Dani crvenog sljeza obrađena pisca Branka Ćopića. Lektira sadrži detaljan prepričani sadržaj, analizu dela, književne elemente, analizu likova i beleške o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudelovanje u nastavi.
Analiza dela
Dani crvenog sljeza predstavljeni su kroz poglavlja i razne priče, koje opisuju život i ljude za vreme i posle rata. Interesantan je podatak da knjiga Bašta sljezove boje, iz koje dolazi ovo delo, ima 54 poglavlja, koliko je i pisac imao godina kada je pisao knjigu.
Delo je posvećeno Ziji Dizdareviću, Brankovom dobrom prijatelju iz detinjstva, koji je nastradao u logoru Jasenovac. Poučen ratnim sukobima, Ćopić se u zrelom dobu svog književnog stvaralaštva povlači u najsigurniji kutak svoje duše i pronalazi utehu u uspomenama iz detinjstva, što saznajemo iz uvoda „Pismo Ziji“, veoma bitnom delu knjige.
Ćopić je jedan od retkih koji su uspeli sačuvati ljubav prema ljudima i ispoljiti pozitivan, zdrav humor kroz karakterne crte likova, u dijalozima. Po svom poreklu, tematskom opredeljenju, krajiškom seoskom svetu, antropološko-mentalitetskim svojstvima likova, opisu pejzaža i topografije, zaključujemo da je Ćopić krajiški pisac.
Iako sastavljena od mnogobrojnih priča, ispunjenih različitim ličnostima, zbirka predstavlja celinu. Neke od najistaknutijih priča su: „Pohod na Mjesec“, „Dečak s tavana“, „Storuki seljak“, „Braća“, „Plavi lončići“, „Potopljeno djetinjstvo“, „Zatočnik“ i druge.
Poglavlje „Potopljeno djetinjstvo“ naročito izražava piščevu tugu i nostalgiju za radosnim i bezbrižnim vremenima, dok zagledan u odsjaj veštačkog jezera zaključuje da je možda i dobro što njegovog sela više nema – tako će sve uspomene ostati nepromenjene, u večnom sjaju njegove dečačke razigranosti.
Moglo bi se reći da ovo delo, kao i mnoga druga, otkrivaju Brankovu biografiju, pošto je svako poglavlje inspirisano istinitim događajima. Ovo delo donelo mu je Njegoševu književnu nagradu, a pisca okarakterisalo kao „najboljeg, najvećeg lirskog pesnika koga je srpska književnost ikad imala“.
Književni elementi
Vrsta dela: pripovetke
Vreme radnje: pred Drugi svetski rad i za vreme rata
Mesto radnje: Krajna
Tema dela: detinjstvo i mladenaštvo pisca
Ideja dela: prikaz lepog detinjstva i besmisla rata
Prepričano delo
Dječak s tavana
Između sedme i dvanaeste godine života Branko je provodio najuzbudljivije jesenje dečačke dane i to na tavanu ujakove kuće u selu Hašani. Tavan je slučajno otkrio sa rođakom. Pokušali su na tavanu uloviti golubove, ali neuspešno, pa su se igrali sa starim alatkama i mašinama. Kasnije su pronašli stara ljubavna pisma iz rata i zabezeknuto posmatrali te, u njihovim očima „nove“ očeve i stričeve koje nisu poznavali.
1942. godine, dana kada su partizani oslobodili Bosansku Krupu, ujakova kuća bila je bombardovana. Branko je zaključio da na svetu nema mesta i za bombardere i za opčinjene dečake, dok je njegov rođak izmišljenim mitraljezom rešetao avion koji nailazi.
Posljednji kalajdžija
Kalajdžija Mulić, koji je celoga života ponosno i zaljubljeno obavljao kalajdžijski posao i čak smatrao da je nebo načinjeno od bakra, samo je obojeno plavim kalajem, posle Drugog svetskog rata ostade po malo izgubljen i razočaran jer je morao promeniti profesiju. Pod nadimkom Otpadnik, sa svojim konjem Uraganom, skupljao je staro gvožđe jer je skoro sav bakar bio potrošen na pravljenje ratnog oružija. Često se svađao s Brankovim kumom Rožljikom, seljakom koji nije video svet, za razliku od Mulića koji je stalno putovao i nije imao kuće. Prilikom njihove poslednje i po prvi put ozbiljne svađe, iskaljivali su jedan na drugog bes zbog posleratnog stanja i života i to kroz cenkanje oko granate. Na kraju Mulić, ponižen i uzrujan, u afektu, iz sve snage baci granatu ispred Rožljikove kuće. Uragan je preživeo.
