Gistav Flober smatran je jednim od najvećih autora francuske književnosti, a za njega je najznačajniji njegov prepoznatljiv stil pa ga se često naziva i majstorom stila. Roman Gospođa Bovari, napisan 1857. godine, smatra se njegovim najvećim uspehom. U njemu je dan detaljan opis psihe glavnog lika Eme Bovari pa je tako romanom začet psihološki realizam.
Gospođa Bovari je remek-delo realizma, a to se osim iz klasičnih realističnih karakteristika (analiza karaktera, analiza osećaja, opisi likova i sredine) vidi i iz Flaberova savršenog stila, kao i moralne pouke koju delo nosi. Opis je to malograđanke koja je verovala da je predodređena za nešto više pa u brojnim ljubavnim avanturama i pokušaju oponašanja aristokratskog načina života nastoji da pronađe sreću koju do tada nije poznavala. Upravo iz njenog imena proizlazi pojam bovarizam, odnosno beg od stvarnosti, nezadovoljstvo vlastitim stanjem i želja za nečim što prelazi naše mogućnosti.
U romanu nailazimo na načelo tipičnosti – Ema Bovari predstavlja lik koji će kasnije poslužiti kao primer drugim autorima u pokušajima prikazivanja ljudske osrednjosti i težnje prema nečem boljem što istovremeno nije u skladu s mogućnostima. Ona je zapravo žrtva snova svoje mladosti. Boraveći u samostanu, Ema je kriomice čitala romantičarske romane u kojima su glavne junakinje živele na dvoru i štošta iskusile. Tako je i ona poželela da bude deo sveta aristokracije kojem rođenjem nije pripadala.
Bezuspešnost njezinih nastojanja dovodi Emu do konačnog sloma i samoubistva. Jedna od često citiranih rečenica Gistava Flaobera jest „Madame Bovari, c’est moi“, odnosno „Gospođa Bovari, to sam ja“ koja upravo odražava kako u svakom od nas postoji delić Eme Bovari koji želi bolje i više.
Teme koje odlikuju romane realizma nalaze se u velikoj meri i u ovom romanu. Pre svega je ovo roman o malim ljudima, malograđanima i problemima s kojima se oni susreću – nepovoljna finansijska situacija, preljub, brak, moral, porodica, siromaštvo u opoziciji s bogatstvom. Činjenica je, uostalom, da temu za roman Flober upravo uzima iz novina – tragičan slučaj Delfine Delamar postaje Emin, uzima stvaran događaj kao predložak za pisanje romana.
Kompozicija romana je trodelna, a svaki se deo još posebno deli na poglavlja. Flaubert je često isticao važnost forme „koja je pravi sadržaj književnog dela, a ono što ljudi zovu sadržajem, samo je slučajnost“. Radnja je smeštena u provincijske delove Francuske koje je sam Flober dobro poznavao te detaljno opisao jer je i sam rođen u Ruenu.
Zanimljivo je i da je 1857. godine protiv Gistava Flobera podignuta optužnica zbog povrede javnog morala i svetogrđa, no optužba je vrlo brzo odbačena zahvaljujući dobroj obrani advokata, kojem je Flober odlučio posvetiti svoje delo.
Književni rod: epika
Vrsta dela: roman (roman lika, psihološki roman)
Mesto radnje: Tost, Jonvil, Ruen, La Hašet
Vreme radnje: 19. vek
Tema dela: život gospođe Bovari koja pokušava da pronađe sreću u brojnim ljubavnicima, što je dovodi do konačnog sloma
Ideja dela: ponekad moramo da prihvatimo da nam život nije namenio nešto veće, a iz onoga što imamo, treba da nastojimo izvući najbolje
Kratak sadržaj prepričano
Prvi deo
I.
U razred ulazi ravnatelj koji predstavlja novog đaka gospodinu Rožeru i razredu.
„U ćošku iza vrata, jedva vidljiv, stajao je pridošlica, seoski dečak od nekih petnaestak godina i rastom viši od svih nas. Imao je kosu ravno podrezanu na čelu, poput seoskog crkvenog pevača, a izgled razborita i vrlo zbunjena dečaka.“
Njegovo ime bilo je Šarl Bovari i trebalo mu je neko vreme da se snađe u novom razredu, među novim kolegama. Iako se nije „otmeno izražavao“, pokazivao je trud pa nije bio premešten u niži razred.
Šarlov otac se dočepao dobrog miraza klobučareve kćerke, na osnovu svog dobrog izgleda.
„Nosio je zaliske spojene s brkovima, prste vazda ukrašene prstenjem i odela napadnih boja, imao je izgled srčana čoveka i živahnu lakoću trgovačkog putnika“. Od ženina miraza je rastrošno živeo tri godine, nizali su se poslovi jedan neuspešniji od drugog. Žena ga je isprva volela, no uskoro posta mušičava, kreštava, razdražljiva“.
Kada im se rodio sin, mazili su ga „poput kraljevića“. No za razliku od majke, otac je „gajio nekakav muževni ideal dečaštva prema kojem se trudio oblikovati sina; želeo je da ga odgajaju strogo, spartanski, kako bi očvrsnuo. Dečak je, međutim, bio mirnija karaktera i na njega je više uticao majčin odgoj – pričanje priča, umiljavanja, pažnja. Naučila ga je pisati, čitati i pevati, sanjala je o tome da postane ugledan inženjer ili sudac.
S dvanaest godina se izborila da ga daju školovati kod župnika od kojih dečak nije imao preveliku korist. Majka nije odustajala i konačno ga šalju u gimnaziju u Ruenu kako bi imao priliku na pravo školovanje. Nakon trećeg završenog razreda gimnazije, upisuju dečaka na studij medicine.
„Ništa od svega nije razumeo; uzalud je slušao, nije shvatao. A ipak se trudio“
Šarl se u početku trudio, no uskoro poče izbivati s predavanja. Kavana i domino postali su mu navika i strast te on doživi potpuni neuspeh na ispitu za lekarsko zvanje. Majka mu oprosti, a on se drugi put bolje pripremi i položi.
Majka mu zatim nađe posao u Tostu u kojem je nasledio nekog starog lekara, a malo zatim mu pronađe i ženu – gospođu Dubuk koja je bila „gospodar u kući“. Imala je razne zahteve, kontrolisala ga je čak i na poslu, smetalo joj je sve i očekivala je konstantnu pažnju. Šarl je očekivao da će mu brak doneti veću slobodu i poboljšati životne prilike, no bilo je upravo obrnuto.
