Roman Čarli i fabrika čokolade, skup je modernog duha i humora ispunjen željom za vremenima starih bajki. Mogli bi reći da ovaj roman sadržava sva osnovna obeležja autorovog karakterističnog stila, humora, sećanja, ali i cinizma, pa i dečije nežnosti i mekoće, prividne nezainteresovanosti, ali i naglašenu kritiku društvenih nepravdi sa izrazitom dispozicijom, prema kojoj Dal oblikuje tok svoje priče, na kraju pobedivši ono šta je dobro i pravedno, kao šta je to slučaj u svim klasičnim bajkama.
Roman Čarli i fabrika čokolade jedna je vrsta bajke u kojoj ima veoma mnogo elemenata nestvarnog i fantastičnog. Zasnovan je na strukturi dečije mašte i dečijeg razmišljanja. To se posebno vidi u stilskoj strukturi dijaloga i priče. Dal ga konstruiše redom ponavljanja iste povezanosti između reči ili rečenica koje su odraz kumulativnog načina koji je karakterističan za dečije pripovedanje.
Priča je zasnovana na stalno prisutnoj želji dece da jednog dana budu na prestolu čitavog carstva poslastica i bombona. U ovom slučaju pomenuto carstvo je jedinstvena fabrika čokolade čiji je vlasnik Vili Vonka. Za njega rade vredni Umpa-Lumpasi.
Villi Vonka odlučuje da raspiše lutriju i nagradi pet srećnih pronalazača. U čokolade planira da stavi pet zlatnih ulaznica koje su istovremeno i ključ za ulaz u fabriku čokolade, a u koju niko nije ulazio.
U središtu priče je Čarli Baket i njegova siromašna porodica. Petoro ostale dece (zajedno sa roditeljima), imenom, prezimenom i karakteristikama sadrže različite ljudske mane i greške u vaspitanju savremenog deteta. Avgust Glup je bezobrazan dečak, Veruka Solt razmažena, Violeta Boregard je devojčica koja po ceo dan žvače žvakaće gume, a Majk Telkač je dečak koji se raduje samo gledanju televizije.
Autor izražava svoj kritički stav prema svim tim manama pre svega u šaljivim didaktičkim pesmama koje pevaju Umpa-Lumpasi. Oni su Dalova humoristična verzija klasičnih patuljaka, ali istovremeno i specifična kritika radne snage dovedene iz daleke džungle. Elementi realističkog i svakodnevnog, koji imaju očigledno ishodište u detinjstvu i društvenoj pozadini samog autora, rođenog 1916. godine.
U Vejlesu, u porodici norveškog porekla, Roald Dal stvara priču o univerzalnim vrednostima, naročito, žestoko i neprikriveno, sa nekom posebnom revnošću i motivacijom, negativne efekte koje televizija i internet imaju na savremeno dete. Stalno gledanje u ekran sve više zanemaruje dobru i lepu knjigu, odnosno čitanje koje podstiče razvoj dečije mašte i ukupne ličnosti deteta.
Upravo to Roald Dal i nudi čitaocima u ovom romanu-bajki na svoj iznenađujuće smešan, nepredvidivo maštovit i nežan način. Njegovi likovi su i fantastična bića i obični ljudi, oni koji žive odmah pored nas. Iako ovo nije stvarna klasična bajka, sve se završava srećno, a roman-bajka započinje opisom Čarlija i njegove siromašne porodice i njihovog načina života.
Vrsta dela: roman, bajka
Mesto radnje: Čarliejeva kuća, prodavnica, fabrika čokolade
Vreme radnje: zima, 1. februara
Tema dela: Neočekivana poseta skromnog dečaka Čarlija najvećoj i najboljoj fabrici čokolade čuvenog gospodina Villija Vonka.
Kratak sadržaj prepričano, citati
U staroj, zapuštenoj drvenoj kućici, na samoj ivici metropole, živi sedmeročlana porodica koja se sastoji od šest odraslih članova i dečaka po imenu Čarli Baket. Njihov život je užasno neprijatan jer je kuća premala za toliko ljudi.
„U čitavoj kući bile su samo dve sobe i samo jedan krevet. Njega su ostavili za četvoro dedica i bakica jer su oni bili stari i umorni. Oni su bili toliko umorni da se nikad nisu dizali iz kreveta.“
Pored dečaka Čarlija tu su i njegovi roditelji, dve bake i dva deda. Bake i dedovi ležali su na jednom krevetu, dok su Čarli i njegovi roditelji spavali na podu na dušeku. Leti je bilo dobro, ali je zimi bilo veoma hladno. G. Baket je radio u fabrici paste za zube gde je na vrhu šrafio poklopce. Ali pošto je njegova plata bila veoma mala, uvek su jeli istu hranu, i to onu koja je bila najjeftinija. Hleb i margarin za doručak, kuvani krompir i kupus za ručak i kupus supa za večeru. Tek su nedeljom mogli da si sipaju i grabe po još jednu porciju, pa su svi nestrpljivo iščekivali taj dan.
Čarli je uvek žudio za čokoladom, ali dobio bi je tek za rođendan, a za nju bi njegovi roditelji mnogo štedili da mu je priuštiti. Ta kupljena čokolada trajala bi mu i po mesec dana, jer mu je bilo žao da pojede sve odjednom. Ono što je brinulo Čarlija nije bilo gledanje čokolade kroz prozor prodavnice ili kako druga deca jedu sočnu čokoladu njemu ispred nosa; mučilo ga je to šta je odma pored njegove kuće bila golema fabrika čokolade, najveća i najpoznatija na čitavom svetu. Vlasnik joj je bio Villi Vonka.
Voleo je da namiriše miris čokolade i silno je želeo da vidi kako izgleda unutrašnjost ove nezamislivo velike i čarobne fabrike čokolade. Svake noći, Čarli bi slušao priče svojih baka i deka i poželeo im laku noć. Svako od njih je bio stariji od devedeset godina, stalno su ležali u tom krevetu, a kako su dremuckali da bi si skratili vreme jedva su čekali da dođe veče da im dođe unuk Čarli koga su mnogo voleli.
„Jer oni su voleli tog malog dečaka. On je bio jedina svetla tačka u njihovom životu i njegove večernje posete bili su nešto za čim su žudili povazdan.“
Jedno veče, Čarli je pitao da li je zaista tačno da je Vonkina fabrika čokolade najveća na svetu. Govoreći o tome, deda Džo je shvatio da on nikad nije ispričao Čarliju priču o Villiju Vonki i njegovoj fabrici, pa je odlučio da uradi to sada. Čarli je bio oduševljen kad je doznao više o svojoj omiljenoj fabrici čokolade o kojoj je toliko želeo da zna. Nabrojao mu je sve izume koje je Villi Vonka mogao da uradi, ali samo on i niko drugi, a jedan od njih bio je i sladoled koji nije mogao da se otopi ni po najvećoj žegi.
