„Đurđevak“ je djelo koje je napisao slovenački pisac Voranc Prežihov. Delo se sastoji od dvanaest priča u kojima se opisuju piščev život dok je bio dete. Oblik izražavanja u pripovetkama je u formi dijaloga, monologa i opisa. Lektira je dobila naziv po svom prvom poglavlju „Đurđevak“, koje nosi poruku da ljubav prevazilazi svaki strah. 1950. godine Prežihov je za ovo delo dobio nagradu Vlade FNRJ i „Prešernovu nagradu“. Napisao ju je pred kraj svog života.
Radnja pripovetki smeštena je u selo ispod Pohorja, za vreme austro-ugarske vladavine. Već od sedme godine, suočen sa siromaštvom, Voranc i mnogi njegovi drugovi, mora da ustaje rano, čuva ovce i pomaže roditeljima. Iako je dete, on uočava mnoge nepravde koje se dešavaju u „stvarnom svetu“. Austrijska vlast je nastojala da slovenski narod „pretvori“ u nemački, zbog čega su po školama deca bila diskriminisana od strane profesora ukoliko su htela da uče slovenski jezik i pozdravljaju se na istom. Na svaki način se pokušavalo vaspitati te male ljude u drugačijem duhu i naterati ih da više poštuju nemačka pravila i kulturu od slovenske.
Uprkos velikom pritisku, osećaj pripadnosti i rodoljublja je kod mnogih ostao, te ih je bilo sramota da se pokoravaju tim novim pravilima. Da neki nisu voleli austrijsku diktaturu, vidimo iz primera Vorancevog oca, pa i njega samog, dok opisuje lepotu prirode koja ga okružuje u domovini. Tu lepotu uništava fabrika, „nemačka novotarija“, i vraća ga u realnost gde vidi sebe kao pripadnika siromašne, ropske klase. Ali postoje i oni drugi, Vorancevom ocu i sličnima njemu, veoma gadni slovenski ljudi, koji su podlegli nemcima i gordo se hvalili time.
To je bilo za slovenski narod veoma teško, bedno i nepravedno vreme, ispunjeno siromaštvom, poniženjem i nipodaštavanjem. Gazde su bile iznad radničke klase, a školovanje za njihove uslove skupo i veoma teško. Uprkos svemu tome, sačuvali su ljubav prema domovini, borili se i nadali boljim vremenima.
Vrsta dela: pripovetke
Vreme radnje: početak 20. veka
Mesto radnje: slovenačko selo
Tema: život dečaka u siromašnom selu
Kratak sadržaj prepričano
Đurđevak
Na kraju njive nalazila se dubodolina za koju je Vorancov otac plaćao zakupinu. Zvali su je Pakao. Bila je sa tri strane okružena strmim bregovima, a sa četvrte ždrelom koje se gubilo u šumi. Tu je bio izvor te mnogo šiblja i trave koju su ovce volele pasti. Voranc je slušao od roditelja i crkve o Paklu. Plašio ga se i mislio da u dubodolini postoje vrata koja vode do istog. Kada mu je bilo šest godina, otac mu je naredio da odvede ovce u Pakao na pašu, što je on odugovlačio. Veoma uplašen i uplakan, otrčao je iz doline do oca i rekao da je izgubio ovce. Kada se otac uverio da je stado na broju, ščepao ga je za kosu i gurnuo sa ruba dubodoline, da se skotrljao niz stranu. Uveče se kući vratio potresen, a nakon razgovora, otac i majka ga više nisu tamo slali da čuva ovce.
Jedne subote uveče, sedeći na kućnom pragu, majka je izjavila da želi odneti đurđevak u crkvu, na šta je otac odgovorio da ga više nema, osim, možda u Paklu. U dečaku se tada probudilo čudno osećanje dok je razmišljao o kontrastu đurđevka i Pakla. Sledećeg jutra, probudivši se pre roditelja, otrčao je u Pakao i nabrao majci đurđevak. Predavši buket majci, pošle su mu suze zbog pretrpljenog straha, koje nije ni osetio u svom pobedničkom slavlju.