II.
Jedne večeri stigne čovek na konju s pismom za lekara. U pismu su molili lekara da hitno dođe na imanje Berto da namjesti jednu slomljenu nogu. Bila je to noga gospodina Ruala koji je bio jedan od bogatijih poljodelaca tog kraja. On je bio udovac, a gospodarstvo mu je pomagala voditi gospođica. Prelom je bio jednostavan, Šarl je ohrabrio bolesnika, a gospođica Ema je kraj njega šila jastučiće.
Šarla je iznenadila belina njezinih noktiju, a sva njezina lepota bila je u očima – „te oči, iako smeđe, činile su se crnim zbog trepavica, a gledale su u vas otvoreno, s bezazlenom smelošću“.
Pripremila im je obed pri kojem su razmenili nekoliko reči. Ona nije bila srećna što mora voditi očevo imanje. Kada se Šarl sagne po svoj bič, grudima dotakne leđa gospođice koja se po njega također sagnula i on se zaljubi u nju.
Iako je obećao da će se vratiti za tri dana, Šarl svrati u Berto već sledećeg dana, a onda i dan nakon toga i u svakog slobodnoj prilici. Gospodin Rual se oporavio i bio je beskrajno zahvalan Šarlu na pruženoj nezi. Malo zatim je gospođa Bovari saznala da gospodin Rual ima kćerku pa se bolje raspitala o suprugovim čestim odlascima u Berto. Šarl je morao da se zakune da tamo više neće odlaziti.
Desilo se, jednog dana, da je beležnik kod kojeg je bio pohranjen sav novac udovice Dubuk pobegao, a saznalo se i da je kuću koju poseduje izela hipoteka. Šarlovi roditelji su doputovali u Tost i napali je – izbila je svađa. Eloiz osam dana kasnije izbije krv na usta, a dan kasnije umre. Šarl je tog dana bio obuzet tužnim mislima – „ipak ga je volela“.
III.
Jednog je jutra gazda Rual došao da plati Šarlu za njegove usluge i pritom je saznao za smrt njegove supruge. Utešio ga je i pozvao ga da ih koji put poseti. Nije puno prošlo, a Šarl je već bio zaboravio svoju ženu i počeo je da uživa u samačkom životu. On i Ema počeli su da se zbližavaju. Šarl odluči da je prvom prilikom zaprosi.
Gazda Rual je to i očekivao – i sam je bio primetio rumenilo koje mu je oblivalo obraze u prisustvu njegove kćerke. Odluči da će mu je i dati, a tako i bude. Kreću pripreme za svadbu i slavlje koje je potrajalo nekoliko dana.
IV.
Na svadbi su se pojavili brojni uzvanici, doterani u skladu s njihovim položajem. Šarlova majka nije bila srećna jer je se ništa nije pitalo.
Sam Šarl strpljivo je odgovarao na zadirkivanja i šale koje su mu, kao što je to bio običaj, uzvanici dobacivali. Dva dana nakon, vratili su se u Tost – Šarl nije mogao da ostane dulje zbog svojih pacijenata.
V.
Prvih dana, Ema se zabavljala preuređivanjem novog doma, a znajući kako se voli voziti kočijom, Šarl nabavi mali jednopreg. Uživali su u ranim danima njihovog braka i malim radostima poput šetnja ulicom i držanja za ruke. Šarl se osećao ponosno, prisetio se ranih dana svoje mladosti kada su se u školi izrugivali njegovom naglasku i odeći – sada je od većine svojih kolega bio bogatiji. Voleo je Emu koja je postala središte njegova sveta.
„I predbacivao je sebi da je nedovoljno ljubi, jedva je čekao da je ponovo ugleda; žurno joj se vraćao, penjao se uza stube, a srce mu je lupalo.“
VI.
Mnogi romani što ih je Ema čitala u mladosti, oblikovali su njezine predodžbe o svetu. Oduvek je želela živeti u gradu, biti među ljudima, biti dio intriga i visokog društva. Život u samostanu koji je do tada vodila postao joj je mrzak.
Uskoro je i iz njega otišla, a povratak kući joj je godio, ali isto tako joj je i brzo dosadio. Dolazak Šarla pobudio je novi nemir u njoj – „I sada nikako nije mogla da zamisli da bi mir u kojem je živela mogao biti ona sreća o kojoj je nekoć sanjala.“
VII.
„A ovako, što im je bliskost u životu bivala sve veća, to se u njoj sve više stvarao neki unutarnji odmak koji ju je udaljivao od njega. Šarlove su reči bile sive poput uličnog trotoara po kojem mu se vuku svačije misli zaogrnute običnim ruhom, a da nisu u njoj budile nikakva uzbuđenja, smeha ili sanja.“
Emina velika očekivanja o životu u gradu bledela su, a s njima i ljubav i strast koju je kratko osećala prema Šarlu koji nikada nije spominjao odlazak u pozorište. Njegove veštine nisu uključivale mačevanje, pucanje iz pištolja, jahanje. Šarlu je ugled zbog nove žene u međuvremenu rastao, ponosno je pokazivao njene crteže olovkom gostima, a i sebe je počeo da ceni više.
Njegova majka nije volela novu snahu – smatrala je da je previše rastrošna za njihove mogućnosti. Ema je vreme provodila u šetnjama s kujicom Djali koju je na dar dobila od čuvara lovišta, koji je ujedno bio i Šarlov pacijent. Počela se pitati zašto se uopšte udala i kako bi bilo da se na njegovom mestu našao neki drugi muškarac.
„Potkraj rujna desi se nešto neobično u njezinom životu: beše pozvana u Vobisard k markizu d’Andervilijeu.“
Šarl je i njega izlečio pa je markiz pozvao mladi par na večeru.
VIII.
Emma se tako nađe u visokom društvu, u dvorcu markiza d’Andervillijea. Egzotično voće i jela koje nikada nije probala strašno su je se dojmili. Sedela je među ljudima koji su gostovali na kraljevom dvoru, plesalo se – sve joj se to činilo strašno bliskim onome o čemu je toliko čitala u romanima.
Ta večer ostavila je veliki dojam na Emu – počela je da mašta o tome kako bi bilo uklopiti se, postati deo takvog društva i ponovo plesati s vikontom. Drugog su se jutra Šarl i Ema vratili u Tost. Na putu su susreli konjanike, a za njima je ostala kutija za cigare koju je Šarl podigao i spremio. Ema ju je kasnije uzela i spremila u roman među rublje.
