Jazavac pred sudom

Jazavac pred sudom je delo koje je napisao Petar Kočić. Pročitajte originalnu celu knjigu onlajn! Napopularnije delo Petra Kočića koje je napisao 1903. godine dok je još bio student, u samo jednom danu.

Analiza dela Jazavac pred sudom >>

Ko iskreno i strasno ljubi Istinu, Slobodu i Otadžbinu, slobodan je i neustrašiv kao bog, a prezren i gladan kao pas.

P. Kočić

Čista, svijetla sudnica. Po zidovima vise slike velikih ličnosti. Na desnoj strani od vrata, kraj prozora, sto, na lijevoj takođe sto. Na stolovima protokoli i nekakve debele knjižurine.

DAVID (malen, nizak, suv kao grana, lagan kao perce. Lijeva mu je noga malo kraća od desne, te se gega kad ide. Oči mu se svijetle i prelijevaju kao u mačke iz mraka. Sav sijed, preko pedeset godina. Mijenja glas. Umije zaplakati kao malo dijete, zalajati kao pašče, a zakukurijekati kao pijetao. Često puta udari zgodno rukama o bedre kao pijetao krilima i zakukuriječe te prevari pijetlove, pa se prije vremena raskukuriječu po selu. Zato ga ruže pomlađe žene. Pretvara se i da je stidljiv. Ne vjerujte mu. – Ulazeći u sudnicu, krsti se i drži jazavca svezana u vreći. U jazavca viri samo njuška iz vreće): Dobar dan, glavati gospodini!

SUDAC (na desnoj strani kraj prozora, zagnjurio glavu u knjigu pa nešto mrmlja).

PISARČIĆ (na lijevoj strani, pognuo se po stolu pa brzo i oštro piše).

DAVID: Dobar dan, glavati, carski gospodini!… E, čekaj, blentavi Davide! Što si posrljo ko prase u surutku? Zar ne vidiš da gospodini imaju posla? Osloni se na zid, pa malo pričekaj. (Jazavcu) A ti, lopove jedan, došo si đe treba! Istina bog, ‘vođe nema kuruza, ali ima nešto drugo, jazo. Ima paligrapa, dupli’, kabasti’ paligrapa, jazo! Jadna li ti i prežalosna majka tvoja! Zar izjesti čitavu njivu kukuruza, pa ne zasladiti s paligrapom, e to bi bilo bogu plakati.

SUDAC: Ko je to?!

DAVID: Dobar dan, glavati i velevlažni carski gospodini! Sluga sam prepokorna!… Ama, kakva je ovo kuća đe se ni bog ne prima?

SUDAC: Šuti, marvo jedna!

DAVID: Šuti, marvo jedna! To je lako reći. Eto i ja velim. Ama, to nije u najmanju ruku u redu da reče jedan, rećemo kaz’ti, carski službenik.

SUDAC: Ti ćeš mene zar učiti?

DAVID: Ne do bog! To ne bi mogo ni u snu sanjati. Zdravo svano, gospodine?

SUDAC: Ti da se sa mnom rukuješ i zdraviš?!

DAVID: Zdravo smo, ‘vala bogu! Kako si ti, kako je gospoja? Je l’ ona zdravo?

SUDAC: Da tebi ne fali što? Jesi li ti potpuno zdrav?

DAVID: I mi smo, ‘vala bogu, svi zdravo i mirno, a tebi ‘vala koji se ti raspituješ za me, i za me i za moju vamiliju. (Okreće se pisarčiću). Jesi li ti zdravo svano, dijete?

SUDAC: Ama, šta je tebi, budalo?! Oklen si? Kako se zoveš?

DAVID: Ja se zovem, slavni sude, David Štrbac, selo Melina, kotar Banja Luka, okružje Banja Luka, a zemlja, mislim, glavati gospodine, da će biti Bosna. Kućna mi je numera 47. Tako me slavni sud piše i tako mi pozovke šalje.

SUDAC: Dobro, dobro, Davide. Vidim da znaš red. A šta ti je to u toj… No, kako se to zove?

DAVID: Vreća! Vreća se ovo zove, a ovo u vreći, ovo se jazavac zove.

SUDAC: Jazavac! Šta ćeš s jazavcem ovdje?

DAVID: Tužim ga slavnom sudu, jer mi je izio čitavu njivu kuruza. Tužim ga i tužiću ga što se dalje i teže more!

SUDAC: O-ho, ljudi, ljudi! Što još čovjek neće doživjeti u ovoj budalastoj Bosni! Jazavca tužiti! E, ovo je prava budala, budala nad budalama. Ama, otkud ti je došlo u glavu da jazavca tužiš?

DAVID: Otkud mi je, veliš, došlo u glavu da jazavca tužim? Nije niotkud, već znam današnji red i zakon. Zar ti, bolan, misliš da ja ne znam da ovaj vaš car ima za svašto zakon? Zna to David, zna. Nemoj misliti da ne zna! U svašto se on pomalo razbira i uvijek zna šta je po zakonu, a šta jope’ nije.

SUDAC: Dobro je to i lijepo sve, Davide, ali jazavca tužiti! To…, to…

DAVID: Ti misliš, glavati gospodine, đe sam ja rođen za turskog suda, da ne znam današnjeg reda. Znam ja današnji red, znam. Istina bog, mlogo sam se i promučio dok sam to sve u glavi uredio i, reć’emo kaz’ti, sredio… Sjedimo ‘vako ja i ona moja babetina, uveče kraj ognjišta, pa počnemo, što ‘no vi velite, študijerati: ovo je, ženo, po zakonu, ovo jope’ nije; ovo bi moglo biti po ‘vom paligrapu, ovo jope’ ne bi. I tako do neko doba noći študijeramo.

SUDAC: Baš tako študijerate?

DAVID: Da, dugo i mnogo študijeramo.

SUDAC: Pa zna li ti baba što?

DAVID: Moja je, velevlažni gospodine, pa se bojim da ćeš pomisliti da je ‘valim, a ne ‘valim je, već ti po pravdi kažem: da se počem turski zeman povrati, ona bi mogla sa svojom pameti nasred Banje Luke kadija biti. Ja velim: kadija. Kakav kadija! Na moju dušu, da zna samo još pisati, mogla bi ti mirne duše reći: „Ustani sa te carske stolice da ja narodu pravdu dijelim!“ Tako je to pametna i učevna žena!

SUDAC: Baš tako učevna?

