Galeb Džonatan Livingston obrađena lektira književnika Ričarda Baha. Lektira sadrži detaljan prepričani sadržaj, analizu dela, književne elemente, analizu likova i beleške o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudelovanje u nastavi.
Analiza dela
Roman Galeb Džonatan Livingston je objavljen 1970. godine. Roman Ističe sažeta višeslojnost, a popularnost je stekao i time jer je na malom broju strana rečeno mnogo. U romanu se govoreći o galebu govori o ljudima, njihovim slabostima i vrlinama.
Galeb Džonatan Livingston je stekao veliku popularnost baš kao i roman Mali Princ, a proučavaoci književnosti često i porede ova dva romana. Pisac romana Ričard Bah je i sam bio fasciniran činom letenja i bio je pilot, kao i Antoan de Sent Egziperi, pisac Malog Princa. Roman je o jednom neobičnom galebu, ali je posvećen svima nama, svim čitaocima jer takav galeb živi u svima nama i predstavlja sve ono za čim skriveno težimo i šta priželjkujemo, o čemu maštamo. Let Galeb Džonatana Livingstona je metafora za slobodnog čoveka koji je ostao veran svojim idealima i koji je uspeo da ih ostvari.
Galeb Džonatan Livingston je predstavljen kao alegoričan lik za prototip dece i mladih ljudi koji žele da ostvare sopstvene snove u procesu sazrevanja i odrastanja. Ovo je alegorisjsko-filozofsko književno delo koje ima elemente pedagoškog romana i elemente razvojnog romana. U ovom romanu se ističe identitet slobodnog leta, leta zbog uživanja i pomeranja granica sopstvenih mogućnosti. Takav let je nešto čemu svako treba da teži, on je suprostavljen prostom letu zbog lovljenja ribe, jedinom koje Jato dopušta.
Galeb Džonatan Livingston je jedna od kultnih knjiga sa tzv. duplim dnom. U romanu ima dosta epiteta. U prvoj rečenici romana se pojavljuje stilska figura kontrast jer je mlado sunce talasa iznad mirnog mora, mir mora je suprotstavljen talasanju sunca. Ključne reči u ovom romanu su: letenje, identitet, sloboda. Čin letenja se u ovom romanu poredi i izjednačava sa smislom života. Leteti slobodno znači živeti neopterećeno bez stega i predrasuda. Da bi opisao fenomen letenja kao smisao života, Ričard Bah je morao da bude fasciniran činom letenja. On je bio posvećeni pilot, ali izrazito poetskog duha. To je vidljivo u načinu na koji opisuje tehnike letenja, na koji doživljava let ptica, lebdenje u vazduhu, poniranje ka moru, brzinu, horizont, akrobatske figure. Imao je izuzetno uzbudljiv životni poziv, pun adrenalina, a samim time i mogućnost da krstari nebom, da dosegne lepotu letenja koja nije svima dostupna, ali je gotovo svima primamljiva.
Većina galebova nikad ni ne pokuša da nauči išta više od najjednostavnijih pravila letenja – kako da od obale stignu do hrane i natrag. Većini galebova je jedino bitno da se prehrane, a ne letenje. Ali ovom galebu letenje je bilo važnije od hrane. „Više od svega ostalog, Galeb Džonatan Livingston voleo je da leti“.