„Zar ti ne znaš da je on izmislio način kako se pravi čokoladni sladoled tako da satima ostane hladan bez da ga se stavi u frižider. Možeš čak i da ga ostaviš na suncu čitavo jutro po najvrućem danu i neće se otopiti.“
Baka Džozefina sugerisala je da deda Džo Čarliju ispriča i priču o ludom indijskom princu.
„On bi voleo da čuje tu priču. – Misliš na princa Visitrešnju? – rekao je deda Džo i počeo da se guši od smeha.“
Princ Visitrešnja je napisao pismo gospodinu Viliju Vonki moleći ga da dođe čak u Indiju da mu izgradi čokoladnu palatu. Palata je bila puna čokolade, svetle i tamne, zidovi, tepisi, nameštaj, a iz pipa bi takođe curila čokolada. Villi Vonka upozorio je princa da njegova palata neće dugo trajati i da će početi da je jede što je pre moguće. Ali princ je nameravao da tamo živi. Čim je sunce zasejalo, cela palača je počela da se topi i tako se otkačeni princ našao usred ogromnog lepljivog jezera od smeđe čokolade.
Čarli je sedeo na ivici kreveta i pažljivo slušao svaku dedinu reč. Zatim mu je deda rekao da niko nikad nije ušao u fabriku, pa ni radnici. Deda Džo rekao je Čarliju da tamo ne rade obični ljudi, ali ga je njegova majka tada pozvala da pođe na spavanja i rekla da će da nastave s pričom sutra.
Sledeće večeri, deda Džo je nastavio priču. Gospodin Vonka morao je jednog dana da otpusti sve radnike zbog špijunaže. Svi ostali proizvođači čokolade bili su ljubomorni na Vonku, pa su slali špijune u fabriku da bi ukrali njegove recepte. Tako je fabrika Fiklgruber počela da pravi sladoled koji se ne topi ni na najžešćem suncu. Zatim je fabrika Prodnos odjednom imala žvakaću gumu koja nikad ne gubi aromu, fabrika Slugvort je počela da pravi balone sa šećerom koje možete naduvati do ogromne veličine i tako dalje.
Vonka je bio primoran da pošalje sve radnike svojim kućama. Fabrika je ućutala sve dok jednog dana ljudi nisu primetili da izlazi dim iz dimnjaka. Iako su ljudi mislili da je Vonka ponovo otvorio fabriku, još uvek ga niko nije video. Mogle su se videti samo senke koje se kreću iza zaleđenih prozora. Iz fabrike su izlazile bombone i poznate čokolade, koje su poštanski kamioni vozili čim bi ih pokupili iza posebnih vrata u zidu. Njihove dileme prekinuo je gospodin Baket, koji je u sobu ušao sa večernjim novinama sa ogromnim naslovom.
„Vonkina fabrika čokolade biće napokon otvorena za malobrojne srećnike!“
Novine su objavile da gospodin Vonka nagrađuje pet srećnika na način da će im omogućiti da posete njegovu fabriku, a srećnici će na čokoladnim omotima naći zlatne ulaznice. Ovih pet srećnih čokolada može da bude bilo gde u bilo kojoj prodavnici, u bilo kojoj ulici, u bilo kojoj zemlji na svetu, na bilo kojem šalteru gde se prodaju Vonkine poslastice.
Čarli je bio veoma tužan zbog činjenice da nema nade da će pronaći zlatnu ulaznicu kad Vonkinu čokoladu dobije samo za rođendan. Vonka je dobro osmislio ovaj plan, svako će kupiti njegovu čokoladu u nadi da će pronaći zlatnu ulaznicu.
Prvu ulaznicu pronašao je debeli devetogodišnji dečak, Avgust Glup. Krasio je naslovnu stranu večernjih novina, deca nisu išla u školu i u njegovu čast je organizovana parada. Njegova majka je izuzetno ponosna na njega, on jede nemoguće mnogo čokolade, pa bi bilo čudno da nije on pronašao ulaznicu.
Ceo svet je nadvladalo ludilo masovne kupovine čokolade. Poznati pljačkaš opljačkao je hiljadu funti iz banke samo da bi kupio Vonkine čokolade. Policija ga je pronašla kako sedi na podu i oštri nož omotom. Jedna žena u Rusiji pokušala je da falsifikuje zlatnu ulaznicu. Poznati engleski naučnik izumio je spravu koja može bez otvaranja omota čokolade da pokaže da li se unutar čokolade nalazi zlatna ulaznica, ali to se nije završilo dobro.
Odjednom je pronađena još jedna zlatna ulaznica koju je pronašla Veruka Solt. Njen otac je izjavio u novinama da je zaposlio sve svoje radnike u fabrici kikirikija da otvaraju čokolade. Veruka je svaki dan bila sve besnija sve dok četvrtog dana jedan od radnika nije pronašao zlatnu ulaznicu. Svi su se složili da je ova devojka još gora od prethodnog dečaka.
Čarlija roditelji pozivaju u krevet jer mu je sutra rođendan. Kad bi samo mogao naći zlatnu ulaznicu u svojoj čokoladi. Čarli je u ruci držao pjenušavo slasnu nestvarnu poslasticu, misleći na ulaznicu. Rekli su mu da se ne treba previše razočarati ako ne nađe ono što je tražio, bez obzira na sve, bar će pojesti čokoladu. Zajedno su pripremili Čarlija na razočaranje.
Sledećeg dana kad je dobio svoju čokoladu, u njoj nije bila ulaznica. Bio je veoma razočaran, ali je i dalje želeo da deli čokoladu s drugim ukućanima, ali oni nisu želeli. Gospodin Baket ponovo je u novinama otkrio da su pronađene još dve zlatne ulaznice. Treću ulaznicu pronašla je Violeta Boregard. Veliki je fan žvakaćih guma, ali kad je čula za ulaznice gospodina Vonke, ostavila je žvakaće gume i bacila se na žvakanje čokolade. Četvrti pronalazač zlatne ulaznice bio je Majk Telkač, koji je bio besan zbog slučajnog pronalaska ulaznice jer su ga novinari prekidali u gledanju televizije.
Kad se Čarli sutradan vratio iz škole, odmah je otišao da vidi svoje bake i deke. Deda Džo izvadio je novčanik ispod svog jastuka i dao Čarliju srebrni novčić od šest penija i rekao mu da za njega kupi drugu Vonka čokoladu. Čarli je pitao dedu da li je siguran da taj novac želi da on potroši na čokoladu, ali deda mu je rekao da ga ništa ne pita, samo da ode što pre do prodavnice.
