Bajka o caru Saltanu obrađena lektira književnika Aleksandra Sergejeviča Puškin. Lektira sadrži detaljan prepričani sadržaj, analizu dela, književne elemente, analizu likova i beleške o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudelovanje u nastavi.
Analiza dela
Bajka o caru Saltanu je delo Aleksandra Sergejeviča Puškina, jednog od najznačajnijih ruskih pesnika i pisaca. Prvi put objavljena 1831. godine, postala je ne samo deo ruske književnosti, već i široko priznat klasik. Puškin je u svom radu često kombinuje elemente narodnog stvaralaštva sa sopstvenim stilom, stvarajući dela koja su istovremeno očaravajuća i duboka.
Tema ljubavi i odanosti prožima čitavo delo, posebno kroz likove Gvidona i labudice. Njihova veza simbolizuje čistu, nesebičnu ljubav koja prevazilazi prepreke, čak i one koje nameću zlo i izdaja. U suprotnosti s njima, tkalja i kuvarica predstavljaju negativne aspekte ljudske prirode, kao što su zavist i prevara. Ova dinamika ne samo da produbljuje konflikt u priči, već pruža i kritiku ljudske prirode i socijalnih odnosa.
Struktura bajke doprinosi njenoj narativnoj snazi. Puškin koristi stihovne, ritmičke i rimovane forme koje podsećaju na usmeno predanje, čime se olakšava prenošenje priče kroz generacije. Razvoj likova je jasno izražen; Gvidon se transformiše iz nemoćnog heroja u hrabrog vođu, dok labudica predstavlja mudrost i snagu, naglašavajući tako vrednost otpornosti i hrabrosti.
Simbolika u delu je bogata i višeznačna. Labudica ne simbolizuje samo ljubav, već i mogućnost transformacije i novog početka. Njena sudbina je povezana s temom nade, koja se provlači kroz celu priču. S druge strane, car Saltan, kao predstavnik moći i autoriteta, pokazuje ranjivost koju donosi moć. Njegov lik prikazuje složenost ljudske prirode, ističući da čak i najmoćniji mogu biti nemoćni pred sudbinom.
Za razumevanje njenog značaja važan je i društveni kontekst u kome je bajka nastala. Delo odražava norme i vrednosti svog vremena, naglašavajući ideal porodice, odanosti i časti. Istovremeno, istražuje teme zla i nepravde koje često potiču iz najbližih odnosa, postavljajući tako važna pitanja o ljudskoj prirodi i društvenim interakcijama.
Bajka o caru Saltanu ostavila je značajan uticaj na kulturne i umetničke tokove, inspirišući mnoge umetnike, baletske koreografe i muzičare. Adaptacije u raznim medijima, od pozorišnih predstava do animiranih filmova, govore o njenoj trajnoj popularnosti i aktuelnosti. Puškinov stil i poruke snažno odjekuju, čineći ovo delo ne samo zabavnim, već i duboko refleksivnim.
Takođe predstavlja složeno i višeslojno delo koje ne samo da zabavlja čitaoce, već ih i podstiče na razmišljanje o univerzalnim temama ljubavi, izdaje, pravde i ljudske sudbine. Kroz bogate likove i simboliku, Puškin stvara priču koja odjekuje kroz generacije, ostavljajući trajan trag na rusku književnost i kulturu.
Osim Bajke o caru Saltanu, napisao je i niz drugih bajki koje su postale deo ruske kulturne baštine. Neki od najpoznatijih naslova uključuju „Bajka o ribaru i ribici„, „Bajka o zlatnom petliću“ i „Bajka o mrtvoj kenginji i sedam delija„. U ovim delima, Puškin često istražuje teme pravde, ljubavi i sudbine, koristeći folklorne elemente i simboliku kako bi preneo univerzalne poruke.
U poređenju s drugim bajkama iz svetske književnosti, poput braće Grim ili Hansa Kristijana Andersena, Puškinove bajke se odlikuju specifičnom elegancijom i lirizmom. Dok bajke braće Grim često sadrže mračne elemente i moralne pouke kroz kazne, Puškin se više fokusira na emocionalnu dubinu likova i njihovih odnosa. Na primer, „Bajka o ribaru i ribici“ istražuje dinamiku ljudske pohlepe i skromnosti, sličnu moralnim lekcijama koje se mogu naći u bajkama Andersena, kao što je „Carevo novo odelo„, gde se ironija i društvena kritika povezuju s karakterizacijom likova.