Iz perspektive Jata, Džonatan radi nešto nezamislivo, nespojivo sa ustaljenim načinom života galebova, za njih je čin leta čista korist i potreba, a esteticizam se niti razume, niti prašta. Galeb Džonatan je simbol za svakog nadarenog i posvećenog pojedinca koji prelazi društvene konvencije da bi stvorio nešto novo, a Jato je „mrtvo more“ slično onom u kom žive junaci pripovetke Mrtvo more, Radoja Domanovića. Jato živi u kolotečini i ne toleriše promene. Ovaj roman je alegorija o borbi darovitih ljudi koji teže slobodi delovanja, mišljenja i stvaranja, o tragaocima za saznanjem koji se, uprkos osudama i odbacivanjima, uporno bore za svoj „slobodan let“. Rekli smo da Jato čini „mrtvo more“ jer ne prihvata Džonatanovo maštovito letenje, baš kao što ni Domanovićevi malograđani ne prihvataju stvaralaštvo pesnika, slikara i naučnika. I jedni i drugi progone i osuđuju one koji dižu talase u ustajaloj vodi. Ali dok se Domanovićevi stvaraoci povlače i odustaju, Galeb Džonatan Livingston istrajava i ne odustaje. On ne želi da podlegne pritiscima mase i odustane od svojih snova.
Misaona alegorijsko-simbolička pesma Nebo, Stevana Raičkovića ima srodna značenja sa Bahovom pripovetkom. Baš kao što Džonatan traga za čarima leta, tako i lirski subjekt u pesmi Nebo teži svom „golubu“, svom miru, slobodi, prostranstvu, lepoti, spokoju. Raičkovićev „krug vrtoglavi“ neodoljivo podseća na Bahove plave horizonte. Kao što je Džonatan spreman i na izolaciju i kaznu zarad svojih snova, tako i Raičković ne odustaje od traganja za „golubom“, bez obzira na posledice.
Da bismo stigli do stanja savršenstva, moramo mnogo da radimo. Da otkrijemo svoj dar, ali i da ga negujemo, predanošću i posvećenošću. Napredak civilizacije ne postoji bez napretka pojedinaca. Do slobodnog leta stiže se upornošću i samopregorom. Ako se ne neguje, talenat umire. A društvo koje samo „lovi ribu“ prizemno je, prosto i bez snova. To nije produktivno i napredno društvo. Samim time je i opasno po razvitak civilizacije. Mrtvo more ipak se mora ustalasati, a tome nas uči roman Galeb Džonatan Livingston i njegov glavni junak.
Književni elementi
Vrsta dela: kratki alegorijski roman, roman lika sa psihološkim elementima
Književni rod: epika
Mesto radnje: neodređeno, nebo, oblaci
Vreme radnje: neodređeno, savremeno
Tema: Odrastanje, život i avanture i učiteljski poziv galeba Džonatana Livingstona, jednog sasvim neobičnog galeba.
Ideja:
- Uprkos svim preprekama na koje nailazi čovek treba da ostane istrajan u ostvarivanju svojih želja i snova.
- Originalnost i posebnost često nailaze na prezir i podsmeh u ovom svetu.
- Koliko god surov svet bio, svako u njemu može ipak da pronađe bar jednu srodnu dušu.
- Prava istina se ne vidi očima već razumevanjem.
Prepričano delo, citati
Prvi deo
Bilo je jutro. Na pučini, potpuno sam, vežbao je galeb Džonatan Livingston da krilima izvede bolno težak okret izvijenog tela. Drugi galebovi ne znaju za nesigurnost u letu ni za gubljenje brzine. Gubljenje sigurnosti i brzine u vazduhu za njih je sramotno i nečasno. Većina galebova ne želi da nauči nešto više do osnove letenja – kako da stigne od obale do hrane i natrag. Većinu galebova ne zanima let, već jelo. A ovog galeba nije zanimalo jelo, već let. Čak su i njegovi roditelji očajavali posmatrajući Džonatana kako provodi dane usamljen, vežbavajući niske letove, eksperimentišući. Njegovoj majci je bilo teško da razume da on nije kao ostali galebovi. I on sam se kolebao i borio sa sobom jer je drugačiji.
„Otac je imao pravo. Moram zaboraviti ovu ludost. Moram odletjeti natrag svome jatu i pomiriti se s onim što jesam, jadni, ograničeni galeb“.“
Svakog dana je obećavao sebi da će biti kao i ostali galebovi, a onda čim sunce izađe, galeb Džonatan Livingston je ponovo vežbao i svakog dana postizao sve veću brzinu.
