Avanturistički roman Družina Sinji galeb slovenačkog autora Tone Selišarka objavljen je 1936. godine i spada u period novije književnosti. Po romanu su snimljena dva filma – Sinji galeb (1953.) i Družina Sinji galeb (1960.). Roman govori o dečaku po imenu Ivo, siročetu koji živi sam u polu uništenoj kući u ribarskom selu na Visu (Galebovo ostrvo). Kao mladić, njegov otac je napustio selo i proputovao pola sveta. Čak je otišao i u Brazil. Kad se vratio, donio je sa sobom mnogo novca i doveo prelepu crnokosu ženu. Meštani su ga prozvali Brazilijancem.
Poučen iskustvom belog sveta, savetovao je ribare kako da poboljšaju svoj ulov. Predložio im je da rade zajedno, prodaju nešto svoje opreme, prikupljaju novac i ulože u motornu lađu s kojom bi mogli da plove na otvoreno more i bacaju velike mreže.
Budući da ulov nije bio bogat, deca su bila gladna, a žene nezadovoljne, ribolovci su se složili s njegovom idejom. Neki od njih su čak prodali svoje čamce. Brazilijanac je otišao u grad sa novcem i tri nedelje se nije vratio, a kad se konačno vratio, pao im je pred noge i priznao da je sav novac prokockao.
Plakao je pred seljacima govoreći da ga slobodno ubiju jer je sve upropastio. Ribari su se osećali prevarenima i besnima jer su neki od njih ostali na prosjačkom štapu. Počeli su da ga kamenuju i sigurno bi ga bili ubili da ih nije sprečio starac Nikola.
Iako nisu ubili Brazilijanca, bacili su ga u Justin čamac i proterali ga iz sela. Dali su mu tek toliko vremena da se oprosti od žene i obećali su mu da će ga ubiti ako se ikad vrati. Odmah posle tog nesrećnog događaja njegova žena je umrla od tuge, a Ivo je ostao sam na svetu. Za njega su se brinuli dobri meštani i Nikola, koji ga primio u svoju kuću tokom hladnih zimskih dana.
Priča njegovog oca jedna je od dve digresije u romanu koja inače teče linearno i prati avanture pametnog dečaka i njegove družine koji pokušavaju starijim ribolovcima da dokažu da su sposobni za ribolov i vožnju lađom. Budući da sledi avanture družine koja želi da plovi i brine se o svom (Ivinom) brodu, ovaj roman možemo svrstati i u potkategoriju avanturističkog romana, romana o pomorcima.
Akcenat dela je na prijateljstvu i zajedničkom radu, ali i na ravnopravnosti, mada i na samim avanturama, iako ravnopravnost nije tako jasna jer je Ivo očigledno vođa, a ostatak grupe nema jasne karakterne lične osobine, ali su prikazani kao jedno, kao grupa. Pripovedač je obektivan, sveznajući, u trećem licu, a kompozicija se zaokružuje jer započinje i završava pripovedanjem u ribarskom selu na ostrvu Visu.
Vrsta dela: novela; avanturistički roman
Vreme radnje: između dva svetska rata, leto
Mesto radnje: Galebovo ostrvo, more
Tema dela: dečak koji ne želi da mu uspomena na oca potone u zaborav; avanture družine koji žele biti kao odrasli
Ideja dela: Ne treba dozvoliti da nam uspomene koje dobijemo od volene osobe propadnu ili se unište od starosti. Uspomene treba čuvati od propadanja i zaborava.
Kratak sadržaj prepričano, citati
Prvo poglavlje
U Galebovom selu bilo je osam kućica i jedna osamljena, izolovana. Pored toga, tamo je bila samo jedna mala crkva i groblje. Svi meštani bili su ribari i živeli skromno, ali srećno. Ceo dan bi lovili ribu, deca bi se igrala, ovce bi pasle, a žene bi radile na poljima. Međutim, to jednom seljaku nije bilo dovoljno. Obišao je ceo beli svet, čak i Brazil, a kada se vratio, imao je više novca nego bilo koji drugi ribar. Sa sobom je doveo prelepu crnokosu ženu. Ribari su ga prozvali Brazilijancem. Ali po povratku nije imao mira.
