i varoši te saznao da je verovatno otišao preko Une u Kaure da popravlja samare. Par dana kasnije, kada se Branko vratio iz škole, deda Rade ga pozva u sobu i zamoli da navije sat, jer ukoliko radi, verovaće da je Petrak živ. Pošto je navijanje bilo uspešno, deda Rade je svoju celodnevnu radost iskazao odvevši Branka uveče u mlin, gde su dugo sedeli, gledali u Mesec i uživali.
Ti si konj
U Brankovoj kući svako ima svoje goste, a gosti su najviše navraćali stricu Nidži. Bili su to srpski dobrovoljci, američki rudari i neki glagoljivci koji su ganjali politiku. Mami su dolazile kume, prije i ujne s poklonima, dedi Radetu austrijski „feljbaba“ Vuk Rašeta, rođak Sava i dosta nekih kosmatih starčina s kožnim torbama. Oni su bili Branku omiljeni.
Najređi gost, Petrak, dolazio je dan pred Miholjdan, zbog čega je bio i najradosnije dočekivan. Prvo se raspitivao za konje, zatim za decu (osim Branka, bilo ih je još dvoje u porodici), a žene je smatrao kao dosadne, uvek prisutne mačke, pa ih je uvek izostavljao.
Dok su se poslednji Miholjdanski gosti razilazili, Petrak se motao oko razvaljenog samara, zapitkivao deda Radeta o konju Vrancu, premeravao konja i počeo praviti nov samar. Počelo je neobično koškanje među njima, a Branko se približio da čuje. Petrak reče kako je konj bolji od deteta, da samo veoma dobar čovek može ličiti na konja i da u Podovima kraj Une ima jedan Dorat, koji je pljunuti Rade Čolić. Zaneseno govoreći i hvaleći konja nije ni primetio deda Radetovo pogrešno shvatanje priče i ljutnju. U daljoj prepirci, Petrak uverava Radeta kako konji umeju biti bolji od ljudi. Saznajemo da se on okrenuo poslu samardžije jer mu je najbolji drug oteo ženu, na šta deda Radetu bljesnu suza u oku te posla Branka po nož u sobu.
Dok se Branko vratio,razgovor je bio završen.
Pohod na Mjesec
U petoj godini svog života, Branko je osećao kako ga svet guši i steže, jer su zabrane za njega stizale sa svih strana. Izuzetak je predstavljala Petrakova poseta, za čije se vreme Branko pentrao po drveću, švrljao oko potoka, zavirivao na tavan i išao sam kroz kukuruze i do mlina. Bio je očaran Mesecom koji ga je pratio na spavanje i noću budio, a on bi često o njemu razmišljao, pa čak i kretao da ga dohvati, u čemu bi ga deda zaustavljao.
Jednom se kod njih pekla rakija, te su zbog posla ostali budni do kasno u noć. Stric Nidža se napio i zaspao, a deda Rade i Petrak su pomenuli Mesec, što je podstaklo Branka da pita može li se Mesec dohvatiti grabljama. Petrak je na to setno počeo pričati o svom detinjstvu. Poslao je Branka po grablje,nakon čega su se zaputili uz breg, dok ih je Rade čuvajući kazan, zabezeknuto gledao.
Kada se popeše uz poslednju uzbrdicu, Mesec zamače iza drveća, iznad susedne brdske kose, ostavljajući dečaka tužnog i razočaranog. Petrak ga uteši rečima da u čitavoj dolini nema dečaka od koga je Mesec tako brzo pobegao. U povratku Branko je prepoznao sukob u sebi, predstavljen kroz hladnog, nevezanog čoveka koji upravo stoji pored njega i onog dole, toplog i dragog koji će tugovati ukoliko se ne vrati sa „puta“. Vrativši se, zaspao je pored kazana.
Sutradan je saznao da je celu noć buncao i budio brata, a deda je zbog toga grdio Petraka. Niko nije pominjao sinoćni događaj, samo je stic Nidža (koji ništa nije znao) grdio, jer je nagazio na grablje koje je neko ostavio kraj kazana, gde im nije mesto.