U srpskoj književnosti, bajke i narodne priče, kao što su one koje je zabeležio Branislav Nušić ili Ivo Andrić, često se bave sličnim temama. „Bajka o kralju i seljaku“ i druge slične priče koriste folklorne motive da istraže društvene odnose i ljudsku prirodu. Slično kao i Puškin, srpski autori često koriste simboliku i likove da prenesu poruke o časti, pravdi i ljubavi, ali kroz drugačiji kulturni kontekst.
Poređenje sa delima kao što su „Na Drini ćuprija“ Ivo Andrića, pokazuje kako su motivi i teme u bajkama slične onima u romanima, ali su predstavljene na različite načine. Dok Puškin koristi bajkovite elemente za prenošenje poruka o ljudskoj sudbini, Andrić se bavi složenijim socijalnim i političkim pitanjima u stvarnom svetu, koristeći bogate narative i istorijske kontekste.
Sve u svemu, Bajka o caru Saltanu i Puškinove bajke na celini predstavljaju značajan deo ruske i svetske književnosti, nudeći čitaocima univerzalne poruke kroz bogate, emotivne narative i simboliku. Njihova sposobnost da istražuju ljudsku prirodu i društvene odnose čini ih relevantnim čak i u savremenom kontekstu, čime osiguravaju trajnu popularnost i uticaj.
Književni elementi
Književni rod: epika
Književna vrsta: bajka u stihu
Mesto radnje: carska palata, more i ostrva
Vreme radnje: nije precizno određeno, ali se može smatrati da se dešava u neodređenom mitološkom ili bajkovitom vremenu, koje se uklapa u tradiciju narodnih priča.
Tema: ljubav, izdaja, pravda i borba između dobra i zla.
Ideja: istinska ljubav i hrabrost mogu pobediti čak i najteže izazove
Prepričano delo, citati
Tri sestre sede pored prozora, predu pređu i pričaju o svojim snovima šta bi uradile da se udaju za cara. Prva sestra kaže da bi, ako bi se udala za cara, kuvala slasna jela za narod. Druga sestra dodaje da bi tkala lepa platna. Treća sestra, izgubljena u mislima, kaže da bi, ako bi postala carica, rodila divnog sina, deliju.
U tom trenutku car čuje njihove reči dok prolazi pored njihove kuće. Naročito mu se dopada treća sestra i on se okreće prema njoj, govori joj da će ona postati njegova carica i roditi mu sina do jeseni. Zatim naredi njenim sestrama da zaključaju vrata svojih kuća i da idu za njim: jedna će biti kuvarica, a druga tkalja.
Sestre se pridružuju caru i odlaze u dvor, gde se slavi njihovo venčanje. Gosti ih ostavljaju same u krevetu od slonovače, dok u kuhinji dve sestre tinjaju od zavisti: kuvarica i tkalja plaču nad svojom sudbinom.
Carica, međutim, ne gubi vreme, već se trudi da ispuni svoje obećanje i postane dobra supruga.
Ali ubrzo je izbio rat i car Saltan je morao da ode na bojište. U međuvremenu se njegova žena, carica, radovala rođenju sina. Čuvala je dete kao orlica nad svojim mladuncem i, ne želeći da ga napusti, poslala je glasnika sa radosnom vesti. Međutim, tkalja, kuvarica i baka Zlica smislile su plan. Kada je došao glasnik, prevarili su ga, podmetnuli lažno pismo u kojem je pisalo da je carica rodila neku čudnu zver.
„Al’ tkalja i kuvarica i svekrva, baba Zlica,
prevari se domisliše
te glasnika opčiniše,
pa, se družba dosetila,
– drugo pismo podmetnula:
„Noćas kuja okotila,
al’ ne sina ili kćer,
al ne kuče il’ majmunče,
nego neku čudnu zver!““
Kada je car primio ovu vest, obuze ga bes. Ali se brzo smirio i odlučio da sačeka povratak kući da joj se osveti. Naredio je glasniku da sačeka njegov povratak, nakon čega je otišao da pročita naredbu u saboru.