Predložio je da ribolovci udruže snage i novac i zajedno kupe veliku lađu i isplove na otvoreno more gde će loviti sa velikim mrežama, jer je njihov sadašnji život život prosjaka. Ribari su pristali na lude misli o boljem životu i poslali su Brazilca u grad sa novcem da kupi brod. Tri nedelje ga nije bilo, a kad se vratio, priznao je da je sve prokockao. Bio je svestan da ih je sve upropastio. Ribari su ga umalo ubili, ali sprečio ih je stari Nikola. Međutim, ni on nije mogao sprečiti da ga se protera iz sela. Ubrzo nakon odlaska, njegova žena umrla je od tuge i ostavila za sobom sina Ivu, koji je odrastao kao siroče.
„Od majke je nasledio lepo, izrazito, gotovo brončano lice i svetle, žarke oči; duga, crna i valovita kosa padala mu je sama od sebe unatrag, a tako je bez češlja i najzgodnije; rado se smejao, uvek na sva usta, tako da su mu se sjajili beli zubi.“
Leti bi jeo smokve, breskve i grožđe, a zimi su ga primili u svoje kuće dobre žene i stari Nikola. Živeo je u očevoj kući i šetao bi do škole svaki dan dva sata samo da bi učio da čita i piše. U njemu su svi, osim starog Nikole, još uvek videli njegovog oca, ali Ivo je pokušavao da na to ne obraća pažnju. Međutim, pre proleća će se krv njegovog oca probuditi u njemu i on postaje nemiran. Hteo je da ode na more. Želeo je više od malog ribarskog mesta.
Drugo poglavlje
Jedne noći, na ostrvo je stigla jedrilica sa starcem u njoj. Bilo je jasno da se plašio, tresao se od straha dok se brod usidrio. Krenuo je po dobro poznatom putu do stare urušene kuće u kojoj je sve bilo toliko bezvredno da su se vrata širom otvorila. Unutrašnjost je bila podjednako trošna kao i spolja. Starac se popeo u sobu gde je visila slika Ivanove majke Marije, jedinog ukrasa u kući. Ispod slike spavao je Ivo. Starac je uzeo sliku i rasplakao se sa njom na grudima. Ivo se probudio i u početku se jako uplašio, ali nije mu trebalo dugo da shvati da je to njegov otac. Obojica su počeli da plaču od radosti kad su se zagrlili.
„Prvi put u životu osetio je svu sreću što ga netko ljubi, da je netko njegov kraj njega, da mu se može nasloniti na grudi i isplakati se.“
Zaspali su zagrljeni, opijeni od prevelike radosti.
Treće poglavlje
„Oči su mu se ovlažile, njegov pogled je molio milost i razumevanje, i tada je Nikola vidio da je jadan čovjek smrtno bolestan.“
Čim je Ivo dobio oca nazad, bilo mu je suđeno da ga ponovo izgubi. Tačnije, Brazilijanac se vratio kući da umre. Nakon što mu je ponestalo novca, mučila ga je gorčina i jurio je po svetu, trčao je za novcem, ali nikad nije prikupio dovoljno da vrati dug. Kad je čuo da mu je žena umrla i ostavila dete, povukao se i živeo kao pustinjak, sve dok ga bolest nije pogodila. U tom je trenutku odlučio da proguta ponos, vrati se i moli za milost. Popravio je svoju jedrilicu da ima šta da ostavi za svog sina i vratio se. Ivo ga je tešio govoreći mu da će da ozdravi, ali obojica su znali da neće. U poslednjih nekoliko godina rekao mu je da još uvek veruje u svoju ideju o zajednici i da prepušta Ivi da je realizuje umesto njega. Ivo obećava da će to i da učini. Nakon što je zauvek zatvorio oči, sahranili su ga pored Marije i Ivo je znao kojim putem treba da ide. Otišao je na obalu da pronađe “Sinjeg Galeba”.
Četvrto poglavlje
Stari Nikola je od nedavno bio udovac, a imao je sina Petra i ćerku Milevu koju je veoma voleo. Bila je godinu dana mlađa od Ive i slagala se sa decom, samo je uvek držala glavu spuštenu.