Zajedno su otvorili čokoladu, ne očekujući ništa, mada uvek postoji malo nade. Ali samo ambalaža čokolade ispala je iz omota. Počela je hladnoća, potrebe za hranom bile su sve veće, a porcije postale sve manje. To je zato šta je gospodin Baket izgubio posao, jer je fabrika paste za zube bankrotirala. Novac je zarađivao čišćenjem snega jer nije mogao da nađe drugi posao. Dečak Čarli bio je sve mršaviji, nudili su mu kriške hleba, ali bio je toliko dobar da je odbio. Svi su se složili da im ne treba toliko koliko njemu koji se razvija.
Dečak je kretao u školu ranije nego inače samo da ne bi morao da trči i tako štedio energiju. Za vreme školskog odmora sedeo bi na svom mestu i radio sve samo da se ne iscrpi. Sve dok jednog popodneva nije pronašao srebrni novčić od pedeset penija u snegu. Okrenuo se oko sebe da vidi da li neko traži taj novac, ali dok su ljudi prolazili pored njega, sneg im se drobio pod petama i niko se nije ni okrenuo. Čarli je odlučio uzeti taj novac.
Rešio je da prvo kupi sebi čokoladu, a ostatak da da majci. Kupio je jednu, a zatim i drugu čokoladu, jer nije mogao da izdrži, nije ju dugo jeo. Kad iznenada zlatna ulaznica ispadne iz omota. Prodavač je od sreće skočio u vazduh, prezadovoljan šta se to dogodilo u njegovoj radnji. Ubrzo je gomila ljudi pojurila do prodavnice i želela je da vidi zlatnu ulaznicu i srećnog pronalazača.
Čarli se nije pomerio, čvrsto je držao ulaznicu, zavideli su mu, neki su čak želeli i da je kupe. Ali dobar prodavač je izvukao Čarlija iz gomile i rekao mu da potrči kući, ne da nikom svoju ulaznicu, da misli da mu treba ova šansa i da mu je drago šta ju je on pronašao. Čarli je povikao sa vrata šta se dogodilo.
„- Mama! – vikao je Čarli leteći u sobu kao orkan. -Vidi! Našao sam je! Vidi! Vidi! Mama, vidi! Poslednju zlatnu ulaznicu! Moja je! Našao sam novac na ulici i kupio dve štange čokolade, a u drugoj od njih bila je zlatna ulaznica, i oko mene se sakupila gomila ljudi koji su hteli da je vidje, i trgovac me spaseo od njih i ja sam potrčao kući i evo me, tu sam! To je peta zlatna ulaznica, mama, a ja sam je našao!“
Svi su ćutali, niko nije mogao da veruje. Deda Džo je skočio iz kreveta nakon dvadeset godina i počeo da pleše pobednički ples. Čak ni gospodin Baket nije mogao da veruje dok nije vidio ulaznicu i pročitao je. Unutra su pisale sve potrebne informacije koje su pronalazaču trebale.
„Čestitam ti, sretni pronalazaču zlatne ulaznice!…Dan koji sam izabrao za poset, prvi je dan meseca februara. Tog dana, a ne nekog drugog, morate doći na ulaz u fabriku tačno u deset sati ujutro. Nemojte zakasniti! Smete sa sobom povesti jednog ili dva člana svoje porodice da paze na vas i da paze da ne zapadnete u nevolju. I još nešto – ponesite sa sobom ulaznicu, inače nećete moći ući.“
Kući će ih, na kraju, pratiti kolona velikih kamiona sa puno poslastica, a kaa im ponestane zaliha, samo će morati da dođu u fabriku i pokažu svoju zlatnu ulaznicu. Dogovorili su se da će deda Džo ići s njim, ali u tom momentu gomila novinara navalila je na vrata. Jedva da su ih se rešili do ponoći kako bi Čarli mogao ići u krevet i pripremiti se za sutrašnju posetu fabrici. Ispred fabrike okupila se gomila ljudi da vidi srećne pobednike. Policija je štitila grupu od petoro dece. Svi su ispitivali ko je ko od dece, i sve je tek ućutalo kad su se velika vrata od gvožđa počela otvarati. Gospodin Villi Vonka stajao je sam na otvorenim vratima fabrike.
„Kako je to bio neverovatno malen čovek! Na glavi je imao crni šešir. Hlače su mu bile zagasito zelene. Rukavice su mu bile bisernosive. U jednoj ruci držao je štap za šetnju sa zlatnim vrhom. Lice mu je pokrivala mala, uredna, šiljasta, crna – kozja bradica. Njegove oči – oči su čudesno blistave. Reklo bi se da svo vreme svetlucaju i namiguju. Čitavo mu je lice zapravo bilo ozareno radošću i smehom.“
Gospodin Vonka prijatno je pozdravio svako dete lično sa njihovim pratiocima. Devet odraslih i petoro dece pratili su gospodina Vonku, prolazeći hodnicima koji su se razilazili na sve strane. Deo fabrike je bio pod zemljom, jer nije bilo dovoljno mesa za sve prostorije na površini.
Odjednom su se našli ispred sjajnih metalnih vrata na kojima je pisalo Čokoladna dvorana. Gospodin Vonka rekao je da je to jedna od najvažnijih prostorija u fabrici. Kad su se vrata otvorila, posetioci su videli prelepu dolinu i veliku smeđu reku u sredini doline. Usred reke bio je ogroman vodopad, a ispod vodopada bile su staklene cevi koje su ispirale smeđu mutnu vodu iz reke i odvodile je negde. Ta smeđa voda je, naravno, čokolada.
Sve je bilo prelepo samo zato što gospodin Vonka uglavnom ne podnosi ružnoću. Sve je bilo puno drveća i grmlja koji su rasle uz obalu. Livade su napravljene od nove vrste mekanog šećera sa aromom mente. Gospodin Vonka rekao im je da probaju po jedan komad trave, pa su svi otrgnuli jednu stabljiku, osim Avgusta Glupa koji je iščupao celu šaku. Zatim su probali latice, koje su bile još slađe. Posle toga, Veruka je iznenada počela da uzvikuje neka svi pogledaju na drugu stranu ispod vodopada.
„Pogledajte! Pogledajte tamo! – vikala je ona. – Šta je ono? Miče se! Hoda! To je neko malo biće! To je mali čovek! Tamo dolje ispod vodopada!“
Svi su prestali da beru latice i gledali preko reke.
„Ona ima pravo, dedice! – viknuo je Čarli. – To je zaista neki čovečuljak. Vidiš li ga?
-Vidim ga, Čarli! – rekao je dedica Džo uzbuđeno.
Čarli je rekao da oni nisu pravi ljudi, ali gospodin Vonka je odgovorio da jesu.