Glasniku ponovo priđu tkalja i kuvarica, opiju ga vinom, i gurnu još jedno pismo u njegov tobolac. Mamuran, glasnik se pojavio pred boljarskom skupštinom i pročitao ukaz:
„Neka niko ne okleva,
jer car lično to zahteva:
majka i plod koji rodi
neka nađu smrt u vodi.“
Svi boljari, mladi i stari, pođu ka carici da je obaveste o njenoj tužnoj sudbini.
Kada su pročitali carevu naredbu, tkalja, kuvarica i baba Zlica zatvorile su caricu i njenog sina u bačvu. Dobro ju zapečatili smolom i bacili u uzburkano more, po naredbi cara Saltana. Sjaji plavetnilo neba, a more se kotrlja talasima, dok iznad lebde oblaci. U toj bačvi, što se njiše na talasima, plače carica kao tužna udovica, a sin joj raste u vodi.
U svojoj patnji ona se obraća talasima da ih odnesu na suvo. Talasi su poslušali njene reči i ubrzo su ih odveli na obalu, gde su bačvu položili tiho, a zatim se povukli.
Kada su konačno izašli iz bačve, carica je osetila blagodet tla pod nogama. U tom trenutku, njen sin se podigao, odgurnuo dno bačve i uspeo da iskoči napolje. Carica i njen sin su bili spašeni; put je vodio prema brežuljku, dok se more oko njih peni, a na bregu se izdiže zeleni hrast.
Sin, odlučivši da im obezbedi hranu, svija čvrstu granu hrasta u luk i pravi strelu. Skida svilen gajtan sa vrata da bi napravio tetivu, zatim uzima tanku trsku i napravi oružje. S opremom spreman, kreće ka pučini u potrazi za zverima.
Dok se približava moru, iznenada čuje strašne krike. Na uzburkanom moru uočava labuda koji se bori protiv jastreba, dok ptica ne može da pobegne od njegovih kandži. Jastreb je već uperio kljun prema labudu, ali carević, ne čeka više, ispaljuje strelu koja pogađa jastreba u čelo. Krv se proliva po pučini dok jastreb pada, a labud, oslobođen, počinje da bije jastreba krilima i davi ga.
U tom trenutku, labud se obraća careviću na ruskom i govori mu da ga je spasao, da ne žali što je do sada gladovao i izgubio strelu, jer nije spasio samo njega, već i devojčicu. Kaže da će mu biti zahvalan i uzvratiti uslugu.
Labud odlazi, a princ se vraća svojoj majci, gde provode dan u miru, iako bez hrane. Kada je osvanuo novi dan, mladić se probudio, protrljao oči i ugledao divan grad sa velikim zidinama, kulama i crkvama. Oduševljen, brzo budi majku koja se u čudu osvrće oko sebe. Carević joj kaže da im je to dao beli labud!
A kad zorom mladić skoči
i protrlja, od sna, oči,
začudi se i zanemi
jer ugleda grad golemi
sa zupčastim bedemima,
a, za belim zidovima, tornji zlatni
i crveni manastirski i crkveni.
Brzo majku iz sna budi,
a ona se čudom čudi.
I carević majci veli:
„To mi dade labud beli!“
Carević i njegova majka brzo odlaze u grad.
Čim su prošli kroz kapiju zazvonila su zvona, a narod se okupio sa oduševljenjem, kao talasi na obali. Crkveni hor je pevao hvalospeve Bogu, dok su ih u pozlaćenim kočijama dočekivali gromoglasnim pozdravima. Careviću su stavili krunu na glavu i proglasili ga vladarom. Tog dana, u svojoj prestonici, blagosloven od carice, knez je položio zakletvu i nazvao ga Gvidon.
Dok je pučina bila mirna, vetar je nosio galiju napred, jedra razapeta po talasima. Brodari su se okupili na krovu, začuđeni kad su ugledali novo ostrvo, sa zlatnim tornjevima i pristaništem. Topovi su ih pozdravili i naredili da pristanu. Kada su se galija vezala, knez je priredio gozbu u njihovu čast, nahranio ih i napojio, a zatim ih upitao kuda idu i kakvu trgovinu vode.
