Hazarski rečnik je roman Milorada Pavića. Interesovanje ovog pisca za pisanje romana o Hazarima datira još iz studentskih dana kada je već onda pisao naučne studije o Hazarima. Kako su godine prolazile, a podataka o Hazarima nije bilo dovoljno, odlučio je da o njima napiše roman. U Hazarskom rečniku obradio je priču o nestalom narodu.
Priča nije ispričana u formi klasičnog romana, već je pisana kao naučni spis, odnosno leksikon u kom je autor verno obradio legendu, istoriju i maštu.
Delo je napisano u obliku rečnika ili leksikona, a podnaslovljeno je „Rimski leksikon u 100.000 reči“, odnosno „Rečnik rečnika o hazarskom pitanju“.
„Hazarski rečnik“ se sastoji od tri leksikona ili rečnika, i to: „Crvena knjiga“, „Zelena knjiga“ i „Žuta knjiga“. Sve tri knjige se bave istim pitanjem, pitanjem Hazara, a sve tri su islamski, hrišćanski i jevrejski rečnici o hazarskom pitanju.
„Hazarski rečnik“ je centralno rečničko delo koje se sastoji od romanesknog jezgra. Međutim, pored toga, ovaj rad se sastoji od „Prethodne napomene“, „Apendiksa I“, „Apendiksa II“, „Završne napomene“ i „Popis odrednica“. Svi ovi delovi, uz dodatne činjenice, održavaju funkciju prenošenja romanskog jezgra.
„Prethodne napomene“ su drugo, rekonstruisano izdanje Daubanusovog rečnika, koji je uništen, a datira iz 1961. godine. Kroz „Napomene“ čitalac može da dobije osnovne napomene o delu, koji su nam potrebni za razumevanje teksta.
Objašnjavaju predmet izlaganja – hazarsko pitanje, strukturu, istoriju knjige i način čitanja.
Hazari su bili ratnički nomadski narod, a živeli su između Crnog i Kaspijskog mora. Imperija koju su posedovali bila je veoma moćna, ali moć je nestala kada su svoju veru promenili u tri religije – islamsku, jevrejsku ili hrišćansku.
Iako se zna da je Hazarsko carstvo i sve što je bilo njihovo nestalo, nije poznato pod kojim okolnostima se to desilo. Od svega, sačuvano je samo malo podataka koje čuvaju stari hroničari i koji su u osnovi priče o njihovom postojanju.
Za Hazare je njihovo preobraćenje bilo pogubno.
Književni elementi
Književni rod: epika
Književna vrsta: roman, leksikon
Mesto radnje: Poljska, Carigrad, Kairo, Izrael, Aleksandrija, Andolija, Hazarski kaganat, Srbija, Dubrovnik
Vreme radnje: vreme radnje u delu se odvija kroz 3 etape:
- Srednji vek – vreme Hazara i njihovih polemika
- 17. vek – vreme kada je prvi put izdat Hazarski rečnik
- 20 vek – vreme kada je drugi put izdat Hazarski rečnik usled interesovanja za Hazare
Tema: istorija Hazara i njihove polemike kroz vekove
Ideja: istina nikad nije jedna i može da se sagleda iz oba stajališta: subjektivnog i objektivnog; ma koliko god svedočanstvo bilo potkrepljeno dokazima, ona ne moraju da budu tačna.
Prepričano delo
Kagan, hazarski vladar, usnio je san. Zatim je zatražio pomoć od tri filozofa iz tri različita dela sveta da mu pomognu da protumači san. Odlučio je da pređe u veru filozofa čije bi tumačenje sna bilo najprihvatljivije. Tako su tumačenja ova tri filozofa – islamskog, hrišćanskog i jevrejskog, postala osnova priče i polemike ovog dela.
Kroz istoriju je vladalo veliko interesovanje za Hazare, a u 17. veku je poljski štampar Daubmanus štampao izvore o hazarskom pitanju. Štampao ih je u vidu leksikona od tri rečnika (hrišćanskog, jevrejskog i islamskog). Međutim, inkvizicija je uništila sve primerke njegovog rečnika. Na kraju su preživela samo dva primerka – jedan otrovan, a drugi sa srebrnom bravom.
