Antička književnost ili antika obuhvata književnost i istoriju između XII veka pre nove ere do II veka nove ere. Obeležena je dominacijom grčke i rimske civilizacije i kulture.
Antička književnost se još naziva i klasična književnost i pri tome se misli na Antičku Grču i Antički Rim. U ovu književnost se uračunava i književnost od razvitka prvog pisma i književnosti u Mesopotamiji, Egiptu, Persiji, Indiji, Palestini pa sve do početka srednjovekovne književnosti. Pod klasičnom književnošću se misli na dela koja su pisana na nekom od klasičnih jezika, a to su hebrejski, grčki i latinski i prvenstveno se misli na književnost koja je zapisana, a ne na usmenu književnost.
Grčka civilizacija se rasprostirala po obalama čitavog Mediterana, a njena se književnost razvijala na Kritu i Atici, u Joniji i južnoj Makedoniji, kao i na Peloponezu i Maloj Aziji. Antička književnost je veoma razuđena geografski pa su zbog toga neki žanrovi, metričke ili stilske forme često karakteristične samo za pojedine oblasti. Kada govorimo o grčkoj tradiciji, koja je veoma duga, možemo govoriti o njenoj podeli na tri perioda.
Pretklasično doba ili helenski srednji vek koji obuhvataXII i XVI vek pre nove ere. Njega obeležava procvat epike i melike, monodijske i horske lirike. Tada su se pojavili razni prozni spisi, kako filozofski tako i naučni „Tales sa Mileta“, „Anaksagora“, „Anaksimander“. U ovaj period spadaju i moralistički spisi kao što su „Ezopove basne“ iz VI veka pre nove ere.
Klasični period se naziva još i zlatno doba, smešten je u V i IV vek pre nove ere. U političkom smislu u ovom periodu došlo je do procvata demokratije, značajna je Periklova vladavina u Atini. Zlatno doba se prenelo i u odnosu na umetnost i civilizaciju uopšte. Iza ovog perioda ostala su nam mnogobrojna dela, kao što su Fidijina i Praksitelova ostvarenja (dizanje Partenona, hrama, na Akropolju). U nasleđe su nam ostala i dva osnovna filozofska sistema Platon i Aristotel, prve istoriografije Herodot i Tukidid, kao i mnoga naučna otkrića. Što se tiče same književnosti razvijali su se novi žanrovi, od kojih su najznačajniji tragedija i komedija. Novina se dešava i u uspostavljanju razvoja misli o književnosti, petike, retorike, besedništva (Demosten). Ovaj period je jako značajan u razvoju dalje književnosti. Na njenoj osnovi izrasta poznija helenistička kultura, a na njoj će se izgraditi i čitava evropska civilizacija.
Helenistički period se deli na aleksandrijsko i rimsko doba. Ovaj period obuhvata vreme od III veka pre nove ere pa sve do II veka nove ere.
Najstarija sačuvana dela antičke književnosti su Homerovi epovi „Ilijada“ i „Odiseja“. Veoma su značajni i Hesidovi spevovi o postanku sveta „Teogonija“, kao i o svakodnevici „Poslovi i dani“ koji su verovatno nastali u VII veku pre nove ere. U ovom periodu su nastali i kiklički epovi za koje se zna da su postojali, ali su međutim u kasnijem periodu izgubljeni.
Mitska građa epskih ostvarenja činila je tematsku osnovu najvećeg dela grčke književnosti. Jedan od osnovnih problema izučavanja antičke književnosti upravo i jeste problem odnosa prema mitu i preoblikovanju mitske građe. Homerovi epovi, posebno „Ilijada“ proizvod su ratničke zajednice uređene prema rodovskim odnosima. U čitavoj epskoj poeziji možemo pratiti razvoj grčkih polisa. Sve promene prema etičkim i religioznim paradigmama možemo pronaći u epskoj poeziji.
Antička književnost poznavala je bogatstvo žanrova, pored epske, tu je i lirska poezija. To su ep, tragedija, komedija i ništa manje značajna razvijena teorijska misao o književnosti. Pojedini tekstovi su sačuvani u fragmentima, a ne celoviti. Uprkos tome istorija antičke književnosti omogućava da se rekonstruiše grčka lirika. Razvoj možemo pratiti još od VII veka pre nove ere, od ratničkih elegija Kalina, Tirteja, Arhilohove jambografije.