„Ivo je zaista bio mrk dečak. Naravno da drukčije i nije moglo da bude. Zaboravio je sve one nežne reči što ih majke govore svojoj deci.“
Nije joj bilo jasno kako može da živi sam u toj raspadnutoj kolibi. Ali ipak, kad su se glasine o “Sinjem Galebu” proširile po selu, prva je otišla da ga vidi. Pratila je Ivu sa groblja do obale. Tamo je pokušavao da izvuče čamac, ali njemu samom to je bilo mnogo teško. Oboma je bilo teško. Ivo je predložio da pozovu svoje vršnjake iz sela: Petra, Juru, Mia, Peru i Frana. U početku su bili ljubomorni što Ivo sada ima svoju lađu i tako je postao „pravi čovek“, ali nakon što je Mileva mnogo puta tražila da pomognu Ivi kao što je on njima, svi su, jedan po jedan, otišli na obalu da mu pomognu. Ivo je u njima video način kako da ostvari san svog oca i predložio im da to bude njihova lađa, a oni njegova posada. Svi su obećali da će doneti nešto što će doprineti popravcima, a kad završe, zajedno će isploviti kao posada. U dogovor je takođe bila uključena i Mileva.
Peto poglavlje
Posada je krenula sa vrednim radom.
„Ive je svakome odredio posao, jer jedni su bili spretniji za jedno, a drugi za drugo.“
Neki su zakrpili rupe u brodu, drugi su popravili mrežu, treća jedra. Kada je došlo vreme za farbanje, boja je bila preskupa. Ivo je odlučio da će svi morati da rade u kamenolomu s druge strane ostrva da bi zaradili novac. Upravitelj je prihvatio mladu radnu snagu obećavajući im jedan dinar za sat vremena posla (odrasli su dobili tri dinara). Nisu se bunili. Galeb je čekao. Naporno su radili i znojili se nekoliko dana. Mileva je donosila vodu sa izvora. Ivo je čak i proveo noć u kamenolomu. Napravio si je krevet i radio je od ranog jutra. Jednog dana desila se nesreća. Veliki kamen je pao i pokidao lopate i košare, a druga stena je stajala tako da se u svakom trenutku mogla početi kotrljati. Neko je trebao da ju minira. Upravitelj je ponudio sto dinara onome ko to uradi, ali svi su se odrasli plašili. Zbog toga je Ivo preuzeo taj zadatak na sebe. Uspešno ga je izvršio, radnici su mogli da nastave svoj posao, ali Ivo je povređen. Diveći se njegovoj hrabrosti, četvorica drugara su ga odveli do kreveta na počinak.
Šesto poglavlje
Nakon nekoliko dana, Ivo se oporavio dovoljno da je mogao sedeti ispred kuće. Noću je uz sveću čitao dnevnike svog oca koje je pronašao u pretincu broda.
„Na tim je listovima bilo zapisano da je na svetu zlo zato što čovek iskorišćava čoveka“
Mislio je da mu je drago što ima „Galeba“ i drugare i što će realizovati ideju zajednice koju je imao njegov otac. Međutim, jednog jutra kad se probudio, nije bilo lađe. Potrčao je do sela i video svog „Galeba“ vezanog lancem koji je čuvao lokalni pijanica Barbo. Otišao je kod starog Nikole da sazna šta se događa. Objasnio mu je da su se ribolovci dogovorili da preuzmu brod i prodaju ga, i tako otplate deo duga njegovog oca. Takođe su odlučili da će Ivo svaki dan živeti u drugoj kući. Ivo je odbio da prihvati da „Galeb“ više nije njegov niti da živi i zavisi od milostinje. Naredio je Milevi da okupi prijatelje i pokaže im plan. Odlučio je da će se uveče naći, srediti Barbu i otploviti sa lađom do kamenoloma da bi tamo svima pokazali da nisu premladi za lađu. Mileva će da smiri majke. Kad je pala noć, nije prošlo dugo dok svoj plan nisu počeli da realizuju. Krenuli su na more.