IX.
Često je vadila kutijicu, njušila je i sanjarila o vikontu. Noć provedena u dvorcu nije joj izlazila iz glave. Kupila je kartu Pariza, olovkom prelazila preko ulica, pretplatila se i na ženski časopis. Čitala je Balzaka i Žorž Sand. Stala je da više uređuje sebe, ali i njihov dom. Stalno je kupovala sitnice poput vaza, a Šarlu se sve to veoma sviđalo – „što se manje razumeo u te otmene stvarčice, to su ga one više mamile“.
Emi je, međutim, on sve više išao na živce – ponašanje mu je postajalo sve neuglađenije, počeo je da se deblja, nije pazio na sebe i često ju je „sramotio“. Ona je htela da se čuje za ime Bovari, no on nije imao nikakvih ambicija. Iako se Ema nadala da će markiz da održi još koji ples, to se nije desilo.
Dani su se redali, ni po čemu se ne razlikujući jedan od drugoga. Prestala je da svira klavir, prestala je i da šije – nije više pronalazila užitak ni svrhu u tome. Osim toga, prestala je i da brine o kućanstvu čijem je uređivanju pre posvećivala toliko vremena.
Obuzeo ju je jad, „prezir prema svemu i svakomu“, žudela je za životom čiji je delić imala prilike iskusiti na večeri kod markiza. Šarl se zabrine zbog njezine bolesti, a kako se ona neprestano žalila na Toss, odluči da se presele.
„Kada su u martu odlazili iz Tosta, gospođa Bovari je bila trudna.“
Drugi deo
I.
U gostionici „Zlatni lav“ u Jonvilu već su očekivali gospodina i gospođu Bovari. Gospođa Lefransoa pokušala je pripremiti sve za večeru. „Lastavica“ je stigla, a putnici su svoje kašnjenje objasnili činjenicom da je Emina kujica pobegla – dugo su je tražili jer je Ema plakala, no uzaludno.
II.
Putnici su seli za stol s gospodinom Homeom i Leonom Dupuijem, mladim advokatskim pripravnikom koji se pripremao za odlazak u Pariz. On je redovno kasnio na večere u gostionici kako bi uhvatio pokojeg putnika i razmenio s njim nekoliko reči – voleo je da upoznaje nove ljude.
Dok je Home informirsao Šarla o različitim stanovnicima i dužnostima lekara u Jonvilu, Ema je s Leonom razgovarala o književnosti. Imali su velik broj zajedničkih tema, njihovi su se stavovi uvelike poklapali i oboje su bili strastveni čitaoci pa su se zbog toga vrlo lako povezali.
Na kraju obroka, gospodin i gospođa Bovari otišli su u svoj novi dom kojeg je vrlo lepo namestio stari lekar. Ema je osećala da će se njezin život promeniti.
III.
Šarl nije imao puno posla, počele su ga brinuti finansijske prilike – velik dio novca otišao je na selidbu i putovanje. Istovremeno, bio je vrlo srećan zbog Emine trudnoće, uživao je promatrati je u svakodnevnim radnjama.
U nedelju je rodila devojčicu, iako je priželjkivala dečaka („muškarac je barem slobodan; može se predavati strastima i putovati svijetom, svladavati zapreke i kušati neslućene užitke“). Nazvali su je Bert jer se Ema setila da je to ime čula kada su boravili kod markiza.
Dala je kćerku na dojenje k dadilji Role, a pre nego što je prošlo predviđenih šest nedelja oporavka od poroda, Ema se zaputi k njoj kako bi videla svoju devojčicu. Putem je srela Leona i zamolila ga da je otprati. Selom se brzo proširila glasina o tome i pričalo se kako si gospođa Bovari „kvari ugled“.
Među Emom i Leonom se pojavi neobična privlačnost.
IV.
Nedeljama bi Bovari, Home i Leon zajedno kartali. Ti su trenuci omogućavali Emi i Leonu da se još više zbliže te da podele nove ideje i raspravljaju o književnosti i ostalim im zajedničkim temama. Šarl se nije uopšte brinuo zbog njihova zbližavanja, dapače Leon mu je često pomogao i činio za njega usluge. Emu je zanimalo voli li je.
V.
Ema je osećala sve veće gađenje prema Šarlu; i samo njegovo postojanje budilo je u njoj odbojnost; držala je da je nespretan i nije je više privlačio. Znatno je omršavila i postala je puna prezira. Primila je posetu gospodina Lerua, trgovca, ali je odbila kupiti to šta joj je nudio.
U njoj su se počeli javljati sve jači osećaji prema Leonu. Nadala se da ga svojom hladnoćom nije odbila i maštala je o begu s njim.
VI.
Ema je otišla do crkve da potraži pomoć opata Burnizana. On međutim nije shvatio njezine patnje, prekidao ju je razgovorom o gospodinu Bovariiju te istovremeno opominjao dečake koji su jurcali po crkvi. Šarl je zamolio Leona da se raspita o cenama portreta kako bi ga mogao pokloniti svojoj ženi na dar.
Leon se osećao sve tužnije i izgubljenije, bilo mu je dosta voleti, a ne dobivati ništa za uzvrat. Neuzvraćena ljubav navela ga je da se odseli. Oproštaj s Emom bio je vrlo težak za oboje. Suzdržavali su suze, a napetost je bila i više nego prisutna. Home je istog dana, pri poseti, obavestio Šarla da će se u Jonvilu ove godine održati zbor poljoprivrednih udruga pokrajine. Bila je to velika vest za njihovu županiju.
VII.
„Sutrašnji dan beše za Emu dan samrtne žalosti. Sve joj se činilo obavijeno crnom koprenom što nemirno lebdi nad površjem stvari; u dušu joj je ponirala tuga i stenjala tiho, poput vetra zimi u napuštenom dvorcu. Bilo je to ono sneno stanje koje nas obuzme zbog nečega što se više neće vratiti.“
Njezina tuga se povećala nakon odlaska Leona. Žalila je što ga nije ljubila i što mu nije odala svoje osećaje. Suprug je počeo da brine za njeno zdravlje, no ona nije pristajala na lečenje koje je predlagao. S vremenom su je takvi osećaji prošli, ponovno se posvetila knjigama i odlučila je naučiti italijanski jezik, no od svake bi knjige koju je krenula čitati vrlo lako odustala.
