Dušan Vasiljev bio je srpski pesnik, dramski pisac i prozaik, značajan po tome što je bio jedan od najboljih srpskih ekspresionista. Živeo je za vreme Prvog svetskog rata što je uvelike imalo uticaja na njegovo pesništvo. Njegove pesme pripadale su razdoblju ratnog ekspresionizma u kojem je sećanje na strahote rata, besmisao patnje i umiranja, otuđenje koje je nastupilo u predsratno vreme, a nastavilo se kroz rat, a onda i nakon njega, rezultiralo pesimističnim pesmama koje u najmanju ruku opisuju katastrofu rata, ali ne iz objektivne perspektive; ovde se ne radi o katastrofi naroda ili države, već o katasrofi koja se dešava u pojedincu. Ekspresionizam, za razliku od prethodnog impresionizma, iznosi unutarnje stanje pesnika. Ekspresionizam je veoma osoban i subjektivan jer ne samo da iznosi osećaje čoveka iznutra, nego prenosi osećaje jednog jedinog čoveka, njegove individualne more, jedinstveno stanje psihe i emocija.
Ratni ekspresionizam, kojem pripada i Vasiljev, govori o užasima rata prikazujući njegove vojničke žrtve. To su veoma živi, ali groteskni opisi najpre unutarnjeg stanja bivših vojnika, koje se onda reflektira i na njihove fizičke pojave. Tako i u Vasiljevom pesništvu prevladavaju morbidni motivi, ponekad bolesni, a sve kako bi ukazali na stanja razrušenog duha. Temeljna ideja takvih motiva i opisa je zagovor besmisla rata. Vasiljev iznosi svoju apokaliptičnu viziju života. Većina njegova života provedena je u ratnom razdoblju; bilo ono predratno, posleratno ili ratno, u svakom slučaju u njemu dominišu strahote.
Pesnik motivno stalno kruži oko strahota ubistava, straha, siromaštva i beznađa. Stvarnost kakvu Vasiljev poznaje je strašna i zato on izražava otpor prema njoj. Izražava nepoverenje prema ljudima, odbacuje svoju odgovornost kao čovek naroda, danu mu njegovim istorijskim nasleđem. Ne veruje ni u nauku, skeptičan je prema novim tehnikama i brzo rastućoj industriji. Moderno društvo u njemu izaziva nepoverenje i on želi neke nove vrednosti kojima će da se preda i prema kojima će da živi. Sve te težnje i strahove pronalazimo u njegovoj poeziji.
Prva pesma kojom se Vasiljev predstavio kao pesnik bila je „Čovek peva posle rata“. Objavljena je 1920. godine u časopisu Misao, a Vasiljev je odmah nakon objavljivanja postao centar posleratne književne struje. Ovom pesmom Vasiljev je, izražavajući sopstvene misli i osećanja, uspeo da prikaže kolektivna osećanja mladih ljudi koji su se vratili iz rata. Noseći sa sobom jedno strašno iskustvo, potpuno katastrofično, morali su da postanu dio građanstva, započnu besmislen život i uključe se u svakodnevicu. Osim ove pesme, značajne su mu i pesme „Plač matere čovekove“ i „Domovina“.
Vasiljev je za života napisao oko 300 pesama, ali za života nije uspeo da objavi njihovu zbirku. Osim poezije, napisao je i dvadesetak novela te četiri drame.
Analiza pesme, citati
Pesma „Čovek peva posle rata“ Dušana Vasiljeva izrazito je moćna ekspresionistička pesma koja govori o pesnikovim ličnim stavovima i iskustvima rata, te beznadnom posleratnom razdoblju. Iako pesma govori o pesnikovom ličnom iskustvu rata i posleratnog razdoblja, on joj ipak daje naslov „Čovek peva posle rata“, govoreći time da se pesma ne odnosi samo na njega, već na sve ljude koji u ratu sudeluju i koji ga prežive. Zato je toliko ljudi i moglo da se poistoveti s pesmom i samim pesnikom.
Ratno iskustvo čini se besmisleno kada je svet nakon toliko pokolja, stradanja i ličnih žrtava ostao nepromenjen ili, još gore, postao gorim. Pesma je napisana u ispovednom tonu, koji zbog svoje jačine izraza na mestima nalikuje na protest. Ali nakon protesta sledi prosvetlenje, koje je čini se, jedino dobro šta je proizašlo iz strahota pesnikova života. Velike stvari za koje se borio, ispale su laž, ali je borba u njemu probudila ljubav prema malim životnim stvarima i to je pesnikova plata za njegov izmučeni život.
Problem je u tome što stradanje nije dotaklo samo njega, već i njegove najbliže, najmilije, one čiju patnju oseća kao svoju. To u pesniku izaziva bol, a velika bol potiče bunt i razočaranje. Ti osećaji dominišu pesmom. Ali pesma zbog toga nije elegična, naprotiv, ona je izrazito dinamična, brza, bez rime i nepravilnih stihova. U njoj su reči i stihovi nabacani, ali misli itekako povezane. Mnogo izraza završavaju usklicima, što potvrđuje njihovu energičnost i pojačanu ekspresiju.