Do danas su sačuvani samo izvodi iz tri izvora – islamskog, jevrejskog i hrišćanskog, koji su poslužili kao građa za ovo delo.
Čitalac može da pristupi knjizi na više načina – može da traži pojam ili reč koja ga zanima i na osnovu toga može da pročita sve što ga zanima u „Crvenoj“, „Žutoj“ ili „Zelenoj knjizi“, može da bira redosledom kojim se čitaju knjige ili se mogu čitati u celini, od početka do kraja.
Centralni deo podeljen je u tri knjige, a sačinjavaju ga odlomci enciklopedijskih karakteristika. Svi su povezani abecednim redom i sadržavaju podatke o nekoj pojavi, događaju, ličnosti ili objektu, a sve je opisano u odlomcima različite dužine.
Sve tri pomenute knjige sadrže enciklopedijske odlomke koji se odnose na rečnike hazarskog pitanja, na hroničare koji su pisali o toj polemici i na istraživače glavnog pitanja o Hazarima u 17. i 20. veku.
Obzirom na sve ovo, cela priča ima tri sloja – srednji vek (epoha Hazara i hazarska kontroverza), zatim 17. vek (vreme prvog izdanja Hazarskog rečnika i 20. vek (vreme kada se ponovo pojavljuje interesovanje za Hazare i kada je obnovljeno i drugo izdanje Hazarskog rečnika).
Prvi vremenski sloj bavi se kontroverzom Hazara, koja je ključni događaj u njihovoj istoriji. Četiri osobe su važne za ovu polemiku, a to su Konstantin filozof-Ćiril, farabi Ibn-Kora, Isak Sangari i princeza Ateh.
Svaka knjiga iznosi svoju verziju istine o polemici i svaka kaže da je njen predstavnik pobedio i da su Hazari prešli na njenu veru za šta je princeza Ateh bila ključna.
Događaj je posmatran sa različitih strana, odnosno sa tri strane vere. Tako su čitaocima predočena tri toka polemike, tri obrađena predmeta polemike i tri konačna ishoda.
Prema „Crvenoj knjizi“, vreme polemike je 861. godine. Hrišćanski predstavnik ove polemike bio je Konstantin filozof-Kirilo. Već je imao jednu misiju iza sebe kada su slovenska plemena prešla na hrišćanstvo. Vizantijski car je poslao Konstantina Hazarima da objasni osnove hrišćanske vere. Pre odlaska u Hazare, Konstantin je proveo neko vreme na Krimu da dobro nauči hazarski jezik.
Kada je došao na dvor Kagana, tamo su već bili jevrejski i islamski predstavnici. Ušao je u polemiku sa njima da bi održao svoje „hazarske besede“. Osim toga, pobedio je svoje ljute protivnike i nagovorio kagana da pređe u hrišćanstvo. Pomogla mu je princeza Ateh, koja je ranije primila hrišćanstvo. Prema izvorima hrišćanstva, princeza Ateh je za svakog od polemičara imala različito lice i svaki juje drugačije doživljavao.
Prema „Zelenoj knjizi“ i njenojpolemici, pobedio je islamski predstavnik – Farabi Ibn-Kora. Farabi je najzad uz mnogo truda stigao na kaganov dvor. Brojne prepreke su mu bile stavljene na put kako bi ga sprečile da stigne na vreme na polemiku. Ipak, uspeo je da nadmaši svoje protivnike jer je najbolju polemiku dao oko objašnjenja kaganovog sna.
Kaganu se u snu javio anđeo. Došao mu je sa porukom da su Bogu drage njegove namere, ali ne i dela. Ibn-Kora je verovao da se do Boga može doći samo uz pomoć „Knjige Božije“ koja je bila u posedu islamista. Iz tog razloga kagan je morao da prihvati knjigu. Tako je na kraju to uradio. Ateh, koja je pomogla Ibn-Koreu da pobedi, poraženi polemičari su odlučili da je predaju paklu. Ali ona je pobegla u islamski pakao.