Brodari su mu odgovorili da su prošli kroz ceo svet, trgovali samurinom i lisičinom, i da se sada uputili ka istoku, do države cara Saltana, blizu ostrva Bujana. Knez im je poželeo srećan put, šaljući im tople pozdrave dok su otplovili dalje. Stajao je tužan, posmatrajući lađu koja se udaljavala.
U tom trenutku, ugledao je labudicu kako se pojavila na talasima. Ona ga pita zašto je natmuren, a knez Gvidon, žalosno odgovori da ga muči želja da vidi svoje roditelje.
Labudica mu ponudi da ga za trenutak može preneti preko mora.
Labudica je zamahnula krilima i uzburkala more, prskajući kneza vodom od glave do pete. U tom trenutku, on se pretvorio u komarca, zazujao i odleteo visoko iznad vode, tiho se spustivši na lađu i sakrivši se u pukotinu. Vetar je nosio lađu prema carstvu slavnog cara Saltana.
U carskom dvoru, car Saltan je sedeo na prestolu, okružen gostima, uključujući tkalju, kuvaricu i svekrvu, babu Zlicu, koje su mu čitale misli s lica. Car je pozdravljao goste i pitao ih o njihovim putovanjima. Gosti su mu odgovorili da su prešli čitav svet i pričali o čudima koja su videli, posebno o novom gradu na steni usred mora, gde je knez Gvidon.
Saltan je bio fasciniran i poželeo je da poseti ostrvo i vidi to čudo. Međutim, tkalja, kuvarica i baba Zlica, ispunjene zavišću, nisu želele da car sazna za Gvidona. Kuvarica, s podsmijehom, govorila je o veverici koja peva pod drvetom i nosi zlatne orase, smatrajući to većim čudom od novog grada.
Kakve su mi to retkosti,
– cereći se od pakosti
kuvarica, caru veli,
– što u moru grad se beli!
Ja: znam jedno čudo veće:
u gorici jela, stoji, veverica,
pod njom šeće
i k’o ptica, pesme poji,
orasima, sebe gosti,
al’ orasi nisu prosti,
zlatna ljuska njih obvija,
a u jezgru smaragd sija.
To je pravo čudo za, me,
a ne grad sred morske tame.
Komarac, ljut zbog zavidnosti, ubode kuvaricu u oči. Ona je pobledela i pala u nesvest, dok su ostali u dvoru vrištali i pokušavali da uhvate nevidljivog komarca. Ipak, on je uspeo da pobegne kroz prozor, vraćajući se mirno preko mora do svog doma.
Car Saltan se začudio,
a komarac razljutio,
pak zazuja,
pa ti skoči, p
a, ti tetki baš u oči.
Kuvarica, pobledela,
premrla, obnevidela.
Sluge, sestre i svekrva,
s krikom love drska, crva:
„Bubetine, gle, proklete!“
Al’ kroz prozor on prolete,
pa spokojno do svog Dvora,
ode preko sinjeg mora.
Knez Gvidon je ponovo šetao morem i ugledao labudicu koja se pojavljivala na talasima. Labudica ga je pozdravila, pita ga zašto je tužan. On joj je ispriča o svom želji da vidi čudnu vevericu koja peva pod jelom i sakuplja zlatne orahe. Labudica ga umiri i kaže da će sve o čemu su pričali biti njegovo.
Radoznao, Gvidon se vrati kući i ispred svog dvora ugleda vevericu kako krcka orahe. Princ se obradovao i zahvalio labudici, obećao da će veverici obezbediti dom i sve što joj treba.
Na pučini vetar je nosio brod sa trgovcima, koji je ubrzo pristao na obalu. Gvidon je priredio gozbu za goste i pitao ih za njihova putovanja. Trgovci su mu ispričali kako su obišli svet i kako su sada na putu do cara Saltana.
Pre nego što su otišli, knez ih je pozdravio i zamolio da caru prenesu njegove pozdrave. Gosti su se poklonili i otplovili.
