Rabindranat Tagore jedan je od najpoznatijih indijskih pesnika, prozaika i dramaturga. Za života je napisao 2 000 pesama, preko 1 000 poema, 24 drame i osam romana, te mnoštvo eseja i ostalih proznih vrsta. Za svoja dela 1913. godine dobio je Nobelovu nagradu za književnost. Prva dela koja je objavio kao mladić bile su novele u koje je bila ukomponovana višnuistička poezija. S vremenom je Tagore počeo da uglazbljuje svoja dela, uvodeći u njih ritam i preoblikujući ih u stihove.
Nakon što se preselio u Englesku Tagore je preveo svoju zbirku Gitandžali („Žrtveni pjev“) s bengalskog na engleski jezik i nakon toga je objavio. Zbirka je izazvala oduševljenje u javnosti i među tadašnjim suvremenim pjesnicima, među kojima je bio i W.B. Yeats, poznati irski pesnik i jedan od najvećih poetičara 20. veka. Samo godinu dana nakon toga Tagore je dobio Nobelovu nagradu za književnost i tako postao prvi azijat kojemu je ta nagrada dodjeljena. 2015. godine Tagore je u Velikoj Britaniji odlikovan redom viteza.
Zbirku „Gitandžali“, koja u prenesenom značenju znači „Pesme darovnice“, Tagore je napisao nakon smrti svoje žene i kćeri, a onda i najmlađeg sina. Svu jačinu emocija koju je Tagore osećao nakon toga prelio je u svoje pesme. Ova zbirka sastoji se od 103 pesme u prozi.
Osim ove značajne zbirke, Tagore je 1913. godine izdao i svoju najpoznatiju zbirku pesama „Gradinar“ (ili „Vrtlar“), koja se i danas smatra zbirkom jednih od najlepših ljubavnih pesama. Glavna odlika, ali i lepota svih njegovih pesama nalazi se u jednostavnosti emocija prenesenih u njima, ali i jakim društvenim i moralnim idejama. Tagorov izraz je pesnički lep, ali i veoma razumljiv, nepretenciozan, shvatljiv gotovo svim čitaocima. U njima je Tagore tražio ljepotu i istinu, kako kažu književni teoretičari, pa i on sam. Preko svojih pesmama čudio se lepotama prirode, njenoj mudrosti i ravnoteži. Također, često je pisao i o motivu žene, također istražujući svu ljupkost i mudrost nježnijeg spola.
Tagorove pesme bile su kulturološki globalne pa su bile jednako razumljive i zapadnom čitateljskom okruženju, kao i čitateljima u njegovoj domovini Indiji. Budući da je mnoge svoje pesme sam Tagore uglazbio, one se u Indiji i danas pevaju kao narodne pesme. Tagore je tako autor i indijske nacionalne himne „Đana Gana Mana“, za koju je napisao reči, ali i muziku te je autor himne Bangladeša „Amar Šonar Bangla“.
Čeznem da ti kažem – analiza pesme
Pesma „Čeznem da ti kažem“ 41. je pesma iz Tagorove zbirke „Gradinar“ i smatra se jednom od najlepših ljubavnih pesama te zbirke. Sastoji se od pet strofe i to katrena, približno jednake duljine. Pesma je napisana kao pesma u prozi. Stilski je veoma jednostavna i razumljiva. U pesmi nema preteranih stilskih figura, niti kićenih pesničkih slika. Svi osećaji predstavljeni u pesmi iskazani su jednostavno i iskreno. Upravo zato pesma ne skriva nikakve posbne ideje. Sve što se njome želi izreći, rečeno je jasno i nedvojbeno.
Pesma govori o čežnji koju lirski subjekat oseća prema svojoj voljenoj. Ta čežnja u opreci je sa strahom, karakterističnim za onaj koji se oseća kada je ljubav još mlada, zaljubljenost jaka, a osećaji druge polovice nedefinisani. U pesmi se oseća jasna opreka između čežnje i straha. U pesmi primećujemo okvir prisutan u svakoj strofi. Svaka strofa započinje nagovještajem velikog priznanja, zatim strahom da će to priznanje biti krivo shvaćeno, pa odlukom da će lirski subjekat upravo zato napraviti suprotno onome što želi, jer je bolje da sam „sabotiše“ to iskazivanje ljubavi, nego da bude odbijen.
Pesma započinje stihom čije delove vidimo u samom naslovu pesme: „Čeznem da ti kažem najdublje reči koje ti imam reći“. Ovde vidimo nameru pesnikova priznanja ljubavi. Ali nakon ove čežnje, već sledeći stih iskazuje strah: „ali se ne usuđujem, strahujući da bi mi se mogla nasmejati.“. Čitaoc jasno vidi emotivni kontrast između ova dva stiha. Njih razrešavaju sledeća dva stiha:
„Zato se smejem sam sebi i odajem tajnu svoju u šali.
Olako uzimam svoj bol, strahujući da bi to mogla ti učiniti.“
Dakle, kako ne bi bio ismejan od one koju voli, pesnik je odlučio sam sebe ismejati. Slični uzorak vidimo i u sledećoj strofi, samo što u njoj pesnike neće da kaže „najdublje“ reči koje ima, već „najvernije“. Ali ovoga puta strah ga je da ona neće poverovati u njih: „ali se ne usuđujem, strahujući da bi mogla posumnjati u njih.“. Zato će lirski subjekat radije odmah izreći laži, kako istina ne bi bila krivo shvaćena:
„Zato ih oblačim u neistinu, i govorim suprotno onome što mislim.