Jednog jutra na vrata im je pokucao gospodin Rodolf Bulanžer de la Hušet. Pri poseti je primetio Emu, vrlo mu se svidela pa je počeo da mašta o načinima na koje bi je mogao osvojiti i učiniti svojom ljubavnicom. Brinulo ga je kako će to izvesti uz sluškinju Felisite i supruga Šarla.
„No dobro! Svratiću ponekad k njima, slaću im divljači, peradi i krv ću dati pustiti sebi bude li trebalo; postaćemo drugovi, pozivaću ih k sebi. Ah, zbilja!“
VIII.
„I svane doista dan toga slavnog poljoprivrednog zbora! Već su od rana jutra svi stanovnici stajali pred vratima i raspredali o pripremama za svečanu zgodu.“
Bio je to velik događaj za tako malo mesto kao što je Jonvil. Gospodin Rodolf Bulanžer pratio je Emu u šetnji, a M. Luru ih je sledio. Za vreme govora većnika, Rodof je otpustio Lurua i poveo Emu na prvi kat gradske većnice kako bi bolje video i čuo govor. Za to vreme pokušao je da pridobije Emu koja se činila pomalo odsutnom.
Uputio joj je niz slatkorečivih izreak, zatim ih je usporedio s izgubljenim dušama koje su se međusobno tražile u svojim različitim životima i udvarao joj se. Ona mu na njegova udvaranja nije odgovorila, ali isto tako nije ni maknula ruku s Rodolfove.
IX.
Nakon što je poljoprivredni zbor završio i nakon izjave ljubavi, Ema dugo nije videla Rodolfa. Već je strepila da su ga osećaji prošli i da će opet ostati sama.
Nakon šest nedelja on ipak dolazi u posetu i predlaže Šarlu jahanje kao pomoć u borbi protiv Eminog lošeg raspoloženja. Šarlu se ta ideja veoma svidela i on potakne Emu da pođe s Rodolfom, ništa ne sluteći.
Rodolf je već na prvoj šetnji obljubio Emu. Ne mogavši izbeći njegovoj slatkorečivosti, Ema mu se prepusti. Postala mu je ljubavnica. Svakodnevno su slali jedno drugom pisma i svakom slobodnom prilikom bi se sastajali u njegovom dvorcu. Emini su osećaji prema njemu postajali sve snažniji. Često se iskradala iz kuće kako bi ga mogla posetiti i uživati u vremenu koje su provodili zajedno.
X.
Na povratku iz jednog od svojih pohoda Rodolfu, Ema je naišla na gospodina Binea koji je lovio patke. Slagala mu je da se vraća od dojilje, iako je kasnije shvatila je to bila glupa laž jer je celo selo znalo da je njezina devojčica već odavno doma.
Uplašila se da će on svima odati njezinu tajnu i brzo shvatiti odakle se zapravo vraćala. Rodolfova i Emina veza polako se raspadala. Ema je imala prevelika očekivanja i previše se vezala, a on nije imao planove s njom. Ema se razljuti na njega jer se nije pojavio na tri ugovorena sastanka. Krene da razmišlja o njihovoj vezi i poželi da može ponovo zavoleti svog supruga.
„Zapita se čak i zašto mrzi Šarla i ne bi li bilo bolje kad bi ga mogla voleti. Ali on joj nije davao osobito povoda za takvu promenu osećaja, pa ona osta uvelike zbunjena u svojoj trenutačnoj želji za žrtvovanjem…“
XI.
Lekarnik Home bio je pobornik napretka. U jednom je časopisu tako naišao na slučaj lečenja iskrenutih stopala i krenuo nagovarati Šarla da olakša muke sirotom Hipolitu iz „Zlatnog lava“. Emi se ta ideja takođe veoma svidela – to im je moglo doneti veliku slavu i bogatstvo pa je i ona stala nagovarati Šarla da učini taj zahvat.
„Na nagovor lekarnikov i njezin Šarl se dade uveriti. Pošalje u Ruen po knjigu doktora Duvala, te se svake večeri, poduprevši glavu rukama, udubljivao u štivo.“
Nabavili su spravu koja je bila nadograđena na stopalo. Na dan operacije celo se selo okupilo – bio je to pravi događaj, a nakon njezinog uspešnog završetka činilo se da Šarlovoj i Eminoj sreći nema kraja. Već su planirali što će s bogatstvom koje će im ta i slične operacije doneti.
Hipolitovo stanje se međutim brzo pogoršalo, dobio je gangrenu i iz dana u dan mu je bilo sve lošije. O stanju pacijenta obavestili su lekara Kanivea, poznatog ruenskog lekara koji je bio zgrožen stanjem u koje je Šarl doveo pacijenta. Jedino preostalo rešenje bilo je amputirati pacijentovu nogu.
Bilo je to poniženje Šarlu, ali još i više Emi koja je požalila što je uopštee pomislila da bi se nešto moglo promeniti u njihovom odnosu.
„Ema ga je, sučelice, promatrala. Nije delila njegovo poniženje; ćutela je vlastito: ta kako je uopšte zamišljala da bi takav čovek mogao što vredeti, kao da se već toliko puta nije osvedočila u njegovu osrednjost.“
XII.
Emma je strašno zavolela Rodolfa, što ga je više volela, to je ju je više Šarl odbijao – bio je debeo, nije se znao ponašati i bio je čista suprotnost privlačnog Rodolfa. Počela mu je čak birati najlepše darove, poput zlatnog biča. Nabavljala je i druge stvari kako bi sebe doterivala pa se tako zadužila gospodinu Leruu.
Ema je, s druge strane, Rodolfu bila samo jedna u nizu ljubavnica. Njezino patetično ponašanje, obećanja ljubavi i obožavanje koje je prema njemu iskazivala nisu se razlikovali od drugih žena s kojima je pre bio. Iskorištavao je Eminu ljubav i podčinio ju je sebi, ali je to takođe uzrokovalo promenu u Eminom ponašanju – bila je smionija, pušila je cigarete, slobodno je razgovarala s muškarcima i hodala je uz Rodolfa besramno.
Gospodin Leru je i sam bio u dugovima pa je tražio od nje podmiri svoje, no Ema i Šarl su bili u lošoj finansijskoj situaciji. Ema s Rodolfom dogovori beg. On joj oobeća joj da će zajedno živeti, a Ema sa sobom odluči povesti i Bert.