„-Dakako da su pravi – odgovorio je gospodin Vonka – To su Umpa-Lumpasi.“
Gospodin Vonka objasnio im je sve o zemlji Lumposlandiji. Umpa-Lumpasi žive u džungli gde žive opasne zveri. Tamo su jeli zelene gusenice koje imaju odvratan ukus, pa su Umpa-Lumpasi po celi dan tražili nešto šta bi pomešali sa gusenicama da bi imale bolji ukus. Najviše su žudili za kakao zrnima, ali su mogli naći samo tri do četiri zrna godišnje.
Umpa-Lumpasi su živeli u malim kućama na drveću da bi se sakrili od zuboždera, rogotresaca i nosoklimara, koji su želeli da ih pojedu. Otkrio im je da su Umpa-Lumpasi poludeli za kakaom, a gospodin Vonka čim je doznao, odmah otišao tamo, obratio se njihovom vođi i ponudio im rad u fabrici u kojoj će imati obilnu količinu kakaoa, pa čak i platu u kakau. Mršavi vođa odmah je pristao na njegovu ponudu. Sad svi Umpa-Lumpasi pričaju engleski, šale se, a njihov jedini zahtev bio je da nose odeću koju su nosili u džungli. Muškarci nose kožu od jelena, a žene lišće.
Veruka Solt je uvek dobivala ono što je želela, pa je i ovog puta želela nešto, a to je bio Umpa-Lumpas.
Avgust Glup je za to vreme grejao rastopljenu čokoladu, sve dok ga gospodin Vonka nije video i upozorio da to ne radi jer ljudske ruke ne smeju da diraju čokoladu. Avgust je ignorirao upozorenja svoje majke, oca i gospodina Vonke, sve dok se nije toliko nagnuo da je upao u smeđu reku. Majka je vikala da ga spase. Otac je rekao da ne želi roniti jer je na sebi imao svoje najbolje odelo. Avgusta je usisala staklena cev, svi su to videli, sve dok se nije zaglavio, a čokolada se zgrušavala oko njega. Gospođa Glup je vikala za pomoć. Gospodin Vonka rekao je gospođi Glup da se smiri jer će Avgust izbiti u dvorani gde se prave čokoladne bombone punjene smesom od jagoda.
„Onda će se pretvoriti u čokoladne bombone punjene smesom s ukusom jagode! – viknula je gospođa Glup. – Siroti moj Avgust! Sutra će ga na kilograme prodavati u celoj zemlji! – U pravu si – rekao je gospodin Glup.“
Gospođa Glup vrištala je na gospodina Vonku.
„Kako se usuđujete tako smejati zato što je cev usisala moga dečaka! Vi čudovište!“
Gospodin Vonka pozvao je jednog Umpa-Lumpasa i naredio mu da povede gospodina i gospođu Glup sa sobom u dvoranu sa čokoladnim bombonama i pomogne da pronađu svog sina. Umpa-Lumpasi su izveli Avgustove roditelje, dok su s druge strane reke ostali Umpa-Lumpsi odjednom počeli da skaču i plešu, divlje udarajući u gomilu malih bubnjeva.
„Proždrljivac taj debel i tup! Koliko ćemo puštat to zvere da jede, njupa, guta i ždere sve šta poželi u doba svako. Sto mu gromova! Ne može tako!“
Gospodin Vonka pozvao je sve da ga prate do sledeće dvorane i uverio ih da nema potrebe da brinu o Avgustu, on će se pojaviti u ispiraoni. U dvoranu do koje su došli, gospodin Vonka i ostali posetioci stigli su ružičastim čamcem kojim je veslalo sto Umpa-Lumpasa. Veruka Solt povikala je da želi ovakav čamac, Majk Telkač lizao je čamac, a gospodin Vonka upozorio ga je da to ne radi jer će čamac postati lepljiv pošto je napravljen od izdubljene karamele. Gospodin Vonka zgrabio je kriglu čokolade i pružio je Čarliju jer mu je izgledao gladno kao i njegov deda Džo, kome je takođe gospodin Vonka napunio kriglu. Čamac je brzinom munje plovio rekom, a posetioci su prolazili pored raznih vrata koja su govorila šta se nalazi iza njih.
„Skladište broj 54. Sve vrste krema – krema od mleka, krema od pavlake, krema od ljubica, krema od kafe, krema od ananasa, krema od vanile i krema za kosu.“
Gospodin Vonka naredio je da se brod zaustavi tek kad stignu do crvenih vrata na kojoj je pisalo „Dvorana za izume – zabranjen pristup – ne ulazi!“
Gospodin Vonka je zabranio da se bilo šta unutra dodiruje, jer je to jedna od najvažnijih prostorija. U toj se dvorani nalazila kuhinja u kojoj se krčkalo brdo crnih šerpi, šištalo čajnika i cvrčalo činija, a čudne mašine od gvožđa zveckale i brujale.
Gospodin Vonka rekao je posetiocima da je ovo jedna od najvažnijih dvorana, jer se u njoj rade najmisteriozniji novi izumi za koje bi Fiklgruber žrtvovao prednje zube samo da ga gospodin Vonka pusti unutra na tri minuta. Prodnos i Slugvort takođe, kao i svi ostali proizvođači čokolade. Gospodin Vonka obišao je sve činije i probao sve kreme. Posetiocima je rekao da je izumio večnotrajne mljackalice za decu koja dobivaju jako malo džeparca, jer možete sisati i sisati večnotrajnu mljackalicu, a da se ona nikad ne smanji. Takođe je izumio i dlakave karamele na kojima raste kosa, brada i brkovi sa kojima i dalje eksperimentiše na Umpa-Lumpasu. Zatim su došli u dvoranu gde se prave žvakaće gume. Violeta Boregard je odmah uzviknula.
„Gume mi žvake, to je žvaka! – viknula je. – To je komad žvake!“
Gospodin Vonka rekao je da je to komad najneverovatnije, najčudnovatije i najsenzacionalnije žvakaće gume na svetu! Ta žvakaća guma mogla bi da zameni ceo obrok, sadržavala je ručak od tri sleda. Izumom ove žvakaće gume biće kraj svim kuvaricama, prodavnice više neće imati šta da rade, više niko neće morati da kupuje meso ili drugu hranu, ni prati suđe. Upravo ta žvaka ispred njih sadržavala je supu od paradajza, pekmez i pitu od borovnica, ali mogla bi da se sastoji od bilo čeg drugog.
Violeta je ugrabila taj komad žvakaće gume i stavila ga u usta, gospodin Vonka je vikao da prestane, ali je njena velika vilica žvakala tu gumu, bez da je doživela zabranu gospodina Vonke. Ta žvakaća još uvek nije bila spremna za jelo jer ju je bilo potrebno doraditi. Violetin nos je postao plav, zatim ljubičast, celo lice joj je poplavilo, devojčica je postala plava i ljubičasta, čak joj je i kosa promenila boju.
