Ekspresionizam predstavlja umetnički i književni pokret koji je smešten u prve dve decenije 20. veka. Osnovni zahtev ekspresionizma jeste izražajnost. Književni je pokret avangarde i razvio se između 1910. i 1925. godine u Nemačkoj, ali je svoje prethodnike imao i u drugim evropskim zemljama.
Ekspresionizam je utemeljen u likovnoj umetnosti i prvo se u njoj javlja kao reakcija na impresionizam, da bi se u književnosti javio kao reakcija na naturalizam, realizam i neoromantizam koji su se zadovoljavali spoljašnjim opisivanjem života.
Proširio se na književnost veoma brzo i može se govoriti o tri faze ekspresionizma: ranom koji je trajao od 1910. do 1914. godine, ratnom od 1914. do 1918. godine i poznom ekspresionizmu koji je trajao od 1919. do 1935. godine. Kao i ostali pokreti avangarde i u ekspresionizmu dolazi do raskida sa tradicijom, reakcija izostaje samo u odnosi na impresionizam. Usprkos toj antitradicionalnosti, ekspresionisti dosta pozajmljuju od prethodnih pokreta, posebno od gotike, baroka i romantizma. Tako su se pozivali na svoje prethodnike Fridriha Helderlina, Fjodora Dostojevskog, Volta Vitmena, Artura Remboa, Franka Vederkinda, Augusta Strindberga, Henrika Ibzena i druge.
Ekspresionizam poriče principe racionalizma, pozitivizma i materijalizma i odbacuje principe logično-kauzalne psihologije i istorizma. Umesto toga ekspresionisti se okreću humanističkim i naučnim tendencijama. Svoje koncepcije pronalaze kod Anrija Bergsona, Fridriha Ničea, Sigmunda Frojda, Karla Gustava Junga i drugih. Prve decenije 20. veka jako su uticale na ekspresionizam, društvene i političke prilike tog perioda objašnjavaju anarhizam, socijalnu revoluciju, antimilitarizam, internacionalizam, utopijski humanizam i mnoge druge odlike.
Ekspresionisti traže koreniti zaokret u moralnoj krizi društva: iskazuju bunt protiv licemerja, lažnih iluzija, ratova, bede. Oni se zalažu da umetnost izražava stvarni život čoveka, njegove snažne emocije, njegov psihički i intimni život. Takođe se zalažu za slobodu stvaranja i odbacuju kult lepote i harmonije. U književnosti ekspresionizma prisutne su i društvene teme kao što su siromaštvo, glad, rat i ratna stradanja. Književnost ovog perioda upravo nam oslikava ovakve jezive prizore.
Niz novina ekspresionizam uvodi na formalnomi jezičkom planu. Posebno se neguju forme kraćeg oblika, kao što je lirska pesma (upotreba slobodnog stiha, eksperimenti u obikovanju strofa, naglašena muzikalnost, nova slikovitost, slobodna asocijativnost, groteske i tako dalje). Neguju se i pripovetka i drama. U pripovetkama nalazimo fantastičnu lirski pozadinu, kao i parodiju i grotesku, dok drama postaje formalno izmenjena i angažovana.
Nekoliko tipičnih tema ekspresionizma jesu smrt, bolest, raspadanje, prirodne katastrofe, rat, razaranje, ubrzana industrijalizacija koja uništava prirodan tok života, tehnološki razvitak i drugo. Ekspresionista traga za smislm postojanja i Bogom, te ih privlače i mistične teme i religija. Zbog toga se javlja „ekspresionistički krik“ kao jedna od najvažnijih odlika koja izražava piščev stav.
Kao dominantno obeležje poetike javlja se antimimetičnost, jer sam pojam expressio potiče od grčke reči i znači izraz. Taj izraz upućuje na aktivnu volju da se duhom prodre u prirodu, namećući formu i projektujući temperament samog pisca na spoljni svet. Tako umetnik oblikuje stvarnost. Poezija ekspresionizma često je alogična, njene slike su nestvarne i fantastične. Lirski subjekat se predstavlja kao prorok. Stihovi su puni nabrajanja i ponavljanja čime se izražava poseban emotivni stav protkan patosom.
Ekspresionističku dramu obeležile su subjektivistička i društveno-angažovana drama. Subjektivistička je usmerena na ispitivanje podsvesti pojedinca, drama pokušava da postupke i reakcije prikaže kao kolektivne, iako je svaka svest individualna. Drušveno-angažovana zainteresovana je za probleme dezintegracije društva i tehničkom revolucijom, ne prate se promene koje nastaju, već rascep koji nastaje u čovekovom društvenom biću. Zbog toga se ona okreće kolektivu, masi. Obe drame karakteriše slikovitost radnje, svođenje junaka na tip, odsustvo motivacije, davanje prednosti monologa nad dijalogom, upotreba pantomime i hora, kao i naglašavanje svetlosnih, zvučnih i scenskih efekata.
U najznačajnije predstavnike ekspresionizma ubrajaju se: Šiler, Šturm, Hajm, Štadler, Beher i mnogi drugi. U srpskoj i Jugoslovenskoj književnosti tragovi ekspresionizma se nalaze kod Miloša Crnjanskog, Stanislava Vinavera, Rastka Petrovića, Sibe Miličića, Todora Manojlovića, Momčila Nastasijevića, Miroslava Krleže i drugih.
Ostavite odgovor