Tri uskršnja poklona
Drugi dan Vaskrsa, običaj je bio darivati poklon u koji je sačinjavao kolač, obojeno jaje i novac. Majka, budući da je iz bogate kuće, insistirala je na malom kolaču i više novca, dok otac, siromah, insistirao je na većem kolaču s grožđem i manje novca, i to da bi se sirotica kojoj su bili kumovi, bar jednom dobro najela. Trebalo je dva sata hoda do njene kuće. Na polovini puta, kod neke raskrsnice, dečak Voranc je sreo dečaka i devojčicu, koji su nosili velike poklone. Devojčica je bila ćerka njihovog bogatog kuma. Seli su pokraj puta, pričali i smejali se, a dečak je predložio da otvore poklone.
Devojčica je prvo otvorila svoj, u kome je bio veliki, žut lepo ispečen kolač sa puno suvog grožđa, lepo obojeno crveno jaje i velika srebrna forinta. Dečakov kolač je bio manji od devojčicinog, ali lep, sa suvim grožđem, sjajnom krunom i jajetom išaranim cvetnim dezenom. Na kraju, Vorancov kolač je bio mali, crnkasto prepečene kore, bez grožđa, sa dva groša i lepim, modro crvenim jajetom, zbog čega se on postideo i rekao da je poklon oskudan jer su oni siromašni. Nakon nekog vremena, izmolio je od devojčice forintu, koja je i onako bila namenjena njemu i kada je ostao sam, stavio je u kolač, umesto dva groša. To je uradio da bi podigao ugled svoje kuće.
Nagrada
Lenčkini i Anejevi roditelji su bili siromašni i živeli su u iznajmljenoj, usamljenoj kući u brdima, odakle su deca često posmatrala fabriku i svet, maštajući da im se, kao odrasli ljudi, pridruže. Jednog dana, došao je gazda iz doline naredio njihovom ocu da spremi dvesta metara drva sa zemljišta zvanog Pod Sklepom, uz obećanje da će dobro platiti, zbog čega se otac veoma radovao. Zemljište je bilo veoma strmo, protezalo se od duboke jaruge do navrh brda, a blizu jaruge je prolazio kolski put gde je trebalo sva drva dovući.
Cela porodica je vredno radila, uključujući i decu, kojoj su ruke i noge postale tvrde od rada, kao odraslim ljudima. Otac je maštao kako će od te zarade konačno kupiti kravu, a jednog dana, kada je gazda došao da proveri radove, obećao je deci da će ih posebno nagraditi. Lenčka je planirala da kupi crveno srce sa vašara i ostatak da dade mami, a Anej je želeo konja. Kada je posao bio gotov, čekali su duže od tri nedelje da gazda dođe. Deca su u početku bila veoma ljubopitljiva, ali su kasnije zaboravila na to.
Jednog dana, gazda je došao u njihovu kuću i odbivši troškove, smanjio je cenu sa pedeset na trideset dinara po metru, ostavljajući im bednu sumu. Nije čak ni nagradio decu. Posle toga su bili veoma razočarani, tužni i nisu mogli pogledati jedni druge u oči. Lenčka i Anej, držeći se za ruke, sa srđbom u srcima, stali su na sred sobe. Ona je ćutala dok je Anej sa suzama u očima rekao roditeljima da će, kad odraste, otići u dolinu da radi, sa nadom u bolju budućnost.
Prvi maj
Svakog jutra pre škole, Voranca je otac budio da vodi ovce na pašu. Išao je bos, pošto nije bilo novca za cipele. Jednog jutra, naređeno mu je da odvede stado na Vrh, brdo iza njihove kuće, sa prelepim pogledom, sočnom travom, Vorancu omiljeno mesto. Posmatrajući rađanje novog dana, čuo je vesele ljudske glasove i pesmu. Glasovi i pesma približavali su se kolskim putem, te se dečak sakrio iza debelog ariševog stabla. Došavši mu blizu, žene su uočile stado i krenule za ovcama da ih nahrane. Svi su bili svečano obučeni i imali su po jedan crveni karanfil što je dečaka zbunilo.