Iblis, islamski gospodar pakla, osudio je Ateh da zaboravi svoj jezik, ime i pesme, ali joj je dao večni život. Što se ljubavi tiče, princeza je mogla da je ima samo u snu, tako da je ona svoj život u potpunosti posvetila svojoj sekti lovaca na snove.
„Žuta knjiga“ govori kako je jevrejski predstavnik Isak Sangari uradio sve da ubedi kagana da prihvati judaizam. Veliku zaslugu u tome imala je princeza Ateh, koju je islamski demon kaznio tako da je zaboravila svoj jezik. Pre nego što se to dogodilo, naredila je svakom papagaju da nauči po jednu reč i stihove koji se na nju odnose na hazarskom jeziku.
Tako su papagaji pušteni, a druge ptice naučene da pevaju. Malo po malo, preko papagajske pesme, došli su do Daubmanusovog rečnika.
Drugi vremenski sloj pokrivao je 17. vek kada je poraslo interesovanje za sve što je imalo veze sa Hazarima. U glavnim ulogama su: Avram Branković, Jusuf Masudi i Semjuel Koen.
Avram je bio istoričar, diplomata u Carigradu i vojskovođa u austro-turskim ratovima. Celog života bavio se sastavljanjem rečnika Hazara. Tako je sakupio veliki broj spisa i knjiga, a posedovao je i papagaja koji je ulovljen na obali Crnog mora. Papagaj je recitovao stihove na hazarskom jeziku.
Abraham se postarao da jedan notar zapiše šta je papagaj sve vreme govorio, a sve u nadi da će on smisliti pesmu Papagaj, odnosno poeziju princeze Ateh.
Branković je bio uveren da pored islamskih i hrišćanskih izvora ima i jevrejskih. Iz tog razloga je želeo da spoji te izvore sa tim saznanjima. Islamski i jevrejski istraživači imali su isti cilj, i iz tog razloga sanjaju jedni o drugima.
Jusuf Masudi je bio muzičar, ali je vrlo brzo napustio svoju profesiju i postao lovac na snove. Posvetio je svoj život hazarskoj kontroverzi. Smatrao je da su Hazari najbolji lovci na snove. Bio je upoznat sa arapskim izvorima o Hazarima, pa je odlučio da potraži druga dva izvora.
Tako je prvo u snu pronašao Koena, a potom Brankovića. Postao je Brankovićev sobar da bi uvek bio blizu njega i da bi se lakše dočepao hrišćanskih izvora. U snovima Avrama Brankovića pratio je Koenovo kretanje, sve dok Avram Branković nije ubijen kopljem. Tada je poslednji put video Koena, pao je kada je sanjao Brankovićevu smrt. Za kratko vreme je i Masudi ubijen sabljom.
Dubrovački Jevrejin Samuel Koen posvetio je svoj život traženju još dva izvora
Treći vremenski sloj obuhvatao je događaje i ljude koji su obeležili 20. vek. Glavni likovi za ovu priču su: Isajlo Suk, doktorka Dorota Šulc i doktor Abu-Kadir Muavija. Bili su profesori na univerzitetu, ali što je još važnije, istraživači hazarske istorije.
Događaj oko koga se vrtela cela priča je simpozijum u Carigradu koji se održao 1982. godine. Sve što se dešavalo na simpozijumu zabeleženo je u pismu Dorote Šulc, koja je pisma pisala za sebe.
Tako je jednog jutra Dorota sedela u bašti hotela. Tamo je došla sa namerom da ubije doktora Muaviju. Kada je stigao, prišao joj je i odmah počeo da priča o Ćirilovim „hazarskim besedama“. Dorota je zaboravila svoje namere i sa oduševljenjem novim saznanjima otrčala kod doktora Suka. Ali kada je ušla u njegovu sobu, našla ga je mrtvog. Zadavljen je jastukom. U tom momentu se iz bašte začuo pucanj. Neko je ubio doktora Muaviju pištoljem sa Dorotinim otiscima. Zbog toga je Dorota optužena za ubistvo. Posle pisma sledili su odlomci izgubljenih „Hazarskih beseda“.