„Sva si se nadula! – ponovo je viknula gospođa Boregard.“
„Pozovite lekara! – viknuo je gospodin Boregard.“
Svi su se uspaničili i vikali da je probuše iglom.
„Otkotrljajte gospođicu Boregard u čamac – rekao im je – i odvezite je u dvoranu za teštenje.“
Gospodin Vonka objasnio im je da će joj u toj dvorani iscediti sok iz nje. Gospodin i gospođa Boregard potrčali su za Violetom i Umpa-Lumpasima prema čokoladnoj reci gde ih je čekao čamac. Umpa-Lumpasi su glasno zapevali.
„O, drugari, svi posvema slažemo se da goreg nema od gadnog malog bića, dapače, šta gumu žvaku ceo dan žvače. (Takav u isti spada sos kao i svi što kopaju nos.) Stoga verujte nam u reč svaku, ne isplati se žvakat žvaku; ružan je veoma običaj taj i zbog njega ružan čeka vas kraj…Zbog svih tih žvaka, sumnje nema, postala je gđica Mljas nema, svršivši, stoga što voli gumu, u groznom sanatorijumu. Zbog toga ni za što na svetu ne želimo da Violetu snađe sudbina gđice Mljas. Mlada je, još je moguć spas, pod uslovom da preživi tamo. Valjda i hoće. Al šta mi znamo?“
Ostala deca i njihovi pratioci požurili su za gospodinom Vonkom. Požurivao ih je sve više i više da bi mogli sve da razgledaju. Tek usput su mogli videti natpise na nekim vratima – Jestivi sljezovi jastuci, Lizljive zidne tapete za dečije sobe, Topli sladoled za hladne dane, Krave koje daju čokoladno mleko, Penušavi sokovi za branje. Zaustavili su se tamo gde je na vratima pisalo Pravougaoni bomboni koji su naokrug. Bombone koje su ovde videli izgledali su kao kocke šećera, osim što su na svakoj strani imali po jedno obojano ružičasto lice. Majk Telkač, Veruka Solt i gospodin Vonka nikako se nisu mogli sporazumeti. Ovo dvoje dece vikalo je da su bomboni pravougaoni, dok ih je gospodin Vonka ispravljao. Kad su ušli unutra, svi redovi bombona brzo su se zaustavili da vide ko je ušao. Onda je gospodin Vonka uzviknuo:
„Evo! – viknuo je on pobednički. – Svi su naokrug! O to nema sumnje! To su pravougaone bombone koje su naokrug!“
Kocke sa šljivom i kocke sa lozom, pisalo je na sledećim vratima pored kojih su prošli.
„To već zvuči malo zanimljivije – rekao je gospodin Solt, Verukin otac.“
Gospodin Vonka je rekao da su od njih Umpa-Lumpasi pijani kao čepovi, piju šljivu sa sodom i lozu sa tonikom.
Orahova vrata, pisalo je na susednim vratima. Gospodin Vonka strogo je upozorio svoje posetioce da zadrže dah, pogledaju kroz staklena vrata i nikad ne uđu unutra jer bi to uznemirilo veverice. U toj dvorani su na stolovima bili orasi, a veverice su ih čistile velikom brzinom. Umpa-Lumpasi ne rade ovaj posao jer ne mogu sačuvati celu jezgru prilikom razbijanja oraha. Veruka Solt je iznenada rekla majci da želi jednu takvu vevericu. Njen otac je čak pitao g. Vonku koliko novca traži za nju, na šta je on odgovorio da ove veverice nisu na prodaju. Bez obzira na reči gospodina Vonke, Veruka je odlučila da uđe i odabere si jednu vevericu.
„Nemoj! – rekao je gospodin Wonka, ali bilo je prekasno.“
Kad je pokušala da uzme jednu vevericu, sve druge su pojurile prema njoj i zakačile se za njeno telo. Dvadeset i pet veverica za jednu ruku, kao i za drugu ruku i toliko za njene noge, zgrabi Veruku i počnu da je vuku po zemlji dok joj se glavna veverica (verovatno vođa svih) popela na rame i počela da udara šapicama po glavi. Na pitanje šta joj rade, g. Vonka je odgovorio da proveravaju da li joj je glava šuplja ili ne. Ipak je bila. Gospođa Solt je pitala šta će se sada desiti, gde će veverice s njom otići.
„Gde i sa svim pokvarenim orasima – rekao je gospodin Wonka. – Dolje, u jarak za ostatke.“
Ova specijalna kanalizacija vodi do velike glavne cevi za otpad koja uzima sav otpad iz svih delova fabrike. Gđa Solt je bila zabrinuta, gde se završava ta velika cev?
„Pa u peći, naravno – rekao je gospodin Wonka mirno. – U peći za spaljivanje.“
„Gospođa Solt je otvorila svoja velika crvena usta i počela da vrišti.“
Gospođa i i gospodin Solt pojurili su u Orahovu dvoranu gde su probušili rupu u podu i zagledali se u nju. Gospođa Solt se nagnula predaleko do ivice, a veverice su to iskoristile i gurnule je unutra. Gospodin Solt je govorio sebi koliko će danas biti otpada, ali i on se prevrnuo u jarak. Tada je ponovo počelo pevanje Umpa-Lumpasa..
„Veruka Solt! – pevali su Umpa-Lumpasi. Veruka Solt, taj mali gad u jarku je za otpatke sad (a kako ka tom smo, točno posvema, smatrali da sve, kad se već sprema i čisti, treba pomesti još bolje, i roditelje smo joj poslali dole)… Da li je ona baš kriva za sve? Razmažena je, sačuvaj Bože, al zar se sama razmaziti može? Tko je razmazit mogao, je li? Ugoditi joj sve šta želi? Tko joj je takvo stvorio zlo? Tko je kriv? Tko je uradio to? Ne treba tražiti daleko, ne, da pronađemo grešnike te. To su (a od tog tuga nas hvata) roditelji joj, mama i tata.)“
Gospodin Vonka rekao je drugima da se ne brinu, svi će se na kraju pojaviti u ispiraonici. Ostalo je još samo dvoje dece, Majk Telkač i Čarli Baket. Majk se požalio da ga noge bole, pa je gospodin Vonka predložio da idu liftom. Bio je to najluđi lift do sad, sa dugmićima na svim stranama, pa čak i na plafonu. Svako dugme je označavalo u koju ćete dvoranu doći ako ga pritisnete. Svako od dece mogao je da pritisne jedno dugme. Ovo su bile neke od dvorana: vodeni pištolj sa sokom od jagoda, eksplozivne bombone za neprijatelje, svetleće lizaljke za lizanje u krevetu po noći, nevidljiva čokolada za jedenje u razredu, itd.