Pesma počinje ispoljavanjem osobnih iskustava u strašnom ratu. Prvi stih posve je realan, jak i ekspresivan „Ja sam gazio u krvi do kolena“. Fraza „krv do kolena“ poznata je u svakodnevnom govoru, ona može da se shvati metaforički, ali u ovom stihu ona je i više nego doslovna. Groteskna slika gaženja u lokve krvi ne može da se umanji metaforičkim tumačenjem. Već sledeći stih govori o rezultatu takvog iskustva „i više nemam snova.“ Ova dva stiha govore kako ratno iskustvo, iskustvo smrti i sakaćenja ima jasnog uticaja na smrt duše čoveka. Sledeći stihovi govore o tome kako je rat uticao na pesnikove bližnje, šta je posebna rana na njegovoj duši:
„Sestra mi se prodala
i majci su mi posekli sede kose.“
Ovo su dve užasne slike ratnog stanja ne govore o umiranju i klanju, ali govore o neizravnim žrtvama ratovanja. Motiv sestre prikazan je kao motiv bludnice, ali ne tako da je se osuđuje. I u ovom stihu glavni krivac je rat, a svi ostali njegove su žrtve. Posaban prikaz takve žrtve predstavljen je u motivu majke. Pesnik kaže „njoj su posekli sede kose“. Motiv kose koja je posečena govori oduzetom identitetu, oduzetom poštovanju, negiranju njegove majke kao žene i kazni koja ju je snašla. Ova dva stiha govore o jednoj posebnoj boli koju pesnik oseća, a kojoj dominiše nepravda koja ih je sve zajedno stigla. Ovo sramoćenje desilo se dok je pesnik bio na ratištu, pa nije mogao da obrani svoje najbliže, a najgore je što se dešava i sada, kada takođe nemože ništa da uradi kako bi to sprečio. Pesnik kaže
„I ja u ovom mutnom moru bluda i kda
ne tražim plena;“
Ali pesnik u svemu tome ne želi da se sveti, ne želi da se okoristi. On nema veliki plan niti želi da sakupi zadovoljštinu. Pesnik ima veoma skromne želje, male radosti koje želi da ponovo iskusi, a koje mu je i rat i posleratna situacija oduzela:
„oh, ja sam željan zraka! I mleka“
I bele jutarnje rose!“
Ovi svakodnevni motivi, čine se malenim željama, ali oni su ustvari veliki. Upravo njihova svakodnevnost govori koliko je surova pesnikova stvarnost kada im nedostaje i ovako malene stvari. Pesnik usklikom izražava svoje želje, kao da su veliki snovi. Ovi motivi izraženi su i u svome stvarnom značenju, ali i kao simboli. Motiv zraka označava i slobodu, nesputanost, životnost; motiv mleka označava obilje, hranu, ali i onu detinju sigurnost doma, jutarnjeg spokoja i majčine blizine. Jutarnja rosa simbol je novog početka, nove nade i životnog prosperiteta.
Druga strofa počinje pomalo morbidnim stihom „Ja sam se smejao u krvi do kolena“. Ipak, ova slika zapravo govori o svoj toj ludosti rata u kojoj pojedinac naprosto gubi pamet. U tako groteskoj situaciji, gde čovek stoji u krvi, on ne može ništa nego da poludi, pa i da se smeje – i sebi i svetu oko njega, jer svi su samo lutke koje drugi povlače, sve je ionako osuđeno na smrt. Misao završava stihom „i nisam pitao: zašto?“. Ovaj stih govori o pokornosti koji ljudi imaju pred onima koji ih šalju u rat. Nitko ne pita zašto, nitko ne preispituje razloge, nitko ne razmišlja čemu sve to, svi samo idu. Rade što im kažu da moraju, pa tako i:
„Brata sam zvao dušmaninom kletim,
I kliktao sam kad se u mraku napred hrli…“
Prvi pomenuti stih govori o svoj apsurdnosti rata u kojem se huška brata protiv brata, a oni poslušno izvršavaju naredbe. Drugi pomenuti stih govori o tome kako čovek u ratu ide protiv svih svojih instinkta, pa čak i kad oseća da bi trebao da beži, on ipak „napred hrli“. Sledeća slika pokazuje onu pravu scenu s bojišta – eksploziju s kojom „leti k vragu i Bog, i čovek, i rov.“ Ova slika iz prošlosti prelazi u sliku iz sadašnjosti, gde pesnik usporedno sa strahotama rata, govori o strahotama posleratnog razdoblja:
“ A danas mirno gledam kako mi željnu ženu
gubevi bakalin grli,
i kako mi s glave, raznosi krov,-„
Ovo je strahota koju pesnik nije očekivao. Nije računao da će mu to biti nagrada za odlazak u rat – oduzimanje voljene žene i krova nad glavom. Ali sva ova nepravda stvorila je apatiju kod pesnika. On je nakon svega umoran, potišten, beznadan, gotovo pa depresivan i zato na sve ove strahote koje su mu priuštili kaže „i nemam volje – il’ nemam snage – da mu se svetim.“
