Bajka o mrtvoj kneginji i o sedmorici delija obrađena lektira književnika Aleksandra Sergejeviča Puškin. Lektira sadrži detaljan prepričani sadržaj, analizu dela, književne elemente, analizu likova i beleške o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudelovanje u nastavi.
Analiza dela
Bajka o mrtvoj kneginji i o sedmorici delija jedno je od najpoznatijih dela ruskog pisca Aleksandra Sergejeviča Puškina, koje se smatra delom koje nosi duboku moralnu poruku, ali istovremeno daje i književni doprinos.
U ovoj bajci Puškin je spojio elemente tradicionalne ruske bajke, narodnog stvaralaštva, ali je svojim pristupom značajno obogatio ličnu književnu notu koja se manifestuje kroz karakteristike likova, društvene odnose i moralne poruke. Ova bajka je postala deo zbirke „Bajke“ (1830), koja sadrži mnoge druge Puškinove bajke, a koju karakteriše spoj narodnog duha, fantazije i moralnih vrednosti.
Radnja prati sukob dve žene – carice i kneginje. Carica je lep i surov lik te je zbog svoje sujete i ljubomore prema kneginji spremna da je uništi. Kneginja, pak, predstavlja lik nevine, lepe i dobre žene, koja ne traži ništa osim sreće, ljubavi i mira. Carica, vođena željom da ostane najlepša, naređuje da se kneginja ubije, međutim, kneginja preživljava, a priča se završava njenom osvetom. Na kraju, bajka daje poruku da će dobro i lepota uvek pobediti zlo i nesreću.
Ovo delo ima tipičnu bajkovitu strukturu: uvođenje likova, razvoj sukoba (ljubomora i sujeta carice), obrt (princeza preživljava i vraća se da se osveti) i moralna pouka na kraju (dobro na kraju pobeđuje). Puškinov stil je bogat i slikovit, koristi elemente fantastičnog i nadrealnog, što je karakteristično za bajke.
Bajka pripada epskom žanru (kao i sve bajke), ali je specifična po tome što je Puškin uspešno integrisao elemente društvene kritike i morala, koji nisu uvek bili prisutni u tradicionalnim bajkama. Puškin je bio majstor narodnih bajki, ali je istovremeno kroz svoje bajke preneo dublje poruke o ljudskoj prirodi, društvenim normama i ulozi žene u tom društvu.
Bajka je, dakle, i u okvirima ruske i svetske književnosti, duboko ukorenjena u narodnoj tradiciji, ali sa jasno izraženim ličnim, autorskim pečatom. Ako uporedimo bajku Bajka o mrtvoj kneginji i o sedmorici delija sa bajkom „Snežana i sedam patuljaka“ braće Grim, može se uočiti nekoliko značajnih sličnosti i razlika.
I u Puškinovoj bajci, kao i u bajci braće Grim glavni sukob proizilazi iz ljubomore i sujete zle žene prema lepšoj i nevinijoj devojci. U oba dela zla kraljica (carica u Puškinovoj bajci, zla kraljica u Grimovoj bajci) želi da uništi lepšu ženu, jer se oseća ugroženom svojom lepotom i statusom.
Iako je princeza u Puškinovoj bajci ubijena, ona ipak preživljava i vraća se da se osveti, baš kao i Snežana, koja nakon trovanja preživi i vrati se živima. Ovaj motiv spasenja i trijumfa dobra ključan je u obe bajke.
Puškinova bajka, iako duboko ukorenjena u narodnoj tradiciji, nosi specifične socijalne i psihološke poruke o ženskoj konkurenciji i statusu žene u društvu, dok je u bajci braće Grim naglasak više na moralnoj vrednosti ljubaznost i odanost. Puškin nije govorio samo o moralnoj borbi, već je ukazao na društvenu dinamiku i nepravdu koju žene trpe zbog svojih spoljašnjih vrednosti.
Puškinov lik carice je mnogo mračniji i psihološki dublji od lika zle kraljice u Grimovoj bajci. U Bajci o mrtvoj kneginji i o sedmorici delija carica nije samo zla i ljubomorna, već njena duboka nesigurnost i sujeta postavljaju temelje njenog ponašanja. U „Snežani“ zla kraljica je uglavnom arhetip zle žene, čiji su motivi jasniji i jednostavniji.