DAVID: O, ne pitaj, gospodine, to je čudo jedno! Da ti se, kojom srećom, jutros bilo oklen prikrasti, pa da čuješ njezine pameti i nauke: „Ti ideš, veli, Davide?“ „Pa vidiš, ženo, da sam pošo“ „Kako ti ideš, sudu?“ „Pa idem ko i ostali svijet, na dvije noge.“ „Dobro, kaže, ama jesi li ti sredio u glavi kako ćeš tog jolpaza tužiti?“ „Jesam. Tužiću ga što se dalje i teže more.“ „U koji misliš sud?“ „Pa ja mislim, ženo, u okružni, jer je šteta velika.“ „Eto, bog te ne ubio!“ vrisnu ona, ko da je nešto ujede za srce. „Uvijek se ‘vališ: ja ovo, ja ono; pametan sam, učevan sam, znam zakon! Jadna ti tvoja nauka i znanje!“ „Čekaj, ženo, nauči me, slušaću te. U koji ti misliš sud da bi trebalo ići?“ „Najprije ‘ajde dolje u ‘naj naš, mali, seljački sud, budalo jedna budalasta! Kako bi tražio suda preko suda? Znaš li ti, bolan, da bi se zamjerio carskoj gospodi? Najprije, velim ti, ‘ajde u naš mali seljački sud, pa ako ga ne osude, onda, istom onda ‘ajde na okrugli sud. Ako i tuj ništa ne bude, odma’ se vrati, pa ćemo viditi šta ćemo raditi. Vidim ja, veli, da će to doći i do samog cara.“ – „Ama, ženo, oklen ti tolika pamet, krst ti tvoj ljubim?!“ čudim se ja, glavati gospodine. „Pa kako ćeš odati čest carskoj gospodi?“ pita me i ispituje ko pop na ispovijedi. „Pa kazaću: Pomozi bog, carski suci na Banjoj Luci!“ „Eto, eto, eto! O, jadna ti sam ja i čemerna s tobom! O, jadna ti sam ja i čemerna s tobom po sto puta!“ stade vrištati ko bijesna i čupati kose. „Slušaj, bog te ubio, kako ćeš odati carskoj gospodi čest. Kad uđeš u naš mali, seljački sud, vikni: Dobar dan, glavati gospodini! A kad uđeš u veliki, okrugli sud, duboko se pokloni…“ „Nijesam ja, ženo, mlada, pa da se poklanjam. Šta je tebi? Da ti nećeš prećerati s tom tvojom naukom!“ velim joj ja. „Šuti, sunce te nebesko spržilo, kad ništa ne znaš! Slušaj: kad uđeš u okrugli sud, duboko se pokloni i odma’, s vrata, ‘nako iz dubljine podvikni: Dobar dan, velevlažni gospodini! A ne bi, veli, zgoreg bilo kad bi u malom sudu i jedno i drugo reko: „Dobar dan, glavni i velevlažni gospodini!“ i dodo: „Sluga sam prepokorna!“ Taki je danas red i tako se carskim službenicima odaje čest.“ „Ama, ženo, oklen ti tolika pamet i nauka, postove ti tvoje ljubim!“ zapanjio se ja od čuda.

SUDAC: Boga mi, Davide, baš ti je učevna žena. A gdje nauči ona toliku nauku?

DAVID: Đavo bi je znao, glavati gospodine! Druži se mlogo s kneževom ženom, i idu tamo žandar’skoj kasarni, pa ja ne znam… More biti da je naučila i od carski’ oružnika i od knjeginje, a knjeginja je baš zorli, kabasto učevna žena. Kršna, naočita, mlada k’o kap, pa je carski oružnici od dragosti na rukama nose, a sve zbog njezine pameti i nauke! A moja stara sjela nasred kasarne, izvalila se na carske dušeke, pa pije, puši i prima nauku. Bože moj, bože, budne ljepote u vašeg cara! Bože moj, bože, ali vi usrećiste našu zemlju! Svijet se lijepo umrtvio od nekakva dobra i miline, pa jedva diše. Svak’ veso, zadovoljan, svak’ pijeva, samo se pjesma niđe ne čuje. Jedini sam ja (plače) nezadovoljan, jadan i čemeran.

SUDAC: Šta ti je, Davide? Što plačeš? Što je tebi krivo i nepravo u ovoj zemlji?

DAVID: Nije mi ništa krivo na slavni sud, već na ‘vog prokletog lopova, šjeme mu se umelo! (Tuče jazavca po njušci.) Da bog da ti, dušmanine i zlotvore moj, vješala omastio ko što ćeš i’ i omastiti ako u ‘voj zemlji bude još imalo pravde i zakona!

SUDAC: Što ga toliko tučeš i kuneš? Šta ti je učinio?

DAVID: Zar ti nijesam maloprije kazo?… Izvoli, gospodine, da ga povrgnem na zemlju? Težak je ko mlinski kamen, saprela ga moja krvava muka i sirotinja! Izvoli, gospodine?

SUDAC: Izvolim, izvolim, Davide. Spusti ga.

DAVID: Kako bi bilo, glavati gospodine, da ga izvadim iz vreće, pa da ga privežem za ‘vu jednu nogu od astala, da vidite mog zlotvora i dušmanina, kosti mu u Zenici sagnjile! Izvoli, velevlažni gospodine?

SUDAC: Izvolim, de, priveži ga.

DAVID (vadi jazavca iz vreće): Čuvajte se, gospodini moji, jer ako mi se izmakne, zlo će biti. Za rđavo, da prostite, mjesto jazavac leti. Čekaj, lopove jedan, što se toliko otimaš i koprcaš! Još sam ja snažan, iako sam se rodio nekako kad se prvi put počela trećina od naroda kupiti; još ja imam snage i kuveta, iako se već dvadeset godina nemam čim ni na Uskrs omrsiti. ‘Vala carevini, našoj premilostivoj Zemljanoj vladi i slavnom sudu što sam i ovo malo snage očuvo! ‘Vala im đe čuli i ne čuli!… Vidi ga, gospodine, vidi kako njuši: šušte li oklen kuruzi. O, nebo te (udara ga po njušci) ubilo! (Vrisne.) Čuvajte se, gospodini moji, izmače mi se! O, jadan ti sam, šta učini’! (Jazavac se zaoštrljio, nakostriješio, pa trči kroz sudnicu. Sad poleti jednom prozoru, sad drugom, sad se zatrči pod jedan sto, sad pod drugi; sad opet poleti vratima, sad opet među noge)… Eto ga uprav među krake! Čuvaj se, gospodine! Joj, jadan ti sam, ako ti što bude, nikad ti gospoji ni ja ni ti nećemo smj’eti izići pred oči! (Jedva ga uhvatiše i svezaše.)

PISARČIĆ (sav blijed): Što si ga pustio, magarče?

DAVID: Kome ti to veliš, magarče?

SUDAC: Što si ga driješio, budalo?

DAVID (smije se): Ama, čekajte, ljudi, da se malo priberem! Ja sam tebe pit’o: „Izvoli, gospodine?“ Ti kažeš: „Izvolim, izvolim, Davide“. E, ko je sad kriv? Ja veli nijesam, jer slušam što stariji izvoli i naredi.

SUDAC: Ti si, Davide, i budala, i nisi budala.

DAVID: ‘Vala ti na takvoj riječi ko starijem i učevnijem!

SUDAC: Što si vodio ovog lopova pred sud? Što ga nisi odma’ na njivi ubio?

DAVID: Kako sam budalast, more biti da bi i to učinio da ne znam današnjeg reda i zakona. Ama, što bi’ ti, glavati gospodine, duljio, otezo i natezo: znam zakon, pa neću preko zakona. Neću preko zakona, pa ubi’ me!… Neke godine, dok još nisam bio svještio vašeg zakona, ubio sam u toj istoj njivici jednog jazavca. Biće valjda brat ovog lopova. U’vati me carski šumar i oglobi s pet vorinti. Kad metnu pare u džep, oštro mi zaprijeti: „Ne smiješ to više činiti, jer i jazavca današnji zakon brani“. E, kad ga brani, nek’ mu i sudi kad štetu počini!… Samo imam ono nešto krezube babetine, i tu njivicu kuruza što sam imo, pa mi ovaj lopov satra i sa zemljom sravni. Osušili se jadni kuruzi, pa kad prođem pokraj njivice, obuzme me tuga i žalost. O, kako tužno šušte čemerni, slomljeni kuruzi! Reko bi čojek da uzdišu za osvetom i pravdom… Samo (plače), samo sam tu njivicu kuruza imo, pa…

PISARČIĆ (zajedljivo): A kako ti se zove njivica? To treba slavni sud da zna.