Gvidon je ponovo zamolio labudicu da mu omogući da pogleda svet. Ona ga je opet preobratila u muvu, a on se sleteo na lađu i sakrio u pukotinu. Vetar je nosio lađu prema carstvu Saltana, dok su se na obali okupili ljudi da dočekaju goste.
U dvoru, car Saltan je sedeo okružen svitom, uključujući zlu kuvaricu i tkalju, koje su ga slušale dok je pitao trgovce o njihovim putovanjima. Bio je radoznao i zanimala su ga čuda koja su mogli da mu prenesu.
Trgovci su caru Saltanu pričali o čudima koja su videli na ostrvu. Govorili su kako se na kamenitoj steni nalazi lep grad, okružen zlatnim tornjevima i crkvama. U središtu svega toga, pod vitkom jelom, bila je veverica koja peva i sakuplja zlatne orahe, dok je pored nje stajalo mnogo slugu koji su je čuvali i pazili na bogatstvo.
Car Saltan se divio ovim pričama, ali tkalja, kuvarica i baba Zlica su sumnjale u njihovu istinitost. Tkalja se nasmehnula i rekla da to nisu nikakva čuda, već samo veverica koja gricka orahe. U tom trenutku, knez Gvidon je izgubio strpljenje i, od besa ulete u oko tkalje, zaslepivši je.
Pošto su se svi razbežali, knez ponovo pođe prema moru. Tamo je ugledao labudicu kako se pojavila na talasima. Ona ga je pitala zašto je tužan, a Gvidon joj je ispričao o čudima koja su ga zanimala.
Labudica mu je objasnila da su morski vitezovi, koje je pominjao, zapravo njeni rođaci, i da će mu pomoći. Gvidon je, ohrabren tim rečima, posmatrao more dok se na horizontu pojavila četa vitezova u sjajnim oklopima. Pred njima je išao starac Crnomor, koji je došao u službu Gvidonu, prema naredbi labudice.
Kada su vitezovi stigli do dvora, Gvidon ih je srdačno dočekao. Starac Crnomor se poklonio i rekao da su tu da čuvaju njegov grad. Svi su se okupili oko Gvidona, a on im je zahvalio na dolasku i obavezao se da će se zajedno boriti za njegov grad i njegovu budućnost.
Knez Gvidon je sa svojim vitezovima, predvođenim starcem Crnomorom, bio odlučan da zaštiti svoj grad. Svakog dana su stajali na steni koja se uzdizala iz morske pene, posmatrajući more i svaku opasnost koja bi mogla da dođe. U tom trenutku, čula se galija kako se približava, a Gvidon reši da ugosti brodare.
Kada su pristali, Gvidon priredi gozbu, nahrani ih i pita o njihovim putovanjima. Trgovci su mu pričali kako su obišli svet, trgovali čelikom i srebrom, a sada se spremaju da otplove do carstva Saltana, gde su čuli o čudima koja se nalaze na ostrvu Bujanu.
Gvidon im je poželeo srećan put i poslao pozdrave caru Saltanu. Nakon što su gosti otišli, on se vratio ka moru, gde je ponovo ugledao labudicu. Pitala ga je zašto je tužan, a Gvidon joj je rekao da ga muči želja za avanturom i da želi da se suoči s čudima koja su mu pričali.
Knez je moli: duša želi
da, se vine u svet beli.
Labudica je, kao i ranije, uzletela i stvorila mu put do dalekih obala. Gvidon se preobrazio u bumbara i odleteo ka lađi koja je pristajala na obalu Saltana. Tamo, car Saltan je sedeo na prestolu okružen svojim dvorjanima, a svi su bili radoznali u vezi s pričama o Gvidonu i njegovom čudnom ostrvu.
Kada su trgovci pričali o čudima i hrabrosti morskih vitezova, Saltan se zapitao da li je moguće da takva čuda zaista postoje. U tom trenutku, knez Gvidon, skriven u obliku bumbara, prisluškivao je sve što se dešava, kad je baba Zlica počela da priča o prelepoj carevoj ćerki.
Njena lepota je bila zapanjujuća; zvezde su sijale u njenoj kosi, a njen glas je bio poput žubora bistre vode.
U cara je ćerka, mila,
sve lepotom opčinila,
Danju sunce žarko mrači,
noću celom zemljom zrači.