Štaviše, sledeći tekstovi, odnosno „Apendiks I“ i „Apendiks II“, autentična su veza između prvog i drugog izdanja „Hazarskog rečnika“.
„Apendiks I“ je ispovest pre smrti oca Teoktista Nikoljskog koji je prvi sastavio „Hazarski rečnik“. Ispovest u epistolarnoj formi upućena je Patrijarhu Arseniju, a razjašnjava događaje, pojave i ličnosti koje su se pojavile u centralnom delu knjige.
„Apendiks II“ je izvor iz sudskog spisa sa iskazima svedoka za ubistvo doktora Muavije 1982. godine. Svedok je bila hotelska konobarica – Virginija Ateh.
Tog jutra, konobarica je videla porodicu Spak u bašti. Ona ih je poslužila, pa je došla kod doktorke Dorote i sela za sto. Pridružio joj se doktor Muavija. U tom momentu, Dorota je izvukla pištolj, a Muavija joj je istovremeno dao svete spise. Zatim je bacila pištolj na pod i otišla. Muaviji je prišao dečak iz porodice Spak. Na rukama je imao rukavice. Uzeo je pištolj doktorke Dorote i uperio ga u doktora Muaviju. Tužilac se požalio na način na koji se konobarica Ateh izražava, pa ju je pitao koje je nacionalnosti. Ona je odgovorila da je Hazarka. Njeno svedočenje je odbijeno.
Nakon toga svedočila je porodica Spak. Tvrdili su da je Muaviju ubila Dorota. Njen motiv je bio da je Muavija teško ranio njenog muža u egipatsko-izraelskom ratu. Dorota je tvrdila da nije mogla da ga ubije jer je tada ubila doktora Suka. Time je otklonjena sumnja sa gospodina Spaka. Videli su ga kako izlazi iz sobe doktora Suka.
Dorota je osuđena na šest godina zatvora. Događaji koji su predstavljeni u „Apendiksu“ ostavili su priču o Hazarima otvorenom.
Knjiga se završila „Završenom napomenom“. Bio je to nastavak uvoda u knjigu, odnosno iz „Prethodne napomene“. Posvećen je knjizi, čitanju i čitaocu. Njena struktura je otvorena, pa čitaocu predstavlja brojne poteškoće i prepreke. Iz tog razloga, autor je pun razumevanja za čitaoca, od predloga da odloži knjigu i izađe na ulicu. Neka se druži i uživa jer je to vrednije od svakog štiva.
Beleške o piscu
Milorad Pavić je bio savremeni srpski prozni i dramski pisac, pesnik i istoričar književnosti. Rođen je 1929. godine u Beogradu. Bio je naučnik i profesor na univerzitetu i proučavao srpsku književnost u 17. i 18. veku. Pored toga, pisao je studije o Vojislavu Iliću, Gavrilu Stefanoviću Vencloviću, objavio je knjige o predromantizmu i klasicizmu.
Član je Srpske akademije nauka i umetnosti od 1991. godine i najčitaniji je savremeni pisac na Balkanu. Takođe je bio nominovan za Nobelovu nagradu. Kada je napisao roman u obliku rečnika, postao je izuzetno popularan. Njegove knjige su prevedene na mnoge jezike.
Daleko najveću slavu stekao je romanom „Hazarski rečnik“ koji je objavio 1984. godine. Roman je imao 10.000 reči i pisan je u obliku leksikona. Svrstava se kao nezaobilazna literatura. Sledeći roman, „Pejzaž oslikan čajem“, objavio je 1988. godine, a napisan je ukrštenicama. Godine 1991. objavio je svoj treći roman „Unutrašnja strana vetra“. Usledio je roman „Poslednja ljubav u Carigradu“, priručnik za gatanje, a objavljen je 1994. godine.
Druga poznata dela bila su: „Šešir od riblje kože“, „Stakleni puž“, „Kutija za pisanje“, „Zvezdani plašt“, „Plašt“ i mnoga druga.
Umro je 30. novembra 2009. godine u Beogradu.
Autor: M.L.
Ostavite odgovor