Suđenje
Jednog jesenjeg dana nemirne 1941. godine, u seoskom štabu Branko, sekretar Rade Čivuda i druga vojna lica ispitivali su Panteliju Vokića zbog napastvovanja babe Trivune i njene snahe Anđe, koja tvrdi da je pobegla u kukuruze. Pozvale su ga da im pomogne ispeći rakiju, a štab je to ispitivao jer u tim ratnim vremenima narod je verovao samo vojnoj vlasti. Priznanje je izvukao komandant Milančić i pustio Panteliju na slobodu jer su imali važnija posla.
Dobri momak Vasilije
Uzrujani seljak je vikao na svog sinovca Vasilija da sakrije kravu sa livade, da je ne bi kao i sve ovce odveli proleteri. Vasilije je smatrao da neće niko kravu uzeti, što mu se obilo o glavu kada je seljak menjao sinovca proleterima za kravu.
Storuki seljačak
Uoči Nove godine leta 1944. Branko se našao u partizanskom bataljonu među intendantima, tetkom Aćimom i intendantom Vačkonjom kada se zapucalo. Gde su intendanti tu je i pomisao na magacine, skladišta i seljaka koji, ukoliko nije zadužen da evakuiše ratni materijal ili prevozi ranjenike, verovatno krade, što je bilo izričito zabranjeno. U šipražju je nešto šušnulo, Vačkonja je „namirisao“ seljaka sa rancem na leđima i posle kratke prepirke rekao mu da ima sto ruku, nakon čega ga Branko odbrani. Kada su krenuli, seljak je prišao Branku i prijateljski mu se izjadao kako mora ukrasti da bi preživeo jer su upravo seljaci kao što je on hranili, brinuli se, previjali i pokopavali vojnike.
Braća
Vodnik Mikan u džamiji bije se sa ustašama, dok se njegov brat Jovaš od jutra prepucava sa grupom ustaša koji ga gađaju kroz neki prozor. Mikana je ščepao krupan, crn ustaša i pokušavao odvesti, dok je on zvao brata u pomoć, ali mu ju je ovaj odbio da pruži. Nakon što su Mikanu neki omladinci pomogli, on je došao do Jovaša i likovao kako se izvukao bez njegove pomoći. Jovaševa rana je krvarila, dok mu je Mikan skidao cipele, a suznim očima ledenih suza.
Bombaši pred muzejom
Ovo kratko poglavlje opisuje neobrazovanost srpskih vojnika i nekih vlasti. Komandiru Mikanu je komandant objašnjavao gde treba poslati bombaške grupe: iza medresa, muzeja i klostera, čije značenje on nije znao. Posle dužeg objašnjenja komandir mu govori kako će ga posle rata poslati u školu na šta on pesimistično odgovara. Nakon toga Mikan objašnjava vojniku kako baciti bombu i uči ga kako da upali šibicu. Ponavlja mu iste reči kao i njemu komandir, samo što u vojnikovom odgovoru vidimo razliku jer je mlad, neiskusan i željan života.
Plavi lončići
Šesta krajiška brigada, za koju se kaže da je najbolja u defanzivi, napuštala je brda Podgrmeča i kretala prema Vrbasu. Regrutovani dečak u daljini prepoznaje plavi vrh Grmeča koji ga podseća na lončiće kakve ima kući. Svaki naredni dan po neki vojnik bi pobegao iz čete. Na kraju su pobegli mitraljezac, desetar i još neki vojnici. Četa je čula pucnjeve iz daljine, jer su ih neprijatelji presreli. Dečak zabrinuto upita kuma Perajicu hoće li preživeti i jesu li oni sada izdajnici. Perajica ga teši da hoće i zaključujemo da ih ne smatra izdajnicima,već u svakome od njih postoji nagon da se vrati plavim lončićima, samo ga jedni poslušaju a drugi ne.