U kosu je mesec splela,
zvezda sja joj posred čela,
u stasu je lepotica,
gazi kao paun – ptica,
a, kad zbori k’o u gori
bistri potok da, žubori.
Od tog čuda nema, veće,
to poreći niko neće!
Međutim niko od dvorjana nije hteo da se kači sa babom, a ni Gvidon nije hteo da joj u oči skoči, pa odluči da ju ubode u nos. Kad se baba Zlica prepala i nos joj oteko, Gvidon se vrati na svoje ostrvo.
Gvidon, fasciniran, želi da upozna carevu ćerku, ali ga labudica upozori da ne bude nestrpljiv i da dobro razmisli pre nego što se upusti u takvu potragu.
Ima takva, devojčica,
al’ to nije rukavica,
da je s bele ruke skineš
i za pojas zatačinješ.
Zato savet čuj od mene:
ako ti je baš do žene,
porazmisli dobro, kneže,
pre no što te prsten sveže,
Dok je gledao prema obali, devojka se pojavila iz žbuna, a on je bio fasciniran njenom nežnošću i lepotom. U tom trenutku Gvidon je shvatio da je našao ono što je tražio. Njegova čežnja i tuga nestale su, zamenjene radošću i nadom.
Knezu oči suza, pune,
vatreno se ptici kune
i zaklinje dušom strasnom
ako njega ne ožene
devojčicom tom prekrasnom
da će srce da mu svene.
On će, reče, ako treba,
ići za njom čak do neba,
Odlučio je da preduzme sve da bi ju imao, pa ju privine na svoje grudi i odvede na dvor svojoj majci.
Nakon što je dobio blagoslov svoje majke, uzeo je za ženu prelepu devojku koju je voleo. Dok su se veselili, iz daljine su dolazili brodovi s trgovcima, a Gvidon je željno iščekivao vest o svom caru Saltanu.
Kada su trgovci stigli do obale, Gvidon ih je pozdravio i ponudio im gozbu. Dok su uživali u njegovom gostoprimstvu, pričali su o čudima koja su videli na svom putovanju, zamolio ih da pozdrave cara Saltana, da očekuje da ga poseti jer Gvidon sad više nikud ne putuje da mu žena ne tuguje.
Car Saltan, koji je sedio u svom sjajnom dvoru, pažljivo je slušao reči trgovaca. Njihova priča o steni, na kojoj se nalazi varoš sa zlatnim crkvama i kuli, očarala ga je. Činilo se da je svaka reč o Gvidonu i njegovoj zemlji donosila sve više divljenja. Trgovci su govorili o vojnicima koji su čuvali knežev dvor, a njihov opis hrabrih i jakih momaka s pancirima dodatno je podsticao Saltanovu radoznalost, pa tako car Saltan krene na put da poseti Gvidona.
Knez Gvidon dočekuje cara Saltana s radošću i ponosom. Njegova kneginja, koja je svojom lepotom zasenila sve, postaje simbol sreće i blagostanja u kneževini. Knez Gvidon i car Saltan se ponovo sastaju, a suze radosnice pokazuju koliko su njihovi putevi bili isprepleteni sudbinom i ljubavlju.
Cara kao da grom zgodi…
Srce mu je prvo stalo,
pa, se posle razigralo.
„Koga vidim? Ne! San nije!“
– veli car i suze lije,
pa on grli caricu,
sinka svog i snajicu,
a zatim su za sto seli,
gostiti se započeli.
A tkalja i kuvarica
i svekrva, baba-Zlica,
u mišju se rupu skrili, jedva su ih ulovili.
Dok car, u svom oduševljenju, grli sina i snajku, tkalja, kuvarica i baba-Zlica skrivaju se, shvatajući koliko su grešili. Ali, nakon što priznaju svoje zle namere, car im oprašta i omogućava im da se vrate.
Analiza likova
Likovi: Car Saltan, knez Gvidon, carica, tkalja, kuvarica, baba Zlica, labudica
Car Saltan
Car je centralna figura priče, vladar koji donosi važne odluke koje utiču na sudbine drugih likova. Prikazan je kao hrabar i odan vođa, sposoban da se bori za svoju zemlju i svoju porodicu. Njegovo venčanje sa caricom predstavlja početak novog poglavlja u njegovom životu. Simbolizuje autoritet i moć, ali i ranjivost. U trenutku krize, car postaje predmet intrige, što dodatno osvetljava njegov karakter i izazove sa kojima se suočava.