Nakon dogovora Ema naruči kovčege i ostatak potrepština od gospodina Lerua. Njezino se ponašanje promenilo, smirila se i nikada nije izgledala lepše, što je primetio i Šarl. Ta je promena bila prouzrokovana isplaniranim begom u kojem je Ema videla priliku da započne novi život i bude srećna s čovekom kojeg voli.
Dođe i noć pre njihovog odlaska, Ema i Rodolf se opraštaju do idućeg dana. Ema je uzbuđena i ne može da dočeka. Rodolf uviđa da je to prevelika žrtva pa sva ljubav koju je osećao za nju uvene i odluči da to neće uraditi.
XIII.
Čim Rodolf stigne kući, odluči Emi napisati pismo u kojem joj na blag način pokuša dati do znanja da se njihov beg neće ostvariti, da je sve bila pogreška i da je među njima gotovo. To pismo stavi u košaru s marelicama i pošalje slugu da košaru preda Emi. Čim je primila pismo, ona oseti vrtoglavicu – trudila se sakriti nalet osećaja pred Šarlom, ali kada je osetila miris marelica, onesvesti se.
Oporavljala se danima. Šarl je bdio uz nju i brinuo, pozvao je lekare iz obližnjih mesta kako bi je pregledali i pomogli pronaći način da je izleče.
Ema je postupno bivala sve bolje, no za vreme jedne šetnje vidi mesto na kojem se nalazila s Rodolfom i ponovo se onesvesti. Stanje joj je bilo sve gore. Šarl se brinuo da ima rak, a osim Emine bolesti, zapao je u teške novčane brige.
XIV.
Gospodin Leru je iskoristio što je Ema bolesna i došao je da naplati svu robu koju je bila naručila. Iako se Šarl protivio i tvrdio da tu robu ne trebaju, Leru nije popuštao i pretio je sudskom tužbom. Šarl mu je napisao menicu, ali shvativši da je u dugovima, odluči da posudi novac od njega.
Trebao mu je vratiti novac za godinu dana – Leru je iskoristio svaku priliku kako bi se što više okoristio. Ema je bila na izmaku snaga. Spremala se na smrt, ali ju je odjednom obuzeo osećaj blaženstva. Postane uzorna vernica i stanje joj se naglo poboljša. Home savetuje Šarlu da je odvede u pozorište i tako se oni zapute u Ruen.
XV.
Jednom kad je Ema ušla u pozorište, obuzeo ju je osećaj koji je imala dok je u mladosti čitala romane Voltera Skota. Uživala je u luksuzu, udisala zrak, promatrala i ljude oko sebe. Ponovo joj se javi želja da bude deo takvog života. Tokom pauze u predstavi, Šarl im ode po piće jer se Ema bila onesvestila, a kada se vrati, napomene joj da je sreo Leona.
On zatim uđe u njihovu ložu i na Emin nagovor izađu da prošetaju i sednu. Ema i Leon razgovarali kako su nekad u Jonvilu. Ispričaju mu i sve o Eminoj bolesti pa Leon ponudi da ostane još nekoliko dana u Ruenu. Šarl je nagovori i ona pristane.
Treći deo
I.
Šarl se već vratio u Jonvil kad se Leon pridružio Emi. Razgovarali su o svojim novim životima, a onda je Leon vrlo brzo, samouvereniji nego pre, otkrio Emi sve šta je osećao prema njoj. Nastavili su razgovor o vremenu u Jonvilu i otkrili da su oboje gajili osećaje jedno prema drugome.
Ema je pokušala odvratiti Leona od ideje da bi njih dvoje mogli da budu zajedno – on je bio premlad, a ona stara. Tvrdila je da će upoznati još devojaka i da je njihova ljubav nemoguća, no on u to nije verovao. Idućeg su se dana trebali sastati u katedrali. Ema mu je odlučila napisati pismo kako bi mu poručila da njihova veza nije moguća, ali nije znala koja je Leonova adresa. Kad je stigla na mesto sastanka, odmah mu je predala pismo i počela moliti.
Međutim, kad je ustala, prišao im je vodič koj ih je hteo odvesti u obilazak katedrale. Leon je to odbio, ali Ema je htela videti unutrašnjost crkve. Lon je postao nestrpljiv i želeo je razgovarati s Emom. Prekinuo je vodiča, u ruku mu tutnuo srebrnjak i izašao s Emom iz crkve. Seli su u kočiju i odvezli se.
II.
Ema se vratila kući, a kada je stigla, sluškinja Feilisite javila joj je kako gospodin Home ima poruku za nju. Pohitala je k njemu, a on joj je rekao da joj je umro tast, gospodin Bovari. Vratila se Šarlu koji je bio slomljen, iako za života nije previše voleo ni brinuo za oca.
Stara gospođa Bovari nije toliko tugovala jer su joj se poslednji dani s njim činili kao dovoljno velika žrtva. Stigao je i gospodin Leru koji je spremno iskoristio Šarlovu tugu da razgovara s Emom oko menice i da naplati svoj dug.
Ema je svoju zabrinutost podelila sa Šarlom i natuknula da bi mogli potražiti pomoć od nekog advokata. Šarl se odmah setio Leona, a Ema se spremno ponudi da sama ode do njega u Ruen. Tamo je ostala tri dana.
III.
S Leonom se divno provela – „Bila su to tri puna, prelepa, božanstvena dana – pravi medeni mesec.“
Bili su srećni zajedno i vreme su provodili na brodiću. Razgovarali su i voleli se. To je brzo prošlo i Ema se morala vratiti u Jonvil. Dogovorili su se da će slati jedno drugom pisma. Leona je zanimalo zašto se Ema toliko zanimala za punomoć.
IV.
Ljubavnici su se redovito dopisivali i svi su se čudili zašto teta Role provodi toliko vremena kod gospođe Bovari (njoj je Leon slao pisma da ih ne bi otkrili, pa je ona stalno da navraćala da ta pisma isporuči Emi). Kako Leon nije mogao da izdrži odvojenost, počeo je da zanemaruje svoje pravničke obaveze i posao te je jednom čak odlučio pobeći iz ureda kako bi je vidio.
Ema počne opet svirati, no nije joj išlo kao pre pa se stane žaliti Šarlu da su joj potrebni sati kako njezin talent ne bi propao.