„Galeb koji leti trista dvadeset šest kilometara na sat! Bio je to rekord, jedinstven, veliki trenutak u istoriji jata, trenutak koji označava početak novog razdoblja u Džonatanovom životu. Leteći prema svom usamljenom vježbalištu, savi krila, spreman za novi spust s visine od dvije hiljade četiri stotine metara, i odluči da danas savlada skretanje. Pomakom samo jednog perca sa vrha krila dva-tri santimetra u stranu, može se postići, shvati, glatko i široko skretanje pri vratolomnoj brzini.“ Od veština letenja otkrio je petlju, polagani valjak, leđni kovitlac i letenje na nož. Kad se Džonatan pridružio jatu na obali, već se bila spustila noć. Bio je umoran i vrtelo mu se u glavi. Ipak je u svojoj uzbuđenosti izveo pri sletanju petlju, a trenutak pre nego što je dodirnuo tlo, valjak na.
„Kad saznaju“, pomisli „za moj rekord, poludjeće od sreće. Koliko je sad život bogatiji! To je smisao života, a ne ono sumorno vucaranje do ribarskih čamaca i nazad! Možemo se izdići iz neznanja, možemo postati 9 vješta, pametna i savršena bića. Možemo biti slobodni! Možemo naučiti letjeti!“
Međutim, kada je sleteo na obalu, ugleda skup galebova i učini mu se da su sakupljeni već duže vreme. Čekali su ga. Starešina mu je rekao da stane u sredinu. Stajati u sredini značilo je ili veliku sramotu ili veliku čast. Na taj se način iskazivala čast vođama galebova. Niko ga nije pohvaalio zbog njegovog leta, već su takav čin osudili. „Život je neizvestan, i nepoznat, a mi smo stvoreni samo da jedemo i da opstanemo što duže možemo.“ Svi galebovi su mu okrenuli leđa i prognali ga.
Ostatak života Džonatan je proveo u samoći, ali je odletio još mnogo dalje od Dalekih Hridi. Nije ga toliko bolela samoća koliko saznanje da njegova braća nisu htela da upoznaju sve veštine letenja. On je međutim svakog dana učio sve više. Naučio je da ponirući punom brzinom može da dohvati vrlo retku i ukusnu ribu što se kreće u jatu tri metra ispod površine okeana – više mu nisu bili potrebni ribarski brodići ni ustajali hleb da bi preživio. Naučio je da spava u vazduhu za vreme dugih noćnih letova, koristeći se vetrom što je dolazio s kopna i prelazeći tako po dvesta kilometara od zalaska do izlaska sunca.
„Džonatan je otkrio da su dosada, strah i gnev glavni razlozi zbog kojih galebovi žive kratko, a budući da se svega toga oslobodio, poživeo je zaista dugo i lepo.“
Dva galeba što su se pojavila tik uz njega bili su čisti poput zvezdanog sjaja. Ali najlepše od svega bio je njihov let, veština s kojom su vrhove svojih krila držali na određenom i stalnom razmaku od njegovih. Bez reči, Džonatan ih podvrgne ispitu koji još nijedan galeb nije bio položio. Iskrivi krila i uspori let tako da se jedva micao u vazduhu i te dve ptice su umele isto tako sporo da lete. Radili su sve isto što i on i rekli su:
„Mi smo iz tvog jata, Džonatane. Mi smo tvoja braća.“
Tako je pronašao svoje prijatelje.
Drugi deo
Napuštajući Zemlju i njene oblake, leteći sa dva galeba pored sebe, primeti da i njegovo telo postaje sjajno kao njihovo. Istina, još je bio onaj isti mladi galeb Džonatan kakav je oduvek bio, samo mu se spoljašnji lik izmenio. Telo kao da je ostalo galebovo, ali je sada mogao leteti mnogo bolje nego ikad pre.