Dakle, Bajci o mrtvoj kneginji i o sedmorici delija Aleksandra Puškina je delo koje na mnogo načina ilustruje kako tradicionalne bajke mogu da nose duboke moralne poruke, ali istovremeno komentarišu društvene norme i dinamiku. U poređenju sa bajkom „Snežana i sedam patuljaka“, Puškinovo delo pokazuje kako bajka može biti nosilac dublje socijalne i psihološke analize, a ne samo obične pripovesti o borbi dobra i zla.
Književni elementi
Književni rod: epika
Književna vrsta: bajka
Mesto radnje: carstvo, u dvorskoj sredini (car i carica, kneginja, kraljević), ali značajan deo radnje odvija se i u divljim šumama i pustim krajevima, gde kneginja biva odvedena u samoću, a kasnije se pojavljuje i „pustinja“ sa grobom.
Vreme radnje: neodređeno prošlo vreme, karakteristično za bajke
Tema: konflikt između dve žene, jedne nevine i lepe (kneginje), i druge, okrutne i zle (maćehe), koja je opčinjena sopstvenom lepotom i u ljubomori ubija kneginju.
Ideja: ideja ove bajke je višeslojna:
- Ljubomora i taština mogu dovesti do nepopravljivih posledica.
- Prava lepota nije samo spoljašnja, već se nalazi u unutrašnjoj dobrotu i plemenitosti.
- Dobrota, istina i ljubav na kraju pobeđuju, dok zla i laži donose propast.
Prepričano delo, citati
Jednom davno živeli u car i carica. Jednog dana car mora da krene na put, a carica je ostala da čeka njegov povratak. Dok cara nije bilo, ona je dane i noći provodila kraj prozora, neprestano ga čekajući. Od zore do noći, sa sve većim i većim nestrpljenjem. Iako se nadala da će ga svaki čas ugledati, sve što videla je bila zimska mećava koja je pokrivala polja, dok su snežne padavine sakrivale brda i doline.
Vreme je prolazilo, došao je i deveti mesec, a carica je i dalje sama, potpuno predana čekala cara da se vrati. Na Badnje veče, kada je sve bilo mirno i tiho, carica je rodila ćerku.
Ubrzo po porođaju, car je stigao s puta, u vreme kada je carica već bila na izmaku. Međutim, iscrpljena, kada je ugledala muža, obuzeta srećom i tugom, umrla je oko liturgije.
Nakon što je carica umrla, car je bio duboko tužan, ali je ubrzo, kako je vreme prolazilo, odlučio da se ponovo oženi. Njegova nova žena bila je prava lepotica – visoka, vitka, belog lica, a njen izgled i ponašanje potpuno su očarali cara. Međutim, iako je imala lep izgled, njen karakter nije bio isti. Bila je arogantna, lažljiva, tvrdoglava i ljubomorna.
A nevjesta zbilja prava,
Ko da carska bješe glava.
Povisoka, vitka, bijela,
Umom, likom sve zanijela;
Al’ ohola i pretvorna,
Tvrdoglava, ljubomorna,
U njenom mirazu bilo je malo ogledalo, koje je imalo posebnu moć: moglo je da govori.
Često se zabavljala tim ogledalom, postavljajući mu pitanja i tražeći potvrdu svoje lepote, pa bi mu svaki put postavila pitanje koja je devojka najlepša od svih.
„Ogledalce, srećo, kaži!
Sve istinu, a ne laži:
Da l’ sam od svih najmilija,
Od svih bjelja, rumenija?“
Ogledalo bi bez greške potvrdilo da je ona najlepša.
„To je točno, nema spora:
Ti si od svih najmilija,
Od svih bjelja, rumenija.“
Zatim bi se postavila pred ogledalo, ponosna, zadovoljna odgovorom i vrtela se ispred njega, ponašajući se kao da je jedina prava lepotica. U međuvremenu je princeza, caričina ćerka, rasla i svakim danom postajala sve lepša. Postajala je prava lepotica, crne kose, belog lica i nežnog karaktera.