Sedmo poglavlje
Noć je najpre bila mirna, ali to ju nije činilo ništa manje strašnom za dvanaestogodišnje dečake same na otvorenom moru. Jedan se bojao duhova, drugi je čeznuo za kućom…
„Svi su teško proživljavali tu prvu samotnu noćnu vožnju.“
Samo je Ivo hrabro izdavao naređenja i podsticao drugare. Neposredno pred kamenolomom zahvatila ih je oluja. Talasi su najpre bili mali, vetar je slabio, ali onda su pogrešno skrenuli i našli se usred besnog vrtloga. Pokušali su da dođu do svetionika, ali nisu uspeli. Voda je ulazila u lađu i svi su se plašili za svoj život. Vetar je iščupao šipku i skoro razderao jedro. Nemilosrdno je jurio lađu prema nekakvom grebenu. Tren pre nego šta su stigli na kopno, talasi su ih izbacili, a more je odvuklo Peru i Juru. „Galeb“ je zaglavio između dva grebena pa su preostali prijatelji uzeli iz njega sve što je vredilo. Frane je bio u nesvesti. Ivu je mučila savest pa je celu noć dozivao nestale prijatelje, ali od toga nije bilo koristi. Ubrzo je i on legao i zaspao među preostalim prijateljima.
Osmo poglavlje
Ujutro se more smirilo i izašlo je sunce. Dečaci su se probudili u bolovima od borbe sa olujom i spavanja na kamenju i stenama.
„Ali najveća bol muči dečake pri pomisli da su dva prijatelja poginula u talasima.“
Spaseli su nešto hrane, ali nisu imali vode. Pretražili su celo ostrvo uzduž i popreko, ali nisu uspeli da pronađu izvor. Međutim, našli su pećinu u kojoj se nalazilo tajno skladište za švercanje. Nalazile su se tu škrinje sa čajem, kafom, pamukom i barutom. Ivo je uzeo dve šake baruta i ostavio sve ostalo kako su pronašli, pa izbrisao sve tragove iza sebe. Preko dana su marljivo šili nova jedra od svojih košulja, a kad su završili, iskopavali su grebene koji su držali čamac. Najzad su uspeli. „Galeb“ je ponovo bio slobodan! Da nisu pretrpeli nesreću svoja dva druga, možda bi čak i uživali u avanturi. Čim su oslobodili brod, videli su da se približavaju jedrilici sa dva jedra.
Deveto poglavlje
Na ostrvo je pristao brod zvan „Meteor“, motorna lađa koje je izgledala kao običan trgovački brod, koji je nosio voće, ali u stvari je skrivao veštu švercersku organizaciju. Krijumčari su robu doneli iz Italije, sakrili je na neka od napuštenih ostrva, a odatle su ih ribari slali dalje. U unutrašnjosti broda bili su skriveni i Pero i Jure koje su krijumčari spaseli i izvukli iz mora. Kad je grupa s Meteora videla dečake na ostrvu, bilo im je jasno o čemu Pero i Jure razgovaraju. Znali su da i preostali dečaci takođe moraju da budu zarobljeni i da smisle šta će da urade sa njima, jer bi mogli da otkriju njihove namere i planove. Ostali deo družine bacili su ispod palube gde su Pero i Jure spavali.
„Iako su bili silno uplašeni, sada, kada su bili svi zajedno, osećali su se mnogo sigurnije nego pre.“
Na opšte nezadovoljstvo i zgražanje dečaka, krijumčari su diskutovali da bi ih ubili ili prodali u roblje u Aziju. Odlučili su se za Aziju tako da nemaju njihove živote na savesti. Međutim, Ivo je imao plan. Dok su trojica prevozila robu s ostrva, brod je čuvao samo mašinovođa. Pomoću Mije koja ga je podigao na ramena Ivo se povukao sa palube, udario mašinovođu hrastovom palicom i upalio motor. Pobegao je trojici krijumčara koji su bili u čamcu sa sanducima punim ukradene robe tako šta im je oteo njihovu lađu. Šverceri su očajnički pokušavali da veslaju, ali nisu nikako mogli da ih uvate. „Meteor“ je već bio daleko.
Deseto poglavlje
Onesveštenog mašinovođu Antu su smestili u kabinu i često proveravali njegovo disanje. Mijo je vešto upravljao brodom, ali niko nije znao da upravlja motorom. To je bila velika lađa, a oni su bili deca. Odlučili su da motor ide dok ne stane, a zatim će razapeti jedra, mnogo veća od onih na „Galebu“. Te su se večeri lepo najeli osećajući se kao pravi gusari.