„Tako,“ mislio je, „sad ću s upola manje truda postići dvostruku brzinu, dvostruko veći uspeh od onog na Zemlji u svojim najboljim danima!“
Desetak galebova doleti s obale da ga pozdravi, ali nijedan ne progovori ni reči. Samo oseti da mu je ovo novi dom i da je dobrodošao. I drugi su galebovi sleteli, ali nijedan nije zamahnuo ni jednim percem svojih krila. Narednih dana Džonatan je shvatio da tu može da nauči o letu isto onoliko koliko i u životu što ga je ostavio za sobom. Samo na drugi način. Ovde su bili galebovi koji su mislili kao i on. Svaki od njih smatrao je najvažnijim u životu dostići i dotaknuti savršenstvo u onome što su najviše voljeli – u letenju. Provodili su sate i sate uvežbavajući letove i usavršavajući akrobatiku u vazduhu. Učitelj Sulivan mu je govorio zašto nema puno glabeova sličnih njima:
„Odgovor je u tome što si ti, Džonatane, retka ptica, jedan među hiljadama galebova. Svi smo mi prevalili dug put dok nismo stigli ovamo. Prelazili smo iz jednog sveta u drugi, koji se nije mnogo razlikovao od prethodnog, zaboravljajući odmah odakle smo stigli, ne razmišljajući gdje hrlimo, ne misleći na sutra. Znaš li koliko smo života proživeli dok nismo shvatili da nam se život ne sastoji samo od hrane, borbe i premoći u jatu? Hiljadu života, Džone, deset hiljada!“
Čjang, stariji galeb je takođe savetovao Džonatana:
“ Da bi odleteo bilo gde brzinom misli – reče – moraš početi od saznanja da si već stigao na željeno mesto…“
Prošlo je mesec dana, možda i više. Džonatan je neobično brzo napredovao. Još dok je učio iz sopstvenog iskustva, bio je dobar i brz učenik, a sad, kada ga je podučavao starešina glavom, tek je bio odličan. A onda, jednog dana, Čjang nestane. Sa svima je tiho razgovarao, savetovao ih da ne napuste učenje, vežbanje i nastojanje da saznaju više o savršenom nevidljivom načelu života. Kako su dani prolazili, Džonatan je sve češće mislio na Zemlju s koje je došao. Možda su prognali, mislio je, još nekoga zato što je rekao istinu jatu u lice. Što je Džonatan duže vežbao kako da bude dobar, i što je više proučavao pravu prirodu ljubavi, to je više težio da se vrati na Zemlju. Iako je njegova prošlost bila ispunjena samoćom, bio je stvoren da postane učitelj, te je i svoju ljubav iskazivao tako što je hteo da prenese deo istine, koju je spoznao, galebu koji bi pokazao makar samo želju da tu istinu i sam spozna. Džonatan je ostao i radio s pridošlicama koji su svi odreda bili pametni i učili. Ali nije ga napuštala misao da ipak postoji jedan ili dva galeba koji bi mogli sve to naučiti, a da nemaju priliku.
„Suli, moram se vratiti – reče naposletku. – Tvoji učenici vrlo dobro napreduju. Oni će ti pomoći oko pridošlica. Sulivan uzdahne, ali mu se ne usprotivi. – Nedostajačeš mi, Džonatane – samo reče. – Suli, zaboga – obrati mu se Džonatan prekorno – ne budi budalast! Šta mi to svakodnevno uvežbavamo? Kada bi naše prijateljstvo zavisilo od vremena i prostora, onda bismo, savladavši vreme i prostor, upropastili i naše bratstvo! Savladamo li prostor, ostaje nam samo OVDE. Savladamo li vreme, ostaje nam samo SADA. Zar ne misliš da ćemo se na tom putu, između Sada i Ovde, ipak povremeno sretati?“
Galeb Flečer Lind bio je još sasvim mlad, ali je već znao da jato nije nikad nikog tako oštro i nepravedno kaznilo kao njega
„Kao da leteti znači samo mlatarati krilima od jednog mjesta do drugog! To… to… može svaki komarac! Pokazaću ja njima šta znači leteti. Biću pravi prognanik, ako baš tako žele. A posle će im biti žao…“
Mladi i neobuzdani galeb Flečer bio je skoro savršen učenik. Bio je snažan, lagan i brz u vazduhu i, što je najvažnije, imao je vruću želju da nauči da leti. Posle tri meseca Džonatan je imao još šest učenika, sve same prognanike što su došli sa željom da lete radi puke radosti letenja.