Devojčica po imenu Lenka, u beloj haljini, krenula je takođe za ovcama i uočila Voranca, koji se krio. Upitala ga je zašto se plaši, na šta on nije imao odgovor. Odrasli su joj rekli da mu da karanfil da bi i on znao šta je Prvi maj. Dotakavši njenu ruku, smutilo mu se u glavi i pobegao je u čestar. Ljudi su otišli, a posle razmišljanja o svom postupku, dečak se veoma postideo. U glavi su mu odzvanjale reči „prvi maj“, čije je značenje tek kasnije saznao, pošto su se u to vreme samo najsmeliji ljudi usuđivali slaviti taj praznik. To je bio njegov prvi „Prvi maj“.
Viša matematika
Dečak Korej je svaki slobodan trenutak provodio na stovarištu rudnika na Lešama, gde je poznavao sve – od terena do radnika. Maštao je o tome da postane rudar. Kod jama se istovarala ugljena prašina i siromašni starci su tamo tražili ugalj. Takođe su se tu igrala deca, čije je igre Korej prerastao. Često je pomagao ocu koji je tu radio kao drvarski manipulant. Jednog dana, Korej je video da njegov otac upisuje u knjižicu veće brojeve od onih koje dovikuje kolegi, te ga je ispravio. Otac se izvikao na njega i poslao ga kući. Dečak je bio veoma potresen, a otac mu je kasnije rekao da nikome ne govori za tu višu matematiku koju će razumeti kada odraste.
Jednom se otac pred zoru vratio kući veoma radostan, donevši litar vina i pola šunke. Rekao je majci da se gospodin Šepul, inače drvarski trgovac koji je držao gostionicu, setio i nje te da mu valjda ne piše za badava sve one cifre. Iz prva, Korej nije shvatao šta to znači a potom je zaključio da gospodin Šepul čašćava njegovog oca, upravo zbog tih cifara. Šokiran i veoma razočaran, san da postane rudar više ga nije toliko privlačio, jer je saznao šta je to „viša matematika“.
Dobro jutro
Voranc je išao u dvojezičnu školu gde je slovenački jezik bio nastavni u prvom razredu, a od drugog, nemački. Nastavnici su nastojali da deca što više koriste i uče nemački, uz obrazloženje da će lakše sa njim proći u životu. Takva propaganda je uticala i na odrasle i zato je jednog dana došao novi učitelj koji ih je učio na nemačkom molitvu pre i posle učenja te pozdrave. Vremenom su deca naučila da nemačke pristalice na ulici pozdravljaju na nemačkom, čega su se stideli, a slovenske na slovenskom. Voranca je otac primoravao da uči slovenski i pozdravlja ljude na slovenskom, a učitelj se zalagao za nemački. Dečak je trpeo pritisak i u kući i u školi i bio veoma zbunjen.
Na kraju, nesvesno, i on je podlegao nemačkom uticaju. Jednog jutra dok je čuvao ovce, primetio je bogato obučenog gospodina koga je pozdravio sa „Guten Morgen“. Gospodin mu je odgovorio na slovenskom, nakon čega se dečak veoma postideo i shvatio da je njegov otac u pravu. Shvatio je da je izneverio sebe, svoj rad i dom. Tada se zakleo uz reči: „Narode moj, nikad te više u životu neću izdati!“.
„Potolčeni Kramoh“
Vršnjaka iz Vorancevog odeljenja, Cencelja, pogrdno su zvali nadimkom Potolčeni Kramoh, iako ni sami nisu znali značenje tom izrazu. Dečak je bio sitan, bele kose i obrva, u beloj odeći, bez roditelja, te je živeo kao podsvojče kod nekog bogatog seljaka. Dok bi se igrali jastreba i kokoške, Cencelj bi zbog tog nadimka, u ulozi jastreba, često gadno prebio svakoga ko ga je tako nazivao. Jednom, igravši se sa Vorancom oko potoka, nije ga mogao uloviti, jer je Voranc imao duge noge, pa je mogao preskočiti potok. Dok je Voranc sa druge strane uzvikivao „Potolčeni Kramoh“ dečak se sakrio iza drveta i počeo plakati. Rekao je Vorancu da ga tako zovu sigurno jer je siroče. U Vorancu se probudilo sažaljenje i grižnja savesti. Pomirili su se i od tada ko god bi ga tako nazvao, zajedno bi ga tukli.