A kneginja dotle mala
U miru se rascvjetala
I rasla je i bujala
I ko cvjetak je stasala,
Crne kose, bijela lika,
Krotke ćudi, prava dika.
Za kneginju se našao i mladić, knežević Jelisej, sa kojim se car dogovorio da oženi njegovu ćerku i obećao mu u miraz sedam bogatih gradova i stotinak zamkova.
Kada je došlo vreme za venčanje, carica se spremila i okitila, i po običaju, postavila svom ogledalu čuveno pitanje. Ogledalo je odgovorilo da je lepa, ali da je princeza lepša, belija i rumenija od svih njih.
To je razbesnelo caricu, koja je počela da skače, maše rukama i udara u ogledalo, ljuta na njegov odgovor. Rugajući se ogledalu, počela je da mu preti uništenjem i potkopavanjem, govoreći da će uništiti princezinu sreću.
Što carica poskakuje,
Pa što rukom zamahuje,
Ogledalu priprećuje,
Potpeticom polupkuje…!
„Ah ti, ah ti, staklo mrsko,
Što mi lažeš tako drsko?
Sravnjivati nju i mene?
Razorit ću snove njene!
Pokušala je da ga natera da prizna da je najlepša, međutim ogledalo je ponavljalo da je kneginja lepša.
Nju obuzme ljubomora, pa pozove svoju staru služavku Arapku. Naredila joj je da odvede kneginju u šumu i ostavi je tamo kao plen vukovima.
„Daj odvedi sad kneginju
Čak u šumsku, u divljinu,
Živu veži sred borova,
Neka bude plijen vukova.“
Sa zlom ženom ni sam đavo
Ne složi se. Šumi pravo
Arapka je nju povela
I daleko je odvela,
Arapkinja je poslušala, a kneginja je u strahu shvatila šta joj se sprema.
Molila je Arapku da je ne ubije i obećala joj da će, ako preživi, biti carica i da će joj ubuduće biti zahvalna. Arapkinja, iznenada saosećajući sa princezom, nije je ubila niti vezala, već je pustila da pobegne. Onda se vratila sama, a kneginja se spasila.
U duši je voli ona,
Pa je nije ni svezala,
Pustila je i kazala:
„De, ne plači o Bog s nama.“
A kući je pošla sama.
Kada je carica primetila da je kneginje nema, upitala je Arapku gde je, a ona je odgovorila da je princeza ostala u šumi, vezana, spremna da postane plen vukova. Carica, iako svesna strašnih posledica, nije požalila.
U međuvremenu, vest o nestanku princeze brzo se proširila i car je bio duboko potresen. Jelisej, kneginjin verenik, pomoli se Bogu i odmah krene da je traži, rešen da je spase i vrati.
Kneginja, plačući i lutajući šumom, dođe do jedne palate. Pas je počeo da laje, ali se ubrzo smirio skačući oko nje. Ona je ćutke prošla kroz dvorište, a pas je nastavio da je prati. Stigla je do vrata kuće, koja je tiho otvorila i ušla unutra.
U unutrašnjosti su bile klupe pokrivene ćilimom, hrastov sto sa ikonama, šporet sa krevetom, sve neuredno. Kneginja je, sa namerom da ne uznemirava, razgledala sobu, zatim sve očistila, upalila sveću i zapalila šporet. Na kraju je legla na krevet, na uzglavlje, umorna i iscrpljena.
Nedugo zatim, sedam delija, muškaraca sa crvenim brkovima, ušlo je u dvorište. Primetili su čistoću i urednost kuće i iznenadili se. Prvi je od njih upitao ko je ovde, ko je sve ovo očistio, a ostali su nastavili u šali, govoreći ako je starac, biće ovde zauvek; ako je momak, postaće mu prijatelji; ako je baba, biće im majka; a ako je lepa devojka, biće njihova sestra.
Tada se pojavila kneginja, ljubazno se naklonila i izvinila što je došla u goste, iako nije bila pozvana. Iako su u početku sumnjali ko je ona, brzo su je prepoznali kao kneginju. Ponudili su joj kolače i vino, ali je uzela samo mali kolačić, malo ga probala i izgovorila da se odmori. Zatim su je odveli na gornji sprat kuće, u jednu sobu i ostavili je da se odmori, a svi su se povukli i ostavili je da spava.