„I polegali su na počinak: veseli, umorni i silno ponosni svojim pustolovinama.“
Sledećeg jutra su proverili mašinovođu. Bio je živ, zdrav, ali zbunjen što ga je grupa mališana uspela da ga onesposobi. Dečaci su mu velikodušno dali vino i ostavili ga da spava. Ivo nije želeo da ga odveže pa je došao i da ga nahrani. Putem mu je pričao o ideji zajednice svog oca, svojoj nesrećnoj sudbini i porodici. Kad je mašinovođa čuo da je Ivin otac imao dobru ideju, ali da je sve zabrljao, bacio im se pred noge i rekao da je on kriv za to. Bez pojašnjenja, Ivi iz ruke uzima nož i oslobađa se. Obećava Ivi da je njegov i traži da ga odvede na palubu. Kad su shvatili da se on ne planira boriti, dečaci su mu dali lulu i duvan i seli da slušaju njegovu priču.
Jedanaesto poglavlje
Ante je počeo da priča svoju ispovest i životnu priču. Živeo je u gradu, išao u dobre škole i postao pomorski kapetan. Ali pohlepa ga je pobedila. Želeo je više, želeo je da drugi rade za njega i hteo je da bude neizmerno bogat čovek. Nije mogaoto da dobije poštenim radom, pa je varao mornare. Kad su ga pronašli, otpustili su ga iz službe, pa se udružio sa sumnjivim ljudima u svom gradu. Odlučili su da postanu šverceri, ali im je trebala lađa. Znali su da su mornari strastveni kockari, pa su ih namamili u kazino i tamo ih varali. Među njima je bio i Ivin otac, sa novcem svih meštana.
„Sad znam da je to bio tvoj otac, dobro si mi ga opisao. Nesvesno smo ga dobavili među nas igrače, jer smo znali da uza sebe ima mnogo novaca. Potajno smo mu ulevali u čašu neko opojno sredstvo koje je igrače potpuno omamljivalo. Imali smo i karte označene, tako da smo mogli uvek dobivati.“
Svet je malen, a neobična sudbina povezala je Antu i Ivu. Brazilijanac je hteo da kupi Meteor seoskim novcem, ali ga je Ante dobio na prevaru. Međutim, sada se Meteor vratio njegovom sinu. Ante im priznaje da ga najviše smeta to što su tokom švercerskih dana ubili dvojicu iz pomorske milicije da ih ne bi uhvatili. On im daje svoj predlog. Ili da ga prihvate kao svog, da bude deo njihove družine i uzmu Meteor ili ga predaju miliciji. Ivo je osetio da očeva senka stoji između njih, ali je ubrzo nestala i primio je Antu u družinu “Sinji galeb”. Jedino, sada su imali novi, veći “Galeb”.
Dvanaesto poglavlje
Ante je čvrsto odlučio da započne pošten život.
„Ali prije nego što ga dostigne kazna, prije nego se sam preda u ruke pravde, izvježbat će dječake za dobre pomorce.“
Ivo je celo vreme pitao razna pitanja i želeo je da zna sve, Mijo je voleo da upravlja motorom, Jure je postao vešt kuvar, Frane i Pero su bili brižni majstori, a Peter se uvatio kormila. Svako je imao svoj zadatak i svi su podjednako naporno radili. Ante je odlučio da preprodaje ukradenu robu i stari “Galeb” i pretvori taj Meteor u pravi ribarski brod za novac koji zaradi. Zaustavili su se u Ulcinju, gde je prvobitno bio Ante, da urede čamac. Početkom oktobra krenuli su na svoju prvu probnu vožnju. Pored jedrenja, Ante ih je naučio i ribolovu, a postao im je i otac i staratelj. Uspešno su izvukli svoju prvu riblju mrežu uz njegovu pomoć. Postali su deca velikog mora.
Trinaesto poglavlje
Nekoliko dana pre Nove godine, krenuli su sa svojim novim “starim” brodom. Ante je bio i srećan i tužan. Srećan jer je dečake postavio na noge i delimično se iskupio za loš život, a tužan jer je znao da će se, kad dođe kući, morati predati miliciji. Međutim, sudbina je nepredvidiva. Nedugo nakon što su otišli, ugledali su krijumčarski brod San Lorenco. Anto im je rekao da beže, ali lopov sa broda je već pucao i upucao Antu. Njihov dobrotvor je umro, a poslednje reči su mu bile: „Momci, veselo napred! Umirem…Vaša misao će pobediti!“
Dugo su oplakivali čoveka zbog koga su bili tu gde jesu, a potom su njegovo telo bacili u more gde je živeo čitav svoj život. Krenuli su kući.