Relejna stanica
Najbliža Grmeču bila je partizanska pošta poviše potoka Kalina, što je značilo da se utvrđuje oslobođena teritorija. Dva dečaka, petnaestogodišnji Đurajica i trinaestogodišnji Milorad, donosila su poštu šepavom komandiru Dušanu, prozvanom car Dušan, koji je znao dobro utešiti rodbinu vojnika. U selu je bio neki Đuro, seosko spadalo i šaljivdžija. Otkako je otišao u rat, pisao je tužna pesnička pisma, koja su svima izmamljivala suze na oči i budila želju da se pomogne vojnicima. Zato su ga prozvali Žalobitni Đuro. Jednog dana u stanici Đurin deda, slušajući jedno od Đurinih pisama, zajedno sa prisutnima zaplače i javi mu se želja da ide u rat.
Miloš lisac
Akcenat u ovom poglavlju je na dijalogu između dva najbolja druga iz detinjstva: intendantu Sakanu kog su prozvali Džakan i komadantu Milošu, prozvanom Lisac. Posmatrali su sa ivice brdskog hrbata stari han, opkoljen neprijateljima, gde su se kao deca igrali žmurke. Jadali su se jedan drugom, prisećajući se bezbrižnih dana.
Orasi
Neki čičica intendant, član Vrhovnog štaba, na putu je video veliku količinu orahovih ljusaka, a kasnije sreo Krajišnika mitraljezca koji mu je rekao da su orasi bili namenjeni ranjenicima, ali su ih Krajišnici presreli i zanemarivši oprez, petorica su nastradala od strane ustaša. Preživeli mitraljezac je dospeo do zaklona ustaškom mitraljesca, koji je takođe bio Krajišnik i zatekao ga mrtvog na olupinama oraha, zbog čega je osetio žalost. I on bio ljudska duša koja je volela orahe.
Koliko je sati
Desetar Ilija,član krajišničke čete koja je stigla do druma kod Boleča,i sada se sakrivala po jarcima,zaključio je kako njegov prvi sat,koji je dobio komandira čete,ne radi. Pokušavajući da ga navije,drumom je prolazila četa nemačkih vojnika,a Ilija je odlučio da pita koliko je sati-tako je počeo sukob.
Ne traži Jazbeca
Marko Benić držao je birtiju sa svojom tetkom Martom. Nalazila se uz glavni drum nekog sela, a ni rat joj nije naškodio. Marko Benić bio je tih, miran i povučen, sve dok se ranjeni pilot Rudi Čajavec nije prisilno spustio na četničku te ritoriju, gde je bio uhvaćen, a njegov kopilot Jazbec se dao u bekstvo. Marko, budući da je iz istog sela kao i Jazbec, bacio se u poteru za istim, misleći da će mu takav čin doneti slavu. Međutim, ljudi su ga ignorisali, a njegova kafana je ostala skoro pusta. Kada su partizani ušli u varoš, odveli su ga i streljali, baš kao i Jazbeca.
Artiljerac Marko Medić
Nemačka je kapitulirala, rat se završio, svuda se slavilo sem u bosanskom trouglu koji zatvaraju reka Sava, jedna njena pritoka i linija bunkera i rovova, gde je sakupljeno ratno oružije. Artiljerca Marka Medića koji je došao iz šeste divizije, ispitivala je jedna muslimanka o svom sinu Dedu, koji je bio u neprijateljskoj artiljeriji. Besmislenost rata prikazana je kroz scenu ranjavanja muslimanke granatom, bačene od strane neprijatelja.
Na rampi
Komandir Pantelija Hanić na rampi je legitimisao putnike, u poteri za pojedinim četnicima koji se skrivaju po planinama i šumama, a maskirani su u oficire, vojnike i seljake, pa tako prelaze područja. Mere opreza su pooštrene jer je stigao dopis o odmetniku koji se vešto prebacuje od jataka do jataka. Komandir je sreo svog kuma Petra koji je prevozio četiri žene. Posle dugog i radosnog razgovora ipak ga nije pustio iza rampe bez legitimacija. Na kraju Petar pokaže legitimacije, uz objašnjenje da je želeo lakše i jeftinije proći, pošto ima poznatog čoveka na vlasti.
Događaj u miliciji
Crna Savka, seoska luda, upala je u kancelariju komandira policije sa svojim detetom da se požali kako otac deteta neće ni da ga pogleda. Dok se komandir okrenuo da pozove iz dvorišta kuvaricu, Savka je pobegla i ostavila dete. U neprilici komandir poziva Vidaka, konjokradicu koji je par dana bio u stanici pa se tamo i odomaćio, da se brine o detetu. Pošto je podgaio sedmoro dece, znao je kako zbrinuti i nahraniti bebu. Predveče, Savka se vratila po dete ,ostavivši komandira i Vidaka tužne.
