Bajka o ribaru i ribici obrađena lektira Aleksandra Sergejeviča Puškina. Lektira sadrži detaljan prepričani sadržaj, analizu dela, književne elemente, analizu likova i beleške o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudelovanje u nastavi.
Analiza dela
Bajka o ribaru i ribici (ruski: Сказка о рыбаке и рыбке) je priča ruskog književnika Aleksandra Sergejeviča Puškina, napisana 1833. godine. Priča je zasnovana na bajci O ribaru i njegovoj ženi koju su objavila braća Grim u svojoj velikoj zbirci sabranih narodnih priča, ali Puškinova bajka sadrži i mnogo elemenata poznate ruske narodne bajke Pohlepna starica.
Kao što naslov govori, priča o ribaru i ribici je bajka nastala kao usmena, narodna književna vrsta. Osnovna karakteristika bajke je ispreplitanje, mešanje nečeg čudesnog, natprirodnog sa stvarnim, ali ova Puškinova bajka razlikuje se od tradicionalne po tome što je napisana u stihu. Već je primećeno da je tradicionalna bajka u mnogočemu bliska poeziji i pesničkom načinu izražavanja, pa se Puškinov postupak čini prilično prirodnim.
Ako pogledamo kompoziciju, primetićemo da je sastavljena pravolinijski, bez sporednih događaja koji bi usporili tok radnje. U uvodnom delu su naznačeni mesto radnje (deda i baba žive na obali mora), likovi (deda i baba) i njihovo finansijsko stanje (sirotinja). Više puta se pojavljuje isti motiv: nezasitna baba tera dedu da se obraća ribi sa novim zahtevima (nova kuća – da bude vlastelinka – da bude carica), ali peta babina želja da postane vladar čitavog mora, pa i zlatne ribe koja će joj služiti, radnja dostiže vrhunac, a zatim se naglo raspliće: riba ne ispinjava želje, već se u raspletu bajkovitost naglo obrće u stvarnost (siromaštvo).
Bajka je književna vrsta koja prevazilazi sfere stvarnosti. Bajci nije potrebno određeno mesto ili određeno vreme radnje, već su mesto i vreme u bajci opšte kategorije. Nemoguće je utvrditi u kojem su istorijskom vremenu živeli baba i deda ili na kom moru. Istovremeno bajka dobija sveprostorno i svevremensko značenje. Pored toga, lakše je na taj način uvesti fantastična bića i natprirodne događaje u takav neodređeni prostor i vreme.
Motiv zlatne ribice koja ispunjava želje Puškin je uzeo iz poznate priče braće Grim, ali je u nekim detaljima promenio i obogatio atmosferu ruskih narodnih bajki. U središtu svih bajki je sukob dobra i zla, pa i u ovoj Puškinovoj gde u suprotnostima između likova prepoznajemo stalnu ideju bajke – borbu dobra i zla i pobedu dobra. Kazna za pohlepnu babu je osuda časti i slepa pohlepa za materijalnim bogatstvom.
U bajci se pojavljuju dva stvarna lika (baba i deda) i jedan nestvarni lik (zlatna ribica). Baba i deda se prikazuju kroz samo jednu osobinu. Nemaju imena (mogu biti bilo ko od nas), nisu psihološki okarakterisani, već ih samo prate njihove odluke i radnje. Deda iz bajke utelovljuje dobrotu: ponizan je i plemenit i daje ribi slobodu bez da išta traži zauzvrat, jer zna da sreća nije data, već se dobija radom i skromnošću. U svojoj dobroti i popustljivost on ne zna da se suoči sa ženom, mada je svestan njene pohlepe i frivolnosti. Baba predstavlja zlo, pohlepna, želi sve više i više, a njena nezainteresovanost ju na kraju uništava. Primanjem sve vrednijih poklona od ribe, baba postaje sve arogantnija. Ona je nepristojna prema dedi, oštro mu se obraća, otera ga iz dvorca, a sluge tuče. Njena nezasitnost je pokretač akcije.