„Pravilno letenje korak je bliže mogućnosti da izrazimo svoju pravu prirodu. Moramo odbaciti sve što nas ograničava. Radi toga uvežbavamo brzinsko i polagano letjenje, akrobacije u vazduhu“, govorio je Džonatan učenicima.
Džonatan je bio na čelu, Flečer je lagano klizio zdesna, a Henri Kalvin se trudio da održi brzinu s leva. A onda u istoj formaciji, svi kao jedan, izveli su polagani valjak nadesno, pa ravno, pa na leđa, pa ravno, a vetar je fijukao oko njih. Osam galebova počeše se pojedinačno naglo penjati, svaki izvede punu petlju, pa se u širokom krugu sasvim polagano spusti na peščani žal. Kad su sleteli, galeb Džonatan iznese im svoje primedbe na letenje, mirno, kao da se ovakvi događaji dešavaju svaki dan.
Kada bi završili časove letenja, učenici bi se odmarali na pesku i slušali Džonatana sve pažljivije. Neke njegove ideje bile su lude i nikako ih nisu mogli da razumeju, ali neke su bile dobre i razumljive. Noću se, postepeno, stvarao nov krug slušalaca oko Džonatanovih učenika. Od povratka je prošlo mesec dana kada je prvi galeb iz jata prešao zabranjenu granicu i zamolio ih da ga nauče da leti. Jedne noći prišao im je galeb Kirk Majnard, krećući se nesigurno po pesku, vukući levo krilo za sobom, a na kraju je pao Džonatanu pred noge.
„Galebe Majnarde, slobodan si da budeš svoj, zaista svoj, ovdje i sada, i ništa te u tome ne može spriječiti. To je zakon Velikog Galeba, to je jedini pravi zakon.“
Džonatan je i pticu slomljenog krila naučio da leti jer je znao da je sve u snazi volje i u upornosti.
Jednog dana Džonatan je prepustio svoje učenike, prognane iz jata, Flečeru.
„Tebi više nisam potreban. Moraš pronalaziti sebe, svaki dan po malo, istinskog, neograničenog galeba Flečera. On će biti tvoj instruktor. Treba da ga razumeš i da njime ovladaš. Trenutak kasnije Džonatanovo telo zaleprša vazduhom, svetlucajući, i uskoro postade sasvim nevidljivo.“
Džonatan je zamolio Flečera da ne dopusti da šire glupe glasine o njemu, ali i da ga ne proglase bogom.
„Jasno, Flečere? Ja sam galeb. Volim leteti, možda…“
Takođe je naučio Fleča da ne veruje očima jer su njihove moći ograničena, da gleda pomoću razumevanja i da će samo tako shvatiti ko je i jedino će tako zaista naučiti kako se leti.
Galeb Džonatan je iščeznuo u vazduhu. Posle nekog vremena galeb Flečer vinu se do neba i nađe potpuno nov skup učenika koji su jedva čekali prvi čas letenja. Počeli su od horizontalnog letenja.
„Nema granica, Džonatane?“ – pomisli. „E, pa onda će uskoro doći vreme kad ću se iznenada pojaviti na tvojoj obali i pokazati ti kako se leti!“ Iako se trudio da bude strog prema svojim učenicima, u jednom ih trenutku Flečer ugleda onakvima kakvi su zaista bili – a to što je video zaista je voleo. „Nema granica, Džonatane?“ – pomisli još jednom smešeći se. I tako započe njegova trka za znanjem.