Ostavljam bol svoj da izgleda glup, strahujući da bi to mogla ti učiniti.“
U trećoj strofi istina koju lirski želi da kaže opisana je epitetom „najdragocenija“, a strah koji ga mori je da ona neće biti cenjena i vraćena istom merom. Umesto da izgubi dragocenu istinu, pesnik će radije da kaže laž, čak ako će time da povredi svoju voljenu, jer bolje da je povredi laž nego istina:
„Zato ti dajem ružna imena i hvalim se svojom surovošću.
Zadajem ti bol, bojeći se da nećeš nikada saznati šta je bol.“
Čini se da pesnik ovde radije bira da povredi oni koju voli, nego da se otvori i tako stvori mogućnost da ona povredi njega. Sledeća, četvrta strofa donekle se razlikuje od prve tri. U njoj se više ne radi o priznanju kao pesnikovoj čežnji, već o akciji. Pesnik iskazuje kako čezne da sedi pored svoje voljene. To je za njega veoma opasna radnja, jer tako se dovodi u kušnju da joj prizna sve ono što oseća za nju. Kako bi to izbegao lirski subjekat kaže da:
„Zato brbljam i ćaskam olako, i zatrpavam svoje srce rečima.
Grubo uzimam svoj bol, strahujući da bi to mogla ti učiniti.“
On čini sve da maskira svoju ljubav, samo kako ne bi bio povređen od možebitnog odbijanja.
Peta strofa posve je suprotna od ostale četiri po motivu čežnje. Do sada je lirski subjekat htio da bude pored voljene, da joj prizna svoja osećanja, da stvori situaciju u kojoj bi mogli biti zajedno u ljubavi, a u petoj on, posve neočekivano kaže da: „Čeznem da te ostavim zauvek“. Ipak, i to je zato da se spreči bol. Ali koliko god pesnik čeznuo za time, opet se javlja strah, ali ovoga puta onaj da će njegova ljubav misliti da je kukavica. Zato pesnik čini suprotno i pojavljuje se u njenom društvu, kao da mu ona ne znači ništa posebno, iako mu znači sve:
„Zato ponosno dižem glavu i dolazim veseo u tvoje društvo.
Neprekidne strele iz tvojih očiju čine da je moj bol večito svež.“
Metafora u poslednjoj strofi najbolje opisuje tu večitu slatku bol kod zaljubljenosti, pre nego saznamo da li je ljubav koja se oseća obostrana. Slatke muke koje je Tagore opisao u ovoj pesmi tako su realistične, a opet lepo prenesene, da se svaki čitaoc lako može poistovetiti s ovim stihovima. A tako možda shvatiti sopstvenu ludost zbog patnje koja bi se lako mogla pretvoriti u lepotu ljubavi, samo kada bi bilo hrabrosti.
Beleške o autoru
Rabindranat Tagore jedan je on najpoznatijih indijskih pesnika, dramaturga, prozaika, dakle književnika uopšte. Rođen je u Kalkuti 1861. godine kao najmlađi od sedmero dece jednog hinduističkog filozofa i mistika.
Već s osam godina Tagore je počeo da piše pesme, zadivljen prirodom oko sebe. Obrazovao se kod kuće sve do 17. godine života, a onda je otišao u Englesku kako bi tamo studirao pravo. Dok je bio u Londonu, preveo je neke svoje pesme i objavio ih. Bile su to „Večernje pesme“ i „Jutarnje pesme“. Ipak, studije u Engleskoj Tagore nije završio. Vratio se u Indiju i odlučio da će studirati književnost.
1878. Tagore je izdao svoju prvu knjigu, „Pesnikovu priču“. Tagore se i oženio te dobio dvoje dece. Na žalost, žena i kćerka su mu umrle, a ubrzo nakon toga umro mu je i najmlađi sin. Tagore je tada počeo da piše zbirku pesama „Gitandžali“. Kada je došao u Englesku, preveo je te pesme na engleski i objavio ih. Već sledeće godine nakon objave, 1913. Tagore će postati prvi azijat koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost.
1915. godine, zbog svog uticaja i književnog stvaralaštva, dodijeljen mu je i red viteza, što je velika čast u Engleskoj. Ipak, nakon masakra kojeg su Britanci izveli u Amicaru 1919. godine, Tagore se odrekao te titule u znak protesta.
1913. godine Tagore je izdao i svoju najpoznatiju zbirku ljubavnih pesama u prozi, „Gradinar“. Osim što je pisao pesme, objavljene u zbirkama „Ljepota“, „Mesec“ i „Gradinar“, Tagore je pisao i pripovetke, drame i romane. Neke njegove zbirke pripovedaka su „Gladno kamenje“ i „Prekinute veze“. Romani su mu „Brodolom“, „Dom i svijet“ i „Binodini“, a drame „Citra“, „Kralj tamne sreće“, „Žrtva“, „Kralj i kraljica“ i druge.
Tagore je u Šantiniketanu osnovao eksperimentalnu školu te se bavio politikom usmjerenom na promicanje indijskog nacionalizma. Bio je i veliki pobornik delovanja Mahatme Gandija. Ipak, najveći uticaj koji je Tagore ostvario je onaj na zapadu, gdje je jasno promicao indijsku kulturu i filozofiju, tako postavši štovani posrednik između Istoka i Zapada.
Rabindranat Tagore umro je u Kalkuti 1941. godine u 80. godini života.
Autor: V.B.
Ostavite odgovor