Zlatna ribica je, rekli bismo, sofisticiran karakter, koji će postaviti granice babine pohlepe. Ona je milostiva prema dedi i pokazuje veliko strpljenje. Sve veća i veća odbojnost ribe vidi se u gradaciji (protivljenju) u opisima nemirnog mora. Kad baba pokuša da zagospodari ribicom, riba to ne dozvoljava. Mogli bismo reći da zlatna ribica predstavlja Božje proviđenje koje kažnjava zlo.
Pouka priče je jasna. Govori da čovek treba da bude srećan s onim što ima, a kada mu se već nešto daje, ne sme da gleda darovanom konju u zube i mora da bude zahvalan na onome što je dobio. Ali pohlepa je očigledno jaka ljudska osobina koja se odbije od glavu. Bezobzirna baba je zbog svoje pohlepe izgubila sve poklone koje je iskamčila, umesto da je bila zahvalna na onome što je dobila.
Tema priče je večita borba između dobra i zla ili, tačnije, između skromnosti i pohlepe. Naravno, u ovoj priči je pobedila ribica koja nije dozvolila da je se iskorištava, a pohlepna baba je ostala bez svega. Deda, koji je takođe ostao bez svega, ipak nije bio nesrećan, jer on nipošto nije želeo ništa od toga. Još u početku je bio zadovoljan s onim šta je imao, koliko god to bilo siromašno i skromno.
Puškinova bajka je u mnogim aspektima slična stilu i jeziku koji viđamo u usmenoj narodnoj bajci: opisi su retki i sažeti, a autor se rukovodi postupcima likova koji teže nekom cilju, pa preovladava pripovedanje. Kada se pojavljuje isti motiv, dedin dolazak na obalu, razgovor s ribom i povratak kući, tekstovi se gotovo bukvalno ponavljaju, a takva ponavljanja su odlika stiha usmene narodne literature. Jezik ovog prevoda je bogat i slikovit, temeljen na tradiciji srpskih narodnih bajki i epskih pesama. Tako prevodilac koristi stalne epitete (plavo more i sedi deda), inverziju, odnosno stavljanje prideva iza imenice ili koristi narodne poslovice.
Kada se okrenemo srpskoj književnosti, uočavamo sličnosti sa delom „Priča o zlatnoj ptici“ koju je napisao Ivo Andrić. Iako Andrić ribu ne koristi kao centralni motiv, tema pohlepe i nesreće koja sa njom dolazi veoma je prisutna. I u ovoj bajci, kao i u Puškinovoj, osoba koja je previše ambiciozna i pohlepna na kraju gubi ono što je imala, što simbolizuje tragediju ljudske slabosti.
Bajka Aleksandra Puškina može se povezati i sa širim književnim fenomenom moralnih bajki i priča koje su postale deo globalnog književnog nasleđa. Motivi magične životinje koja ispunjava želje, pohlepe koja vodi u propast i kazne za preterane ljudske želje prisutni su u mnogim kulturama i narodima.
Puškinov stil ovoj bajci je i jednostavan i duboko filozofski. Njegova sposobnost da kroz bajkovite elemente saopšti ozbiljne životne istine čini ovo delo relevantnim i van granica ruske književnosti. Slično tome, univerzalnost teme pohlepe i ljudske slabosti omogućava da se ova bajka poveže sa mnogim drugim književnim delima, bez obzira na geografski i kulturni kontekst.
Ova priča je deo detinjstva gotovo svakog deteta. Motiv zlatne ribice uveden je u popularnu kulturu kao simbol ispunjenja želja, a nebrojeno je puta korišćen u književnosti i umetnosti uopšte. Sama Puškinova bajka je adaptirana u balet u 19. veku i operu početkom 20. veka, oba u ruskoj produkciji. Kasnije su usledili animirani i igrani filmovi, kao i brojne pozorišne i lutkarske predstave.
