„Čudotvorni prsten“ narodna je bajka. Čitajući je, vidimo da ima puno elemenata koji je povezuju sa narodnim pričama Bliskog Istoka i uopšte Orijenta. U njoj se spominje mnogo turcizama, pa možemo da pretpostavimo da jedan od njenih izvora potiče iz Turske, odnosno Osmanskog carstva. Imamo i neke motive koji potiču iz arapskih kultura, primerice – motiv prstena iz kojeg izlaze dva duha, Arapina, koji ispunjavaju želje. Ovaj motiv veoma podseća na duha iz lampe iz, primerice, Aladina, ali i mnogih drugih priča koji potiču s Bliskog istoka.
Priča obiluje mnogim bajkovitim elementima. Imamo zle babe-veštice, aždaje koje govore, mače i kuče koji također mogu da komunikuju sa ljudima. Mnogi delovi radnje posve su čudesni, bez imalo uporišta u realnosti ili barem objašnjenja zašto su takvi. Likovi mogu da deluju na vanjske sile, na životinje, čak i na duhove, odnosno džinove. Ono šta je također tipično za bajke, i ova govori o siromašnom mladiću koji, igrom sudbine, a onda i svojom mudrošću, uspije da stekne veliko bogatstvo, ugled i carevnu za ženu. Naravno, pre toga mora da prođe trnovit put i iskaže se kao netko vredan lepog života.
Priča počinje u siromašnoj kućici gdje majka mora da živi od milostinje kako bi prehranila sebe i dete. Kada to dete naraste, preuzme brigu o zaradi i pridonosi za svoju porodicu. Igrom sudbine, uspije da spasi jednu aždaju od smrti i zbog toga biva nagrađen – dobije čudotvorni prsten kojima priziva dva Arapina, a oni mu ispunjavaju po jednu želju. Nakon nekoliko skromnih želja, mladić shvati da bi trebao da poželi nešto veliko – raskošni dvor i udoban život. Velika imućnost privuče i one koji bi hteli da je uzmu za sebe. U ovom slučaju to je baba-veštica koja ukrade prsten i smesti mladiću toliko da je osuđen na smrt. Ali svojom mudrošću, on ipak uspeva da bude spašen, da povrati svoje bogatstvo i sam prsten te da živi srećno do kraja života.
I likovi u ovoj bajci su, kao i u svim bajkama, karakterno crno-beli. Mladić je mudar i hrabar, njegova majka se brine i poprilično je nepoverljiva prema njegovim sposobnostima, njegova carevna je naivna, ali isto dobra, otac carevne učinio bi sve za svoju ćerku, što ga u delovima čini zlim jer pokušava da je odvoji od našeg junaka. Poslednja, baba-veštica, utelovljeno je zlo, ali srećom njena pamet nije tolika kolika od mladića i on uspeva da je nadmudri.
Kao i sve bajke, i ova ima jasnu pouku – radom i mudrošću možemo da steknemo bogatstvo, ali treba nam jednaka mudrost i jakost da ga zadržimo, jer jednom kad uspijemo, nađu se oko nas mnogi koji bi to bogatstvo hteli i za sebe. Bajka ne govori da bi se zato trebali prestati truditi, već samo da ne smijemo da budemo naivni. Na kraju, ono što je najvažnije, u njoj je prikazano da je i od bogatstva važnija ljubav, jer mladiću ništa šta je imao nije bilo važnije od njegove voljene.
Vrsta dela: bajka
Vreme radnje: neodređeno
Mesto radnje: šuma, dvor
Tema dela: siromašni mladić uz pomoć prstena uspije da se obogati
Ideja dela: mudrost nam treba i da bi stekli i da bi zadržali bogatstvo
Kratak sadržaj prepričano
Jednom davno živela je jedna udovica sa malim sinčićem. Imala je samo jednu kućicu i baštu. Ništa nije mogla da radi je je bila sakata, pa je dete othranjivala od milostinje. Kada je sin porastao, rekao je majci da je sramota da žive od sirotinje, pa mesto toga, predloži joj do prodaju baštu i kupe konja i onda će on otići da seče drva i prodaje ih. Majka nije bila za to. Bojala se da joj sin neće dobro konja čuvati, pa će ga vukovi pojesti i tako će ostati i bez bašte i bez konja. Ali sin je nije poslušao, već ju je ubeđivao sve dok konja nisu i kupili.
Jednom kada je mladić počeo da seče drva, više nisu živeli u tolikoj bedi. Nisu imali puno, ali imali su dovoljno da ne budu gladni i da im je toplo.