Knez Gvidon
Gvidon je sin cara Saltana i carice. Prikazan je kao hrabar, odan i strastven lik, koji se suočava sa izazovima zbog intriga koje ga okružuju. Gvidon je simbol mlade nade i nevinosti, ali i hrabrosti u suočavanju sa teškoćama. Njegovu sudbinu umnogome oblikuju postupci drugih likova, posebno tkalje, kuvarice i bake Zlice. Njegova strast za životom i ljubav, kao i želja da zaštiti svoju porodicu, čine ga plemenitim herojem.
Gvidonova unutrašnja borba između ljubavi i porodičnih obaveza, kao i njegov odgovor na zlo koje ga okružuje, otkrivaju složene emocionalne dimenzije njegovog karaktera. Njegov put od bespomoćnosti do osnaživanja takođe odražava teme lojalnosti i borbe protiv nepravde. Na kraju krajeva, on se bori ne samo za sebe, već i za svoje najbliže, što dodatno naglašava njegovu plemenitost i hrabrost.
Carica
Carica je prikazana kao snažna i posvećena žena, koja predstavlja idealizovanu sliku majke i žene. Njena uloga postavljena je u svetlu tradicije, ali se ne predaje lako. Njen lik se razvija tokom cele priče, pokazujući njenu unutrašnju snagu.
Kao simbol ljubavi i hrabrosti, carica se suočava sa nepravednim optužbama i intrigama. Njen lik odražava snagu žene u patrijarhalnom društvu, koja se bori protiv zla. Njena odlučnost da odbrani svoju porodicu ističe njen emocionalni naboj, a njena sposobnost da se bori za pravdu čini je jednim od najjačih likova u priči. Ona je predstavnik svih žena koje se bore protiv predrasuda i nepravde.
Prva devojka – kuvarica
Prva devojka izražava svoje ambicije i želje kroz snove o bogatstvu i moći. Njen lik je pun nade, ali pokazuje i nesigurnost. Predstavlja težnje mladih žena u društvu, suočenih sa konkurencijom i zavišću. Njena želja da postane carica ukazuje na želju za statusom, dok njeno rivalstvo sa drugima odražava složenost ljudskih odnosa. Njena sudbina u priči može se shvatiti kao upozorenje na preteranu ambiciju bez moralnog kompasa.
Druga devojka – tkalja
Druga devojka, koja teži da tka tkanine, simbolizuje kreativnost i domišljatost. Ona se suočava sa istim rivalstvom kao i prva devojka. Njen lik se može posmatrati kao metafora za sposobnost postizanja statusa radom i kreativnošću. Njena želja da doprinese caru osvetljava teme o ulozi žene u društvu. Ona pokazuje kako kreativnost može biti oruđe za ostvarenje snova, ali i kako je i dalje izložena zavisti i intrigama drugih, pa i stvaranju istih.
Baba Zlica
Stara žena koja igra ulogu u intrigama. Njena mudrost je zloupotrebljena. Baba Zlica simbolizuje zlo koje dolazi iz prošlosti. Njen lik se može posmatrati kao metafora za predrasude i negativnosti koji su prisutni u društvu. Ona predstavlja složenost ljudske prirode, gde se mudrost može koristiti za manipulaciju i zlo. Njen uticaj na ostale likove pokazuje kako starije generacije mogu krojiti sudbinu mladih.
Labudica
Labudica simbolizuje nadu i ljubav. Njena sposobnost da se transformiše iz ptice u devojku ukazuje na moć unutrašnje lepote i duhovne povezanosti. Svojim savetima i pomoći ona pokazuje Gvidonu put ka samospoznaji i ispunjenju njegovih snova.
Njen lik često predstavlja idealizovanu ljubav, koja se suočava sa preprekama, ali koja se na kraju pokaže jačom od svih izazova. Labudica ističe i temu borbe protiv nepravde i prevara, kao i važnost odanosti i ljubavi u životu pojedinca. Njeno prisustvo je od suštinskog značaja za razvoj Gvidonovog karaktera i njegovu potragu za srećom.