DAVID (tare suze): Čudnovato se, dijete, zove njivica. Zove se: Ni Davidova, ni carska, ni spa’ijska. Tako j’oj je ime i tako je, čini mi se, i ‘vođe u sudu zapisato.

SUDAC (smije se): U tebe, Davide, sve to nekako zapetljano. Kako se to zove njivica: Ni Davidova, ni carska, ni spa’ijska? Kako to?

DAVID: E, lako, gospodini moji. Sve ću vam kazati po redu i zakonu. To je njivica krčevina. Ja sam je iskrčio, pa velim: moja je. Oko te je njive carska šuma. Nakraj njivice, upravo kad se pođe dolje Markonovom točku, stoji dirjek, uboden u zemlju, s one dvije ko kantarske kuke (C. Š.) To vele ko piše: carska šuma. Bože moj, Bože, čudne ljepote u vašeg cara! Bože moj, bože, svakom li se danas odaje čest: carska šuma! Za turskog suda: svačija, ničija šuma, a danas: carska šuma. Pa kažem vam, oko te je njivice carska šuma, te gruntovnik veli: „Istina, Davide, ti si je iskrčio, ali to je carska šuma. Pošto si iskrčio carsku šumu, ostala je carska zemlja. Šuma je carska, pa i zemlja mora biti carska“. Sad dolazi spa’ija: „Lažeš, Vlaše! Nisi je iskrčio, već je to, bivakarce, od davnina ziratna zemlja, a svaki komadić ziratne zemlje moj je!“ Na čijoj je strani prava, ne znam. Samo znam da zato svijet tu njivicu zove Ni Davidova, ni carska, ni spa’ijska. A ja bi’ reko da svijet u jednu ruku ima i pravo, jer ta njivica, kako ste čuli, nije ni moja, ni carska, ni spa’ijska, već ovog prokletog lopova i brezakonika. Dok se mi ‘vamo svađamo i prepiremo čija je, a on se poistija sladi i deblja, što’no vele, ko šokački pratar. Zato vas molim i preklinjem da ga što teže osudite. Meni je ovaj slavni sud mlogo dobra učinio. Od mloge me je bijede i nevolje oslobodio…

SUDAC: Baš od mloge te nevolje oslobodio? Kako to?

DAVID: Da, da, od mloge me je bijede i napasti oslobodio. Sve ću vam, gospodini moji, kazati po redu i zakonu. Imo sam sina. Snažno, mlado i vitko momče ko jela. Nije bio nimalo na me nalik. Bacio se bio na đeda, moga oca, što je u pošljednjoj buni u Crnim potocima pogino. Snažno i vitko momče, ali naopako i zločesto, da bog milostivi sačuva. Uzeše ga u vojsku, poslaše ga u Grac i ja danu’ dušom. Lani, oko Časni’ veriga, donese mi knez crnu knjigu i tri vorinta: „Davide, umro ti sin, pa ti carstvo šalje tri vorinta. To ti je nagrada“. „O, dobre carevine, krst joj ljubim!“ lijepo ja jauknu’ od radosti, a žena i djeca zaplakaše. „Brate, kneže, vrati ti ta tri vorinta carevini. Pravo će biti i bogu i ljud’ma da to carevina uzme sebi ko, rećemo kaz’ti, neku nagradu, jer ona je mene od napasti oslobodila.“ – Onda sam imo jednu kravu, dobru, debelu kravu. Od usta sam svoji’ otkido, pa sam njoj dav’o. Kažem, vam, dobra, debela krava, ali zijanćarasta, da bog zakloni! Preskoči ti preko plota i ograde kud zanese! Satra mi svake godine ljetinu. Doču to nekako slavni sud. Eto ti jednog dana onog šikucije što kupi miriju i porez: „Davide, veli, dočuo sud da te snašla bijeda, pa me je poslo da… Kako bi bilo da mi tu nesretnu kravu preteslimimo carevini, pa nek’ se ona tamo s njom muči i devera?“ „‘Vala, velim ja, carevini koja se toliko za me brine! Vodi, brate, vodi odma’!“ – Onda sam imo čet’ri koze. Za turskog suda mirne ko ovčice, a kad zastupi ukopacija, ošjetiše i one slobodu, bog i’ ubio, pa se ne daju snositi! Počne i’ ona moje krezuba babetina musti, a pošljednja nogom u kabo, pa prolije vareniku. Doču jop’ nekako carevina. Eto ti šikucije: „Pomozi bog, Davide! Zdravo, mirno?“ „Dobro, ‘vala bogu, kako si ti?“ Tuj se upitasmo za zdravlje, dok šikucija poče: „Tebe, Davide, zar jope’ snašla napast: nemirne ti koze, pa prolijevaju vareniku? Kako bi bilo da i’ predamo poreznom uredu, pa nek’ se on š njima muči?“ „O, da dobre carevine, milostivi bože!“ zaneso’ se ja i lijepo jauknu’ od nekakve silne miline, a žena i djeca od velike radosti zajecaše. „Goni, brate, ljubim ti stope tvoje, goni!“ I, boga mi, čovjek – ‘vala mu, ‘vala i njemu i premilostivoj carevini! – oćera nesretnice i oprosti me napasti. – Od svega mala i imaća ostade mi još jedan prasac, dobar, debo prasac, ali zijanćarast i nesreća jedna! Potra kuruze, pojede tikve i misirače, sve pojede i poždra, da oprostite, ko kakav šikucija. Napravim mu jarmac i metnem ‘vako ko sad tebi (sklapa ruke i pokazuje na pisarčiću), ne budi primijenjeno, oko vrata, ali ne pomaže. Skočio svijet na me ko na bijelu vranu: „Tvoj prasac, Davide, upropasti i tebe i nas!“ Od usta do usta dok i carevina ne doču. Eto ti šikucije: „E, baš si, veli, Davide, baksuz! Ni u čem ti se ne da!“

„Dosta, brate! Znam!“ viknu’ ja, pa ga zagrli’ i poljubi’. „Dosta! Goni! ‘Vala ti, ‘vala i tebi i premilostivoj carevini koja se ona za me toliko brine? ‘Vala vam đe čuli i ne čuli!“

PISARČIĆ: Ne znate vi, gospodine, još ovih bosanskih seljaka. Danas ovaj David hvali i uznosi carevinu do neba, a sjutra bi se, onako sakat, diga’ u bunu i poša protiv ovog slavnog suda. Znamo se, Davide, znamo. Svi ste vi jednaki.