Jednog dana, on ode u šumu po suva drva kako bi majka mogla da pere i suši robu. Kada je tamo stigao i počeo da seče, začuje nekakvu ciku i vrisku. Ode dublje u šumu i tamo ima što videti – jedna aždaja krenula da pojede jelena, pa joj njegovi rogovi zapeli u čeljusti. Nije mogla da mrdne, tako razjapljenih usta, sa živim jelenom među zubima. Počne aždaja moliti mladića da tom sekirom raseče jelenu rogove, a jelen ga počne moliti da sekirom mesto toga, ubije aždaju. Mladić stade razmišljati – ako ubije jelena i aždaja ga pojede, kasnije će možda da pojede i njega. S druge strane, možda će od jelena biti dovoljno sita i mesto da ga pojede, možda će da ga pobratimi…
Na kraju ode i raseče jelenu rogove, pa ga aždaja pojede. Aždaja se zahvali mladiću i kaže mu da će da mu se oduži. Kaže da joj je otac Zmijski car i da će ga darivati, ali da mora paziti – neka ne uzima ništa šta mu car nudi, nego neka traži njegov čaroban prsten. Tako je i bilo. Kada su aždaja i mladić došli kod Zmijskog cara, njenog oca i ispričali mu šta se sve desilo, on mu je nudio šta god hoće, ali ovaj kaže da ne želi ništa nego prsten s njegove ruke. Car nikako nije pristajao, sve dok mu kćerka nije zapretila da će s njime otići i na kraj sveta jer ga njen otac nije hteo darivati kako je zaslužio. Caru je onda došlo žao kćerke, pa je mladiću prsten i dao. Aždaja ga onda isprati do šume i kaže mu da prinese taj prsten vatri kad god mu nešto bude trebalo, pa će to i dobiti.
Kada se mladić vratio do mesta u šumi gde je vezao konja, video je da su ga pojeli vukovi. Sav jadan, naprti drva na leđa, pa ode svojoj kući. Kada je majka videla da je došao bez konja, stade ga grditi i tući. Nije mu dala ni večeru, niti da u sobi spava, pa je ovaj jadan zaspao pred ognjištem. U pola noći se probudio i setio prstena. Prinio ga je vatri i pred njim se stvore dva Arapina te ga pitaju šta im gospodar zapoveda. Mladić naredi da mu donesu svakakvog lepog platna i punu avliju suvog drva, da mu majka ima čime pariti haljine. Ovi se poklone i odu.
Ujutru rano majka se ustala i u kući videla silnog platna za haljine, a vani drva. Pita sina šta je to, a on joj kaže da je sve to stekao za konja. Majka se obraduje i njih dvoje se pomire. Neko vreme su nakon toga živeli u izobilju, a onda se mladić dosetio zašto ne bi živeli u nekoj većoj kući. Ponovo pozove Arape i zapovedi im da mu sagrade kuću dostojnu cara i jednako tako lepo nameštenu, a kada sve bude gotovo, da ga tamo presele s njegovom majkom. Arapi se poklone i odu. Uskoro je sve bilo učinjeno kako je mladić zaželjeo. Kada su se preselili u kuću, mladić naredi majci da nikog tko prođe pored kuće ne propusti pre nego ga nahrani, napoji i obuče, jer ako je njima dobro, neka dobro bude i sirotinji.
Uskoro se mladić odlučio i oženiti, da nije sam svake večeri. Pozove Arape i naredi im da mu dovedu najlepšu carsku sultaniju. Oni tako u učiniše. Kada je sultanija došla i videla lepi dvor, pomisli da je mali carević pa se rado uda za njega. Ali onda car primeti da mu kćerke nema, pa je stade tražiti. Jedna baba se doseti i pogodi s carem da za veliko blago sazna gde mu je kćerka. Raspitivala se po gradu, pa tako i saznala. A onda se i sama zatekla pred vratima dvora maloga i mladić ponovo naredi ženi da je nahrani i napoji, jer kad već oni imaju, neka ima i sirotinja.
Kada je sultanija došla do stare babe-veštice, ova ju je stala o svemu ispitivati, pa na kraju kaže sultaniji da joj donese mužev prsten, samo da ga malo prouči. Sultanija je bila lakoverna, pa joj je donela mužev prsten i tada je baba posela sultaniju na kozu i poterala je daleko, sve do njenog oca.
Kada se mladić probudio, vidio je da mu nema žene. Htio ju je potražiti uz pomoć prstena, ali ni njega nije bilo. Mladić se sav ražalosti, ali nije verovao da ga je to žena prevarila i ukrala mu prsten, pa se preobukao u halje siromaha i stao da je traži po svetu. Došao joj je pred dvor, ali nije mogao da je vidi tako siromašan. Zato je odlučio da se prijavi u carsku stražu.
Mladić je izučio zanat i postao jedan od najboljih stražara, pa ga ubrzo stave za prvog carskog čuvara. Mali je tada uzeo sebi i jedno kuče i jedno mače da mu prave društvo kada noću spava u svojoj sobi. Sprijateljio se i s jednom služavkom, pa je jednog dana zamolio da carevnoj odnese njegov venčani prsten i dade joj ga. Kada je ona to učinila, carevna je pita od koga je to i ubrzo shvatila da je to od njenog bivšeg čoveka. Zamolila je služavku da mu odnese ženske haljine i dovede ga k njoj. Služavka sve to i uradi. Mladić sve učini kako mu je rečeno, preobuče se i dođe k ženiu odaju. Oboje su bili srećni kada su se videli, a kada ju je ovaj pitao gde je prsten, kaže joj da ga je odnela baba. Mladić shvati da se više nikada neće moći vratiti svojoj kući, na što mu žena kaže da mogu živeti u dvorcu, te se u njenim odajama sastajati. Tako i beše.