Iako su u lošoj finansijskoj situaciji, Šarl joj dopušta to pa pronađu učiteljicu u Ruenu.
„I tako joj pođe za rukom dobiti od muža pristanak da jedanput nedeljno odlazi u grad, pohoditi ljubavnika. Posle mesec dana svi su čak tvrdili da je prilično napredovala.“
V.
Svakog bi četvrtka Ema ustajala tiho kako ne bi probudila Šarla, spremala se dugo i nestrpljivo je čekala polazak u Ruen. Jednog dana je Šarl rekao Emi da je upoznao gospođu Lemperor koja joj je navodno držala satove klavira, te da je ona rekla da ne poznaje Emu Bovari.
Ema je rekla da joj je možda zaboravila ime, a Šarl se nadovezao da u Ruenu možda postoji više gospođa Lemperor. Kako bi zamaskirala svoje laži, Ema je postajala sve blaža i brižnija prema suprugu. Kuhala mu je najdraža jela i svirala valcere.
Gospodin Leru se poslom našao u Ruenu i slučajno je sreo Emu koja je šetala ruku pod ruku s Lonom. Preplašila se da će otkriti njezinu tajnu, a on to nasluti i iskoristi priliku da je uceni i izvuče još novaca od nje.
Prodala je imanje kako bi ga platila, ali se zapravo još više zadužila. Šarlova majka upozorila je Šarla da rastrošan način života koji Ema vodi nije dobar, no on ju je branio.
Jednog četvrtka se nije vratila u Jonvil. Šarl se zabrine i krene je tražiti. Proverio je prenoćište u kojem je boravila i Leonov stan, no nigde je nije našao. Uputio se zatim do gospođe Lemperor i putem nabasao na Emu. Ona ga je uverila da se nije osećala dobro i dodala da njegova stalna briga i kontrola ne pomažu tome. Tako je Ema dobila još više mogućnosti za odlaske ljubavniku i sve je dublje tonula u laži.
VI.
Home pođe u Ruen kako bi se proveo s Leonom. Ema je nestrpljivo čekala da joj posveti pažnju i da se sastanu. Optužila ga je da mu više nije stalo, a on je tvrdio da to nije istina već da ga je Home zadržao. Ema je postala ljubomorna i posesivna, zahtevala je puno pažnje i propitkivala se voli li ga – shvatila je da zapravo nikada nije bila srećna.
Došao je i dan naplate duga. Leru je dug prenio na Vansara koji je, nakon što ga je Ema odbila, podigao tužbu. Zapao ih je dug od 8000 franaka koji jednostavno nisu mogli da vrate. Ema je pokušala da odgovori Vansara od tužbe, ali bezuspešno.
VII.
„Mirno se držala sutradan kad ovrhovitelj Hareng s dva svedoka dođe sastaviti popis stvari za plenidbu. Počeše od Bovarijeve radne sobe, a u popis ne uvrste frenološku glavu smatrajući je profesionalnim pomagalom. U kuhinji, međutim, prebroje tanjure, lonce, stolce i svećnjake, a u spavaćoj sobi sve drangulije s police. Pregledaju njezine haljine, rublje i toaletni kutak, tako da joj celi život do najintimnijih pojedinosti beše poput trupla na sekciji izložen pogledima tih triju muškaraca.“
Sva je njihova pokretna imovina nakon toga bila stavljena na prodaju. Ema se još nadala da će prikupiti potreban novac pa se zaputila u Ruen, no niti jedan bankar kojeg je tražila nije bio dostupan. Zatim je pokušala da nagovori Leona da ukrade novac iz ureda za nju, a on je obećao da će za posuditi od dobrog druga te da će joj ga doneti drugi dan.
Ema odlazi u Jonvil i na savet Felisite ode beležniku Giomanu da posudi novac. On je poželi imati u zamenu za novac no ona odbije – „Besramno se koristite mojom nevoljom, gospodine! Ja jesam za žaljenje, ali nisam za prodaju!“
Nakon toga još ode do Binea, no to takođe prođe neuspešno. Jedina preostala nada bio joj je Rodolf pa se zaputi na njegovo imanje u La Hušet.
VIII.
Rodolf je bio iznenađen i uzbuđen što vidi Emu, izjavi joj ljubav, a ona ponovo počne da mašta o tome da su zajedno. Zamoli ga za novac, ali je on odbije pod izlikom da ga nema.
Vratila se kući shvativši da joj nema spasa, nije bilo više nikog ko joj je mogao pomoći. Otišla je do lekarnika i uvjerila Justina da je pusti u laboratorij i zatim uzela arsen.
Napisala je Šarlu pismo i zamolila ga da ga otvori tek sutradan. Ema je čekala da otrov počne da deluje. Ispočetka nije osećala ništa, no ubrzo je uhvati mučnina.
Šarl je u panici otvorio pismo da sazna čime se otrovala. On i Home očajnički pokušavaju da pronađu način da je spase. Pozivaju lekara iz Ruena koji im, nakon što je video Emu, javlja da se tu više ništa ne može uradti. Sveštenik joj daje sakramenat i ona umire.
IX.
Šarla je Emina smrt slomila. Isplanirao je sahranu koja je uključivao tri sanduka i insistirao je da bude pokopana u venčanici i sa vencem u kosi.
X.
Gazda Rual se celim putem do Jonvila nadao da se dogodila greška, da mu je neko poslao krivo pismo. Nije hteo da veruje da mu je kćerka mrtva – već je bio pokopao ženu i sina. Celi grad se okupio na sahrani. Justin se oseća krivim jer je on bio taj koji joj je otključao vrata od apoteke. Šarlova majka odluči se preseliti k njemu kako bi mu pomogla s Berth i kućanstvom.
XI.
Iako nije prošlo dugo od Emine smrti, Šarla su počeli pritiskati brojni dugovi, nikako im se nije video kraj, iako je on za svaki otplaćeni mislio da je poslednji. Gospođa udovica Dupui izvestila ga je o Leonovom venčanju. Šarl je verovao da bi Ema bila srećna kad bi to mogla čuti.
Jednom prilikom, tokom čišćenja, naišao je na pismo koje joj je poslao Rodolf, ali nije želeo da vjeruje da je njegova supruga imala ljubavnika – „Možda su se voleli platonskom ljubavlju“.