Analiza likova
Galeb Džonatan Livingston
Alegorija za prototip dece i mladih ljudi željnih prava da ostvare sopstvene snove u procesu sazrevanja i odrastanja. Mladunac i buntovnik, ptica drugačijih želja i vidika, željan pomeranja granica, često u zavadi sa svetom, Galeb Džonatan Livingston je tipski lik omladinske proze. Galeb željan slobodnog leta i široko raširenih krila, spreman je da osvoji do tada nepoznata nebeska prostranstva. On je alegorijska slika mladog bića u razvoju koje želi da fascinira sebe i svet oko sebe lepotom. On želi da uživa u sopstvenoj sreći koja nije na štetu drugih. Od sredine neprihvaćen, u Otpadnike svrstan, mladunac može posegnuti za destrukcijom i autodestrukcijom, ili pak on pokazuje da se identitet sopstva gradi upornošću, ljubavlju i voljom.
On svoju strast za letenjem želi da nadogradi na nekom drugom, plodnijem mestu i da prenese mladim naraštajima koji dele istu strast za učenjem. Galeb Džonatan Livingston pleni upornošću i neodustajanjem. On nije marginalac koji lako diže ruke od svojih snova iako ga je Jato žigosalo i gurnulo na marginu, niti biće pomireno sa nametnutim okvirima koje se na kraju stopi u sredinu.
Galeb Džonatan Livingston može da se uporedi i sa ovčicom Askom, Ive Andrića. Aska je živela za svoju umetnost, za balet, Džonatan živi za svoj slobodni let. Mladi i na početku romana još uvek neiskusni Galeb Džonatan Livingston sasvim je neobično stvorenje u svome Jatu. Posvećen je i zaljubljen u letenje, nadahnut i požrtvovan; u cik zore on istražuje mogućnosti letenja i otkriva neke veštine, uglove letenja, figure i kovite. Suočava se sa usponima i padovima, gubi ravnotežu, ali ne odustaje. Kao i Aska koja se sukobljava sa svojom majkom Ajom i ona je u sukobu sa roditeljima koji iako pokušavaju ne uspevaju da do kraja razumeju njegovu požrtvovanost i strast za nečim tako svakodnevnim i običnim, ali što on vidi na potpuno drugačiji način. Aski je balet spasao život od zlog vuka, a Džonatan letenjem svom životu daje smisao.
Neobično je i to što Džonatan vežba sam, niko drugi u Jatu ne pravi mu društvo. Dok je Galeb Džonatan propadao u pokušajima da održi visinu, boreći se da uči na svojim greškama i trpljivo se boreći sa samim sobom, pisac naglašava da bi za druge galebove to bilo sramno:
„Galebovi, kao što znate, nikad ne oklevaju, nikad ne gube kontrolu. Izgubiti kontrolu za njih predstavlja sramotu i ravno je gubitku časti“.
Osim toga, ključan je i pristup letenju – za Jato je letenje tek put do hrane, a za Džonatana zanos i strast:
„Većina galebova nikad ni ne pokuša da nauči išta više od najjednostavnijih pravila letenja – kako da od obale stignu do hrane i natrag. Većini galebova važna je prehrana a ne letenje. Ali ovom galebu letenje je bilo važnije od hrane. Više od svega ostalog, Galeb Džonatan Livingston voleo je da leti.“ Džonatana je na vreme upozorio otac da galebovi lete da bi jeli i da se mane praznih fantazija, a njegova mati primećuje da joj je sin kost i perje, da se ne bavi lovom. Zima je na pragu, trebalo bi preživeti u surovom ptičjem svetu. Trebalo bi učiti kako se lovi riba, a ne nešto nepotrebno, nerazumno, opsenarsko: „Nemam ništa protiv sveg tog letenja, ali od toga se ne živi i ti to dobro znaš.“
Galeba Džonatana vuče snažan unutrašnji poziv; on se ne zadovoljava ustaljenim i poznatim, on traga za nečim novim. Njegova želja jača je od zabrana plemena, on joj se predaje uprkos svemu. Toliko toga treba da se nauči, stoga je on požrtvovan i marljiv đak koji usavršava brzinu, visinu, ugao letenja, raspon krila, postigavši svetski rekord u letenju i otkrivši čar akrobacija u vazduhu. Osećaj otkrivene lepote u njemu izaziva osećaj euforije, radosti i nadmoći, uverenosti da će ga Jato dočekati lovorikama.