Bol
Voranc nije voleo školu zato što su i za najmanji prestup dobijali batine. Često se izvlačio plačem, ali jednog jutra ga je otac istukao i od tada se više nije bunio. Dva puta se pokušao osloboditi škole. Prvi je bio nenameran i nesvestan. Jednog zimskog dana, dok se vraćao kolskim putem kući, često se morao bacati u sneg da ga kola ne bi pregazila. Naišao je na mladu omoriku koju zovu „koš“ jer su grane spuštene, a ispod nje je skoro toplo i nema snega. Tu je odlučio pričekati dok se gužva na putu skloni, te je zaspao. Bio je u polu nesvesti kada ga je otac uveče pronašao i na rukama odneo kući.
Drugi put, jednog prolećnog podneva, čuvao je ovce na padinama strme krčevine, odakle se videla varoš. U sredini varoši bila je škola. Video je požar kako izbija iz gostionice i zahvata pojate, sporedne zgrade, kuću velikog majura, mlin, pilanu, kovačnicu, crkvu i skoro sve zgrade oko škole. Sa žudnjom je iščekivao da i škola izgori, ali pošto su seljani ugasili požar pre toga, otišao je uplakan kući.
Levi džep
Susedova deca su živela veoma siromašno, u maloj, trošnoj, zadimljenoj kolibi. Njihov otac je jedva imao za hranu, majka im je umrla, pa ih je čuvala jedna njena rođaka. Često su dolazili Vorancovoj kući, gde su ih baka ili mama dočekivale. Najmlađeg od tri godine bi uzele u ruke, a osalih četvoro bi ušli u kuću. Najstarije dete je imalo deset godina, a bili su često zimi često bosi i oskudno odeveni. Vorancova majka bi, držeći dete u krilu, ispitivala kako im je i šta ima novo u kući, potom bi svakom detetu odrezala veliki komad hleba i poslala još dva, za njihovu rođaku i baku. Ponekad bi dobili i ostatke ručka, a svaki put im je Vorancova majka punila džepove suvim voćem i orašastim plodovima, zbog čega su se trudili da nađu odeću sa što većim džepovima. Uveče nisu želeli ići kući, jer su znali da će dobiti batine pa ih je često ona pratila i umilostivila njihovu rođaku.
Poglavlje je nazvano „Levi džep“ jer je Nacej, jedno od dece, imao suviše veliku bluzu na sebi, pa dok mu je Vorancova majka stavljala orahe u džep, nije primetila drugi (tj. levi), zbog čega ju je dečak plačnim tonom obavestio da ima još jedan za napuniti orasima.
Prvo pismo
Jednog dana majka je naterala Voranca da pišu njegovom starijem bratu, koji je otišao u gimnaziju u Celovec. To je bilo njegovo prvo pismo, te mu je ona pomagala da ga napiše. Otac je ležao na krevetu i praveći se da čita novine, dremao.
U pismu su ga pozdravili, napisali da im nedostaje, majka ga je opomenula da mora učiti jer skupo plaćaju njegovo školovanje, a kada su završili, ušla je baka i skromno poručila da mu prenesu njene pozdrave. Pisajući poslednje reči, na hartiju je kanula velika mrlja mastila, prekrivši skoro pola reda pisanja. Majka se veoma uznemirila zbog toga, jer je donela samo jedan list hartije i jedan koverat iz dućana.
Dok je pisao adresu, poslednja na redu je bila reč Celovec, što je majka rekla da se zapiše kao Klagenfurt, nemački naziv za Celovec. Često pisma na kojma je pisao slovenski naziv pojedinih mesta, nisu bila isporučivana. Tome se otac usprotivio, po cenu da pismo ne bude isporučeno i vratio dremanju. Idućeg jutra, Voranc je odneo pismo u poštu.