Mlin potočar
U svakom selu, pa i u njihovom, postojale su legende o strašnim utvarama, smrti, gubljenju duše, a koje su se vezivale za groblja i druga udaljena, pusta mesta. Radnja ti priča odvijala se noću, a prestajala bi oglašavanjem prvog petla. Izuzetak su bili seoski mlinovi potočari, čija je buka i stalna aktivnost odstranjivala strah od natprirodnog i za razliku od jaruga i groblja, koja su danju bila uvredljivo obična, mlinovi su upravo tada pokazivali svoju živahnost. Okruženi šumarcima, bujnom vegetacijom i puteljcima koji su vodili do kuća seljana (pošto je svakome bilo potrebno brašno), navodili su na sablažnjive misli i radnje, koje su mlinari i poneki čoban, zapisivali i crtali na brvnima mlina, dokle god im je ruka dosezala.
Vrativši se iz prvog svetskog rata, nakon što su im sve veze popucale, poštetljive muškarce njihovog kraja nazivali su „mlinarima“. Deda Radeta nisu interesovale takve priče koje su do njegovog uha poslednje dolazile pa je uspeo sačuvati vrstu svetovno-utešnog osećaja prema mlinu, čija je buka gutala njegove teške uzdahe i patnju posle smrti Radetove babe Milice. Često je vodio Branka u mlin, a pri povratku bi izgovarao pozdrav kao onaj kad bi se vraćao sa crkvenog sabora.
Njegova iluzija je srušena jednog dana kada je pričao sa „bratom Vukom“, žandarmerijskim „feljbabom“ koji je radio za „Švabe“, o njihovom novom mlinaru Velikom Jovi, za kog se pričalo po selu da „mlinariše“ s nekom Mikačom. Te noći, deda Rade, saznavši većinu ružnih priča koje prate mlin, odlazi razočaran na spavanje. Dok ga sa zida njegovog sobička posmatra slikarev crtež mlina, bosonog se u krevet uvukao Branko, dedino omiljeno unuče, kako bi ga utešio i kao što je često radio ogrejao mu leđa.
Konjska ikona
Jednog dana u selo je došao bradati slikar, koji je dugo vremena nakon toga seljanima slikao ikone svetaca, najviše Svetog Nikole, Svetog Đorđa, Arhangela Mihaila, Djeve sa Mladencem i Svete Petke. Često je odstupao od crkvenih slikarskih kanona, a najteže mu je bilo predstaviti Svetog Đorđa na konju, dok ubija aždaju.
Jedne godine o Miholjdanu su se kod deda Radeta na tri dana okupili slikar Bradonja, Petar samardžija i rođak Sava. Trećeg dana u podne, otrežnjeni slikar seo je ispred pojate na korito i skicirao kobilu Mimu. Deda Rade se veoma začudio saznanju da čovek koji radi tako svetu rabotu kao što je slikanje ikona, sada istom rukom slika njegovu nedostojnu kobilu. Od toga dana često ju je deda ni zbog čega kinjio i posmatrao drugačije. Kada je samardžija Petrak uzeo sliku, deda Rade mu je poručio da negde drugde potraži sebi konak, umesto u njegovoj kući.
Rade s Brdara
Svakog proleća u bogate seoske kuće dolazio bi nov najmenik i donosio prijatne ili neprijatne promene. U Brankovoj kući su o izboru najmenika odlučivaji stric Nidžo i deda Rade, koji je držao presudnu reč. Poslednji najmenik kog je deda Rade unajmio protiv volje strica Nidže bio je Rade s Brdara.
Prvi put kada je stigao, bežeći od pljuska, teatralno je upao u kuću, što je deda Rade protumačio da ga sam Bog šalje. Iako ga stric Nidžo nije voleo, Rade s Brdara se s vremenom zbližio s dedom i često zalazio u njegovu sobu. Jedne večeri posle zajedničke molitve, deda Rade je saznao da najmenik ne zna ništa o veri, pa čak ni prekrstiti se. Do sledećeg Đurđevdana naučio ga je Očenaš i molitvu Bogorodice Djevo, dao mu platu i oprostio se sa njim, izpoljubivši se.
Sledeće nedelje ujutru, u dedinom drvenom sanduku je nedostajala britva, kaiš za oštrenje, brus, trouglasta turpija i voštana sveća koju je Rade napravio sebi za ukop. Stric Nidža se doseti da je to Rade najmenik ukrao, a deda osta tužan i razočaran, naročito zbog voštane sveće.