Beleške o piscu
Aleksandar Sergejevič Puškin bio je ruski pesnik, pisac kratkih priča, romansijer i dramatičar koji slovi kao najveći ruski pesnik i utemeljitelj moderne ruske književnosti. Rođen 6. juna 1799. godine u aristokratskoj porodici, Puškin je pohađao školu u prestižnom carskom liceju u carskom selu od 1811. do 1817., gde je u dobi od 15 godina objavio svoju prvu pesmu i impresionirao čuvenog pesnika Gavrila Deržavina.
Sledio je tradicionalni aristokratski put karijere, Nakon što je diplomirao preuzeo je službu u inostranstvu u Sankt Peterburgu čime je sledio tradicionalni aristokratski put karijere. Ali 1820. godine, kada je objavljena njegova narativna pesma „Ruslan i Ljudmila“, proteran je iz prestonice zbog nekih svojih političkih subverzivnih pjesama. Puškin se uputio na jug prema sadašnjoj Ukrajini, severnom Kavkazu i Krimu i iz tih iskustava sačinio svoj takozvani „južni ciklus“ pesama. Takođe, 1823. godine, Puškin je počeo da piše svoj roman u stihu Evgenije Onjegin.
Zbog presretnutog pisma, Puškin je proteran u Mihajlovskoe, posed svoje majke, gde će napisati pokrajinska poglavlja Evgenija Onjegina i istorijsku tragediju Borisa Godunova, koja je objavljena 1831. nakon pobune u decembru 1825, u kojoj je učestvovalo nekoliko Puškinovih prijatelja. Puškina je pomilovao car Nikola I i dozvolio mu da se vrati u Moskvu.
Tokom neverovatno produktivne jeseni 1830. godine provedene na posedu porodice Bordino u Nižnjem Novgorodu, Puškin je dovršio nekoliko radova, uključujući zbirku kratkih priča Priče Belkina. Sledeće godine se oženio proslavljenom lepoticom Natalijom Gončarov, dobio je lošu pravosudnu poziciju i vratio se u državnu službu.
Uprkos pritiscima svog društvenog i profesionalnog života, Puškin je nastavio umetničku produktivnost, objavljujući Evgenija Onjegina 1831. godine, pišući neke od svojih najpoznatijih kratkih priča i pesama. Obuhvaćen strogim cenzusom svog dela, povećanjem dugova i ličnim napadima, 1837. godine Puškin se borio u dvoboju sa Džordž d’Antesom, navodnim ljubavnikom svoje žene, i 29. januara 1837. godine umro od svojih rana.
Puškinovo najvažnije mesto u istoriji ruske književnosti duguje podmlađivanju ruskog jezika i književnih formi. Iz širokog, međunarodnog čitanja i poznavanja tradicionalne ruske kulture, Puškin je stvorio izrazito novi idiom koji je, kako je napisao romanopisac dvadesetog veka Vladimir Nabokov, spojio dubokost crkvenoslovenskog (klasični ruski), ukus francuskog tako popularnog sa ruskom aristokracijom i realizmom kolokvijalnog govora iz svih delova ruskog društva.
Štaviše, otvarajući količinsku temu savremenog društva književnom poduhvatu, otvorio je put legendarnom ruskom realističkom romanu iz devetnaestog veka. Takvi legendarni autori kao što su Lav Tolstoj, Ivan Turgenjev i Fjodor Dostojevski priznali su svoje nasleđe od Puškina, koji je, kako je napisao Maksim Gorki, za rusku književnost „početak početaka“.
Tokom svog života napisao je mnoga dela zbog kojih je postao veoma cenjen književnik. Pisao je pesme, drame, pripovetke i lirske pesme. Njegova najpoznatija dela bila su „Kavkaski zarobljenik“, „Bajka o ribaru i ribici“, „Kapetanova kći“, „Evgenije Onjegin“, „Braća razbojnici“, „Cigani„, „Belkine pripovetke“ i „Ruslan i Ljudmila“.
Autor: M.Z.
Ostavite odgovor