Dan za danom prolazio je u miru, a kneginja, koja je sada živela u šumi, uživala je u tišini i dobroti delija. Braća su svakog jutra išla u šumu, tražeći zabavu i uzbuđenje – lovili su sive patke, napadali Arape, sekli glave Tatarima ili jurili Čerkeze kroz breze. Dok su bili zauzeti lovom i svojim avanturama, kneginja je bila domaćica u njihovoj kući. O svemu se brinula, sakupljala, pripremala i uređivala, uvek bila ljubazna, nikada im se nije bunila niti im protivrečila. Tako su svi dani protekli mirno, bez problema.
Međutim, braća su počela da se zaljubljuju u princezu. Jednog dana, rano ujutru, sedmorica su ušla u njenu sobu. Traže da odabere jednog od njih i tako im umiri srca.
Prvi kaže: „Momo mila,
Svima si nam sestra bila,
Sedmorica nas je tebe
Zavoljelo, kao sebe.
Uzeti te svi smo radi,
Al’ ne ide! Boga radi,
Umiri nas kako znadeš,
A kad jednom ruku dadeš,
Bud ostalim sestrom pravom.
Kneginja je tiho odmahivala glavom i odgovorila da je već obećana i da voli drugog, svog mladića, Jeliseja, kraljevića. On je njen i samo njega voli.
„Ako lažem, Bog nek daje,
Da ne siđem živa s mjesta!
Šta ću, kad sam već nevjesta!
Svi ste meni vi jednaki,
Svi ste umni, hrabri, jaki,
Srdačno sam svim odana;
Al’ sam drugom obećana.
Vjerno volim ja mladića,
Jeliseja kraljevića.“
Međutim, carica, koju su sve više obuzimale ljubomora i bes, nije prestajala da gleda u svoje ogledalo. U njemu je tražila potvrdu svoje lepote, ali je ogledalo opet odgovorilo da je princeza lepša bez svih suvišnih sjajnih stvari, jer je sada srećna u zajednici sa delijama.
„Prekrasna si, nema spora,
Al’ bez svake živi slave,
Posred zelene dubrave,
U družini kod delija,
Ona, što je još milija.“
Ova istina je duboko uticala na caricu, pa je ponovo planirala zla. Zbog svojih neostvarenih želja zapretila je Arapkinji da će je ubiti ako ne ubije kneginju.
Jednog dana, dok je princeza sedela pod prozorom i vrtela se, pred dvorom je počeo da laje pas. Princeza je pogledala i videla prosjakinju, koja je nosila štaku i pratila psa. Iako je starica bila siromašna, kneginja je odlučila da joj pomogne, pa je prišla starici sa hlebom, želeći da je umiri i olakša. Međutim, pas, koji je postao agresivan, pokušao je da je napadne. Princeza je, bez straha, pokušala da baci hleb starici da je spase. Kada je starica uhvatila hleb, zahvalila joj se i dala princezi nešto zauzvrat – zlatnu jabuku.
Princeza je uzela jabuku, ne znajući šta ona zapravo znači. Vratila se u dvor, gde je počela da je posmatra. Jabuka je bila izuzetno zrela, mirisna, sočna i zlatna, kao da je prelivena medom. Iako je planirala da sačeka ručak, nije izdržala, pa je uzela komad i pojela. U trenutku, princeza je počela da se oseća loše. Ubrzo je izgubila svest i pala na klupu, nepomična, dok su joj ruke bile opuštene i crvena jabuka je ispala iz nje. Tako je pod svetim ikonama kneginja ostala bez daha, nepomična, kao da je umrla.
Braća su se vratila iz junačkih pohoda, a po dolasku su zatekli tugu. Pas, koji je trčao ispred dvora, doneo im je loše vesti o tragediji koja se desila. Ušli su u sobu i otkrili da je kneginja, njihova sestra, već mrtva.
