Egzistencijalizam predstavlja filozofski pravac u kom se pažnja posebno usmerava na konkretno ljudsko biće i njegovu sudbinu. Literatura koju iznedruje ovaj pravac jeste literatura u kojoj se prikazuje lični život čoveka, njegovi problemi i njegova intima.
Egzistencijalizam je imao veoma jak odjek u literaturi i umetnosti uopšte. Koreni dosežu čak do antike, ali osnivačima se smatraju Kjerkegor, Hajdeger i Jaspers. Kako je ovaj pravac proistekao iz fenomenologije, najznačajnije delo jeste „Biće i vreme“ Martina Hajdegera, ali se delimično usvajaju i načela Fridriha Ničea i Serena Kjerkegora. Suština ove filozofije jeste okretanje pojedincu, čoveku, njegovom životu, opstanku u svetu.
Posebno se ističe i utvrđuje odnos između esencije i egzistencije. Esencija bi predstavljala bit, suštinu, ono što biće čini bićem. Egzistencija jeste zapravo samo življenje, postojanje na svetu, način života. Pošto se javlja u vreme Drugog svetskog rata, zalaže se za detaljno preispitivanje ljudske egzistencije. Sartrova filozofija se najbolje razvija kroz njegov slogan „egzistencija prethodi esenciji“. Nemoguće je odrediti šta je to što čini ljudsko biće, jer se čovekova suština određuje kroz egzistenciju.
Neki entiteti su utvrđeni na osnovu pripadnosti određenoj vrsti, u egzistencijalizmu ono što predstavlja suštinu ljudskog bića nije određeno vrstom kojoj pripada već onim što čini. Tako se identitet ljudskog bića ne posmatra kao prirodna, ni kulturna tvorevina, već kao nešto što se stvara kroz egzistenciju. U tom smislu, pitanje izbora, slobode i odluke predstavljaju ključne tačke filozofije egzistencijalizma.
Reč egzistencijalizam potiče od francuske reči existentialisme i predstavlja način mišljenja. Iako je u suštini filozofski pravac, brzo se širi i na ostale umetnosti. U književnosti su njegovi najznačajniji predstavnici Žan Pol Sartr, Simon de Bovoar, Merlo-Ponti, Alber Kami. Tako se pored filozofskih dela pišu i mnoga književna dela u kojima se iznose osnovna načela egzistencijalizma.
Stil je u egzistencijalizmu dinamičan, borben, polemičan. U njemu prevlađuje teza: ako jedinka ne može da uspostavi skladan odnos sa svetom oko sebe, onda joj taj svet postaje tuđ. Zbog toga se i postavlja pitanje smisla egzistencije i postojanja uopšte. Iz svih ovih pitanja proističu osećanja razočarenja i očaja, strepnje i straha, pesimizma i nihilizma koji prožimaju čitavu ovu filozofiju. Besmisao života u egzistencijalizmu ne vodi obavezno u pasivizam, već podstiče na pobunu koja će voditi u aktivizam, menjanje stvari i otkrivanje novih vrednosti čoveka koje će izmeniti svet i učiniti ga boljim.
U književnosti egzistencijalizma, najzastupljeniji su oblici roman i drama u kojima se uglavnom tematizuju određena stanja svesti, filozofski ili moralni problemi. Junaci su tu da nam ilustruju određene filozofske probleme, ali i ono što oni sami predstavljaju. U ovakvim delima nam se prikazuju granične situacije kao što su sloboda, izbor, odgovornost, ljudski postupci i njihove posledice. Drama egzistencije želi da dočara ideju po kojoj će čovek slobodan moći da bira, a da ga upravo taj izbor i određuje. Pisac u ovim delima mora biti angažovan i književna dela trebaju govoriti o značajnim problemima društva.
Najznačajnija dela su „Kritika dijalektičkog razuma“ Žana Pola Srtra, „Mit o Sizifu“, „Stranac“, „Kuga“ Albera Kamija. Drame „Muhe“, „Iza zatvorenih vrata“, „Bludnica dostojna poštovanja“ i mnoga druga dela.
Ostavite odgovor