Heljdovo strnište
U doba kada heljda stasa za žetvu, poljem se razliju najlepše jesenje boje. Ljudi koji ne žive na polju, jeseni se dive prema sopstvenim utiscima, bivaju sanjalački očarani i iznenada se sete svoje prolaznosti. Ali ljudi koji obrađuju polje doživljavaju jesen dobrom ako je polje plodno i ne gledaju je sanjalačkim očima. Jedino se, u predahu, zagledaju u daljinu, duboko uzdahnu kao odgovor na trenutak lepote koju su osetili i onda se vraćaju svom poslu.
Jednog takvog dana, vraćajući se kući, primetio je baku kako sama žanje heljdu. Ona je ceo život radila od jutra do mraka, a sada je već bila jako stara, pa je dečak osetio tugu i sažaljenje. Pošao je na njivu sa namerom da baku odvede kući. U trenutku kada joj je rekao da ne mora to raditi, osetio je neistinost tih reči, jer joj, zapravo, nisu obezbedili mirnu starost. Onda su se na trenutak zagledali u suton, a dečak je krišom pratio bakin pogled koji je zastao na grobljanskom zidu. Kada se ona vratila svom poslu, ponovio je isto, a ona je odgovorila da je pusti, jer te godine poslednji put žanje heljdu.
Otišao je sa njive kao begunac, dok su ga bakine reči pekle. I imala je pravo, posle nekoliko nedelja je umrla.
Likovi: Dečak Voranc, njegovi roditelji, njegova baka, Cencelj, Korej
Analiza likova
Dečak Voranc – glavni lik i autor dela. Imao je dva mlađa i jednog starijeg brata. Piše o dobu kada je imao između šest i sedam godina. Plašljiv je, uporan, pametan, nestašan, nepoverljiv, stidljiv i po malo asocijalan, zbog čega se plašio ljudi koji su radili u fabrici. Bio je mršav i imao dugačke noge, pa je brzo trčao i preskakao prepreke, što mu je davalo prednost u dečijim igrama. Roditelji su ga rano učili hrišćanskim istinama, zbog čega se plašio dubodoline zvane Pakao. Stideo se siromaštva u kom je živeo. Često je nosio malu odeću i bos čuvao ovce. Nije voleo školu zbog ranog ustajanja (voleo je da spava) i zbog profesora koji su bili strogi, pa se često branio plačem da ne bi išao u školu.
Uživao je u prirodnim lepotama i u njemu se rano javio osećaj rodoljublja. Teško mu je pao bratov odlazak od kuće u gimnaziju, iako su se većinu vremena svađali i tukli. Morao je svakoga dana pre škole voditi ovce na ispašu. Živio je blizu sela ispod Pohorja, na brdu u velikoj, prostranoj kolibi koja je zimi bila topla, jer se u njoj kuvalo za ljude i svinje, a leti je zato tamo bilo nepodnošljivo vruće. To je bila velika, prostrana soba sa drvenim, godinama starim zidovima, pokrivenim debelim slojem svetlucave čađi i zgusnute smole. Imala je četiri prozorčića sa rešetkama i veliku peć u kojoj su pekli hleb.
Vorancova majka – bila kći bogatog seljaka i u ranoj mladosti je išla u školu. U to vreme nije bilo prave škole, već je đake učio mesni crkvenjak. Posle jedne godine školovanja, umrla joj je majka i ona je morala da prestane da se školuje, jer je morala raditi kući i čuvati stoku. Često joj je bilo teško pri pomisli da nije završila školu. Za vreme zimskih večeri, čitala bi pred celom porodicom priče u kojima su svi uživali. Bila je blaga, nežna i stidljiva. Prema deci se ophodila s puno ljubavi, razumevanja i popustljivo, a ona je se nisu bojala jer su znala da nije u stanju učiniti išta rđavo. Često je hranila i oblačila susedovu decu, koja su bila siromašnija od njih.