Šarl živi sam sa sećanjem na Emmu. Udalji se čak i od druga Homea. Jednog dana Šarl otvori Eminin stol i otkrije njezina pisma od Lona i Rodolfa. Bio je prisiljen da se suoči činjenicom da mu je Ema bila neverna. Bio je prisiljen i prodati sve što ima.
Jednog dana kada ode u Ruen sretne Rodolfa. Zajedno popiju piće, a Rodolf izrazi žaljenje zbog događaja koji su se ticali Eme i njega. Šarl mu kaže da zna istinu, ali da se ne ljuti. On krivi sudbinu za te događaje.
Sledećeg dana Šarl umire u svom vrtu. Sve što je posedovao iskoristilo se da se podmire dugovi, a Bert je ostala da živi s njegovom majkom.
„Tri su se lekara izredala u Jonvilu od Bovarijeve smrti, ali se nijedan onde nije mogao održati, tako bi ih brzo gospodin Home uništio. On, pak, ima golemu klijantelu; vlasti ga štede, a javno ga mišljenje štiti. Upravo je dobio križ časti.“
Likovi: Ema Bovari, Šarl Bovari, Leone, Dupui, Rodolf, Home, Justine
Analiza likova
Šarl Bovari – u prvom delu romana čitalac ima priliku da prati Šarlovo odrastanje i obrazovanje. Uporan je i trudi se, često šuti i kloni se problema pa marljivim radom uspeva da završi ruensku gimnaziju.
„Bio je to dečak mirne naravi, za odmora se igrao, u učionici radio, u razredu slušao, u spavaonici mirno spavao, a u blagovaonici dobro jeo.“
Nakon gimnazije roditelji ga usmeravaju na studij medicine. Uspešno je studirao, no u jednom razdoblju života često je zalazio u kafane i živio previše raskalašenim životom za jednoga studenta. Nepoložene ispite je nadoknadio, a manjak znanja u lekarskoj struci vrlo je često nadoknađivao posebnom pozornošću koju je davao pacijentima. Potpuno je pasivan lik, pa je prihvatio da mu osim zanimanja, roditelji pronađu i ženu. Majka mu je odredila udovicu Dubuk s kojom je bio nesrećan u braku. Nakon njene smrti svatio je da mu se sviđa Ema. Hteo je da je zaprosi, no bio je jako nervozan. Teško se odlučivao na nove korake u životu, pa je do braka s devojkom došlo tek kad je njezin otac preuzeo stvar u svoje ruke.
Bio je zadovoljan svojom prosečnosti u poslovnom svetu, a na ambicioznije pothvate odlučivao se samo na nagovor drugih. Celi život je proveo u lažima jer je slepo vjerovao Emi, bio je nesvestan njenog dvostrukog života i prave naravi. Izrazito je pasivan lik koji ne preuzima odgovornost i sudelovanje u raznim životnim prilikama. Nesvesno je poticao Emu na neveru jer nije shvatao da je ona nezadovoljna njihovim brakom, upravo zato što je on bio zadovoljan. Nije mu trebalo mnogo da bude srećan i ispunjen, pa je očekivao da ne treba ni drugima. Umro je prirodnom smrću nakon što su sve njegove iluzije o Emi bile konačno srušene.
„Šarl, uostalom, nije bio od onih koji zalaze u bit stvari; on uzmakne pred dokazima, a njegova se kolebljiva ljubomora utopi u neizmerju njegove boli.“
Ema Bovari – glavni je lik romana. Ova tragična junakinja od samoga detinjstva sanja o raskoši i strasti kakva joj u životu nije bila predodređena i dostupna. Bavila se šivanjem, a imala je posebno sjajne i bele nokte, tamne i velike oči s gustim trepavicama, pune, sočne usne i rumene jagodice. Detinjstvo je provela u samostanu, a od poslušne i pobožne devojčice pretvorila se u višestruku preljubnicu i nezadovoljnu, prkosnu osobu.
Žena koja je dolazila šivati rublje u samostan u kojemu je Ema živjela donosila je njoj i drugim devojkama ljubavne romane. Taj književni svet Emi je stvorio iluzije i snove o nemogućim ljubavima. Kad se vratila iz samostana živela je s ocem na seoskom imanju, te je bila marljiva i dobra devojka. Kad se pojavio Šarl Bovari koji je lečio nogu njezina oca, Ema je u njemu videla ostvarenje svojih mladalačkih želja. Bio je stariji od nje i imao je ostvarenu karijeru, a Ema se nadala da će on ispuniti njena ljubavna očekivanja. Brak i majčinstvo su je razočarali te je bila uverena da bi se trebala drugačije osećati kad bi u pitanju bila prava, strastvena ljubav.
„No ona je bila puna žudnje, besa, mržnje. Ona strogo nabrana haljina skrivala je uzburkano srce, a one usne, tako sramežljive, nisu pripovedale o njegovoj muci.“
Nesrećan brak izazivao je kod nje večitu tugu, potištenost i grč. Bila je bleda i pojavile su joj se sede vlasi. Loše psihičko stanje odražavalo joj se i na fizičko, pa je često bila bolesna i slaba. Za razliku od Šarlove pasivnosti, Ema je pokušavala ostvariti svoje ciljeve i pronaći način da živi život što sličniji onome o kojemu je sanjala. Rastužila se kad je rodila devojčicu jer je smatrala da su sve žene nesrećne kao ona.
Nemoralan je lik koji vodi dvostruki život dobre kućanice i brižne majke, a najčešće se noću iskrada i održava tajne romanse s muškarcima koji joj pružaju kratkotrajno zadovoljstvo, uzbuđenje i strast. Postajala je sve bahatija i nemarnija, a često je zanemarivala i vlastito dete koje je bilo prepušteno dadilji. Ulazila je u sve dublje dugove te je uporno pokušavala ostvariti svoju viziju raskošnog života.
„Ema, činilo se, nije bila vesela; u kutu usana večito je imala onaj stalni grč što nabire lica starih cura i propalih častohlepaca. Bila je sva bleda, bela kao platno; koža na nosu beše joj zategnuta oko nosnica, a oči joj gledale u vas prazno, bez izraza.“
Sve se više zaplitala u vlastite laži koje su joj prešle u naviku, a jedino što ju je spašavalo bila je Šarlova nesvesnost njezine prave naravi i pasivnost koja mu je branila da se zapita ko je njegova žena zapravo. Nakon što joj je Rodolf, koji joj je bio poslednja nada za finansijski spas, odbio pomoći Ema se osećala posramljeno. Izlaz iz svih problema našla je u samoubistvu, ne razmišljajući pritom o svojoj kćerki. Naterala je Justina da joj otključa vrata laboratorija i otrovala se arsenom.