Pas se brzo bacio na jabuku koje je kneginja pojela, progutao ga i ubrzo uginuo, sada je bilo delijama jasno da u jabuci ima otrova.
Put im kaže. „Zlo se zbilo!“
Braća vele, „mimoišla
Bijeda nije.“ Pa su prišla
Sobi i jeknula. Pseto
Na voće se baci kleto
Strmoglavce, lajuć. Brzo
Proguta ga. Grč ga trzo,
Uginulo. Jasno svima
Da u plodu otrov ima.
Braću obuze tuga, i svetim molitvama stadoše je pripremati za pogreb. Međutim, kada su pokušali da je sahrane, primetili su da njeno telo nije umrlo, već je izgledalo gotovo kao da spava. I posle tri dana, kada su spremali sahranu, princeza kao da je bila samo u dubokom snu.
Odlučili su da je stave u kristalni kovčeg i odnesu u pustinju, gde su je sahranili u ponoćnoj tišini. Poklonili su se pred njenim grobom, izgovarajući njene poslednje reči i izražavajući tugu za njom. Braća su se pomirila sa činjenicom da je zauvek otišla.
Međutim, carica, koja je bila izuzetno nestrpljiva, svakodnevno je konsultovala svoje ogledalo. Na kraju je dobila odgovor koji je želela – ogledalo je govorilo da je sada najlepša od svih, čak lepša i od princeze koja je nestala.
Elisej, mladi kraljević koji je tražio svoju voljenu, lutao je po svetu tražeći ju.
Za nevjestom svojom dragom,
Za iščezlim njenim tragom
Jelisej po svijetu kruži.
Nigdje traga. Gorko tuži.
Pitao je ljude, ali ništa nisu znali o njenoj sudbini. Njegova potraga ga je dovela do sunca, ali ni ono mu nije moglo pomoći. Tada je zamolio mesec za pomoć, ali ni on nije znao gde je kneginja. Najzad, mesečev savet je bio da pita vetar.
Vetar, koji je bio svuda i znao je mnogo, rekao mu je da je kovčeg kneginje spremljen u duboku provaliju, u pustari, gde se ona ljuljuškala u kristalnom kovčegu.
Odgovara vjetar bujni,
„Ima potok tihostrujni,
Nad njim ponor je duboki,
Po ponoru tama pala;
Tu je kovčeg od kristala,
Ljuljuška se na lancima.
Nigdje traga tu ljudima
Sve u krug tog pustog mjesta.
U tom lijesu spi nevjesta.“
Elisej je, iako je znao da je njena sudbina tužna, krenuo ka tom mestu.
Stigao je do litice, pronašao ulaz u mračnu pećinu i tamo, u magli, našao kristalni kovčeg sa kneginjom unutra. U trenutku kada je otvorio kovčeg, snežna tišina je prekinuta – kneginja je, kao u snu, otvorila oči i probudila se.
Na lijes mile nevjestice
On se sruši tad ničice.
Lijes se razbi. Djeva mila
Od potresa oživila.
Gleda zbunjenim očima
I njišuć se na lancima,
Uzdahnuvši promucala:
„Al’ sam dugo ja spavala!“
Elisej je uzeo svoju voljenu u naručje, izneo je iz tih mračnih prostora i zajedno su se vratili svom domu. Ubrzo se proneo glas da je kneginja, careva ćerka, živa.
U tim trenucima, dok je sve bilo tiho i mirno, zla maćeha je sedela ispred svog ogledala i razgovarala s njim. Pitala je ogledalo da li je najlepša od svih, da li je najbelja i najrumenija. Ogledalo joj je odgovorilo da je zaista lepa, ali da je kneginja lepša od nje, belja i rumenija.
Zatvorena u svom besu, maćeha je razbila ogledalo. Tada je požurila i srela kneginju, a taj susret je za nju bio koban. Bila je toliko obuzeta tugom da je umrla, a ubrzo nakon njene smrti upriličeno je veliko venčanje.
Knez Jelisej bio je presrećan zbog svoje ženidbe. Svadba je bila tako bogata da takvu gozbu do sada niko nije video. Bilo je puno hrane, pića i veselja, a sam dan venčanja bio je kao najsrećniji trenutak u životu svih prisutnih.