Treba naložiti vatru
Prolazeći bezimenom zaravni, obrasloj bujnom vegetacijom, Branko sreće starca koji je pobegao iz staračkog doma kako bi tražio plavokosog dečaka. U prvom svetskom ratu on je odvodio dečake, naročito siročad, tim putem, od kojih je dosta njih pobeglo. Uprkos Brankovim pokušajima da objasni kako su ti dečaci sada odrasli ljudi, starac je nastavljao potragu i govorio kako nije lud, već samo treba uveče upaliti vatricu, pa da svi dođu.
Potopljeno djetinjstvo
Branko se posle mnogo godina, kao osedeli starac, vratio u rodno mesto. Sa uzvišice je umesto kuća, posmatrao veštačko jezero. Zamišlja da razgovara sa četrnaestogodišnjim sobom i priseća se oproštaja sa zečevima, Dragičinog mahanja pri rastanku (u koju je bio zaljubljen) i psa koji je trčao za kolima sve do te uzvišic. Setno, sa tugom u srcu, oživljava mladog sebe, nadajući se da će jednog dana opet biti tako.
Nepostojeća bakica
Činovnici opštine došla je jedna baka, žaleći se na sledeće: u toku rata je izbegla u Dalmaciju, pa su je prevezli u Afriku, a za to vreme deda Dane, njen muž, prijavio ju je kao mrtvu, oženio se, pa i sam umro. Kada se vratila, pred kućom je zatekla novu ženu. Objasnile su jedna drugoj tko su, isplakale se, podelile kokoške i žito, pa je nova žena otišla sinovima. Baka je planirala sebi presuditi u reci Uni, ali prvo je htela srediti papire da bi dedu Dani ogradila grob.
Magarac s čeljadećim nogama
Posle rata baba Soviji su rekli da prestane sa molitvama jer je to kažnjivo i da više „nema Boga“, zbog čega je njen daljnji pogled na svet bio besmislen. Spasoje, babino posvojče, poručnik u ratu, uzeo je odsustvo i vratio se baki. Pošto saznaje za njeno raspoloženje, jedne večeri, vrativši se sa crkvenog sabora, objavljuje joj da se pojavio magarac s ljudskim nogama. To je neki čovek koji je spremao meso na posni dan, a kada mu se neznanac s belom bradom pojavio na vratima, oterao ga je uz reč da je magarac. Zbog toga ga je nepoznata osoba pretvorila u magarca. Baki je duša poskakivala od radosti, pa je napravila svom bivšem siročetu pitu. Sve je opet bilo kako treba, pod starim, dobrim nebom.
Zatočnik: Prvi deo
Stevan Batić, bivši ratnik, čuvao je četiri ovce i jednog ovna, na kog je okačio ratnu spomenicu. Razni ljudi prolazili su pored njegove kuće, pripremajući zabavu povodom dvadesetogodišnjice čuvene bitke u kojoj je do nogu potučena cela neprijateljska divizija.
Prolazeći tuda, Predsednik Saveza boraca počinje razgovor sa njim u kom saznajemo da Stevana nešto guši i neće otići na zabavu. To „nešto“ je besmislenost rata i slavlje zbog ubijanja ljudi, pa bili oni i neprijatelji.
Kada se zabava stišala, Stevan se pored grobljanske ograde, ulogorio sa svojom babom i na stoljnjake stavio pečeno petočlano stado, kako bi odao poštovanje svojoj četi koja je gotovo cela tu i ostala. Posle razgovora sa predsednikom u oku su mu zasijale dve suze, za koje se baba molila da ne padnu. Bojala se, izgoreće trava.
Zatočnik: Drugi deo
Na železničkoj stanici Predsednik Saveza boraca čekao je brzi voz da bi otišao na neku konferenciju. Sreo je Stevana sa koferima, koji mu reče da odlazi „trbuvom za kruvom“ u Švedsku.
Analiza likova
Likovi: Baja(Branko-glavni lik i pisac), deda Rade, stric Nidžo, samardžija Petrak, slikar bradonja, rođak Sava
Baja – razigran, veoma maštovit, veseo dečak. Bio je jako pametan, iako je bio fizički slabašan. Baja je bio zaljubljen u prirodu, a pohotovo u kraj u kom živi. Osim toga, jako je voleo bezbrižno sanjarenje. Volio je da sluša priče odraslih, naročito deda Radeta, s kim je imao najprisniji odnos. Otac mu je umro kada je imao samo četiri godine, pa zamenu za njega pronalazi u svom dedi.