Vorancov otac – oduvek je bio siromašan. Kao dete nije išao u školu, ali je kući naučio da čita i piše. Vremenom je to zapostavio pa su tekstovi, obično oni iz novina, zvučali smešno dok ih je čitao. On i njegova žena su školovali najstarijeg sina da bi imao lakši život od njih. Bio je veoma strog i disciplinovan, kako prema sebi tako i prema deci, koju je često tukao zbog prestupa i nestašluka. Voranc je mislio da je u dubini duše i on dobar kao majka, ali se morao tako ponašati zato što radi i brine se o porodici. Takodje, nije podlegao pritisku austrijske vlasti, kojoj se svim silama opirao, pa je tako naredio Vorancu da pozdravlja ljude na slovenskom jeziku i uvek upotrebljava slovenske reči.
Vorancova baka – u stvari je bila maćeha njegove majke. Živela je sa njima u kući, bila nenametljiva i skromna. Imala je svoj krevet i ormar koji su bili u istom ćošku. Tamo je volela da prede, pa se to smatralo bakinim kutkom. Mnogo je radila i žrtvovala se u životu da bi pomogla Vorancovoj porodici. Deca su je jako volela. Umrla je dok su bili mali.
Cencelj – išao je s Vorancom u razred, a zvali su ga Potolčeni Kramoh. Bio je siroče, veoma sitan, belih obrva kose i kože, uvek u belom odelu pa je ličio na grudvu snega. Živeo je kao podsvojče kod bogatog seljaka. Često je u igri jastreba i kokoške jurio decu i tukao ih ukoliko su mu se rugali, jer je mislio da je taj nadimak nastao zbog toga što nema roditelje. Bio je osetljivo, dobro i drago dete.
Korej – krupan, stasit, pametan i zreo dečak. Njegov san je bio da radi kao rudar, zbog čega je svaki svoj slobodan trenutak provodio na stovarištu gde je radio njegov otac. Nije voleo školu. Voleo je samo da posmatra svoje vršnjake dok se igraju jer je bio zreliji od njih. Starija deca ga nisu volela. Imao je braće i sestara sa kojima je spavao u istoj sobi. Veoma je poštovao majku i želeo je finansijski pomoći roditeljima kad odraste. Njegovu plemenitost i san je uništilo saznanje da njegov otac upisuje veće brojeve mera drva od pravih i da ga za to plaća čovek zvani Šepul.
Beleške o autoru
Voranc Prežihov književno je ime slovenačkog pisca Lovre Kuhara. Njegovo umetničko ime doslovno znači „Lovro s Prežihove farme“. Bio je pisac i komunistički aktivista, koji je svoju književnu slavu stekao pišući seriju kratkih, realističkih pripovedaka o siromaštvu ruralnih sredina Slovenije, zbog čega mu njegovo umetničko ime izvrsno odgovara.
Prežihov je rođen 10. avgusta 1893. u Podgori u Sloveniji, dok je bila deo Astro-Ugarske, u porodici farmera. Još kao mali počeo je da radi i školovao se pod veoma teškim okolnostima, ali je uvek nastojao da se sam obrazuje koliko može.
Od siromaštva je otišao u Trst. Učestvovao je u prvom svetskom ratu, jer je unovačen u Astro-Ugarsku vojsku čim je rat započeo. 1916. je uhićen i porveo ostatk rata u zarobljeničkom kampu u Italiji. Iskustvo mu je koristilo za njegova dela u kojima je pisao o vojnicima u ratu, opisivao njihova psihološka stanja i sudbine. Posle rata postaje jedan od osnivača komunističke partije u svom kraju. Putovao je Evropom a 1939. se vratio u Zagreb. Tokom rata je bio u logorima Saksenhauzen i Mathauzen. Bio je politički aktivan, a književni rad započinje 1909. kada izdaje svoju prvu priču „U tuđini“. Pored Đurđevka poznata dela su: „Požganica“, „Doberdob“ i „Jamnica“.
Preminuo je 18. februara 1950.
Autor: D.S.
Ostavite odgovor