Književni elementi
Vrsta dela: bajka pisana u stihovima
Mesto radnje: obala i more
Vreme radnje: neodređeno
Tema: pohlepa babe da joj zlatna ribica ispunjava sve želje
Ideja: čovek ne sme da bude pohlepan jer se može desiti da ostane bez svega
Prepričano delo, citati
Trideset i tri godine stari ribar i njegova žena živeli su siromašno. U staroj i trošnoj kolibi od gline i pruća na obali sinjeg mora, a provodili su dane ponizno i usamljeno. Deda je često išao na pecanje da bi on i njegova žena imali šta da jedu, a baba je tkala i kuvala ručak.
„U dalekoj zemlji nekoj,
iza brda, iza gora,
na obali sinjeg mora,
koliba je jedna bila,
vrlo stara, trošna, bedna.
U njoj živi deda stari
krpi mrežu i ribari,
a baba mu ručak kuva
i kolibu ona čuva.“
Jednog dana, deda je išao na more loviti ribu. Kad je bacio svoju mrežu, bila je prazna. Zabacio je još jednom i desilo se isto – mreža je opet bila prazna. Kad je bacio mrežu i treći put video je da je uhvatio malu zlatnu ribu.
„Neobična riba neka,
gleda u nju s čudom deda.
Velika je pola hvata,
a sjaji se ko od zlata.“
Kad ju je video u svojoj mreži, progovorila je ljudskim glasom. Molila ga je da ju pusti, a ona bi mu ispunila svaku želju.
„- Šta god tražiš, ja ću dati,
samo me u more vrati.
Ispuniću želju tvoju
– bilo koju…“
Deda je bio dobar i skroman, smilovao joj se i vratio ju nazad u more bez da je zaželeo želju. Ali kad je njegova baba čula za ceo događaj, izgrdila ga je i zahtevala od njega da se vrati nazad do mora, nađe zlatnu ribu i poželi novo korito jer joj staro curi.
Deda je hteo da udovolji svojoj ženi pa je otišao do obale mora. Primetio je da je more veoma nemirno. Pozvao je ribu i ona mu ispuni njegovu želju. Pohlepna baba dobila je svoje novo korito.
Ali, ona nije odustala. Sada želi i novu kuću. Deda odlazi na more koje je još nemirnije i ponovo pozove zlatnu ribicu. Ona je i ovog puta ispunila njegovu želju. Kad se vratio kući, imao je priliku da vidi prelepu novu kuću sa novim odžakom.
Mislio je da sad stvarno ima sve i deda veruje da će njegova žena da prestane sa željama. Ali, ona ni s novom kućom nije odustala. Još uvek ne daje dedi mira i traži još više. Ovog puta želi da postane bogata vlastelinka i ponovo ga pošalje na more koje je sad već jako nemirno. Deda nađe ribiu i onda mu ispunjava i tu želju.
Kad se vratio kući, deda je video bogato obučenu babu da naređuje i tuče sluge. Želi da joj poljubi noge, ali ona ga pošalje u štalu da joj služi.
„Živi deda i u štali,
na sudbu se on ne žali“
Prošle su tako dve nedelje kad baba odluči da zaželi nešto novo. Šalje opet dedu da nađe ribu jer ovog puta želi da bude carica. Deda joj kaže da je nerazumna i da prestane sa svojim prevelikim zahtevima, ali ona ne odustaje. Iz već jako crnog mora, ponovo izlazi zlatna riba i on joj govori babinu želju.
„- Aoj, ribo, muke velje,
baba ima nove želje.
Postala je sasvim luda,
traži opet svaka čuda.
A ja, eto, nemam kuda,
moram da te zovem, molim,
da joj čudi udovoljim.“
Tako je baba postala bogata i moćna carica koja živi u dvorcu i služe joj sluge. Ona istera dedu s dvora, a svi meštani mu se smeju. Sluge ga skoro i ubiju, a narod priča o tome da se jadan deda uopšte usudio da uđe na dvor.