DAVID (unosi se pisarčiću u oči): Ko?! Ko, bolan? Zar da se ja dignem u bunu?! Drago moje dijete, vidim, pametan si i učevan si, ali nemoj me, tako ti carskog kruva, musavediti i bijediti kod ovog carskog suda! Zar da se ja dignem u bunu? Bolan, bolan, ja bi’ glavu svoju položio za ‘vaj sud!… Nego, preklinjem te, glavati gospodine, da ovog lopova što teže osudiš. Svega me upropastio. Skini mi ga s vrata, tako ti carske službe! Nas je, seljake, kažem vam, ovaj slavni sud od mlogo čega oslobodio. Ne riču nam više sa plandišta zadrigali bakovi niti nam bodu čeljadi; ne taru nam više silne volovnice plotova i ušjeva ko u ono staro, blentavo, tursko vrijeme. Danas ne mereš viđeti u svijeta žirovne i bakovite sermije. Što nam je slavni sud ostavio, to je mirno, ćudevno, pametno; istina, malo mršavo i slabo, ali za nas, blentave Bošnjake, i nije drugo!…

PISARČIĆ: E, ta ti je, Davide, na mjestu.

DAVID: Svaka je moja, dijete, na mjestu, svaka! Nemoj misliti da nije. Nego, kažite vi meni, ‘oćete li već početi ovog brezakonika osuđivati ili nećete, da znam na čemu sam?

SUDAC: Ti si, Štrbac, prava pravcata budala. Jazavca osuđivati! Ti si lud, božji čovječe!

DAVID (kao uvrijeđen, ljutito): Nemoj ti, gospodine, tako! Dok jadni težak svješti vaš red i zakon, a vi odma’: ti si lud, ti si budala…

SUDAC: Ti to, Davide, pokazuješ rukom na me? Pazi-de se!…

DAVID (nastavlja mirno): Da sam ja lud, ja bi’ bio u ludoj kući, a ne bi se danas razgovaro s carskim ljudima. Ama, zar nije tako? Nego vi njega osudite. Ako ga ne osudite, skočiću u Vrbas, jer ženi ne smijem na oči.

SUDAC: Zar ti je tako žena naopaka?

DAVID: E, moj gospodine, ne do ti bog š njom živiti! Ništa ti nema gore, glavati gospodine, nego kad se udovica raspali, da bog milostivi sačuva! Kadra ti je i jednu, što ‘no vele, carevinu zadrmati. Ama, ne znam, glavati i velevlažni gospodine, koji me đavo natenta da se udovicom oženim. I najposlije doći će mi glave.

PISARČIĆ: Zar si udovicu oženio?

DAVID: Kako reče?

PISARČIĆ: Zar si udovicu oženio, pitam te?

DAVID: Tako ti mladosti, dijete, ne upleći se u razgovor kad ništa ne znaš. „Zar si udovicu oženio?…“

SUDAC: Vas se dvojica ne razumijete. Mene ćeš ti bolje razumjeti. Je li te ta tvoja žena, na ime sadašnja, oženila kao udovica ili kao djevojka? Valjda sad razumiješ?

DAVID (začuđeno): Ama, gospodine, nemoj ti barem biti budala! Kako će mene moja rođena žena oženiti?!

PISARČIĆ (napreže se ozbiljno da razjasni Davidu): Je li ta tvoja žena, na ime koju sad imaš, je li, pitamo te, bila prije oženita?

DAVID: Žena oženita! (Krsti se začuđeno i hoda po sobi.) Žena oženita! Ama, zar se u vašoj zemlji žene žene?

SUDAC (dugo razmišlja): Koliko je stara ta tvoja žena?

DAVID: Pa ima jedno trideset godina s jedne strane, a…

PISARČIĆ: No, mlada je još.

DAVID: Dobogme da je mlada. Još joj prednji zubi nijesu padali.

PISARČIĆ: Pa dobro, kad je tako mlada, onda si je mora djevojkom oženiti.

DAVID (uprepastio se od čuda): Ama, šta je tebi?! Kako ću ja ženu djevojkom oženiti? Šta bi onda bilo? Boga mi, dijete, ja bi reko da ti nijesi sastavio oko lijeske… Što ću ja ženi djevojku dovoditi!

SUDAC (trže se): A, sad znam! Jesi li je doveo kao udovicu ili kao curu?

DAVID: E, sad i ja znam! Dovo sam je ko udovicu. Tri puta se udavala. Ja sam je čak iz treće ruke dobio. (Svi se smiju. Sudac nešto bilježi.) Pa kažem ti, glavati gospodine, na’paka je, zločesta, džandrljiva, a, nema vajde kriti, od popovske je loze, pa je i pametna i zorli učevna žena. Kad počne nekakve carske paligrape nabrajati, meni stane pamet. Ali ljuta je, da bog milostivi sačuva!

SUDAC: Što se ne potužiš parohu, pa nek’ je izgrdi?

DAVID: Kome reče da se potužim?

SUDAC: Parohu dotičnom?

DAVID: Šta je sad jope’ paroh?

PISARČIĆ: Pop, pop, Davide.

DAVID: A, pop! Žalio sam se dva-tri puta, pa pop veli: „Davide, kaže, pošto nije vjenčana, ne spada pod crkvenske paligrape. Tuži je, veli, sudu. Naći će se valjda i za nju koji paligrap, jer ovaj nji’ov car ima za svašta zakon“.

SUDAC: A što je nisi vjenčao?

DAVID: Ište pop mnogo za vjenčanje.

SUDAC: Koliko?

DAVID: Ište, bolan, četrdeset vorinti, a sva ona moja krezubača u temelj ne valja pet vorinti!

SUDAC: E, kad je tako ljuta, a nije vjenčana, otjeraj je. Slobodno je moreš otjerati, Davide.

DAVID: Davno bi’ ja to učinio, ali mi se ne da. Žao mi je. Nešto bi ti kaz’o, ama me je sramota…

SUDAC: Ništa se ti ne stidi.

DAVID: Ti kažeš da je oćeram. Kako ću je oćerati kad mi je, da prostiš, slatka i draga, bog je ne ubio! Čuješ, glavati i velevlažni gospodine, nevjenčana je, prošćeš, žena i slađa i draža od vjenčane. E, to sam ja ‘nako svještio i u svojoj glavi, što ‘no vi velite, proštudijero. Nema vajde kriti, draga mi je i slatka, ali neki put ražljuti se, pa ‘oće da me udavi. Da mi lanjske godine o Lučindanu ne dade svjet jedan carski oružnik gore na Kadinoj vodi, ne bi’ se ja danas s vami razgovaro, već bi truno u ledenom grobu. Napuni mi čovjek lulu duvana – vala mu – pa će na polasku: Davide, veli, pametan si i bistar domaćin…

PISARČIĆ (zajedljivo se osmejkujući): E, baš si bistar i pametan!