Marijana
Strica Nidžu bi u proleće obuzeo veliki nemir i nostalgija za starom ljubavlju Marijanom, koju niko nije ni poznavao. Zbog toga je bio tužan, patio od nesanice i konačno, često predveče, pevao pesmu o Marijani, zbog čega bi strina krišom plakala. Najviše se stidela i skrivala to od deda Radeta koji je to ipak prvi i primetio. Smatrao je to velikom sramotom za njihovu čestitu kuću i posavetovao se sa bratom Savom koji se tri-četiri puta ženio, ali ni to nije bilo od pomoći.
Tih dana, svratili su bradati slikar i prosjak invalid s drvenom nogom Stanko Veselica, koji je od prošle jeseni kivan na strica Nidžu jer mu je u pijanci kod rakijskog kotla izgorela drvena noga, pa pukla bruka u Grmeču. Deda Rade im se požalio, ali rešenja nije bilo sve do sledeće večeri, kada im se oždrebila kobila. U dvorištu, na drvljaku, deda je s porodicom odlučivao o imenu ždrebeta, kada se Veselica dosetio imena Marijana. Od tada, Marijana je izrasla u prelepu kobilu, a stric Nidžo bi još ponekad zaustio pesmu, ali bi se na vreme zaustavljao.
Sveti Rade lopovski
Stric Nidžo nije voleo kada bi im razne skitnice i potukači dolazili u goste, zbog čega je često bio nervozan, grdio mačke i bežao u njivu da radi. Najviše su svraćali dok je on bio u zatvoru zbog politike ili u Banatu zbog posla.
Jednom su se, zbog kukuruznog branja, u njihovoj kući zadesili slikar Bradonja, samardžija Petrak, brat Sava i neki drugi potukači. Poslali su Branka da kupi rakiju, zbog čega je dobio povlasticu da sedi celo veče sa njima. Kako je vreme odmicalo, a družina bivala sve pijanija i glasnija, slikar Bradonja se povlačio u sebe i u jednom trenutku uzeo blok da crta. Po završetku,b acio je blok na nisku sofru pred sobom, objavio crtež svetitelja i otišao u potok da posmatra ribice, ostavivši ih sve u čudu da odgonetnu ko je predstavljen na crtežu.
Pošto su dugo nagađali, Branko pogodi da je to „đed Rade“, koji se, videvši sebe na slici, postide, priseti svoje starosti i uplaši smrti. Brat Sava, posle uverenja da je na crtežu Rade, ustade, skrušeno poljubi deda u ruku, zamoli ga za zaštitu od žandara, opravda pred Bogom, nakon čega ode. To je uzrokovalo sprdnju prisutnih. Deda Rade je doneo rakiju iz sanduka koja je bila namenjena njemu za pokoj duše i ispovedio prijateljima da je mnogo puta poželeo otići i biti nemiran kao stric Nidžo.
Mučenik Sava
Dva dana od ovog događaja Sava je došao dedi Radetu koji je bio u mlinu i zatekao samardžiju Petraka i Bradonju slikara kome je tražio crtež. Zamotanog u novine, tajno ga je odnio kući i iste večeri se „pomolio“.
Posle još dva dana, iz kuće komšije „Amerikanca“, Laze Ugarčine, Sava je ukrao sliku predsednika Sjedinjenih Američkih Država – Vilsona. Tih dana žandari su po selu tražili Bradonju slikara, zbog neobične rabote slikanja svetaca van crkvenih slikarskih kanona, te su čuli i za krađu. Ispitavši Lazu da li se u kući Radeta Ćopića okupljaju mogući novoverci koji neće da služe vojsku, uputiše se s njim kao svedokom k Savinoj kući. U sobi pronađoše uramljenu sliku svetog Rada Lopovskog u srebrnom, ukradenom Lazinom ramu, a Vilsona i kralja Aleksandra u potkrovlju svinjca.
Nakon mesec dana,pošto je odslužio kaznu u čuvenoj bihaćkoj „Kuli“, gde su ga tukli i ispitivali, otišao je dedi Radetu i ispričao mu kako je uprkos napastvovanju ostao veran toj svojoj „veri“, što im je izmamilo suze.