No, nakon euforije sledi pad. Jato ga etiketira kao prestupnika, osobu koja je nanela sramotu plemenu i stoga mora biti isključena iz zajednice. Galeb je narušio dostojanstvo i tradiciju plemena, ustaljeni poredak, poneo se neodgovorno. Stoga Džonatan postaje izgrednik, opasan po zajednicu, Otpadnik. Cena zanosa je izolacija od zajednice, samoća. Džonatan svoju sudbinu prihvata bez pogovora. Ostalo mu je da u novonastalim okolnostima nastavi borbu za lepotu leta, bez kajanja ili osećaja sramote što je drugačiji od ostalih, da i dalje uči:
„Sve što je nekad želeo Jatu, ostvario je sam za sebe i nije tugovao zbog cene koju je za to morao da plati“.
Lutajući u plavetnilu, Džonatan sreće druga dva galeba, takođe Otpadnika iz njegovog Jata. Nije, dakle, sam u prestupu, i neki drugi pre njega su bili odstranjeni. Možda su manjina u odnosu na većinu koja ih je odbacila, ali svakako Džonatanu biva utešno to da postoje i drugi galebovi koji su u sličnoj poziciji. Ali to ga mesto nije zadržavalo. Znanje koje je stekao ne bi imalo smisla ukoliko bi ga sebično čuvao za sebe. Više od svega želeo je da dođe do svog Jata, da uveri druge galebove kako je lepo učiti letenje, proširiti vidike, dosegnuti plavetnilo:
„Džonatan je u svesti zadržao prizor velikog jata galebova na obali jednog drugog vremena, svestan da više nije kost i perje već besprekorni simbol neograničene slobode i leta.“
Sa takvim osećajem, osećajem izazova i radosti, Džonatan se vraća svome Jatu. Prate ga i njegovi najverniji učenici, oni su tu da potvrde drugim galebovima da učenje ima smisla. Odluka nije laka:
Njegovi učenici su se pokolebali u trenutku, jer je po zakonu Jata Otpadnik zauvek gubio pravo povratka, a Zakon nije prekršen nijednom tokom deset hiljada godina. No, uprkos svemu, učenici veruju u svog učitelja i prevladavaju strah od Zakona, odnosno od ustaljenih, naoko nepromenljivih normi. U savršenoj formaciji dijamanta, osam elegantnih galebova sleću u mnoštvo na plaži. Ma koliko masa bila u strahu, a potom i protiv Otpadnika, uvek postoje pojedinci koji će biti očarani mišlju da je sloboda izbora moguća. Galeb Džonatan uspeva da ubedi Galeba Majnarda, pticu sa oduzetim krilom, da uprkos hendikepu može da leti:
„Majnarde Galebe, ti si slobodan da budeš ono što jesi, da otkriješ svoje pravo ja, ovde i sada, i ništa ti se ne može isprečiti na putu. To je Zakon Velikog galeba, Zakon koji Jeste. Desilo se čudo, Majnard je poleteo!“
On je neko ko ume da ohrabri i da pruži podršku.