DAVID: Dijete, molim te ko što se bog i stariji mole, ne prekidaj me u riječi! Ne prekidaj me u riječi, tako ti carskog kruva!… „Pametan si, veli, i bistar domaćin, ali ću ti jope’ dati jedan svjet. Kad ti gođ kaže, dođe do gustog, bilo kod ljudi, bilo na sudu, đe bilo, veli, da bilo, ti samo podvikni ‘nako od srca: Živila naša premilostiva zemljana vlada! Nemaj brige, sve će na dobro okrenuti.“ Poče me žena jednom tući. U’vati me za grlo da me udavi. Sjeti se ja svjeta: „Živila naša premilostiva zemljana vlada! Ostavi ženo, bog te ubio. Živila naša premilostiva zemljana vlada! Ostavi, ženo, ‘Ristos te ubio. Živila“, prodera’ se iz svega grla, „naša premilostiva zemljana vlada u Sarajevu!“ Ona sva poblijedi, ruke joj obamriješe, i ja se spaso’. A da ne bi svjeta, odo’ ti ja pod crnu zemlju. Jutros mi je zaprijetila! „Ako mi, veli, ne doneseš od suda napismeno da su tog jolpaza osudili na vješala ili u Zenicu, ne idi mi na oči živ!! Pa sad vas molim i preklinjem da ga što teže osudite…

SUDAC: Ja ovom čovjeku ne znam ništa!

DAVID: Što, gospodine, što sam ja skrivio našoj premilostivoj zemljanoj vladi i slavnom sudu, pa da im je draži ovaj brezakonik i odmetnik od mene? On ne priznaje ni suda, ni zakona, ni paligrapa, pa jope’ mu sud, vidim, ide na ruku. Kakva je to pravda?! Nemojte gospodini moji, gledati što sam ja čojek siroma’ seljak, već sudite po pravdi i zakonu. Mi smo seljaci s ovim sudom dosad zadovoljni bili, pa bi’ željeli i odsad. Ne dižemo se, ne bunimo se, ne tražimo od zemljane vlade nikakve prave ko gazde.

SUDAC: A kakvu pravu traže gazde?…

DAVID: Nešto sam načukno neki dan dolje u čaršiji, da ove naše gazde…

PISARČIĆ: (pokasno): A što znaju te vaše gazde?

DAVID: (ljutito): Dijete, očnjeg ti vida i carskog kruva, ne prekidaj me u riječi! Ama šta je tebi danas?! „A šta znaju te vaše gazde!“ A šta ti znaš, vuzle jedno vuzlasto, osim tog carskog čina na tebi?! Zelen si, dijete, zelen ko zelena grana u gori zelenoj.

PISARČIĆ: Glupi su oni, Davide, ka gluvo doba. Ne znaju oni ništa, ama baš ništa oni ne znaju!

DAVID (još ljući, pakosniji): Baš ništa ne znaju? A ko ono zna, vuzle jedno vuzlasto, osim tog carskog čina na tebi, napraviti od aršina aršin i po, od oke poke, a od poke, oku – kako kad a?!! E, dede sad kaži, nemoj vrdati! E, moj sinko! Zelen si, zelen ko zelena grana u gori zelenoj.

PISARČIĆ: (zacrvenio se): Ja sam konta nešto drugo, a i ta ti je na mjestu.

DAVID: Svaka je moja, dijete, na mjestu, svaka. Nemoj misliti da nije.

SUDAC (hoda po sobi, trlja ruku o ruku i smijulji se): Šta si ti to, Davide, načuknuo dolje u čaršiji? Kakvu pravu traže gazde?

DAVID: Znate vi to bolje nego ja. Vidim ja, vi ko ćerate šegu sa mnom.
SUDAC: Ne znamo, vjere mi, Davide.

DAVID: Baš ne znate? Ne mere biti da ne znate?

SUDAC: Ne znamo, ne znamo.

DAVID: Ama, kako to da ne znate? E, ‘oćete li osuditi ovog jolpaza, pa ću vam kazati? Kazo ja vami, ne kazo, vi njega po zakonu morate osuditi.

SUDAC: Hoćemo, osudićemo ga, samo nam kaži sve što si načuknuo.

DAVID: Izvoli, gospodine, da šjednem? Baš sam se mlogo umorio. Izvoli, gospodine?

SUDAC: Izvolim, izvolim, Davide. Sjedi, pa nam kaži kakvu pravu traže gazde.

DAVID (sjeda): Čudnovatu pravu, glavati gospodine, traže gazde. Ne znam ti ni kazati. To ti je nekakva varica, nešto šareno, nešto budiboksnami! Traže od zemljane vlade da nam izvoli da se više ne zovemo samo Srbovi ko do Kosova, već srpski, prekoslavni, školski, crkvenski i atono-to… Ovu pošljednju riječ ne mogu izgovoriti, pa ubi’ me!… Eto, tak’i Srbovi da budemo. To oni traže, čujem dolje u čaršiji, već punih šest godina, pa ne mogu da nađu.

PISARČIĆ: Pomrčina, Davide, pomrčina, pa ne vide od očiju.

DAVID: More i to biti… Neki me dan, baš će biti u prošli pazar, pita gazda Stevo: „Priznaješ ti, Davide, da si srpski, prekoslavni, školski, crkvenjski ato-no-to…“ O, teške riječi, krst joj ljubim! Prije bi’ slomio jezik nego što bi je izgovorio… „Jesi ti, Davide, taki Srb?“ „Šta je to, gazda? Kakva je to sad nova vjera nastala? Da vi nas, gazde, nećete porimiti? Nije vam vjerovati, gazde ste. Ja sam Srb, a taki Srb, bože sačuvaj i sakloni! On se ražljuti, pa podvrisnu: „To je naša, gazdinska prava što tražimo od zemljane vlade! I ko taki Srbin nije – nije ni Srbin, već Švabo, Šokac, špijun, izdajnik!“ Ja sam bogme, velim, gazda, mislio da vi tražite da carevina ukine ovu prokletu trećinu i desetinu, a vi počeli nekakve budalaštine zbijati.

SUDAC: Pa ti kažeš, Davide, da ste vi seljaci zadovoljni?

DAVID: O, mi smo zadovoljni! Pritisnulo nas dobro sa sviju strana; od nekakve smo se silne miline umrtvili, pa jedva dišemo… Ali mi je vrlo teško što mi gazde kažu da nijesam Srb. Ja nijesam Srb! (ustaje sa stolice, i živo sijeva i strijelja očima suca). Pogledaj me, gospodine, dobro me sad pogledaj; mjerio sam se na dva carska kantara, na turskom kantaru i na kantaru ovog vašeg cara, pa ni dram manje ni dram više od dvadeset i pet oka! A kad se Srb u meni napiri i nadme, nema tog carskog kantara na ‘vom svijetu koji bi me mog’o izmjeriti!!!

SUDAC (u sebi): Ovo je čudnovat stvor.

DAVID: Tako je to kod mene sve teško, olovno, čvrsto… Još sam ja nešto načukno. Gazda Stevo kaže da sam izdajnik, e pa kad sam izdajnik, ja ću i to izdati.

SUDAC: Šta je to, Davide? Dede nam kaži.

DAVID (usteže se): Boga mi, ne smijem. Ne smijem, gospodine, ubiće me gazde.

SUDAC (živo oblijeće oko njega): Kaži, ne boj se ništa.

PISARČIĆ: Kaži, Davide, kaži. Ne boj se kad ti gospodin sudac…

DAVID: Krsnog mi imena, ne smijem. Ne smijem, ljudi! Još vi ne znate što su naše gazde. Pametni ste, učevni ste da se dalje ne mere, ali…

SUDAC (još življe): Kaži, ne boj se ništa!

DAVID: Ama, kazaću, pa nek’ ide glava!… Ima li u vas škola što se zove terezijanska?

SUDAC (govori s pisarčićem njemački).