Četrnaesto poglavlje
Bilo je to kao da naša družinu nije snašlo dovoljno problema, samo nekoliko sati pre nego što su trebali stići na svoje ostrvo, pogodila ih je oluja i ponestalo im je nafte.
„Bili su izručeni na milost i nemilost buri koja je tulila i jurila nezapamćenom brzinom preko mora.“
Planirali su da provedu noć na nenaseljenom ostrvu Vrač na kojem je bio samo svetionik, ali motor ih nije slušao. Njihov „Galeb“ postao je igračka vetrovima. Nije im preostajalo ništa drugo nego da ispaljuju rakete u nadi da će neki brod da ih vidi i doći im u pomoć. Srećom, upravo se to i dogodilo. Torpiljarka se dovezla do njih, dala im gorivo i nestala u noći poput dobrog duha. Ivo je poslao sve osim Mije da spavaju, a Galeb je nastavio putovanje. Kapetan Ivo odlučio je da će sutradan provesti čitav dan na ostrvu Vraču da bi se posada dobro odmorila.
Petnaesto poglavlje
Kad su se naspavali, popeli su se na svetionik i ispričali svoju priču čuvaru svetionika. U početku im nije verovao, ali kako je priča dalje odmicala, sve više se divio dečacima. Međutim, bez pisane potvrde, nisu mogli da dokažu da je brod njihov. Tada se Ivo setio da je Ante jednom pomenuo da ima sve negde zapisano. Otišao je u kabinu i doneo u svetionik škrinju za koju nisu imali ključ, pa su ju morali otvoriti na sillu. I tu je zaista stajao Antin testament. „Sinji galeb“ je bio pravno njihov. Dok su veselo čitali testament, San Lorenco je uzeo njihov brod i pobegao s njim. Čuver svetionika ih je smirio i obećao da će im pomoći. Ukrcali su se na njegov brod i uputili se prema Splitu, gde su morali ići do Pomorskog ureda. Tamo im službenica u početku nije verovala, ali se takođe uverila kad je pročitala testament. Takođe im se zahvalila na pomoći u hvatanju švercerske bande. Obećala je da će im naći „Galeba“ i pustit će ih kući kad se sve sredi.
„…a osim toga dobiće još i novaca, jer je država raspisala veliku nagradu za otkrivanje švercerske bande.“
Međutim, tada ih je vratar odveo u sobu i zaključao vrata za njima.
Šesnaesto poglavlje
Na galebovom ostrvu gotovo su svi izgubili nadu da će se dečaci vratiti. Bili su sigurni da su ubijeni na moru te olujne noći. Mesecima je u selu vladala velika tuga.
„A Mileva se potpuno izmenila. Kao izgubljena lutala je selom, nigde nije imala ni mira, i iako je već i sama zapravo uviđala da su joj drugovi izgubljeni i da se nikad neće vratiti, ipak joj je duboko na dnu srca ležala skromna nada, mala skromna nada…“
Kad je došla zima, svi koji su skrivali i najmanju nadu tada su je izgubili. Zbog toga se Nikola, kad je odmah posle Nove godine dobio poziv da hitno dođe u Split, naljutio zbog toga što ga tako starog i umornog gnjave. Ipak, nešto mu je govorilo da mora ići. Mileva je insistirala da ide s njim. U Pomorskom uredu činovnik je zatražio da mu kaže sve što zna o Sinjem galebu, a kad je Nikola žalosno rekao da su dečaci ubijeni, činovnik je naredio da se dovedu mali zatvorenici. Ni Nikola ni Mileva nisu mogli da veruju svojim očima. Svi su stali pred njih! Njihova sreća bila je neizmerna.
Sedamnaesto poglavlje
Sinjeg galeba je uhvatio neki trgovački parobrod i doveo u luku, što je dečake učinilo još srećnijima.