Džonatan shvata težinu svog poziva učitelja, da nije lako ubediti pojedinca da može da napreduje ukoliko se potrudi. Ipak, Džonatan ne odustaje. On ne gaji mržnju prema Jatu, on je sposoban da čak i u toj pomahnitaloj masi vidi tragove dobra:
„Ne vole se, naravno, mržnja i zlo. Ali treba da vežbaš kako bi bio u stanju da vidiš onog pravog galeba, onog dobrog, u svakome od njih, i kako bi bio u stanju da im pomogneš da ga i sami u sebi otkriju. Na to mislim kada kažem ljubav. A i zabavno je, kad se malo uvežbaš“.
Galeb Džonatan je prevalio dug put. Prešao je put od mladog galeba željnog učenja do iskusnog i mudrog učitelja drugim galebovima. Ali vreme je i da njegovi učenici naslede njega, baš kao što je on nasledio Salivena. Dolazi do smene generacija. On jeste izuzetan galeb, ali nije božanstvo, on odbija da ga tako zovu jer to biva gordost, a on u sebi nema ni malo gordosti i sujete: „Ja sam samo galeb, mada, istina, volim da letim…“
Saliven
Uz ovog galeba Džonatan više nije sam u učenju. Sa njim je postao deo grupe galebova sa kojima deli zajedničku ljubav ka nebeskim prostranstvima. Uz Salivena Džonatan postaje deo tima, a ne izolovan i pojedinačan slučaj. Saliven mu postaje učitelj. On je neko stariji i iskusniji, ko mu prenosi svoja saznanja, hrabri ga i opominje. Saliven je mudri galeb koji u Džonatanu prepoznaje redak dar, podržava ga, ali i upozorava na sva iskušenja koja ga tokom učenja očekuju. Saliven ga savetuje da „nastavi da radi na ljubavi“, jer bez tog tajnog sastojka svi ostali aspekti učenja nemaju smisla. Galeb Džonatan je dostigao savršenstvo u letenju pod Salivenovim vođstvom, a ubrzo i sam postao učitelj letenja u spokojnom svetu Otpadnika.
Majnard
Galeb sa oduzetim krilom koji uz pomoć Džonatana uspe da poleti. Uprkos velikom hendikepu zbog kog bi mnogi odustali on zbog svoje upornosti i volje uspeva da poleti. Džonatan ga je ubedio da može da uspe u onome što želi i da ne treba da živi u strahu od hendikepa, neuspeha i odbacivanja.
Flečer
Preuzima Džonatanovu ulogu. On je sada taj koji na plaži podučava „mlade nade“. Možda će jednoga dana biti učitelj svog učitelja, otkriti mu nešto novo o letenju. Do tada, Flečer oseća ljubav prema svom pozivu, ljubav prema prenošenju znanja na druge galebove.
Beleške o piscu
Ričard Bah David je američki pisac rođen 23. juna 1936. Školovanje je završio na Fakultetu Long Bič 1955. godine. Uskoro nakon što je završio fakultet pridružio se mornarici SAD-a kao rezerva, a uskoro nakon toga uključio se u program Nacionalne garde. Nakon toga se pridružio borbenoj jedinici 141 te eskadrili poznatijoj kao Fighter Squadron USAF kao pilot.
Nakon aktivnog bavljenja vojskom počeo se baviti pisanjem, a prve tri knjige koje je napisao govorile su o letenju avionima i odražavale njegovu ljubav prema letenju. Bile su to Otuđen od tla (Stranger to the ground, 1963), Dvokrilac (Biplane, 1966) i Ništa nije slučajno (Nothing by Chance, 1969).
Tek njegova četvrta knjiga Galeb Džonatan Livingston, objavljena 1970. godine, učinila ga je popularnim i poznatim piscem. Knjiga je obuhvatala neverovatne opise galeba i njegovog leta.
Sa vremenom izdavači su otkrili kako se radi o pravom potencijalu koji je ubrzo porušio sve moguće rekorde te koji se prodao u više od 1.000.000 primeraka.
Kod Baha je letenje metafora života, a život je traganje, proces stalnog učenja i ponovnog otkrivanja onoga što čovek oduvek zna, ali je na to zaboravio.
Ostavite odgovor