DAVID (skoči sa stolice kao oparen, stade između njih i poče mahati kažiprstom). Niks, niks! Niks, ništa to ne pripoznajem! To se meni o glavi radi! A, niks.

SUDAC (umiruje ga): Ne boj se ti ništa. Nešto sam zaboravio, pa pitam gospodina… Ima, Davide, ima tak’a škola u nas.

DAVID: Pa baš ima u vas tak’a škola terezijanska što se zove?

SUDAC: Ima, ima.

DAVID: U toj se školi vašoj, terezijanska što se rekne, uče barunski, grovovski, a jedan mi gazda reče da se tuj i carski sinovi uče?

SUDAC (u sebi): Šta će ovo sada da bude?… Istina je to sve, Davide, pa šta onda?

DAVID: A znate li vi čiji se sinovi još u toj vašoj školi, terezijanska što joj se veli, uče?

SUDAC: Ne znamo.

DAVID: Ne mere biti da ne znate? Kako vi to ne bi’ znali? Ja sam, bolan, načukno dolje u čaršiji da se u toj školi uče djeca najvjernijih službenika vašeg cara, koja će poslije, kad odrastu, upravljati i drmati cijelom vašom carevinom. A u toj istoj školi, možda pod tuđim imenom, uče se sinovi najduplijeg gazde u cijeloj Bosni i ‘Ercegovini.

SUDAC: Dobro je to, Davide, za našu carevinu.

DAVID: E, moj gospodine, ja sam mislio da si ti pametniji i vjerniji svome caru. Zar ti ne znaš, bolan, da se nji’ov otac digo protiv carevine, ali s vrlo malo mozga u bašuni. Pametan je, istina, toliko da zna od oke napraviti poke, ali to je malo, vrlo malo, kažu gazde. Zato je sinove i poslo, kod toliki’ naši’ škola, u tu vašu školu, terezijanska što se zove, pa kad ta djeca, majčin sine, poprime vašu učevinu, po’vataju vaše planove, spise i protokure, pa se onda vrate u očeve dvore, teško vami! Ode Bosna; ode, vala, ko da je nijeste nikad ni imali! Tako će biti, kunem vam se bogom živim, i moje vam suze neće pomoći! Bolan, bolan, ja bi’ krvi svoje utočio ovom sudu i našoj premilostivoj zemljanoj vladi, pa zato vam ovo i kažem. Nego vi odma’, ovog časa udarite tel na carstvo, da se ta djeca odstrane iz te vaše škole, terezijanska što joj se veli.

SUDAC: Ja ovog čovjeka ne razumijem.

PISARČIĆ: Ja bi reka gospodin sudac, da je on bena.

DAVID (gleda ga prezrivo): A ja bi jope reka da on nije bena! Kako ti, bolan, moreš reći da sam ja bena? Ja za tebe nijesam nikad čuo niti sam te do danas svojim očima vidio, pa jope’ znam kako ti je ime. ‘Oćeš da se okladimo; o glav’i da se okladimo?

SUDAC: Vi ste, gospodine, juče došli ovamo?

PISARČIĆ: Da, juče sam doša.

SUDAC: Nikad niste vidjeli ovog čovjeka, niti on pak vas?

PISARČIĆ: Nikad! Nikad ga nisam vidio, a ni on mene.

SUDAC: E, Davide, kako je ime gospodinu? Ako pogodiš, odmah ćemo jazavca osuditi, ako ne pogodiš, gubi se!

DAVID: Pogodio ja, ne pogodio, vi ovog lopova po zakonu morate osuditi. Ja samo ‘oću da kažem ovom djetetu da nijesam ni bena ni budala.

SUDAC: E, dobro je, Davide; pristajem i na to. Samo ti kažem, ako pogodiš kako je gospodinu ime, teže ću tog lopova osuditi. Dakle, kako je ime gospodinu?

DAVID (ustade, ustače kapu, opet je skide i pruži ruku pisarčiću): Zdravo mirno, gospodine Dane, ili

SUDAC (iznenađen): Sakrament! Pogodi!

PISARČIĆ: A, vrag mu babi, pogodi!

DAVID (ponosito i malo zajedljivo): Boga mi, i pogodi!

SUDAC: E, ovaj mi je čovjek potpuno zagonetan! Ama, otkud ti znaš da je gospodinu ime Dane? To ti je morao neko kazati ili si od nekog čuo?

DAVID: Mlogo sam ja, gospodini moji, svijeta prošo, iz mlogo vuruna kruva io, sa mlogo vrela vode se napio. ‘Odajući svijetu i narodu, na svašto sam pazio i ovo sam uverčio: pođeš li dalje kroz Lijevče, ispod Banje Luke, svakom je gotovo drugom čovjeku ime Ćetoje ili Nedo. Pođeš li gore Glamoču, pa sretneš čovjeka, viči: „Pomozi bog, Sava!“ Gore ti je sve goli Sava. Nanese li te put tamo vrletnoj i kamenitoj Lici skidaj kapu i viči: „Dobar dan, Dane!“ ili „Dobar dan, Mane!“ Nećeš pogriješiti. Po govoru vidim da je ovo dijete iz Like, pa eto otkud znam kako mu je ime.

PISARČIĆ: A, vrag ga odnio, tako je! Mom je bratu, što je u žandar’ima, ime Mane, a u samom našem mjestu ima pet-šest Dana i Mana.

SUDAC: Pa ti, Davide, nisi, kako vidim, budala?

DAVID: Ko kaže da sam budala?

SUDAC: Ne kaže niko, nego… Kako ti možeš, božji čovječe, tužiti jazavca?

DAVID: A kako ti mene jope’ moreš tako pitati? Zar ti misliš, bolan, da ja ne znam da ovaj vaš car ima za svašta zakon? Znam ja to, znam; dobro ja to znam. Nemoj misliti da ne znam!

SUDAC: Ama, eto, Davide, da rečemo da ima zakon i za jazavce, opet je to nekako nezgodno. Bistar si i pametan čovjek, promisli se… Ti znaš kad sud nekog osuđuje, treba da zna koliko je star, je li oženjen, ima li djece, kako govori, koje je vjere. Sve je to potrebno sudu. Eto, koje je vjere taj tvoj nesrećnik?

DAVID: Nikakve! Da je ikakve vjere, ne bi diro u moju sirotinju.

SUDAC (smijulji se): Je li oženjen?

DAVID: Jest, oženjen je.

SUDAC: Po čem znaš?

DAVID: Znam ‘vamo po nečem. To ne treba slavni sud da zna. Sramotno je to ‘vođe i pomisliti, a kamoli izreći. Oženjen je, oženjen!

SUDAC: Ima li djece, vrag ga odnio, kad je oženjen?

DAVID: Ima. O, da mu vidiš djece i vamilije! Puna ‘i dolina više one moje jadne i jedine njivice što se zove Ni Davidova, ni carska, ni spa’ijska.

SUDAC: Kako govori, Davide, taj lopov; kojim jezikom?

DAVID: To ti, glavati gospodine, ‘nako posigurno ne umijem kazati. Brkijači ko i ti i ovo dijete kad ste se nešto maloprije dogovarali. Zabrkijači-de, gospodine, malo na njeg’ da vidim ‘oće li…

SUDAC (smije se, govori nešto i udara jazavca po njušci).