„Drugi dan popodne predali su im povrh svega i visoku nagradu državnog monopola, a novine su nadugo i naširoko pisale o smelosti i junaštvu mladih pomoraca.“
„Sinji galeb“ plovio je kući. Stari Nikola je sa oduševljenjem gledao mlade mornare kako vešto plove velikim brodom. Slušao je kako Ivo priča samouvereno o planovima za budućnost, o zajedničkom radu. Mileva ga je gledala kao da sanja. Takođe su počeli da vrište kad je „Sinji galeb“ došao do obale galebovog ostrva. Žene su videle nestale sinove. Konačno su svi bili kod kuće i konačno je sve bilo kako treba.
Analiza likova
Ivo – lep na majku.
„Od majke je nasledio lijepo, izrazito, gotovo brončano lice i svetle, žarke oči; duga, crna i valovita kosa padala mu je sama od sebe unatrag, a tako je bez češlja i najzgodnije; rado se smejao, uvek na sva usta, tako da su mu se sjajili beli zubi.“
Nije imao detinjstvo kao ostala deca. Leti bi ribario i hranio se breskvama i šljivama, a zimi bi ga nekakve dobre duše uzimale pod njihov krov za vreme besomučnih oluja.
„Ive je uistinu bio mrk dečak. Dakako da drukčije i nije moglo biti. Zaboravio je sve one nežne reči što ih majke govore svojoj deci.“
Pametan, vizionar kao njegov otac. Želi da realizuje ideju zajednice koja je ocu propala. U osnovnoj školi udaljenoj dva sata hoda naučio je da čita i piše. U proleće bi krv ključala u njemu i on bi postao nemiran.
„U dane kad je dolazilo proleće, postajao je uznemiren. U te dane izbegavao je društvo, švrljao je između stena kraj obale. U mislima je bludio po nepoznatim krajevima, putovao tuda s ocem, koga je znao po onome što mu je pričao stari Nikola. Seo bi pod rascvetani badem kraj majčinog groba, zanosio se pričama, piratima, Kolumbom i ko zna na šta je sve mislio.“
Ozbiljan, samostalan, snalažljiv; pravi vođa. Pokazao da je mnogo zreliji od svojih vršnjaka time što se brinuo o lađi i hrabro vodio svoje drugove kroz sve nevolje koje su ih snašle.
Brazilijanac – čitav život mu je upropastio neuspeh koji je počinio kada je otišao da kupi veliki ribarski brod sa novcem meštana. Ubedio je ribare da rade zajedno, ali prokockao im je novac i proteran je iz sela. Posle se ispostavilo da nije njegova krivica.
„Sad znam da je to bio tvoj otac, dobro si mi ga opisao. Nesvesno smo ga dobavili među nas igrače, jer smo znali da uza sebe ima mnogo novaca. Potajno smo mu ulevali u času neko opojno sredstvo koje je igrače potpuno omamljivalo. Imali smo i karte označene, tako da smo mogli uvek dobivati.“
Nemirnog duha, proveo je svoju mladost u belom svetu, a uvek je želeo više.
„Ali nešto s njim nije bilo u redu: ili ga je potucanje po svetu pokvario pa nije nalazio mira na tvrdom tlu, ili je bio takve naravi da je morao naglavce izvrnuti sve šta je dodirnuo.“
Na samom kraju je nadvladao ponos i umro je u svojoj rodnoj zemlji, kod kuće sa sinom.
Marija (Ivina majka) – lepa žena crne kose koja nije stvorena za život na sikama. Umrla je od tuge ubrzo nakon što je Ivin otac proteran iz sela.
„Sa sobom je doveo tu crnokosu, lepu ženu koja je bila prenežna za život na tim sikama.“
Družina (Mijo, Pero, Jure, Petar i Frane) – u početku su bili ljubomorni na Ivu jer ima svoj brod, ali kad ih je Mileva podsetila šta je Ivo učinio za njih, oni su pristali da mu pomognu i postali su prava družina koja je želela da oživi ideju njegovog oca.
„Iako su bili silno uplašeni, sada, kada su bili svi zajedno, osećali su se mnogo sigurnije nego pre.“
Na prvom mestu imaju zajedništvo i iskrenost, svi rade najbolje što mogu i umeju.
Nikola – sedamdesetogodišnjak koji se brinuo za Ivu i ljubio ga. Jedini u selu koji nije mrzeo Brazilijanca, verovatno zbog ideje o zajedništvu sa kojom se i sam složio. Ima punoletnog sina Petra i ćerkicu Milevu.