Analiza likova
Likovi: car, carica, kneginja, maćeha, Jelisej, Arapka, delije, ogledalo, pas
Car
On je vladar u ovoj priči, koga karakteriše duboka tuga zbog smrti njegove prve žene, carice. Iako je neutešan zbog svog gubitka, ubrzo ulazi u novi brak, žureći u vezu sa ženom koja deluje idealno, ali na kraju u donošenju odluka pokazuje svoju slabost i grehe.
Simbol je prolazne tuge i brzih odluka. Njegova nesigurnost i brzopletost u novom braku izazivaju tragediju. Iako pokazuje ljubav prema prvoj ženi, njegov drugi brak donosi nesreću princezi.
Carica (prva careva žena)
Prvobitna carica je neverovatno lepa, ali umire ubrzo nakon što je rodila ćerku, od teške tuge i bola. Njena smrt ostavlja cara duboko pogođena, a njena priča postavlja scenu za dalje događaje. Karakteriše simbol patrijarhalne žrtve, lepote koja se može „nadmašiti“ i žrtvovanja zarad carskog nasleđa. Njena smrt stvara prostor za manipulacije i nezadovoljstvo drugih likova.
Maćeha ili druga carica
Maćeha ili druga carica je ohola, ljubomorna, hladna i zla. Njen lik pokazuje opasnosti sebičnosti i nesigurnosti, jer je, uprkos svojoj lepoti, duboko nesrećna i neispunjena. Njena unutrašnja nesigurnost i pohlepa izazivaju zlu sudbinu za princezu. Klasičan je primer ljubomore i nesigurnosti vođenih destruktivnim silama u bajci. Njena opsesija lepotom i želja za nadmoći dovode do tragedije.
Ogledalo
Magično ogledalo koje može da govori i odgovara na pitanja. On odgovara na caričina pitanja govoreći joj da je najlepša. Međutim, kada princeza odraste, ogledalo počinje da govori istinu, razbesnevši caricu. Ogledalo je instrument u bajci koji pokazuje duboku istinu, ali i podstiče sebičnost i ljubomoru. Takođe simbolizuje neizbežnu stvarnost sa kojom se mora suočiti, uprkos volji za prevarom.
Kneginja
Kneginja je nevina, lepa, nežna i dobra devojka. Od devojčice izrasta u mladu ženu izuzetne lepote, koju svi obožavaju. Njeno dobročinstvo i skromnost čine je žrtvom zle maćehe. Tipičan je primer nevine i nesrećne junakinje koja pati zbog tuđe zlobe. Ona simbolizuje čistotu i dobrotu, a njenu sudbinu oblikuju sile van njene kontrole.
Jelisej
Jelisej je kraljević koji se zaljubljuje u kneginju i obećava joj vernost. Ljubav prema kneginji vodi ga kroz teška i opasna vremena, čak i u smrtnu opasnost, da bi je pronašao. Predstavlja hrabrost i odanost, kao i ljubav koja je jača od svih prepreka. On je herojska figura koja dolazi do svoje sreće i spasava princezu.
Arapka (služavka)
Arapka je stara služavka koju maćeha koristi kao oruđe za svoje zle planove. Ona, ipak, pokazuje sopstveni moral, jer pomaže princezi, spasavajući je od smrti. Arapka je lik koji, iako je služvaka, postaje moralni kompas bajke. Njeni postupci služe kao kontrast zle carice i ona je često ta koja pomaže ili spasava nevinu princezu.
Delije (braća)
Sedam junačkih i hrabrih delija, braće koji žive u šumi i pomažu kneginji. Iako se zaljubljuju u nju, ona uspeva da ih ubedi u svoju odanost Jeliseju. Delije simbolizuju hrabrost, odanost i poštovanje kneginji, kao i borbu za poštenu ljubav. Iako su zaljubljeni u nju, poštuju je i prihvataju njenu odluku, što ih čini pozitivnim likovima.
Pas
Pas je ključan u trenutku kada princeza upozna staricu. Pas simbolizuje opasnost i preokret događaja, jer će kasnije izazvati tragediju. Simbol je zaštite, ali takođe postavlja scenu za tragediju, jer se ispostavi da je voće otrovano. On je spona između smirenosti i početka nemira u priči.