DAVID: Vidi, gospodine, vidi kako diže njušku, kako te razumije! Vidi kurvina sina kako se ko đoja ražalostio. Ne pretvaraj se, lopove jedan! Iako govoriš gospodinovim jezikom, to ti neće pomoći. Slobodno, nemoj se pretvarati.

SUDAC: Kad je rođen; koliko je star ovaj tvoj lopov, Davide?

DAVID: Nije on ni star. Mlad je on još.

SUDAC: Ne pitam te to, već bih rad znati koliko mu je godina. I to mi je potrebno.

DAVID: A koliko ima godina otkad ste vi došli u Bosnu?

SUDAC: Pa ima tako dvadeset i tri, i četiri godine.

DAVID: O, mlogo, pobogu brate! Zbilja, kad ćete vi već… E, toliko je godina, otprilike, i ovom lopovu, šjeme mu se zatrlo!

SUDAC: Kako ti to znaš?

DAVID: Znam ‘vamo po nečem. Piši ti slobodno, toliko mu je.

SUDAC: „Piši ti slobodno, toliko mu je!“ Ti to meni kao da zapovijedaš, a? Uhvatili smo te, Davide! Ne znaš!

DAVID: Ama, piši, gospodine, kad ti kažem, toliko mu je.

SUDAC: Ama nije to tako! Moraš kazati po čem to znaš?

DAVID: E, kad ‘oćeš da kažem, kazaću ti: dira u tuđu sirotinju, pa ja mislim da je baš za vašeg zemana rođen. Eto po čem znam!

SUDAC: Kako, kako?

DAVID: Sve polako… Oprosti, gospodine, pomeo sam se. Oprosti, gospodine, molim te, zbunio sam se, pa ne znam ni šta govorim. Kad gođ uđem u slavni sud, čini mi se da me iz sviju ćoškova bodu u oči one nesretne, paligrapske kuke. Žena me je, bog je ubio, ustrašila, ona moja krezuba babetina!

PISARČIĆ: Ja bih reka, gospodin sudac, da se ovaj čovjek pretvara.

DAVID (u sebi): E, moj sinko, zar si ti to sad vidio?… Ne griješi, dijete, duše. Ne bijedi me kod slavnog suda!… Eto, gospodine, kazo sam sve što si me pito. Sad morete tog lopova po zakonu osuditi.

SUDAC: A ime?

DAVID: Ime mu je Jolpaz Davidov. Tako ga svijet zove, a tako će mu i slavni sud pozovke pisati, ako ga danas ne osudite na vješala. Selo mu se zove Melina, kotar Banja Luka, okružlje Banja Luka, a zemlja, mislim, glavati gospodine, da će i njemu biti Bosna. Kućna mu je lumera, kaže knez, one dvije kantarske kuke (C. Š.).

SUDAC (ustade): Davide, čuj sad! Zakon osuđuje…

DAVID: A kamo ono: U ime njegovo? A, ne, gospodine! To ništa ne pripoznajem! Ja se držim reda i zakona! Da sam ćio raditi preko zakona, ja bi’ njega sam u šumi ubio. Znam zakon, pa preko zakona ne dam ni svom rođenom ocu!… Vi njega morete, ako zakon dopušta, i u svilu i u kadivu obući, pa ga onda pustiti nek’ se šeće po čaršiji, ne budi primijenjeno, ko kakav prijestolnik. Nećete li po redu i zakonu, ima u ovoj zemlji i Okružni sud, ima naša premilostiva zemljana vlada, a ovaj isti David, s ovom istom svojom blentavom glavom i s ovim istim lopovom, mogo bi jednog jutra i u Beču osvanuti. Nemojte vi misliti šta mislite! Ako ne čujem ono: U ime njegovo, odma’ idem na Okružni sud.

SUDAC: Pa eto, Davide, u ime njegovo zakon osuđuje Jolpaza Davidova na dvadeset…

DAVID (pretrže ga): Molim te, glavati gospodine, ko što se bog i stariji mole, drž’ se samo reda i zakona! Nije tako, već ‘vako: Slavni sud u ime njegovo osuđuje Jolpaza Davidova iz sela Meline, kotora Banje Luke, okružja Banje Luke, zemlje… (okreće se pisarčiću): Šta bi ti reko, dijete, je li i njemu zemlja Bosna, ili je s vami došo uz ovu pošljednju bunu?

PISARČIĆ: Iz Bosne je on, Davide.

DAVID: Ako nije došo iz vaše zemlje, okotio se ‘vđe za vašeg zemana, pa jope’ je svejedno. Dede, gospodine, nastavi, da čujemo!

SUDAC: Slavni sud u ime njegovo osuđuje Jolpaza Davidova, stara dvadeset i dvije godine…

DAVID: E, ‘vala vi za to! Sad vidim da si čojek od reda i zakona. Ja sam zaboravio maloprije kazati koliko mu je godina. Čojek nek’ ide po redu i zakonu, pa da je crni Ciganin, on ti je odma’ kod mene dobar. E, ‘vala ti za to! Dede, gospodine, dalje.

SUDAC: Slavni sud u ime njegovo osuđuje Jolpaza Davidova, stara dvadeset i dvije godine, oženjena…

DAVID: I za to ti ‘vala. I to sam zaboravio kazati. Oženjen je, kosti mu, u Zenici sagnjile. Ama, ne znam što se i uplećem u poslove slavnog suda? Ja znam tužiti, ali ne znam suditi. Nije me bog za to stvorio, pa et’! Dede, gospodine, da čujemo.

SUDAC: Slavni sud u ime njegovo osuđuje Jolpaza Davidova, stara dvadeset i dvije godine, oženjena, iz sela Meline, kotora Banje Luke, okružje Banje Luke, zemlje Bosne, a kućne numere one kao dvije kantarske kuke (C. Š.), na dvadeset godina teške tamnice u Zenici…

DAVID (skače od radosti i udara jazavca po njušci): O-o, jazo! Čuj-de, jazo! ‘Oćeš još malo kuruza, jazo? Jazo, bolan, što ne govoriš?! Jadna li ti i prežalosna majka tvoja! Ima, ima i za tebe zakona u ‘voj zemlji; nemoj misliti da nema!

SUDAC (nastavlja): Isti je Jolpaz Davidov upropastio Davidu Štrpcu čitavu njivu kuruza…

DAVID:… koja se zove Ni Davidova, ni carska, ni spa’ijska. Samo, molimo, po redu i zakonu!

SUDAC:… koja se zove Ni Davidova, ni carska, ni spa’ijska, na osnovu čega je gornja osuda i izrečena. Jesi li sad zadovoljan, Davide?

DAVID: ‘Vala slavnom sudu! Ja sam zadovoljan osudom. Samo još ovo, ‘nako ispred mene, dodaj: David Štrbac iz sela Meline, kotara Banja Luke, okružja Banje Luke, zemlje Bosne, a kućne lumere četrdeset sedme, zahvaljuje se carevini, našoj premilostivoj zemljanoj vladi i slavnom sudu što su ga od svega oslobodili i, što ‘no dele, ko prst ogolili. Vala’ im đe čuli ne čuli! To ti dodaj, ‘nako ispred mene, a u ime moje… A sad vas pitam po redu i zakonu, ko će meni štetu platiti što, je ovaj lopov počinio? Iz carske je šume, pa ja mlim…

SUDAC (smijući se i pruža mu malo novca): Eto ti Davide, za štetu, a ovaj će lopov sjutra u Zenicu.