Majk Telkač je pitao da li postoji televizijska dvorana jer se njemu strašno gleda televizija, na šta je gospodin Vonka odgovorio da naravno da postoji i Čokoladna televizija, čije je dugme odmah pritisnio i lift krenuo.
Lift je jurio brzinom munje tako da su se u početku svi srušili na pod. Gospodin Vonka rekao im je da se nada da niko drugi neće koristiti drugi lift jer se mogu sudariti kad lift koji ide u suprotnom smeru ide istim putem. Srećom, sve je prošlo dobro.
Stigli su u dvoranu koja je bila zaslepljujuće bela, tako da su svi mogli ostati slepi, pa im je gospodin Vonka dao tamne naočare. Našli su se u probnoj dvorani za Vonkin najnoviji i najveći pronalazak – čokoladnu televiziju. G. Vonka se dosetio da bi mogao poslati čokoladu preko televizije baš kao što se šalju slike. Gospodin Vonka objašnjavao im je kako to funkcioniše i za to vreme je Majk već stajao pred kamerom, ali zatim je gospodin Vonka povikao da se što pre odmakne zbog štetnog vazduha i zato što bi ga kamera mogla zdrobiti na milion sitnih delova. Upravo zato Umpa-Lumpasi nose svemirska odela i na taj način se štite. Gospodin Vonka pokazao im je svoj izum. Na ekranu se pojavila čokolada za koju je rekao da ju Čarli dohvati. Rekao je da će početi primenjivati ovo u celoj zemlji.
„…vi ćete sediti kod kuće i gledati televiziju a na ekranu će se odjednom pojaviti reklama i neki glas će reći: Jedite Vonkine čokolade!…i samo ćete pružiti ruku i uzeti je!“
Majk ga je pitao može li da šalje i ljude preko televizije. Gospodin Vonka nije baš siguran, ali je mislio da će jednog dana i to moći i u tom momentu Majk je otrčao prema kameri.
„Gledajte me! – vikao je trčeći. – Ja ću biti prvi na svetu koji će biti pooslan preko televizije.“
Gospodin Vonka povikao je da to ne radi, ali Majk je već ušao unutra. Ponekad se desi da se samo polovina čokolade nađe na televizoru. Ubrzo se na televiziji pojavio Majk Telkač. Gospodin Vonka je tražio da ga gospođa Telkač zgrabi i makne sa platna. Na sreću nnije povređen, već je bio smanjen na veličinu patuljka. Majk je trčao po dlanu gospođe Telkač, a svi su se čudili koliko je bio mali. Govorili su da više ne može ići u školu, da neće moći ništa da radi, ali Majk je onda vuknuo da će i dalje moći da gleda televiziju, na šta mu je gospodin Telkač rekao, nikad više!
Gospodin Vonka se tada dosetio da ga stavi u posebnu mašinu za testiranje elastičnosti žvakaće gume, možda će se Majk moći vratiti u prvobitno stanje. Možda može da se razvuče kilometrima, ali lako za to.
„Ali to uopšte nije važno jer ćemo ga opet ubrzo udebljati. Treba mu samo dati trostruku dozu moje izvandredne supervitaminske čokolade. Super vitaminska čokolada sadrži velike količine vitamina A i vitamina B. Sadrži i vitamin C, vitamin D, vitamin E, vitamin F, vitamin G, vitamin I… i, verovali ili ne vitamin Z!“
„Zbogom, gospodine Telkač! Zbogom, gospođo Telkač! I, molim vas, nemojte da budete tako zabrinuti! Svi će se oni pojaviti u ispiraonici, znate, svi redom…“
Umpa-Lumpasi su već započeli sa pesmom.
„U svakoj kući po redu, znamo, deca u ekran bulje samo. Ispred njega vise, kud god se krene, i bulje dok im ne ispadnu oči… Znamo da to im odvlači pažnju, da ne penju se stoga na prozor, ne mlate se, ne tuku, tako na miru ručak možete lako da kuhate ili suđe perete – al niko od vas neće da shvata i upita se jednog dana za stanje svog mališana.“
Gospodin Vonka video je da je ostao samo mali Čarli sa svojim dedicom.
„Dragi moj dečače – povikao je – to znači da si ti pobedio! – Istrčao je iz lifta i počeo da se rukuje sa Čarlijem tako snažno da mu je gotovo iščupao ruku. – Čestitam ti, čestitam!… Imao sam predosećaj, znaš, još od početka da ćeš ti biti taj!… Moramo još strahovito mnogo toga da dovršimo do kraja dana!“
Skočili su u lift i nastavili dalje. Gospodin Vonka je pritisnuo dugme gore i van. Deda Džo i Čarli su se uplašili da će izleteti van iz fabrike sa liftom. Deda Džo je povikao:
„Upomoć! Gotovi smo! S nama je svršeno!“ – a gospodin Vonka je rekao:
„Ne, nije! Probili smo se! Izišli smo! – I zaista, lift se probio ravno kroz krov fabrike i sad se dizao prema nebu kao raketa a sunce je sijalo kroz njegov stakleni krov. Za pet minuta bili su tristo metara visoko.“
Leteli su visoko iznad fabrike, ali morali su da siđu da vide šta se dogodilo sa malim prijateljima koji su upadali u nevolje. U prvi kamion koji je bio ispred fabrike ulazio je Avgust Glup, šta znači da je s njim sve bilo u redu, čak i posle što je prošao kroz tu groznu cev, samo šta je sad bio tanak poput slame. Lice mlade gospođice Volete Boregard ostalo je ljubičasto i više nije moglo da spase, rekao je gospodin Vonka. Veruka Solt i njeni roditelji bili su pokriveni đubrivom, a Majk Telkač visok je tri metra i tanak. Ali g. Vonka kaže da je imao sreće pošto će se svaki košarkaški tim u zemlji truditi da ga dobije.
Posle je gospodin Vonka rekao da ostave ovo četvoro glupe dece i posvete se nečem važnom o čemu on i Čarli trebaju da razgovaraju. Veliki stakleni lift leteo je iznad grada. Gospodin Vonka rekao je Čarliju da mu je plan donirati fabriku. Deda Džo i Čarli nisu mogli da veruju šta čuju, mislili su da je to šala, ali gospodin Vonka im je sve objasnio. Gospodin Vonka je star, nema dece, uopšte nema porodice, ko bi upravljao fabrikom, a neko je mora voditi bar zbog Umpa-Lumpasa.