Gospođa Dubuk – bila je Šarlova prva žena. Ovu udovicu Šarlu je pronašla njegova majka jer je smatrala da mu za ispunjen život, nakon ostvarenja u lekarskoj karijeri, nedostaje žena. Imala je četrdeset pet godina i mnogo prosaca, iako je bila ružna, mršava, suha i osuta prištićima. Navodno je njen godišnji prihod bio hiljadu dvjesto livra, a na kraju se ispostavilo da su sva njena bogatstva bila lažna.
„Iako je bila ružna, suha kao prut i osuta prištićima kao proleće pupoljcima, gospođa Dubuk je imala prosaca po izboru.“
Šarl Bovari nadao se da će mu brak poboljšati život, no gospođa Dubuk manipulisala je njim i određivala šta će i kad govoriti, terala ga je da se odeva kako ona želi, a otvarala je i njegova pisma. Prisluškivala je na vratima njegove ordinacije kad god bi imao ženske pacijentice jer je bila iznimno ljubomorna i posesivna. Svako jutro želela je da pije čokoladu, a imala je i stotine drugih prohteva koje je Šarl trebao ispunjavati. Bila je posebno ljubomorna na Emu i shvatila je da njen muž radi nje tako često odlazi u Berto. Zamrzila ju je i otvoreno je prigovarala Šarlu. Nakon što se saznalo da je njeno bogatstvo lažno, počela je da kašlje krv, a nedugo zatim je i umrla.
„Otvarala mu je pisma, uhodila ga na svakom koraku i iza vrata prisluškivala kad bi on u ordinaciji pregledavao žene.“
Leon Dupui – mladić koji je radio kao advokatski pripravnik u Jonvilu. Već na prvom susretu sa supružnicima Bovari shvatio je da se on i Ema izuzetno dobro slažu. Voleo je književnost, bio je sanjar i silno je voleo glazbu. Hteo je živeti u Parizu gde bi i završio studij prava. Društvo kojime je okružen za njega je monotono i prazno.
„Kao i ja – odvrati Leon. – Ima li zapravo što lepše nego sedeti naveče s knjigom uz ognjište, dok vetar udara u prozore, a svetiljka gori?“
Neiskusan je i ne zna kako bi postupio s Emom pa u sebi čuva potisnute osećaje koje gaji prema njoj. Tek nakon što je proveo nekoliko godina u Parizu postao je slobodniji i otvoreniji. Odvažio se poduzeti prvi korak i započela je romansa između njih dvoje. Nije mario za Emine osećaje, već je ona za njega predstavljala svojevrstan izazov. Bila je starija od njega i iskusnija te mu je u život donosila dinamiku i napetost. Kad je shvatio da ga prijatelji zezaju i da mu je karijera u pitanju, bez razmišljanja se maknuo od svoje dotadašnje ljubavnice.
Rodolf Bulanžer – bogataš koji ima trideset četiri godine. Uživa u kratkotrajnim avanturama i površnim užitcima. Privukla ga je Emina lepota, strastvenost i žudnja za avanturom. Odavno je izgubio sposobnost osećaja ljubavi i poštovanja prema drugima, a posebno prema ženama. Površan je i hladan, a Ema mu postaje nezanimljiva čim njihova veza poprimi ozbiljnost.
„Gospodin Rodolf Bulanžer imao je trideset četiri godine; bio je naprasite ćudi i pronicava uma, a kako je često bio sa ženama, dobro ih je poznavao.“
Obećao je Emi da će zajedno pobeći te povesti njenu kćerku Bert. Ipak je odlučio da nije sposoban i voljan brinuti o tuđem detetu i vezati se za nekoga tako čvrsto. Kad ga je Ema nakon nekoliko godina došla moliti finansijsku pomoć odbio ju je i osramotio. Konačan dokaz njegove besramnosti je kad poziva Šarla na piće nakon Emine smrti, iako on zna za njihovu aferu.
Lekarnik Home – ovaj lekarnik vjerni je prikaz malograđanstva francuskog naroda u 19. veku Trudi se što više isticati u svakodnevnom životu, mora sudelovati u svim događajima i svuda biti viđen.
„On se, već po svojoj naravi, ne beše kadar odvojiti od slavnih ljudi.“
Celi život se trudio dobiti križ Legije časti, a na kraju ga i dobiva. Lekari su se često izmenjivali u Jonvilu jer ih je ovaj lekarnik uništavao. Ugled mu je štitilo mišljenje ljudi kojima je uspeo pomoći, a slepac kojega nije mogao izlečiti kvario je njegov status u društvu, pa ga je maknuo s ulice. Njegova teška narav koja traži tuđu pozornost očituje se u raznim reklamama, natpisima i svetlima koja svuda po njegovoj kući reklamiraju apoteku. Snalažljivo izbegava kazne koje dobiva jer nepropisno leči ljude svojim pripravcima.
„On, pak, ima golemu klijentelu; vlasti ga štede, a javno ga mišljenje štiti. Upravo je dobio križ časti.“
Beleške o piscu
Gistav Flober ostao je poznat kao jedan od najvećih romanopisaca. Rodio se u Ruenu 12. decembra 1821. Počeo je pisati već kao dečak, sa deset godina. Kao mladić upisao je studij za advokate, ali kako ga nije dovršio, rešio je da putuje po Africi, odnosno njenom severnom delu.
Prvo delo mu je bilo „Iskušenje Sv. Antuna“, pesničko filozofska rapsodija u kojem je za glavnog junaka pustinjaka sv. Antuna najverojatnije bio inspirisan događajem iz detinjstva. Prvo delo sa kojim je postao popularan i koje se smatralo remek delom bila je „Gospođa Bovari“.
Delo je objavljeno 1857. godine, a govori o dosadi jedne osobe zbog pogrešnog odabira načina kako će da živi svoj život. Gospođa Bovari je glavni lik romana koji se mnogima svideo. Godine 1869. objavljuje svoj najveći roman „Sentimentalna edukacija“. Umro je na porodičnom posedu u Croisetu nedaleko od rodnoga grada, 8. maja 1880.
Autor: A.M.M.
Ostavite odgovor