DAVID: Je li to iz carske kase? Da to nije kakva milostinja, kad je tako malo? Ako je milostinja, ne primam!

SUDAC (daje mu još): Nije milostinja. Novci su iz carske kase. Plaća ti se šteta.

DAVID (meće novce u kesu): E, ‘vala carevini, našoj premilostivoj zemljanoj vladi i slavnom sudu! Bolan, bolan ja bi’ krvi svoje, iako je snažna i otrovna kao zmijski ijed, utočio našoj premilostivoj zemljanoj vladi…

SUDAC: Kako, kako?

DAVID: Sve polako…

SUDAC: Čovječe, ne razumjem te!

DAVID: Muka je mene i razumjeti, jer sam vrlo ćoškasti čo’jek. Čuo sam đe govore ljudi da su dvori nekakvog čivutskog cara Solomona bili na dvan’est ćoškova, a ja bi’ se smio svojom djecom zakleti da na meni ima dvadeset i četiri ćoška. Ja nijesam kriv što me dragi bog tak’og stvorio da u jednom satu dvadeset govora započnem a nijednog ne dovršim. Muka, živa muka je mene, glavati gospodine, razumjeti!

SUDAC: Ja te ne razumijem, ali će te razumjeti jedan drugi gospodin. Pričekaj ti, Davide, sad ću se ja vratiti (izlazi).

DAVID (zabrinuto): Kud ovo ode glavati gospodin sudac?

PISARČIĆ: Sad će gospodin doći.

DAVID (u sebi): Ne sluti ovo na dobro! A, u moj sirac! (odmahnu rukom i stade se šetati po sudnici i razgledati slike). Vidi, dijete, kako se i ja znam šajcati. Na moju dušu, umio bi se šajcati ko i svaki carski službenik. Samo mi je lijeva noga malo kraća od desne pa se mlogo gegucam… Čija je ovo štrampa, dijete?

PISARČIĆ: To je car.

DAVID: Zar ovo vaš car?

PISARČIĆ: I naš i vaš.

DAVID: Nije, brate, bogme naš. Je li ovo tvoj škrijak?

PISARČIĆ: Jest.

DAVID: Pa kako će biti moj? E, moje dijete, da je ovo naš car, ja bi’ od radosti zaplako. Naši carevi, što ‘no vele, biše i preminuše. Nego sam načukno da mi, Srbovi, imamo jednog kralja i jednog knjaza. Daj mi kaži, tako ti carskog kruva, a vidim pametan si i učevan si: bi li se ikako, ikako mogo od tog našeg kralja i knjaza istesati makar jedan osrednji car, jer smo se mi, Srbovi, odavno zaželjeli careva?

PISARČIĆ: Dobar je vami i naš car.

DAVID (u sebi): Iz Like si, dijete, ali ne navede na tanak led!… Ne velim ništa, gospodine. Dobar je. Samo još da ukine trećinu, desetinu i, rećemo kaz’ti, ove globe – nikad boljeg cara!

PISARČIĆ: Onda bi bio i vaš?

DAVID: E, to ti posigurno ne umijem kazati, jer se ne mere svakom reći: Care Lazo, čestito koljeno! Jok, gospodine, to se svakom ne govori… A čija je ovo štrampa?

PISARČIĆ: To je ono što vi, seljaci, zovete zemljana vlada.

DAVID: O, čekaj, ljubim je, da je vidim! (Penje se na stolicu, nadnosi ruku nad oči i dugo, dugo gleda.) O, zar ćorava naša zemljana vlada, god joj njezin! (Pade sa stolice.) Zato nami, grdna rano, sve ćoravo i ide u ovoj zemlji!

SUDAC (ulazi s doktorom): Šta je to?!

DAVID (diže se): Ništa, glavati gospodine!… E, ljudi moji, da sam juče umro, ne bi’ znao da je naša premilostiva zemljana vlada ćorava!

SUDAC: To je taj seljak što tuži jazavca. Molim vas, gospodine doktore, da ga pregledate. Sad mi se čini budala nad budalama, sad opet vrlo bistar i pametan. Čudnovato i zagonetno stvorenje!

DOKTOR (s neke visine): Na prvi pogled to bude bila budala, blcdsinniger Kerl, Crétin! (Davidu) Kako se bude zvala?

DAVID: Čekaj, čoče, da se ko ljudi najprije upitamo za zdravlje, pa onda… Zdravo, mirno, gospodine? Kako si? Kako je gospoja? Je l’ ona zdravo svanula?

DOKTOR: No, kako ime, kako se bude zvala?

DAVID: Gospodine dokture, nije puklo, već je niklo…

DOKTOR (ljutito): No, kako, se bude zvala?

DAVID: Ja se bude zvala, ‘ajd kad ‘oćeš tako, bog te ubio, David Štrbac, selo Melina, kotar Banja Luka, okružje Banja Luka zemlja Bosna, kućna mi je lumera 47. Tako me slavni sud piše i tako mi pozovke šalje.

DOKTOR (cereka se): Taj si uobrazili da graf jest! No, što to jest? To velik ime i titel kako kod jedan graf imala ti?

DAVID: A, ja se držim reda i zakona ko i svaki grov!

DOKTOR: Imala šena?

DAVID: O, imala zorli, kabasto učevna žena!

DOKTOR: Imala deca?

DAVID: Imala, gospodine doktore dvoje ženske djece, dvije curice ko dvije zlatne jabučice.

DOKTOR: No, dva šenska i dva muška deca?

DAVID (polagano): E, moj zloglavi vrnto i moj blentavi ćićulajkane!… Da, tako je, tako.

DOKTOR: Što tušila jasavca?

DAVID: Tužila…, izjela čitava njiva kuruza.

DOKTOR: No, ti budala! Ko tušila jasavca, šivotinja tušila? To ništ’ drugo već budala! Sa šivotinja, sa jasavac nema sakon…

DAVID: A, ima, u vašeg cara! To smo viđeli danas. Nemoj mi kvariti računa!

DOKTOR (gleda ga sa sviju strana, unosi mu se u oči, vadi nekakvu spravu i meri mu glavu).

DAVID: Šta?! Zar se u vas i pamet na gradi mjeri? Zato ste vi tako i pametni!

DOKTOR (šapuće): Četrdeset…

DAVID: Zar ja četrdeset gradi budalast?! O, mlogo, pobogu braćo! Pa koliko ste onda vi?

PISARČIĆ: Jest, jest, Davide, četrdeset si gradi budala.

DAVID: Šuti, vuzle jedno vuzlasto! (Isprsi se, zatrepta očima, u kojima se zasvijetliše suze neizmjerne mržnje i pakosti.) Nijesam ja, gospodini moji, četrdeset gradi budala, već sam ja vami zato čudnovat što u meni ima milijun srca i milijun jezika, jer sam danas pred ovim sudom plako ispred milijuna duša koje su se od silnog dobra i miline umrtvile pa jedva dišu! (Svi ga gledaju zabezeknuto.) Zbogom, jazo! Zbogom, gospodini moji! Zbogom i ti, vuzle jedno vuzlasto! Zbogom ostajte svi i ne zamjer’te na eglenu.