Ali baba nakon nekog vremena ponovo poludi i sada želi da postane vladarica čitavog mora, a da joj zlatna ribica bude stalno na usluzi i ispunjava joj želje kad god poželi. Jadan deda
ponovo ode na more gde je već velika oluja. Pronađe ribu i govori joj još jednu želju svoje žene.
Riba sada ništa ne odgovara, samo sluša, a onda zaroni u duboko more.
„Kada ovo kaza deda,
riba njega samo gleda.
Ćuti riba, reč ne reče,
praćaknu se i uteče.“
Iako ju je deda još dugo čekao bez da zna šta se dogodilo, ribica nije došla. Kad se vratio kući video je ponovo svoju staru i raspadnutu kolibu, a pored nje i svoju siromašnu ženu koja ga je čekala uz napuklo korito.
Analiza likova
Likovi: deda, baba, zlatna ribica
Deda
Stari deda koji već decenijiama radi isti posao – lovi ribu da bi on i njegova žena mogli da prežive. Nije u potrazi za velikim ulovom koji će mu promeniti život, ali ga na kraju nađe. Uhvati zlatnu ribicu koja može da mu ostvari sve želje. Umesto da poželi sva blaga ovog sveta, on želi da ostane skroman pa ju pušta nazad u more.
Razočaran je ponašanjem svoje žene kad joj ispriča što mu se desilo, a nakon čega ga ona izgrdi i traži da ode i traži novo korito.
Shvatajući koliko su se prohtevi njegove žene povećali on svejedno pokušava da joj udovolji na sve načine pa odlazi i moli zlatnu ribicu za sve što je poželela iako ništa od toga nije bila njegova želja.
Čak i kad ju je video da tuče sluge želeo je da joj poljubi noge, ali je završio proteran prvo u štalu, a potom i van dvora.
Pomalo ignorantan jer posmatra kako se more uznemirava svaki put kad se vrati s novom željom. Ne shvata nezadovoljstvo prirode za tolikim promenama i željama njegove žene. U nemogućnosti da se suprotstavi ženi iako zna da zahteva previše, deda ne želi da se upušta u svađe i prepirke zbog čega ispada slab. Dozvoljava da ga ona vređa, ucenjuje i isteruje iz onoga što je nekad bila njegova kuća.
Baba
Nezahvalna stara žena ribara koja po cele dane samo plete, kuva ručak i „čami“ u staroj kući. Onog dana kad joj muž ispriča da je pronašao zlatnu ribicu koja će da im ostvari sve želje poželi zapravo, naizgled, jednostavnu i običnu stvar – novo korito, jer joj staro curi i teško ga koristi.
Ali, ubrzo njeni prohtevi postanu sve veći, od novog korita, pa do nove kuće, toga da bude carica, a onda i vladarica celog mora što uzrokuje da, na kraju, izgubi sve.
Ružno se ponaša prema svom mužu koji je celi život svaki dan išao na more da im obezbedi hranu. Kad je hteo da joj poljubi noge, ona ga prvo protera u štalu i tretira kao slugu, a onda ga i izbacuje s dvora.
Zlatna ribica
Lik koji se ne pojavljuje u delu toliko često kao deda i baba, ali ima važnu ulogu. Sposobnost da govori ljudskim glasom i jezikom omogućava joj da se, naizgled, spase od zle sudbine da bi bila uhvaćena.
Ima mogućnost da ostvari sve želje i veoma je strpljiva u svim prohtevima sa kojima joj dolazi deda. Olujnim morem pokušava da upozori dedu na preterivanje i njeno nezadovoljstvo, ali bezuspešno. Na kraju im uzima sve što im je dala.