„Zapamtite, ima na hiljade spretnih ljudi koji bi ne znam šta dali da je mogu preuzeti od mene, ali ja ne želim takvog čoveka. Ja ne želim odraslog čoveka uopšte. Odrasto me čovek neće hteti slušati; neće hteti učiti. Htet će da radi na svoj način, a ne na moj. Zato to mora da bude dete. Hoću dobro, pametno, poslušno dete kome mogu poveriti sve svoje najvrednije tajne pravljenja poslastica – dok sam još živ.“
Ubrzo su se spustili na Čarlijevu kuću. Kad je Čarli rekao da se plaši da njegova majka neće poći sa njima zbog četvoro staraca, gospodin Vonka je odlučio da uđe u kuću kroz krov i da ih ubaci u lift i da se svi zajedno vrate u fabriku.
„Dragi gospodine Baket… Neobično mi je drago šta sam vas upoznao. Ne brinite se zbog kuće. Od sada vam više neće trebati.“
Preostalo troje staraca protivila su se odlasku u fabriku, Čarli se popeo na krevet i pokušao da ih umiri. Još su bili okamenjeni od straha kad je lift probio u kuću.
„Da li će biti nečeg za jelo kad dođemo tamo? – upitala je bakica Džozefina. – Umirem od gladi! Čitava porodica umire od gladi!
Nečeg za jelo? – viknuo je Čarli smejući se. – Čekajte samo pa ćete videti!“
Analiza likova
Likovi: Čarli Baket, Vili Vonka, Umpa-Lumpasi, Avgust Glup, Veruka Solt, Majk Telkač, Violeta Boregard, gospodin i gospođa Baket, deda Džo
Čarli Baket
Glavni je lik ovog romana (bajke). Dečak Čarli živeo je u jednoj siromašnoj porodici sa još šest odraslih osoba. Živeli su u maloj, robusnoj drvenoj kućici na ivici gradskog naselja. Kuća je bila veoma mala, pa im je život bio veoma neprijatan. Budući da je samo njegov otac radio u fabrici za pastu za zube to nije bilo dovoljno za sve njihove potrebe, pa su se jako loše hranili. Dečak Čarli je bio veoma bolestan i trebalo je više da jede jer se tek razvijao.
„Baketovi, dakako, nisu gladovali ali je svaki od njih – dvojica dedica i dve bakice, Čarlijev otac, Čarlijeva majka i posebno mali Čarli – od zore do mraka hodao uokolo sa užasnim osećanjem praznine u stomaku.“
Dečak Čarli je najviše od svega čeznuo za čokoladom, a roditelji su mogli da mu priušte samo jednu godišnje, na njegov rođendan. Bio je veoma pametan dečak. Kad je bio najteži momenat za porodicu, Čarli je išao u školu ranije da ne bi morao da trči i tako sačuvao energiju. Tokom velikog odmora, ostao je u razredu da sačuva onoliko energije koliko bi trčanjem, naravno, izgubio. Roditelji su često želeli da se odreknu svog obroka da mu ga daju, ali on to nikad nije tražio. Najčešće jelo bio je kupus i supa od kupusa.
„Zatim, odjednom, obroci su postajali još mršaviji.“
Čarlijev san i večna pitanja koja su ga mučila odnosili su se na najveću fabriku čokolade na svetu. Često bi stajao i gledao u nju i namirisao čokoladu u vazduhu koja dolazi iz fabričkog dimnjaka. Bio je veoma skroman. Željno je dobio kartu i upoznao misterioznu fabriku čokolade. Njegov san se ostvario baš kad je Čarli izgubio svaku nadu.
„Čarli je uzeo i rastrgao omot… kad odjednom… ispod omota… sevnu blistavo zlato. Čarliju je zastalo srce. – To je zlatna ulaznica!“
Za razliku od sve ostale dece koja su osvojila ulaznice, Čarli je bio pristojan i kulturan dečak koji je na kraju ostvario svoj san, upoznao fabriku i postao pobednik i naslednik iste.
Gospodin Baket i gospođa Baket
Gospodin Baket i gospođa Baket su tata i mama dečaka Čarlija. Gospodin Baket je bio jedini zaposleni u kući i radio je u fabrici za pastu za zube i šrafio poklopce po cele dane. Njegova plata nije bila dovoljna da bi se svi prehranili, a najveća kriza nastupila je kad je gospodin Baket izgubio posao jer su zatvorili fabriku. Onda je počeo da čisti sneg, ali njegova plata je bila još manja. Živeli su veoma slabo i siromašno. Gospođa Baket se brinula o četvoro staraca koji su svo vreme ležali u krevetu.
„Gospodin i gospođa Baket i mali Čarli spavali su u drugoj sobi, na dušecima na podu.“
„Leti nije bilo loše, ali zimi, ledena promaja svu noć je strujila po podu i bilo je strašno.“
Deda Džo
Bio je veoma star kao i bakica Džozefina, deda Džordž i baka Džordžina.
„U čitavoj kući bile su samo dve sobe i samo jedan krevet. Njega su ostavili za četvoro dedica i bakica jer su bili tako stari i umorni.“
Svoje su vreme provodili dremuckajući, svi četvero su bili zgurani u jednom krevetu, a najviše su od svega voleli kad im je došao Čarli i pričao kako mu je bilo u školi. Jednog mu je dana deda Džo dao poslednjih šest penija iz starog kožnog novčanika koji je držao ispod jastuka da bi kupio Vonkinu čokoladu i možda pronašao zlatnu ulaznicu.
„Da li si siguran da svoj novac želiš da potrošiš na to, dedice? – šapnuo je Čarli. – Naravno da jesam! – promrmljao je starac uzbuđeno.“
Deda Džo je bio veoma oduševljen kad je čuo da je Čarli pronašao ulaznicu da je posle dvadeset godina skočio iz kreveta i počeo da pleše pobednički ples. On je zajedno sa Čarlijem otišao da poseti fabriku.
Vili Vonka
Vlasnik fabrike čokolade, poznat je kao jedan od najvećih pronalazača i proizvođača čokolade. Svi su mu veoma zavideli. Jednog dana morao je da otpusti sve radnike, jer su se među njima nalazili i špijuni koji su tajne recepte čokolade prenosili drugim zlim i zavidnim vlasnicima fabrika, a koji su zatim radili identične čarobne čokolade kakve je poznavao samo gospodin Vonka. G. Vonka je bio čovek nižeg rasta, veoma vedar i šarmantan.
„Kako je to bio neverovatno malen čovek! Na glavi je imao crni šešir. Hlače su mu bile zagasito zelene. Rukavice su mu bile bisernosive. U jednoj ruci držao je štap za šetnju sa zlatnim vrhom. Lice mu je pokrivala mala, uredna, šiljasta, crna – kozja bradica. Njegove oči – oči su čudesno blistave. Reklo bi se da svo vreme svetlucaju i namiguju. Čitavo mu je lice zapravo bilo ozareno radošću i smehom.“
„Dvorana za izume – zabranjen pristup – ne ulazi!