U VI veku stvaraju Sapfo i Alkej, dok se u V veku pre nove ere pojavljuje i „Pindarova himnografija“. Za Pindarovo delo je karakteristično to što delo na jednoj strani neguje takmičarski duh nasleđen iz aristokratskog sistema vrednosti, a na drugoj pak moralistički menja tradicionalne mitove.
Što se tiče dramske književnosti njen razvoj možemo pratiti od V veka pre nove ere. Najznačajniji tragički pesnici ovog perioda su Eshil, Sofokle, Euripid, nakon kojih sledi Aristofan sa svojom komedijom. Peloponeski ratovi su u velikoj meri poremetili život u Atini, što se osetilo i u književnosti. Tragedije i komedije su se i dalje izvodile, ali njohova građa sačuvana je samo delimično. Menandrovo delo i „Nova antička komedija“ u fragmentima. Ova dela su veliki uticaj izvršila na rimsku književnost. Preko Plauta i Terencija, palijata i rimskih prerada postaće osnov za dalji razvoj ovog žanra u svim evropskim književnostima.
Zahvaljujući osvajanjima Aleksandra Makedonskog grčka kultura se širi izvan granica Mediterana. Od IV veka pre nove ere, helenistički period, koji počinje vladavinom Aleksandra Makedonskog, karakteristično je razvijanje filološke aktivnosti. Kulturni centri na Biliskom istoku veoma su poznati, na primer, u Aleksandriji, čija je biblioteka poznata i danas. Književnost ovog perioda je namenjena visoko obrazovanoj publici. Sam helenizam neguje kraće forme – epilij, idilu, elegiju, epigram, a prepoznatljiv znak su bile i imitacije. Najznačajniji autori su Kalimah i Teokrit. Teokrit je poznat kao rodonačelnik bukoličke književnosti.
Razvoj doživljava i ljubavni i pustolovni roman Longo, Dafne i Hloja. Procvat se dešava i u drugim proznim oblicima, kao što je „Plutarhova biografija“ i istorija Josipa Flavija. Ova dela, posebno Josip, veoma će uticati na vizantijsku književnost srednjeg veka. U ovom periodu težilo se sabiranju i analizi minulih vekova, zbog toga su sačuvana dela veoma značajna. Naročito se vodilo računa o filološkom ispitivanju, sve u cilju sakupljanja ostvarenja. Osnivaju se prepisivačke i analitičke škole „Aleksandrijska filološka škola“. Kao što smo već pomenuli poznata je, najveća na svetu, Aleksandrijska biblikoteka koja sakuplja preko pola miliona svitaka. Ova biblioteka je doživela veliko oštećenje u sukobu između Cezara i Ptolomeja kada je izgorela 47. godine pre nove ere. U ovom periodu nastaju i riznice, muzeji, tada se razvija i filozofija stoicizma i epikurejstva, daje se važan doprinos estetici misli Epikur, Plotin, Pseudo Longin.
Rimska kultura je od grčke tradicije preuzela religiju, umetnost i niz književnih žanrova – komediju, tragediju, lirske i epske forme. Na antičku komediju se oslonila rimska palijata, dok Seneka prerađuje Euripida. Vergilijeva „Eneida“ nastala u I veku pre nove ere oslanja se na Homera. Zatim nam dolazi Ovidije sa „Metamorfozama“ koje se ugledaju na grčke mitove. Vergilijeve „Bukolike“ ugledaju se na Teokritove. Pojedini liričari, kao što su Horacije i Katul, zatim Varon i Juvenal, kao pisci satire, daju značajan i autentičan doprinos daljem razvoju poezije. Na osnovama antičkog romana razvila se prozna književnost Rima. Sčuvani su tekstovi koji su nastali kao parodija i travestija Apulije „Zlatni magarac“ i Petronijev „Satirikon“.
Antička književnost je veoma uticala na evropsku kulturu. Na njenoj osnovi razvijala se srednjovekovna književnost. Kasnije u renesansi i klasicizmu antička književnost će postati literarni i poetički kanon.
Ostavite odgovor