Dane Drmogaća: Prvi deo
Deda Rade je kao dobro i poslušno dete živeo na području Vojne krajine. Njegovo društvo su sačinjavali brojna lička spadala i lopovi, među kojima je imao najboljeg druga Daneta. Ljudi su nemačku reč „kamerad“ preimenovali u „kamarat“ i njome oslovljavali dobrog prijatelja. Rade i Dane su postali kamarati nakon što su u plitkoj vrtači pored kuće jedan drugog obrijali krnjatkom stare kose. Njihovo prijateljstvo je posebno obeležla mršava devojka iz Drenove uvale, Draginja Keča, koja ne bi našla zagledača i prosca da nije pomagala hajducima. Često su zajedno su posećivali Draginju jer im se sviđala, ali tu se priča završila pošto se Radetova porodica odselila u Bosnu.
Dane Drmogaća: Drugi deo
Jednog jesenjeg popodneva, pod Radetove stare dane, pojavio se pred kućom rumen, prosed Dane Drmogaća, u prsluku od plave čohe. Deda Rade ga nije odmah ni prepoznao. Odseo je u njihovjoj kući neko vreme, a pošto je bio nezgodne i plahe naravi, zamerao se mnogim ljudima: isterao je iz dvorišta seoskog poljaka, koji saznavši nadimak Drmogaća, proširi glas selom; zapeo se za popa, ispsovao se sa knezom, digao toljagu na lugara, napao pred školom učitelja i žandarmerijskoj patroli bacio puške u bunar, zbog čega se morao sakriti u pojatu i kasnije pobeći.
Branko je stekao slavu među drugovima jer je često išao sa njim i svedočio tim sukobima. Zbog toga su ga žandari jedan dan ispitali. Tu noć i naredna dva-tri dana, odležao je bled i zamukao. Jednog jutra je zdrav i veseo skočio iz kreveta, „pratio vetar“, našao Drmogaćevo privremeno sklonište i kasnije maštao kako zajedno idu u nove pustolovine.
Slijepi konj
Svaka gazdinska kuća njihovog kraja određeno bi vreme bila poznata po nečemu. Tako je i Ćopića kuća bila poznata po pitomom, slepom konju, na kom bi deca po pašnjaku učila jahati. Oslepio je tako što su poslednje godine prvog svetskog rata starog Dorata odveli u vojnu komoru, po čemu se znalo da je vojska slaba. Iste zime, komordžija Zekan vrati Ćopićima konja – ali slepog. Deda Rade je odlučio da ostavi konja na životu, čemu su se ukućani protivili.
Svake nedelje stavljao je na Dorata vreće žita i korak pred korak, deda i konj išli bi u mlin. Jedne Ivanjdanske večeri, Dorat je nestao sa pašnjaka. Deda Rade, misleći da su ga deca odvela u komšiluk, sedeo je mirno sve do ponoći. Zorom ga je počeo tražiti, a pošto ga ne nađe, oko podne se vrati kući, počne kašljati i pade u krevet. Što zbog bolesti, što zbog Dorata, dedi nije bivalo bolje. I te zime, kada se Branko vratio iz škole, zatekao je mnoštvo ljudi i ugašenog dedu kako svečano leži nasred sobe. Izgledao je kao da još uvek napeto osluškuje nešto, a samo je Branko znao šta.
Svak svoju pjesmu
U krajevima oko ličko-bosanske granice u pazarnim danima odavno je običaj da svakog lopova i prestupnika proteraju uz što šaljiviju objavu. Komandir Munižbaba sa dva pomoćnika, u žandarmerijskoj stanici ispred kojih je bokal rakije, pokušavali su smisliti pesmu za Petra Došena koji je ukrao čitavu devojačku spremu. Planirali su ga obući u žensku odeću i tako proterati kroz varoš. Komponovanje je išlo loše, pa su zbog manjka inspiracije pozvali već uhapšenog Đuru Pajića, koji je u predizbornoj gužvi spevao pesmu protiv vladine partije. Đuro nije bio od pomoći, već ih je pokušao prevariti još jednom pesmom protiv vlasti.
Analiza likova
Likovi: Baja(Branko-glavni lik i pisac), deda Rade, stric Nidžo, samardžija Petrak, slikar bradonja, rođak Sava
Baja – razigran, veoma maštovit, veseo dečak. Bio je jako pametan, iako je bio fizički slabašan. Baja je bio zaljubljen u prirodu, a pohotovo u kraj u kom živi. Osim toga, jako je voleo bezbrižno sanjarenje. Volio je da sluša priče odraslih, naročito deda Radeta, s kim je imao najprisniji odnos. Otac mu je umro kada je imao samo četiri godine, pa zamenu za njega pronalazi u svom dedi.