Beleške o piscu
Aleksandar Sergejevič Puškin bio je ruski pesnik, pisac kratkih priča, romanopisac i dramatičar koji slovi kao najveći ruski pesnik i utemeljitelj moderne ruske književnosti. Rođen 6. juna 1799. godine, aristokratskoj porodici, Puškin je pohađao školu u prestižnom carskom liceju u carskom selu od 1811. do 1817., gde je u dobi od 15 godina objavio svoju prvu pesmu i impresionirao čuvenog pesnika Gavrila Deržavina.
Sledio je tradicionalni aristokratski put karijere, preuzevši službu u inostranstvu u Sankt Peterburgu nakon diplomiranja, ali 1820. godine, kada je objavljena njegova narativna pesma „Ruslan i Ljudmila“, proteran je iz prestonice zbog nekih svojih političkih subverzivnih pjesama. Puškin se uputio na jug prema sadašnjoj Ukrajini, severnom Kavkazu i Krimu i iz tih iskustava sačinio svoj takozvani „južni ciklus“ pesama. Takođe, 1823. godine, Puškin je počeo da piše svoj roman u stihu Evgenije Onjegin.
Zbog presretnutog pisma, Puškin je proteran u Mihajlovskoe, posed svoje majke, gde će napisati pokrajinska poglavlja Evgenija Onjegina i istorijsku tragediju Borisa Godunova, koja je objavljena 1831. nakon pobune u decembru 1825, u kojoj je učestvovalo nekoliko Puškinovih prijatelja. Puškina je pomilovao car Nikola I i dozvolio mu da se vrati u Moskvu.
Tokom neverovatno produktivne jeseni 1830. godine provedene na posedu porodice Bordino u Nižnjem Novgorodu, Puškin je dovršio nekoliko radova, uključujući zbirku kratkih priča Priče Belkina. Sledeće godine se oženio proslavljenom lepoticom Natalijom Gončarov, dobio je lošu pravosudnu poziciju i vratio se u državnu službu.
Uprkos pritiscima svog društvenog i profesionalnog života, Puškin je nastavio umetničku produktivnost, objavljujući Evgenija Onjegina 1831. godine, pišući neke od svojih najpoznatijih kratkih priča i pesama. Obuhvaćen strogim cenzusom svog dela, povećanjem dugova i ličnim napadima, 1837. godine Puškin se borio u dvoboju sa Džordž d’Antesom, navodnim ljubavnikom svoje žene, i 29. januara 1837. godine umro od svojih rana.
Puškinovo najvažnije mesto u istoriji ruske književnosti duguje podmlađivanju ruskog jezika i književnih formi. Iz širokog, međunarodnog čitanja i poznavanja tradicionalne ruske kulture, Puškin je stvorio izrazito novi idiom koji je, kako je napisao romanopisac dvadesetog veka Vladimir Nabokov, spojio dubokost crkvenoslovenskog (klasični ruski), ukus francuskog tako popularnog sa ruskom aristokracijom i realizmom kolokvijalnog govora iz svih delova ruskog društva.
Štaviše, otvarajući količinsku temu savremenog društva književnom poduhvatu, otvorio je put legendarnom ruskom realističkom romanu iz devetnaestog veka.Takvi legendarni autori kao što su Lav Tolstoj, Ivan Turgenjev i Fjodor Dostojevski priznali su svoje nasleđe od Puškina, koji je, kako je napisao Maksim Gorki, za rusku književnost „početak početaka“.
Tokom svog života napisao je mnoga dela zbog kojih je postao veoma cenjen književnik. Pisao je pesme, drame, pripovetke i lirske pesme. Njegova najpoznatija dela bila su Bajka o zlatnom petliću„, „Bajka o mrtvoj kenginji i sedam delija„, „Kavkaski zarobljenik“, „Kapetanova kći“, „Evgenije Onjegin„, „Braća razbojnici“, „Cigani„, „Belkine pripovetke“ i „Ruslan i Ljudmila“.
Ostavite odgovor