Anegdota (grčki ἀνέϰδοτον) u prevodu s grčkog znači neobjavljeno, još nije objavljen, neobjavljeno delo, datoteka koja je nedostupna za javnost. Odnosi se na kratku pripovest koja opisuje zanimljiv ili neobičan događaj iz nečijeg života, najčešće na duhovit način s efektnom poentom na kraju.
Što je anegdota?
Anegdota je kratka prozna forma koja direktno opisuje konkretni događaj korištenjem vaspitno-obrazovnih elemenata, ali bez suvišnih detalja. Pojam je koji možemo definisati na dva načina. U literaturi, anegdota je priča koja je zasnovana na nekom neobičnom događaju iz života određene osobe. Mora se sumirati da bi ostalo zanimljivo i da bi imalo efektivnu poantu.
Ali u svakodnevnom govoru anegdotu nazivamo bilo koju priču koja govori o nekom čudnom, neobičnom, smešnom događaju. U većini slučajeva prenosi se usmeno, međutim, cilj anegdote nije toliko da se nekoga nasmeje koliko da se prenese neki zanimljiv, neobičan događaj, obično iz života slavnih, ili u krugu ljudi koji se međusobno poznaju.
Istorija anegdote
Termin anegdota prvi puta pojavljuje se u 6. veku u spisu Prokopija, člana dvora vizantijskog cara Justinijana I, naziva Tajna istorija (Historia arcana). Prokopije je u tom delu opisao skandale s dvora i detalje iz života cara i njegove žene Teodore, pod nazivom Anektoda. Delo je objavljeno tek nakon smrti cara Justinijana I.
I dok su Rimljani anegdotama smatrali sve pisane i nepisane dogodovštine, tajne i javne istorijske činjenice iz života poznatih ličnosti, u antičkoj Grčkoj anegdota (grč. anékdoton) bukvalno je značila „nije objavljeno“ šta znači da su pod tim pojmom podrazumevali neobjavljena dela i javnosti nedostupne spise.
Sve do 18. veka anegdotama su se nazivali neobjavljeni spisi i nepoznati događaji iz života značajnih ljudi, a uklapale su se u priče, pripovesti, govore i istorijska dela. I dok se u Francuskoj anegdota koristila među plemstvom u svakodnevnoj konverzaciji s primesom onog što se danas zove trač, u Njemačkoj je anegdota doživela svoj vrhunac kao umetničko delo zahvaljujući piscima Henriku fon Klajstu (Heinrich von Kleist) i Johanu Peteru Hebelu (Johann Peter Hebel).
U 20. veku anegdota postaje publicistička vrsta i često se uklapa u memoare, biografije, satiru i sličnu literaturu.
Vrste anegdote
Anegdota se može podeliti u dve vrste:
- Smešna, kratka priča iz naroda s neočekivanim ishodom
- Istorijska ili biografska anegdota
Smešne kratke priče iz naroda s neočekivanim ishodom
Smešne kratke priče iz naroda s neočekivanim ishodom se smatraju tematski vicevi i priče iz naroda prenošene s kolena na koleno.
Primer:
„Došao seljak u goste kod rođaka u grad, pa ga ovaj zadržava na ručku i pita šta bi želeo da jede.
– Daj nešto lepo, kao za gospodu, a da bude dosta, kao za seljaka.“
Istorijska ili biografska anegdota
Istorijske ili biografske anegdote smatraju se književnim žanrom. To su kratke priče o istorijskim ličnostima ili neki istorijski događaji, nisu nužno istinite, ali najčešće su zasnovane na stvarnim događajima.
Primer:
„Gustav Krklec sazna da je Desanka Maksimović opet slomila nogu i da se nalazi u Igalu na lečenju. Predloži književnoj bratiji da Desanki pošalju telegram: „Draga Desanka, moraš, konačno, shvatiti, da nisi stonoga.““
Karakteristike anegdote
Glavne karakteristike anegdote:
- veoma je kratka
- sadržaj je duhovit i sadrži neku misao ili dosjetku
- sastoji se od uvoda, središnjeg dela koji se ne saopštava i završetka u obliku poente
- završetak anegdote ostaje nedorečen, ne znamo što se poslije dešava, ali nosi jasnu pouku
Bez obzira na vrstu anegdote i bila ona izmišljena ili stvarna, pisac ili govornik uvek je prikazuje kao da se uistinu dogodila.
U anegdoti nije toliko važan sam lik već njegove osnovne odlike i situacija koja se prenosi pa je vrlo važno da se jasno opiše događaj, a kako bi se naglasila poenta ili pobudila inspirativnost kod slušatelja, a često se koristi i za suptilno uveličavanje.
Anegdota u srpskoj književnosti
U srpskoj književnosti, obzrom da je srpski narod dugo bio pod neprijateljskom vlašću Turcima, najčešći junaci u anegdotama su Era, Ćosa i Nasradin Hodža koji nadmudruju neprijatelja.
Jedna od poznatijih anegdota je „Ero i kadija“:
„Čuvao Ero kadijina goveda, pa imao i svoju jednu kravu, te išla s kadijinim govedima. Jedan put se dogodi, te se pobode kadijna krava s Erinom, pa Erina krava ubode kadijnu na mjesto. Onda Ero brže bolje otrči kadiji: „Čestiti efendija, tvoja krava ubola moju kravu.“
„Pa ko je kriv, more! jeli je ko naćerao?“
„Nije niko, nego se pobole same.“
„E, vala, more! marvi nema suda.“
Onda Ero: „Ama čuješ li ti, efendija! što ja kažem: moja krava ubola tvoju kravu.“
„A a! more! Stani dok pogledam u ćitap;“ pa se segne rukom, da dovati ćitap, a Ero te za ruku: „Ne ćeš, Bog i Božja vjera! kad nijesi gledao mojoj u ćitap, lje ne ćeš ni tvojoj.““
Ostavite odgovor