Gospodin Vonka je izvadio ključ iz džepa, nagnuo se preko ivice čamca i stavio ključ u bravu. – Ovo je najvažnija dvorana u čitavoj fabrici! – rekao je. – Svi moji najtajniji novi izumi ovde se kuvaju i ukuvavaju.“
Njegova je fabrika bila vesela, prevladavale su živopisne boje, činilo se da je sve u prirodi. Gospodin Vonka vodio je decu po dvoranama i pokazivao im fabriku sve dok nisu nestala jedno po jedno.
Avgust Glup
Bio je proždrljivi dečak koji je pronašao prvu zlatnu ulaznicu.
„Na slici je bio devetogodišnji dečak, strahovito debeo tako da je izgledao kao da ga je napumpala snažna pumpa. Velike mlohave naslage sala stršile su sa svake strane njegovog tela, a lice mu je bilo poput kugle od testa sa dva mala pohlepna, kao ribiz crna oka, koja su iz nje škiljila u svet.“
Bio je veoma neposlušan. Kada je stigao u fabriku kod prve čokoladne reke, legao je na zemlju i počeo da gricka čokoladu kao pas. Nije poslušao upozorenja gospodina Vonke i njegovih roditelja. Zbog neposlušnosti je loše završio. Prvi je ispao iz kruga pobednika. Cev ga je usisala, a kako je cela bila od stakla sve se moglo videti.
„Razbijte cev! – vikala je gospođa Glup i dalje mašući kišobranom. – Avguste, smesta izađi odatle!“
Veruka Solt
Veoma razmažena devojčica, sa svojim bogatim roditeljima koji žive u velikom dalekom gradu.
„Znate, momci – rekao je on – čim mi je moja devojčica rekla da jednostavno mora da dođe do jedne od tih zlatnih ulaznica, otišao sam u grad i počeo da kupujem sve Vonkine čokolade na koje sam naišao. Mora da sam ih kupio hiljadu. Stotinu hiljada! Zatim sam ih natovario na kamion i poslao ravno u svoju fabriku.“
Veruka Solt je sa svojom razmaženošću bila veoma arogantna i sebična. Šta god bi ona poželela roditelji su joj kupili ili dali, ovisi o čemu se radilo. Dakle, ono šta je želela u fabrici je ono šta joj je falilo, a to su bili Umpa-Lumpasi, rozi čamac od karamele i veverica. Kako uopšte nije slušala gospodina Vonku i njegova upozorenja, ušla je u fabriku i krenula po vevericu koju je želela, sve veverice su je zgrabile i bacile u jarak za smeće.
Violeta Boregard
Devojčica koja po cele dane žvače žvake i koja je pronašla treću zlatnu ulaznicu.
Violet Boregard žvaće žvaku svo vreme, osim za vreme ručka kad je na nekoliko trenutaka izvadi iz usta i zabije je iza uha da bi je sačuvala.
„Ja sam, naravno, ljubitelj žvake, vikala je, ali kad sam čula za te ulaznice gospodina Vonke, ostavila sam žvake i bacila se na čokolade nadajući se da ću imati sreće.“
Obara rekorade žvačući žvake po nekoliko meseci. Raduje se posećivanju fabrike gospodina Vonke jer će joj pokloniti žvake koje će joj trajati ceo život. Tu je naišla na žvakaću gumu koja još nije bila gotova, još je morala da se doradi. Ova žvakaća guma mogla bi da zameni celokupan obrok, a ova je imala poseban ukus po supi od paradajza, pečenja i pite od borovnica. Violeta je napunila svoja usta i uživala u žvakanju dok se nešto nije desilo. Zatim je Violeta postala ljubičasto plava i okrugla kao borovnica.
„Devojčica je postala sva plava i ljubičasta! Čak joj je i kosa menjala boju!“
Umpa-Lumpasi su odveli Violetu u jednu od dvorana da iz nje izvuku sok od borovnice i vrate ju u prvobitno stanje, ali na kraju je Violeta ipak ostala ljubičasta.
Majk Telkač
Bio je dečak koji je, za razliku od druge dece, bio ljut na sve i rekao kad su novinari došli, da mu ne smetaju, zar nisu vide da gleda televiziju. Bio je devetogodišnji dečak koji je uvek buljio u ekran, a oko pojasa mu je visilo osamnaest dečijih revolvera različitih veličina. Najviše od svega voli da gleda gangstere. Bio je veoma radoznao dečak, pa je u fabrici postavljao različita pitanja, a kada je u jednoj od dvorana primetio televiziju, potrčao je pred kameru da bi bio prvi koji je emitovan na čokoladnoj televiziji.
„Ćao, vidimo se posle! – viknuo je i povukao dugme, a kad je to uradio, skočio je u puni sjaj snažne leće.“
Neposlušni Majk Telkač, skroz se smanjio, bio je poput malog patuljaka, koji je trčao okolo, na dlanu majke.
Umpa-Lumpasi
Radnici u fabrici čokolade Villija Vonke, koji ih je izvukao iz džungle da bi ih hranio kakaom koji tamo nisu imali, a jako su voleli. Živeli su u malim kućama na drveću dok ih nije odveo u fabriku.
„Vole muziku i ples. Uvijek pevaju…Vole da se šale.“
Beleška o piscu
Roald Dal je poznati britanski književnik koji je svoju veliku popularnost stekao svojim brojnim delima, koja su ostavila veliki uticaj na mnoge. Rođen je 1916. godine u Velsu u porodici norveških korena.
Roald je imao uzbudljiv i zanimljiv život, pa je tako veći deo mladosti proveo u Africi kao radnik naftne kompanije. U Drugom svetskom ratu prijavio se kao dobrovoljac za britansko ratno vazduhoplovstvo. Jednom se bio srušio usred Libijske pustinje. Uspeo je da preživi zahvaljujući osam operacija.
Dal je jedan od najpoznatijih autora za decu, napisao je velik broj knjiga koje su nekoliko puta ekranizovane i prodate u milionima primeraka. „Čarli i fabrika čokolade“ je knjiga prodata u 13 miliona primeraka i dva je puta ekranizovana.
Prva knjiga koju je Dal napisao svidela se jednom od čudotvoraca za decu Voltu Dizniju, koji je želeo da snimi crtani film o zlim duhovima ili gremlinima, koji kvare motore u avionima.
Roald Dal se smatra jednim od najpopularnijih pisaca za decu, koji je tokom svoje karijere često bio osporavan, zbog ciničnog i grubog humora. Od značajnijih dela tu su: Čarli i fabrika čokolade, Veštice i Matilda. Umro je 23. novembra 1990. godine.
Ostavite odgovor