Četvrta strofa počinje ponovnim povratkom u prošlost. Pesnik kaže da je još „juče pokorno sagibo glavu“. Ovaj stih govori o bespogovornom, pokornom slušanju naređenja, o pognutoj glavi koja je inferiorna nad onima zbog koga se glavu sagiba. On kaže „besno sam ljubio sram“. Vidimo kontrast između reči „besno“, „ljubio“ i „sram“. Svi ovi motivi su suprotni jedno drugomu, pa baž zato, stavljeni u jedan izraz, imaju tako moćnu poruku. Lirski subjekat ovime potvrđuje da je upravo on žrtva rata, jer ne samo da je morao da puzi, da se srami, već su ga naterali da taj sram i voli. Sve to bilo je u pesnikovoj prošlosti. Ona se razlikuje od sadašnjosti jer pesnik danas zna da je Čovek: „Oh ja sam Čovek! Čovek!“
Ovaj motiv napisan je velikom slovom i tako je dodatno naglašen. Pesnik time uzdiže sam pojam čoveka, čini ga gotovo božanskim, vrednim, nezamenjivim i on je sretan što je dostojan nazvati se čovekom. Kao takav ima i dobre i loše karakteristike, ali on ih sve prihvata i voli, srećan što je takav. Zato do kraja strofe naglašava da mu nije žao šta je morao sve to da pretrpi i to što je „gazio u krvi do kolena“, ni što je „preživeo crvene godine Klanja“, a sve samo zbog toga što je došao do toga „svetog Saznanja“. Ipak to saznanje, opet naglašeno i uzvišeno velikim početnim slovom, donelo mu je i propast.
Poslednja strofa ponavlja onu glavnu misao koja govori da sve što pesnik želi je ono lepo od normalnog života. Ne želi ni osvetu ni pleni, samo
„…šaku zraka
i malo bele, jutarnje rose – „
Sve ostalo ostavlja drugima „Ostalo vam na čast“.
Beleške o piscu
Dušan Vasljev jedan je od najvećih srpskih ekspresionista. Bio je pesnik, dramski i prozni pisac. Vasiljev je rođen je 1900. godine u Velikoj Kikindi, koja je u to vreme bila dio Austrougarske. Imao je brata i dve sestre, a nakon što mu se otac ponovo oženio nakon majčine smrti, dok je Vasiljev imao samo četiri godine, dobio je još petereo braće od kojih su samo dvoje preživeli detinjstvo.
Vasiljev je završio osnovnu školu u rodnom mestu, nakon čega je krenuo u školu u Temišvaru, gdje se preselio s porodicom 1911. godine. Tamo je završio i učiteljsku školu. Na početku Prvog svetskog rata morao je da preuzme brigu o svojoj porodici jer mu je otac unovačen i poslan u rat. Vasiljev je istovremeno išao u školu i radio kao pisar, sve dok se 1917. i sam nije prijavio u vojsku. Sledeće godine završio je na fronti.
Iz rata se vratio u Temišvar, bio je bolestan od malarije i bronhitisa. Prijavio se u srpsku vojsku i radio kao pisar, tumač i delovođa. U to vreme bio je jedan od osnivača lista Sloga i Kola mladih Srba. Sa srpskom vojskom iz Temišvara otišao je u Beograd i tamo vanredno upisao na Filozofski fakultet. Radio je u nekoliko listova, kao što su Književni jug, Misli i Dan. Vasiljev je 1920. prekinuo studij, završivši samo pedagoški kurs. Preselio se u Čenej, u današnjoj Rumuniji i tamo se oženio.
Vasiljev je ponovo pozvan u vojsku 1924. godine. Tamo mu se zdravstveno stanje pogoršalo pa je iste godine razvojačen. Vratio se u Činjej i tamo nastojao da živi mirnim životom, pišući i čitajući, ali zdravlje mu je svejedno bilo sve gore. Pisao je pesme u duhu ratnog ekspresionizma, gde je izbacivao sve lične frustracije i strahove koje je skupio za vreme ratovanja, takođe razočaran i posleratnim užasima. Za života je napisao oko 300 pesma, ali nije stigao da objavi i jednu zbirku pesama pre smrti. Pisao je također i drame te prozu.
1924. Vasiljev je otišao u Zagreb na lečenje, gde su mu savetovali da se vrati na proleće sledeće godine. To proleće je i umro i to u rodnoj Kikindi.
Posmrtno su mu objavljene zbirke pesama „Izabrane pesme“ (1932. i novo izdanje 1975.), „Pesme“ (1950.), „Čovek peva posle rata“ (1968.). Pripovetke i drame izašle su mu u zbirci „Ispred praga“, tiskanoj 1986. godine.
Autor: V.B.
Ostavite odgovor