Beleške o piscu
Aleksandar Sergejevič Puškin bio je ruski pesnik, pisac kratkih priča, romansijer i dramatičar koji slovi kao najveći ruski pesnik i utemeljitelj moderne ruske književnosti. Rođen 6. juna 1799. godine u aristokratskoj porodici, Puškin je pohađao školu u prestižnom carskom liceju u carskom selu od 1811. do 1817., gde je u dobi od 15 godina objavio svoju prvu pesmu i impresionirao čuvenog pesnika Gavrila Deržavina.
Sledio je tradicionalni aristokratski put karijere, Nakon što je diplomirao preuzeo je službu u inostranstvu u Sankt Peterburgu čime je sledio tradicionalni aristokratski put karijere. Ali 1820. godine, kada je objavljena njegova narativna pesma „Ruslan i Ljudmila“, proteran je iz prestonice zbog nekih svojih političkih subverzivnih pjesama. Puškin se uputio na jug prema sadašnjoj Ukrajini, severnom Kavkazu i Krimu i iz tih iskustava sačinio svoj takozvani „južni ciklus“ pesama. Takođe, 1823. godine, Puškin je počeo da piše svoj roman u stihu Evgenije Onjegin.
Zbog presretnutog pisma, Puškin je proteran u Mihajlovskoe, posed svoje majke, gde će napisati pokrajinska poglavlja Evgenija Onjegina i istorijsku tragediju Borisa Godunova, koja je objavljena 1831. nakon pobune u decembru 1825, u kojoj je učestvovalo nekoliko Puškinovih prijatelja. Puškina je pomilovao car Nikola I i dozvolio mu da se vrati u Moskvu.
Tokom neverovatno produktivne jeseni 1830. godine provedene na posedu porodice Bordino u Nižnjem Novgorodu, Puškin je dovršio nekoliko radova, uključujući zbirku kratkih priča Priče Belkina. Sledeće godine se oženio proslavljenom lepoticom Natalijom Gončarov, dobio je lošu pravosudnu poziciju i vratio se u državnu službu.
Uprkos pritiscima svog društvenog i profesionalnog života, Puškin je nastavio umetničku produktivnost, objavljujući Evgenija Onjegina 1831. godine, pišući neke od svojih najpoznatijih kratkih priča i pesama. Obuhvaćen strogim cenzusom svog dela, povećanjem dugova i ličnim napadima, 1837. godine Puškin se borio u dvoboju sa Džordž d’Antesom, navodnim ljubavnikom svoje žene, i 29. januara 1837. godine umro od svojih rana.
Puškinovo najvažnije mesto u istoriji ruske književnosti duguje podmlađivanju ruskog jezika i književnih formi. Iz širokog, međunarodnog čitanja i poznavanja tradicionalne ruske kulture, Puškin je stvorio izrazito novi idiom koji je, kako je napisao romanopisac dvadesetog veka Vladimir Nabokov, spojio dubokost crkvenoslovenskog (klasični ruski), ukus francuskog tako popularnog sa ruskom aristokracijom i realizmom kolokvijalnog govora iz svih delova ruskog društva.
Štaviše, otvarajući količinsku temu savremenog društva književnom poduhvatu, otvorio je put legendarnom ruskom realističkom romanu iz devetnaestog veka. Takvi legendarni autori kao što su Lav Tolstoj, Ivan Turgenjev i Fjodor Dostojevski priznali su svoje nasleđe od Puškina, koji je, kako je napisao Maksim Gorki, za rusku književnost „početak početaka“.
Tokom svog života napisao je mnoga dela zbog kojih je postao veoma cenjen književnik. Pisao je pesme, drame, pripovetke i lirske pesme. Njegova najpoznatija dela bila su „Kavkaski zarobljenik“, „Bajka o ribaru i ribici„, „Kapetanova kći“, „Evgenije Onjegin“, „Braća razbojnici“, „Cigani„, „Belkine pripovetke“ i „Ruslan i Ljudmila“.
Autor: M.Z.
Ostavite odgovor