Mileva – hrabra i sposobna, obećala je da će da bude deo družine i da će pomoći iako ne može da ide sa njima. Ona ima majčinsku ulogu u družini, pored toga, i neobična osećanja prema Ivi.
„Mileva je od Ive mlađa nešto više od godinu dana; crvenokosa je, rumenih obraza, dobroćudna je i lice joj je uvijek nasmešeno. Sa svim dečacima se slaže i druži, a samo kad sretne Ivu, spusti oči i nekako ga izbegava. Može da bude ne zna ni sama zašto, ali nekako se plaši njega i često su misli o njemu neobične, čudne.“
Nakon nestanka dečaka, ona nikada nije potpuno izgubila nadu.
„A Mileva se potpuno izmenila. Kao izgubljena lutala je selom, nigde nije imala ni mira ni spokoja, i premda je već i sama zapravo uviđala da su joj drugovi izgubljeni i da se nikad neće vratiti, ipak joj je duboko na dnu srca ležala skromna nada, mala skromna nada…“
Ante – prvo pomorski kapetan, zatim skitnica i švercer (mašinovođa na brodu za švercanje), i na kraju preobraćenik.
Dečacima je bio i otac i vaspitač i zaštitnik. Ružan spolja sa ožiljkom na čelu, ali dobar u duši. Odlučio je da se preda vlastima nakon što je obučio dečake i sigurno ih vratio kući, ali nesrećna smrt ga je sprečila. Međutim, Meteor je u svom testamentu prepustio dečacima i na taj način pomogao da ostvari očev san.
On je, između ostalog, kriv što je Ivo izgubio svog oca, bio je jedan od onih koji su sipali opojne droge u njegovo piće i podsticali ga da i dalje gubi novac. Njemu je najviše smetalo ubistvo dvojice mornaričkih milicajaca.
Simon – jedan od ljudi koji su pomogli družini da postigne svoj cilj. Stari čuvar svetionika koji ih je odveo o do Splita u Pomorski ured nakon što im je ukraden “Galeb”.
„Dva savesna čuvara brinuli su se o svetioniku. Bila su to dva islužena mornara koji su u mladosti prokrstarili sva mora ovoga sveta, a sada su sprovodili lađe pored stenj na široko more po sigurnom putu svetlosti sa svetionika“
Beleška o piscu
Tone Seliškar bio je slovenski pesnik i pisac, vrlo cenjen i poznat u Sloveniji. Rođen je u Ljubljani 1. aprila 1900. godine u običnoj radničkoj obitelji. Majka mu je bila radnica u duvanskoj fabrici, a otac se bavio prevozom, a vrlo je cenio književnost.
Tone je već u osnovnoj školi pokazao posebno zanimanje za književnost, pa je tada već počeo pisati prve pesme. Srednju školu završio je 1919. godine u Ljubljani. Bio je učitelj slovenskog jezika, a radio je u prvo u Celju pa u Trbovlju gde se i oženio. 1925. godine vratio se sa porodicom u Ljubljanu.
1943. godine otišao je u partizane gde je iskoristio priliku za pisanje. Tamo je uređivao partizanski časopis. Nakon završetka Drugog svetskog rata radio je kao novinar u listu „Slovenski poročevalc“, izabran je za urednika Borec nakladničke kuće.
Tone Seliškar je najviše svojih dela posvetio mladima i deci. U prozi koju je pisao, opisao je sa kakvim su se sve teškoćama i borbama morale susresti radničke porodice. Ispričao je svoje detinjstvo u poznatom delu „Dečak sa velikog puta“.
Njegova najpoznatija dela poezije su bila „Knjiga drugova“, „Pesme očekivanja“. „Pesme i pripevi“, „Trbovlje“, od proze „Kuća bez prozora“, „Nasukani brod“, „Noć i svitanje“, „Mi ćemo pobediti“, „Ljudi sa crvenim cvetom“.
Najpoznatija dela za mlade bila su „Družina sinjeg galeba“, „Rudi“, „Mule“, „Janko i Metka“, „Deda Som“, „Indijanci i gusari“, „Ribar Luka i delfin“, „Velika gala predstava“i „Bujica“. 1969. godine je umro u Ljubljani.
Ostavite odgovor