Ali nakon nekog vremena carevna zatrudni. Car je bio sav očajan, nikako nije mogao da sazna tko je otac deteta. Dođe mu ponovo ona baba i kaže mu sve o čuvaru, ali i to da je on caru odveo kćerku i prvi put. Car odmah pozove čuvara i osudi ga na smrt. Baba kaže caru da njemu dade mladića i da će ga ona pogubiti. Odvede ga u planinu, pa baci u jednu veliku rupu i zapečati je stenom. S njim su bacili i njegovo kuče i mače.
Gladni su u rupi bili svi troje, ali onda jednog dana kuče i mače nestanu i vrate se punih trbuha. Mladić odluči da ide za njima i vidi gde su se to nahranili. Ulovio je kuče za rep i ono ga je odvelo do rupe pune miševa. Mačka i pas počeli su da tamane miševe, pa se ovi sjatili oko mladića i molila ga da pozove mače i kuče i da će da učine sve kako bi mu se odužili. Ovaj ih pozove i kaže da je sve šta želi prsten od one babe-veštice. Miševi mu odmah donesu preko pedeset prstena, ali ni jedan nije bio onaj pravi. Mladić zapreti miševima da će pustiti mače i kuče na njih ako mu ne donesu pravi prsten, pa se najmanji miš odvaži i odluči otići po njega.
Nije bilo lako jer baba je taj prsten držala pod jezikom. Mali miš uvalja svoj rep u prašinu, pa dođe babi pod nos. Ona kine i prsten joj izleti iz usta. Mali miš sav srećan odnese prsten mladiću, a kada ga ovaj dobije, kresne vatru od dve poslednje šibice koje je imao. Odmah se pred njim stvore Arapi i ovaj ima naredi da izbave njega, mače i kuče iz rupe, a u rupu bace babu-vešticu te je zatvore velikom stenom. Ovi to i učine.
Nakon toga, mladić naredi Arapima da ga odvedu do njegove carevne. Kaže joj da više ne moraju da se skrivaju, neko će da se vere. Mladić više nije bio obučen ni kao siromah, ni kao stražar, nego kao carević. Car je odmah pristao da mu dade svoju kćerku, ali pod uslovom da svi žive kod njega na dvoru. Mladić pristane, pa pošalje i po svoju majku. Zato si vi živeli srećno i dobro.
Likovi: Mladić, siromašna majka, baba-veštica, aždaja, Zmijski car, carevna, car, kuče, mače
Analiza likova
Siromašni mladić – glavni je lik ove bajke. U početku je on dete za koje se brine njegova majka, ali budući da je bila sakata, to je mogla činiti jedino tražeći tuđu milostinju. Ali čim je dete postalo dovoljno odraslo i jako, odlučio je da se pobrine o svojoj majci i sebi. Za to je trebalo malo pameti i veštine, ali i nagovaranja mame, jer je želeo da proda baštu kako bi mogao da kupi konja, jer bi s konjem mogao da skuplja drva i prodaje ih. Iako majka u početku nije htela da pristane na to, mladić je to ipak učinio. Jednog dana spasio je aždaju od smrti, pa mu se ona odužila. Stekao je čarobni prsten i s njime je mogao da ostvari bilo koju svoju želju. U početku su mu želje bile skromne, ali onda je odlučio da zatraži više. Ipak, čak i kada je bio jako bogat, mladić je ostao moralan i dobro se sećao šta znači biti siromašan. Svojoj mami, a kasnije i ženi, naredio je da ne propusti ni jednog čoveka, pogotovo siromaha, pored njihove kuće bez da ga pre toga ne nahrane, napoje i obuku. Kasnije, kada je zlo zadesilo mladića i kada je izgubio sve do čega mu je bilo stalo – i ženu i prsten i bogatstvo, on je prvo otišao da povrati svoju ljubav, a onda tek ostalo. Pristaj je živeti i kao čuvar, vojnik, samo da je uz nju. Srećom, sudbina je htela da dobije priliku povratiti i prsten i bogatstvo, pa je na kraju, svojom mudrošću, opet ostvario sve.
Baba-veštica – ona je glavni i najveći negativac u ovoj priči. Najpre se pokušala okoristiti time da pronađe carevu kćerku i vrati je caru, bez obzira šta je ona bila zaljubljena u svog muža, a onda je iskoristila drugu priliku i ukrala mladiću čaroban prsten. To joj nije bilo dovoljno, pa je kasnije razotkria caru da se njegova kćerka potajno viđa sa stražarem, odnosno njenim mužem, a onda je odlučila preuzeti na sebe mladićevo ubistvo. Osudila ga je na užasnu smrt – odvela ga je na planinu, tamo ga bacila u jamu, pa zatvorila stenom. U jamu je bacila čak i mladićevo kuče i mače. Prsten je dobro skrivala pod jezikom, ali svejedno je uspela da joj se ukrade. Kasnije je ona sama završila u jami i tako okončala svoj zli život.
Autor: V.B.
Ostavite odgovor