Deda Rade – Baja mu je miljenik među unučadi. Često mu je noću u krevetu grejao leđa. Deda se jako plašio mašina, pušaka i pojedinih životinja. Bio je krhkog zdravlja jer je jednom peležao špansku groznicu. Deda Rade bio je veoma religiozan, tradicionalan, racionalan, ali i pun ljubavi. Njegova pokojna žena Milica često je volela piti rakiju. Iako je bio smiren, duboko u sebi krio je nagone za bežanjem od kuće i raskalašnim životom.
Stric Nidžo – opisan je kao brkat čovek, često mrzovoljan. Voleo je popiti i putovati, pa možemo da kažemo da je bio lunjalica. Radio je kao rudar u Americi. Često je upadao u nevolje. Ipak, bio je šaljivdžija i hrabar čovek, što se vidi i po tome šta je bio obrovoljac u Prvom svetskom ratu.
Rođak Sava – krupan čovek ružičastog, baburastog nosa. Često je ležao u bihaćkom zatvoru, jednom je odležao i u „Kuli“. Voleo je mnogo da pije i kontrira deda Radetu. Ženio se više puta i imao mnogo dece.
Petrak samardžija – otkad mu je najbolji prijatelj oteo ženu, počeo se baviti samardžijskim poslom i više ceniti konje nego ljude. Voleo je da pije. Dolazio je jednom godišnje u Ćopića kuću – uvek pred slavu, zbog čega je bio najradosnije dočekivan.
Bradonja slikar – imao je dugu bradu i bio je skitnica. Dok nije zbog policije pobegao iz sela, slikao je seljanima ikone, često zaobilazeći crkvene slikarske kanone. Voleo je da popije.
Beleške o piscu
Branko Ćopić rođen je krajem 1914. godine u selu Hašanima kod Bosanske Krupe. Otac Vid bio mu je za to vremen na Karpatskom bojištu u austrougarskoj vojsci, pa je deda Rade kao datum rođenja u crkvene knjige upisao 1. januar 1915., nadajući se odlaganju regrutacije za godinu dana i propasti Austro-ugarske carevine. Ćopić je imao stariju sestru Smiljku i brata Rajka koji su stradali u ratu.
Osnovnu školu završio je u Hašanima, a srednju u Bihaću. Upisao je učiteljsku školu u Banjaluci, odakle su ga izbacili posle buntovnog govora, u kome je ukazao na socijalne nepravde čija je žrtva bio njegov drug. U Sarajevu je završio četvrti razred, nakon čega se vraća u Banjaluku i upisuje peti. Ponovo su ga izbacili iz škole, samo što ovaj put i iz svih škola u zemlji. Učiteljsku školu završio je u Karlovcima. Upisao je Filozofski fakultet u Beogradu.
1945. godine, u razgovoru sa studentima građevinskog fakulteta, biva javno napadnut i smatran politički nepodobnim zbog iznešenih mišljenja. 1946. godine objavio je po prvi put svoju pripovetku za list „Politika“, u kojem je kasnije objavio 126 pripovetki. 1941. stupio je u partizansku vojsku i radio kao politički komesar. Kasnije se bavio kulturno-prosvetnim radom i bio ratni dopisnik. Oženio se Bogdankom-Cicom Ilić.
1968.godine izabran je za redovnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti. Posle duže depresije, 26. marta 1984. izvršio je samoubistvo skočivši sa Savskog mosta. Njegove poslednje zapisane reči bile su: „Zbogom lijepi i strašni živote! Mart mjesec, 1984. godine! Branko Ćopić.“
Poznata dela i nagrade koje je osvojio za njih su: „Pod Grmečom“ (nagrada Akademije sedam umetnosti), „Borci i bjegunci“ (nagrada Milan Rakić), „Prolom“ (nagrada Saveza sindikata Jugoslavije), „Ne tuguj bronzana stražo“ (NIN-ova nagrada), „Bašta sljezove boje“ (Njegoševa nagrada) , „Orlovi rano lete“,“Doživljaji mačka Toše“ i mnoga druga…
Autor: D.S.
Ostavite odgovor