Deda Rade – Baja mu je miljenik među unučadi. Često mu je noću u krevetu grejao leđa. Deda se jako plašio mašina, pušaka i pojedinih životinja. Bio je krhkog zdravlja jer je jednom peležao špansku groznicu. Deda Rade bio je veoma religiozan, tradicionalan, racionalan, ali i pun ljubavi. Njegova pokojna žena Milica često je volela piti rakiju. Iako je bio smiren, duboko u sebi krio je nagone za bežanjem od kuće i raskalašnim životom.
Stric Nidžo – opisan je kao brkat čovek, često mrzovoljan. Voleo je popiti i putovati, pa možemo da kažemo da je bio lunjalica. Radio je kao rudar u Americi. Često je upadao u nevolje. Ipak, bio je šaljivdžija i hrabar čovek, što se vidi i po tome šta je bio obrovoljac u Prvom svetskom ratu.
Rođak Sava – krupan čovek ružičastog, baburastog nosa. Često je ležao u bihaćkom zatvoru, jednom je odležao i u „Kuli“. Voleo je mnogo da pije i kontrira deda Radetu. Ženio se više puta i imao mnogo dece.
Petrak samardžija – otkad mu je najbolji prijatelj oteo ženu, počeo se baviti samardžijskim poslom i više ceniti konje nego ljude. Voleo je da pije. Dolazio je jednom godišnje u Ćopića kuću – uvek pred slavu, zbog čega je bio najradosnije dočekivan.
Bradonja slikar – imao je dugu bradu i bio je skitnica. Dok nije zbog policije pobegao iz sela, slikao je seljanima ikone, često zaobilazeći crkvene slikarske kanone. Voleo je da popije.
Beleške o piscu
Branko Ćopić rođen je krajem 1914. godine u selu Hašanima kod Bosanske Krupe. Otac Vid bio mu je za to vremen na Karpatskom bojištu u austrougarskoj vojsci, pa je deda Rade kao datum rođenja u crkvene knjige upisao 1. januar 1915., nadajući se odlaganju regrutacije za godinu dana i propasti Austro-ugarske carevine. Ćopić je imao stariju sestru Smiljku i brata Rajka koji su stradali u ratu.
Osnovnu školu završio je u Hašanima, a srednju u Bihaću. Upisao je učiteljsku školu u Banjaluci, odakle su ga izbacili posle buntovnog govora, u kome je ukazao na socijalne nepravde čija je žrtva bio njegov drug. U Sarajevu je završio četvrti razred, nakon čega se vraća u Banjaluku i upisuje peti. Ponovo su ga izbacili iz škole, samo što ovaj put i iz svih škola u zemlji. Učiteljsku školu završio je u Karlovcima. Upisao je Filozofski fakultet u Beogradu.
1945. godine, u razgovoru sa studentima građevinskog fakulteta, biva javno napadnut i smatran politički nepodobnim zbog iznešenih mišljenja. 1946. godine objavio je po prvi put svoju pripovetku za list „Politika“, u kojem je kasnije objavio 126 pripovetki. 1941. stupio je u partizansku vojsku i radio kao politički komesar. Kasnije se bavio kulturno-prosvetnim radom i bio ratni dopisnik. Oženio se Bogdankom-Cicom Ilić.
1968.godine izabran je za redovnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti. Posle duže depresije, 26. marta 1984. izvršio je samoubistvo skočivši sa Savskog mosta. Njegove poslednje zapisane reči bile su: „Zbogom lijepi i strašni živote! Mart mjesec, 1984. godine! Branko Ćopić.“
Poznata dela i nagrade koje je osvojio za njih su: „Pod Grmečom“ (nagrada Akademije sedam umetnosti), „Borci i bjegunci“ (nagrada Milan Rakić), „Prolom“ (nagrada Saveza sindikata Jugoslavije), „Ne tuguj bronzana stražo“ (NIN-ova nagrada), „Bašta sljezove boje“ (Njegoševa nagrada) , „Orlovi rano lete“,“Doživljaji mačka Toše“ i mnoga druga…
Autor: D.S.
Ostavite odgovor